Antonio G. Lauer aka Tomislav Gotovac & BADco. na Venecijanskom bijenalu

Objavljeno: 04.06.2011.

Prezentacija Hrvatske na najvećoj svjetskoj izložbi suvremene umjetnosti ove se godine održava u sklopu Arsenala, a u njenom je fokusu istovremeno rad jednog kolektiva i jednog izrazitog individualca - riječ je o Antoniu G. Laueru a.k.a. Tomislavu Gotovcu i izvedbenoj skupini BADco. Kustoski tim Što, kako i za koga (WHW), koji se u ulozi nacionalnih povjerenika za Veneciju našao nedugo nakon iskustva kuriranja Istanbulskog bijenala, s Gotovcem i BADco svjesno je odabrao dvije vrlo različite umjetničke pozicije, no u obje nastoji vidjeti i niz bliskosti.

Na čelu Bijenala u njegovom 54. izdanju švicarska je povjesničarka umjetnosti, kustosica i kritičarka Bice Curiger, a naslov glavne izložbe u središnjem paviljonu u Giardinima i u Arsenalu je ILLUMInazioni – ILLUMInations. Statistički, Bijenale se ponovno natječe sam sa sobom, pa je broj nacionalnih sudjelovanja veći nego ikad te uključuje čak 87 zemalja. Položaj hrvatske izložbe unutar Arsenala istodobno je i prednost i ograničenje za ovogodišnji nastup. Smještanje u samo središte mega-izložbe može doprinijeti vidljivosti, no prostor izlaganja je ograničen na osamdesetak kvadratnih metara, i to u većem kompleksu koji vrvi konkurencijom.
Hrvatska izložba otvorena je posjetiteljima za vrijeme trajanja Bijenala od 4.6. - 27.11.2011.

Iz teksta kustoskog tima WHW:

U fokusu izložbe Potrebno je živjeti samouvjereno... gledajući kritički je diskurs utemeljen na tematizaciji procedura gledanja, načina promatranja i politika pažnje, unutar i izvan konvencija izložbe. Naslov izložbe, citat Tomislava Gotovca, na mnoge načine sumira Gotovčev umjetnički kredo, ali je također i zahtjev koji je upravljao odlukom da se pozabavimo njegovom prezentacijom u sklopu predstavljanja Hrvatske na Venecijanskom bijenalu.

Izjava Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući dovoljno je sveobuhvatna da uključuje zahtjev da preuzmemo Odgovornost za ono što smo vidjeli, što je (dio) naziva prostorno specifične instalacije BADco. Konceptualiziranjem odsutnosti izvođača i kompleksnog polja trenja između pozornice i izložbenog prostora, njihova instalacija postavlja prostorne parametre izložbe. Transformacija rezultira sugestijom da postoji izvedbeni prostor iza vrata koja vode do susjednog skladišta, i replikom tog zida u prostoru. Ta prostorna dispozicija komplicira značenja pozornice i prostora iza pozornice, uzimajući u obzir selekciju i uvjete Gotovčeve prezentacije. S druge strane, Gotovčevi radovi ne mogu uteći uvjetima i procedurama koje postavlja BADco. instalacija, čiji je glavni interes u proučavanju "zlosutnog kapaciteta slika da zarobe našu pažnju".

Prezentacija Tomislava Gotovca uključuje njegove ključne strukturalne i eksperimentalne filmove, i serije fotografija od ranih 1960-ih do kraja 1970-ih. Ona ne inzistira na obnovi njegova opusa unutar narativa hrvatske nacionalne povijesti umjetnosti i na uobičajenim klišejima o nedovoljno cijenjenom disidentu koji se borio za slobodu umjetničkog izraza u teškim vremenima komunističke represije, kako već glase standardna čitanja "tijela u socijalizmu". Odabir njegovih radova pokušava istaknuti specifične procedure čija stroga disciplina i analitička posesivnost često prelaze u eksces i transgresiju, kako bi još jednom uspostavili sistemski organizacijski princip koji ih potcrtava, zadržavajući svoju autonomiju kao ultimativnu odgovornost samostvorenog, savršenog sistema čija je željezna logika upravljala Gotovčevom umjetnošću i životom. Izložba nas poziva da obratimo pažnju na Gotovčevu anti-humanističku poziciju, na njegovu samonametnutu disciplinu i izdržljivost u lošim vremenima, na njegovo pažljivo i konstantno opisivanje prijatelja i neprijatelja, naprava i strategija za podnošenje ekstremnih sistemskih razvoja koji se neće promijeniti tako skoro.

Namjera da se izbjegnu definitivna i određujuća čitanja u središtu je instalacije Odgovornost za ono što smo vidjeli: priče u prostoru negativa. Kroz jednostavnu prostornu gestu replikacije zida, i upotrebe skladišnog prostora iza postojećeg izložbenog zida, funkcija prostora se mijenja, a hijerarhije između prostora i ne-prostora, pozornice i prostora iza pozornice se ukidaju. Izloženi filmovi koriste i kombiniraju materijal koji se odnosi na konstrukciju i relokaciju prostora izložbe, snimke koreografije koja je prethodno izvedena u praznom izložbenom prostoru i kretnje posjetitelja u realnom vremenu, kao i digitalno manipulirane i vremenski dislocirane snimke posjetitelja izložbe, softverom programiranih slika u prostoru koje se kompjuterski manipuliraju na licu mjesta iz žive snimke koja dolazi sa pet kamera instaliranih u prostoru izložbe, zajedno sa prethodno snimljenim slikama izvođača za vrijeme postava izložbe. Ono što se gledatelju nudi u svakom trenutku je konstrukcija koja se sjeća, bilježi i nagovješta, dok sam čin gledanja postaje subjektom, opsesijom, igrom, problemom, onim istim kojeg je Gotovac pokušao riješiti svojim principom "non-stop slike", i sistemskim podvođenjem stvarnosti pod principe filma.

Izložba je realizirana u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i Zagrebačkim kazalištem mladih, na postavu je surađivala arhitektica Ana Martina Bakić, a oblikovanje vizualnih materijala radi član kolektiva WHW Dejan Kršić. U publikaciji koja je osmišljena u formi novina koje će se besplatno dijeliti okupljeni su tekstovi kustosa i teoretičara: Bojane Cvejić, Floriana Malzachera, Renate Salecl i Georga Schöllhammera.

Publikacija je dostupna na:
http://croatiavenice2011.whw.hr/croatiavenice2011.pdf

M.G.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook