Lidija Lovrić: Ideje u zoni funkcionalnog i disfunkcionalnog

Objavljeno: 23.03.2012.

Povodom posljednje od studentskih izložbi iz serije predstavljanja autora nagrađenih na Izložbi hrvatskog dizajna '0910' , tekstom i razgovorom detaljno predstavljamo mladu modnu dizajnericu LIDIJU LOVRIĆ i njenu kolekciju 'Order (dis)order'. Izložba Lidije Lovrić Order (dis)order postavljena je u HDD galeriji od 14. do 26. ožujka 2012., paralelno s izložbom Olega Šurana

U fokusu projekta Order (dis)order Lidije Lovrić, nastalog u okviru diplomskog rada na TTF-u, razmišljanje je o funkcionalnosti odjevnog predmeta te radikaliziranje ili izmještanje parametara koji tu funkcionalnost određuju. Metoda koja ga najizravnije karakterizira je određena vrsta eklekticizma, podjednako u pragmatičkom i u estetskom smislu, pri čemu se nerijetko te dvije kategorije međusobno preklapaju ili čak mijenjaju mjesta. Eklektički pristup Lidije Lovrić s jedne strane sastoji se od prisvajanja i implementiranja u dizajn odjevnih predmeta elemenata iz potpuno različitih izvora: u rasponu od danas prilično kuriozitetnih fotografskih dokumenata o više ili manje improviziranim modelima zaštitne odjeće s početka prvog svjetskog rata, preko detalja arhitekture koji otkrivaju dijelove ventilacijskih sistema, referenci na konstruktivne i dekonstruktivne tendencije modernog oblikovanja, do varijacija na temu različitih tipologija radnih i vojnih uniformi.

S druge strane, možda još intrigantnije, u projektiranju tih predmeta kao da su kombinirani neki potpuno raznorodni pa i oprečni funkcionalni zahtjevi, koji su s određenim ekstremnim pretpostavkama posve mogući, ali većinom teško zamislivi, pogotovo na istom komadu odjeće. Ako i nije konzistentna u odabiru, autorica je konzistentna u rigidnosti kojom pristupa dizajniranju svakog od tih objekata, ili drugim riječima, "nesklad" u samonametnutim parametrima oblikovanja, nadomješta potpunom dosljednošću u njihovoj implementaciji. Gornji dijelovi odjeće, koji se vizualno čine elegantnima, kao dodatak će dobiti, primjerice, predimenzionirane duboke rukavice čija je forma derivirana iz one rukavica za varenje. Hlače će u mjestimično perforirati prema uzorku preuzetom s pročelja zgrada, čime se drastično prenaglašava potreba za ventiliranjem, no to istodobno rezultira i pretjeranim ukrućivanjem upravo onih dijelova koji bi pod istim uvjetima morali biti fleksibilni. Drugdje će udobnost širokog gornjeg dijela nogavica paralizirati sjedalnim šavom, spuštenim toliko nisko da ograničava pokretljivost. Pomalo militantnu estetiku jedne od košulja dovest će do paradoksa uvođenjem kopčanja na stražnjem dijelu, onakvog kakvo je karakteristično za večernje haljine.

Pa ipak, rezultat svega je privlačna, na neki osobit način fotogenična kolekcija, a unutar svog vlastitog jezika, baziranog na disproporcijama i disfunkcijama, i neobično skladna. Lidija Lovrić koristi mogućnost odjevnog dizajna da evocira, pripovijeda i informira, onoliko koliko je to moguće, naprežući odnose između tijela i odjevnog predmeta. Ne samo na razini vizualne informacije, kao u slučaju modnih fotografija koje je interpretiraju kao kostimografiju za postapokaliptični sf, nego i na onoj emotivnoj, psihološkoj i socijalnoj.

Marko Golub (iz predgovora izložbe)




Iako svoj projekt posredno definiraš kao eksperimentalni i istraživački, uglavnom se radi o potpuno "nosivoj" modi, funkcionalnoj odjeći i predmetima pogodnima za proizvodnju u većim serijama. Drugim riječima, tvoja odjeća uglavnom sasvim dobro funkcionira i bez detaljnog iščitavanja priče koja stoji iza nje. Je li to nešto na čemu od samog početka inzistiraš, i misliš li da bi modni dizajneri uvijek o tome morali voditi računa?

Uvijek pokušavam postići ravnotežu između nosivosti i ideje koju želim razraditi. Zamisao koju imam pokušavam razraditi i doseći u svakom odjevnom predmetu, ali tako da ju povezujem s nekim jednostavnim i konvencionalnim elementima koji ih ipak i dalje drže u zoni funkcionalnog i smirenog. Ali razdvajam tu dvije stvari - jedno je raditi za izložbu ili reviju gdje predstavljaš svoj rad, razmišljanja i mogućnosti koje otvara, a sasvim drugo je dizajnirati nešto što ćeš plasirati na tržište. U ovom slučaju, svakako mislim da postoji neka određena skupina ljudi koja bi to rado nosila.

Na koji način TTF usmjerava buduće dizajnere? Je li naglasak više na dizajniranju za odjevnu industriju, ili na "unikatnim" predmetima i malim serijama?

Nažalost, TTF ima ograničene resurse i ne može u dovoljnoj mjeri omogućiti studentima rad kroz praksu u realističnim uvjetima. No unatoč tome, naša mentorica Jasminka Končić, a i prijašnji mentor Ante Tonči Vladislavić, usmjeravali su nas da razmišljamo konceptualno i istraživački, onako kako se to radi i izvan Hrvatske. To znači da skupljamo različite informacije, ispitujemo materijale i skiciramo sve dok ne pročistimo samu polazišnu ideju, zatim dolazi do realizacije prvog prototipa, a onda do gotove kolekcije. Teško je reći usmjeravaju li nas prema industrijskoj proizvodnji ili unikatima, nisam baš sigurna kako bih danas definirala ijedno od toga. Sve ovisi o stilu pojedincu i njegovim afinitetima, ali razmišljamo na način da bi se to što radimo moglo proizvesti u manjim ili većim količinama. Problem je u tome što, ako radite dekonstrukciju ili destrukciju odjevnih predmeta, teško ćete takvo nešto moći prevesti u industrijsku proizvodnju, a ne radi se ni o unikatu. Idealna bi bila proizvodnja u malim serijama.

U kojoj mjeri i na koje je načine tvoja mentorica utjecala na konačni izgled kolekcije?

U završnoj fazi projekata mentorica nam prepušta da ga sami razvijamo, tražeći visok stupanj samostalnosti, ali također prati i sve faze razvoja te daje sugestije i savjete u kojem smjeru ići.

Možeš li ukratko opisati proces nastanka same kolekcije, od ideje, istraživanja, do realizacije?

Sve počinje brainstormingom, pri čemu se uvijek dođe do one problematike koja je specifična za svakoga posebno. Ja se, na primjer, bavim propitivanjem odnosa tijela i odjevnog predmeta te pokušavam testirati ili pomaknuti određene granice u tome. Bavim se samom konstrukcijom odjeće i pokušavam uvijek pronaći nova rješenja i tehnike. U ovom slučaju, htjela sam nešto što je "naopako" izokrenuti u "pravilno". Tijekom samog istraživanja nametnula su mi se i polazišta kao što su funkcija, uniformnost, zaštita i referencije na razdoblja svjetskih ratova. Izdvajam pojedine elemente koji su meni zanimljivi, skiciram i konstrukcijski ih razrađujem. Tek kad dobijem prvi prototip vidim da li doista funkcionira i vizualno i na tijelu te jesam li dobila ono što sam htjela. Kroz razradu prototipa također se dalje razrađuje i sama ideja, jer uviđam neke stvari koje bih mogla primijeniti na sljedećim modelima. Većinom se dosta toga promijeni od same skice do realizacije.

Što trenutno radiš? Postoje li neke nove kolekcije, i u kojem smjeru ti se čini da trenutno ideš?

Trenutno želim završiti faks kako bih se mogla bez opterećenja posvetiti novim izazovima. Osjećam kako ima još jako puno toga što imam za naučiti kad vidim što ljudi vani rade, posebno japanski autori. Htjela bih raditi u tom smjeru dekonstrukcije, nekakve pomaknute klasike, slojevitosti, i detalja koje otkriješ tek na "drugi pogled".

Kakve su perspektive za mlade modne dizajnere u Hrvatskoj?

U sadašnjim uvjetima kapitalizma i nestajanja domaće industrije jako je teško, čak i ako govorimo o temeljnom razumijevanju za dizajn i uopće odnos dizajnera i proizvodnje.



*Carte blanche

Izložbe Olega Šurana i Lidije Lovrić dio su ciklusa predstavljanja autora nagrađenih u pojedinim kategorijama na bijenalnim "Izložbama hrvatskog dizajna". Ideja ciklusa je pružiti autorima otvoren prostor i odriješene ruke da razmotre različite mogućnosti prezentacije svog dizajnerskog djelovanja u galerijskim uvjetima, s naglaskom na svim specifičnostima koje donosi samo područje u kojem djeluju. Načini predstavljanja variraju od klasičnih pregleda dosadašnjih radova, preko konceptualnih i istraživačkih pristupa, do predstavljanja samog dizajnerskog procesa i kombinacija svega navedenog.

Izložba:
14. 3. – 26. 3. 2012.

Organizator:
HDD – Hrvatsko dizajnersko društvo
http://dizajn.hr

HDD galerija
Boškovićeva 18, Zagreb

Voditelj galerije:
Marko Golub

Dizajn deplijana:
Dragana Ileš

Mentor projekta Order (dis) order:
Jasminka Končić

Fotografija: Dragana Jelčić
Model: Ines Skoko
Video: Slavko Knežević
Glazba: Mario Krnić

Sponzori tiska:
Cerovski print boutique
Ars kopija

Sponzor tehnike:
Span

Radno vrijeme galerije:
Pon – pet: 10:00 – 20:00h
Subotom: 10:00 –15:00h

Rad galerije podržavaju:
Ministarstvo kulture RH
Grad Zagreb

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook