46. zagrebački salon - primijenjena umjetnost i dizajn - osvrt na viđeno

Objavljeno: 13.06.2011.

46. zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna, 2011. godine određen temom Rukopisi novog doba, održavao se od 14. svibnja do 3. lipnja u tri galerijska i muzejska prostora u središtu Zagreba. Slijedi izvještaj o nagrađenim autorima i osvrt na sadržaj i postav Salona.

Munira Serdarević - Kutak intime (2002.)

Danijel Srdrarev - monografija Festivala djeteta u Šibeniku (2010.)

Barbara Blasin - Privedeni (2010.-2011.)

Kuna Zlatica - Glazbeni zombiji (2009.-2011.)

Ovogodišnji je Salon bio podijeljen u tri izložbe međusobno povezane središnjom temom – Rukopisi novog doba u Gliptoteci HAZU, Pisma umjetnika u Izložbenom prostoru hrvatske pošte, te Žensko pismo u Galeriji ULUPUH. Kako smo već pisali na ovim stranicama, u prve dvije galerije odvijala se tradicionalna natječajna izložba, dok se u ULUPUH-u na poziv organizatora predstavilo nekoliko eminentnih hrvatskih umjetnica s aktualnim radovima, uglavnom u domeni video radova i instalacija, na neki način ipak povezanih s općom temom salona. Riječ je o Lali Raščić (Put u kutiji), Renati Poljak (Sjećanja (Tito, tata)), Tini Gverović (Pustjerna) i Neli Ružić (Materinji jezik). S druge strane, procjenjujući ostala 42 rada na Salonu, djelo 39 autora ili grupa autora, stručni žiri u sastavu dr. sc. Ana Peraica (glavna kustosica i selektorica Salona), dr.sc. Suzana Milevska, dr. sc. Asja Mandić, Nataša Petrešin-Bachelez i Ivana Bago dodijelio je slijedeće nagrade – Veliku nagradu Salona Muniri Serdarević za kompleksnu instalaciju Kutak intime; te nekoliko jednako vrijednih nagrada – Borisu Ljubičiću za njegovu suvremenu tipografsku interpretaciju Bašćanske ploče; Krunoslavu Kovaču za dirljiv i snažan rad Homage Editi Schubert; Danijelu Srdarevu za cjeloviti dizajn inovativnog priručnika Umjetnost za djecu, dok je Nikoli Đureku za niz visoko funkcionalnih autorskih tipografija dizajniranih posljednjih godina dodijeljena jedna od dvije nagrade ocjenjivačkog suda hrvatske sekcije AICA-e. Dodijeljena su i tri posebna priznanja – dizajn studiju Kuna Zlatica za oblikovanje serije plakata Glazbeni zombiji, namijenjenu oglašavanju prodajnih izložbi i sajmova nosača zvuka i sličnih predmeta; Anti Verzottiju za triptih foto-montaža Život je lijep, te Barbari Blasin za društveno-kritički angažirani video rad Privedeni, gdje je autorica snimala i intervjuirala građane privedene na mirnim prosvjedima protiv devastacije Varšavske ulice u Zagrebu. Uz snimke projicirane na televizijskom ekranu, autorica je posjetiteljima ponudila i ogromnu spomen knjigu s molbom da upišu ime i prezime ukoliko su podržavali prosvjede. Ovaj rad je osim posebnog priznanja zaslužio i drugu jednako vrijednu nagradu ocjenjivačkog suda AICA-e. Naposljetku, nagrada za najboljeg mladog autora do 35 godina dodijeljena je Luki Kedži za duhovit i šarmantan niz fotografija Slova na sliki, popraćenih autorovim autoironičnim komentarima.

I među radovima koji su ostali bez nagrada i priznanja moglo se pronaći vrlo inovativnih, svježih i vizualno originalnih autorskih pristupa, kao i neočekivanih, iznenađujućih koncepata; međutim, jedan se rad po osobi svoga autora i tragičnim okolnostima nastanka izdvaja iz svih ostalih. Riječ je o knjizi …sa srećom u džepu i osmijehom na licu pokojnog maturanta Luke Ritza, s čijom je pogibijom šira javnost i više nego dobro upoznata. Autorstvo je u biti dvojako – materijale objavljene u knjizi skupio je, uredio, i likovno opremio Lukin otac Reno Ritz, i to vrlo uspješno, te dizajn izdanja oživljava u izravnoj i neposrednoj, ničim pomućenoj vezi sa sadržajem. A sadržaj čine Lukina razmišljanja, školski sastavci, dnevnički zapisi, pjesme, kratke priče, crteži, kolaži, stripovi – stvarani od najranijeg djetinjstva pa sve do prerane smrti. Sličnu zbirku kreativnih fragmenata u različitim medijima vjerojatno posjeduje većina likovno i literarno nadarene djece i adolescenata; ali eto, ovdje se pred nepoznatim promatračima u potpunosti otvara intiman svijet jednog vrlo talentiranog, u svakom pogledu zanimljivog srednjoškolca, o čijim su pogledima i stavovima možda i njegovi roditelji učili posredno, iz onoga što je ostavio za sobom. Nemoguće je prebirati ove stranice i ne osjećati se dirnutim i duboko potresenim, kada je pred nama ogoljena duša senzibilnog adolescenta koji je svoje misli bez ograda i predrasuda bilježio na papir, bilo riječju, bilo crtežom. Ima tu apsurdnih, otkačenih geg stripova; ima zanimljivih školskih sastavaka pisanih po zadatku, ali s vidljivom dozom obijesti i smjelosti; ima i suzdržanih, no maštovitih stihova, ima i ljubavnih očitovanja, pa i uobičajenih pubertetskih stranputica i nedoumica. Autorovi su stavovi idealistički, beskompromisni i pomalo naivni kako i priliči njegovoj dobi i bogatstvu ideja koje je nosio u sebi. U razmišljanjima o ovakvom projektu, nesretnoj priči autora i njegovih roditelja, te cjelokupnoj medijskoj halabuci koja je uslijedila nakon Lukine smrti od posljedica ulične tučnjave, odnosno brutalnog prebijanja od strane fizički jačih, primitivnih i bezobzirnih, nemoguće je izbjeći određenu dozu patetike. No, umjesno je zapitati se zbog čega se skupine adolescenata međusobno ubijaju, zbog čega su dovedeni do moralnog i psihičkog ruba, ulazeći u svijet odraslih bez trunka osobnog integriteta i sposobnosti kritičkog mišljenja. Vrijedi se zapitati što bi osjetili Lukini ubojice kad bi držali ovu knjigu u rukama, djelo čovjeka u svakom pogledu boljeg od njih? Neizbježni Karl Jaspers, koji je duboko zašao u razmišljanju o pitanju osobne i kolektivne krivnje i odgovornosti, jednom je rekao – 'Biti čovjek znači postajati čovjekom.' No, imamo li snage ustrajati o tome? Knjiga Luke i Rene Ritza prirodno i beskompromisno navodi na ovakva i slična promišljanja.

Ovakvi sadržajno zahtjevni radovi imaju svoj prirodni antipod u djelima gdje gledatelja prije svega fascinira snaga i sigurnost autorove izvedbe. U ovoj skupini na Salonu je sudjelovao čitav niz radova, od kojih su neki među nagrađenima, a riječ je o umjetnicima i dizajnerima koji spretno i vješto barataju oruđem i teorijom svoga zanata, integrirajući sve svoje znanje u snažnu i duboko promišljenu cjelinu. Svakako je nužno izdvojiti nagrađene tipografije Nikole Đureka, koje su već odavno međunarodno prepoznate, visoko cijenjene te često i virtuozno korištene – najveća je vrlina Đurekovog rada upravo prilagodljivost i funkcionalnost njegovih pisama, koja privlači dizajnere najrazličitijih autorskih opredjeljenja, a oni ih koriste u radu za raznovrsne klijente, u većini postojećih medija. Ipak, kako je Salon pokazao, u tim je pismima moguće uživati i samima po sebi, zbog njihovog sklada i elegancije, zahvaljujući autorovoj brizi za detalje i suptilne razlike, kontraste crnog i bijelog, kontraste tankih i debljih linija, konstrukcije pojedinih znakova, i tako dalje. Đureku se na području ilustracije razinom virtuoznosti približava također nagrađeni Danijel Srdarev, no pored Umjetnosti za djecu valja pozorno promotriti i drugi izloženi rad – monumentalnu monografiju objavljenu povodom 50. međunarodnog festivala djece u Šibeniku, autorovo zasad (čini mi se) najkompleksnije djelo kad je riječ o dizajnu i likovnoj opremi knjige. Sva su izražajna sredstva dizajnera/likovnjaka u mediju knjige korištena u prepoznatljivom autorovom stilu, uz dodatak velikog broja fotografija, pažljivo integriranih u svijet koji je Srdarev izgradio ilustracijom. Od ovitka, korica i uveza, do izbora papira i svega što je na njemu otisnuto, ova je monografija istodobno originalno autorsko djelo i visoko funkcionalna usluga klijentu, što ju ubraja među jednako opsežna i zahtjevna djela kao što su veće knjige, odnosno monografije izašle iz radionice Dragana Mileusnića i Željka Serdarevića, te studija Sensus Design Factory Nedjeljka Špoljara.

U nedostatku prostora moći ćemo se osvrnuti na još svega par radova koji su se istakli originalnim konceptom. U Izložbenom prostoru hrvatske pošte posebnu je pozornost zavrijedio rad Jelene Blagović Prije mene. Riječ je nizu od pet jednostavnih, suptilnih, nježnih fotografija s detaljima starih, oštećenih ljubavnih pisama, gdje gledatelj u fokusu razabire tek pokoju riječ, koja ipak govori dovoljno o strasti i privrženosti sačuvanoj na požutjelom papiru. Igra svjetla i sjene na teksturi papira daje ovim sjajnim fotografijama posebnu draž. Naslov je također znakovit. Izlaže li autorica pisma svoga sadašnjeg životnog sudruga, koja je on ranije pisao nekim bivšim ljubavima? U tom slučaju, pred gledateljem je svojevrsno voajersko iskustvo, i to retrospektivno, pogled u prošlost jedne osobe, gdje nam autorica znalački otkriva tek detalj kao metaforu cjeline. Na sličnom je tragu i rad Jasenke Bulj Trenutak, također niz od deset fotografija popraćenih identičnim komentarom, koje gledatelju približavaju prošlost jedne obitelji kroz priču o zajedničkom obroku, uz zgodne detalje šarene, tople kuhinje, vjerojatno najčešćeg mjesta odvijanja uobičajenih obiteljskih rituala. Cijela serija ostavlja dojam dosljedno zaokružene cjeline, kao i cijeli aktualni Salon, jedna od najljepših izložbi koje smo mogli vidjeti u posljednje vrijeme.


linkovi:

46. zagrebački salon - http://46zagrebackisalon.com/
46. zagrebački salon na www.dizajn.hr - http://dizajn.hr/?id=/710-46-zagrebacki-salon-rukopisi-novog-doba/

tekst i fotografije: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook