Produkt dizajneri trebaju jedni druge

Objavljeno: 10.04.2011.

Razgovor s Nikolom Radeljkovićem i Koraljkom Vlajo povodom izložbe Croatian Designers' Impact u Milanu

Grupa: MODEL FLOOR LAMP, 2010

Ksenija Jurinec: KUMULI PENDANT LIGHT, 2008

Svjetlana Despot: HULA HULA CHAIR

R. Bratović, N. Bačun, T. Mostečak: ONE IS MANY CLOTHING GARMENT, 2008.

ForUse/Numen: KT (Knot) TABLE, 2010

Redesign: CUT-OUT SHELF, 2010

Ljiljana Kolundžić: HOTFLAT TRAY, 2010

Antonio Šunjerga: CACTUS COAT STAND, 2010

Maja Mesić: BOYA CRAYONS, 2009

Filip Gordon Frank: MINI ME LAMP, 2008

Izgleda da se Croatian Designers' Impact, kao projekt i kao izložba, ljulja između dva svoja jednako važna težišta. S jedne je strane riječ o reprezentativnom nacionalnom proizvodu za masovnu međunarodnu sajamsku publiku, ozbiljnom u namjeri da bude viđen i da ostvari svoj odskok i učinak. S druge strane, riječ je o izložbi, ali i produkciji, čvrsto utemeljenoj u kontekstu iz kojeg je proizašla. Nitko ne treba produkt dizajnere prva je rečenica popratnog teksta selektorice Koraljke Vlajo, koja, polazeći od te pesimistične tvrdnje, u nastavku ipak gradi optimističnu perspektivu za hrvatski produkt dizajn. U situaciji nedostatka institucionalnog arbitra i jake industrije koja bi scenu podržala i iskoristila njene snažne kreativne resurse, autori i studiji zastupljeni na izložbi Croatian Designers' Impact uzeli su stvari u svoje ruke i krenuli putem samoiniciranja i samo-produkcije. Neki od njih isprepleli su mrežu suradnje, razmjene i širenja iskustava, znanja i imaginacije, u nepovoljnim okolnostima prigrlivši eksperiment, razvoj u malim serijama, suradnju s malim proizvođačima te korištenje lokalnih materijala i resursa.

Milanski Salone del Mobile najveći je i najutjecajniji međunarodni sajam namještaja, koji godišnje privuče blizu 300 000 posjetitelja, a izložba Croatian Designers' Impact održat će se u sklopu velikog događanja Posti di Vista, ove godine s temom Design Sensibile. Na izložbi sudjeluje dvanaest hrvatskih dizajnerica, dizajnera i grupa: ATMOSFERA (Davor i Bernarda Silov), tandem Roberta Bratović, Nina Bačun i Tomislav Mostečak, Svjetlana Despot, Filip Gordon Frank, ForUse/Numen (Christoph Katzler, Sven Jonke, Nikola Radeljković), GRUPA (Filip Despot, Tihana Gotovuša, Ivana Pavić), Ksenija Jurinec, Ljiljana Kolundžić, Redesign (Neven i Sanja Kovačić), Maja Mesić, Simon Morasi Piperčić i Antonio Šunjerga. Organizator je HDD u partnerstvu s ReAktorom, uz podršku Hrvatske gospodarske komore i Ministarstva kulture, a koordinatorica izložbe je dizajnerica Ksenija Jurinec.

Razgovarali smo sa selektoricom izložbe Koraljkom Vlajo i Nikolom Radeljkovićem, produkt dizajnerom (Numen) i jednim od osnivača kolektiva ReAktor.

Sama koncepcija izložbe Croatian Designers' Impact, što se jasno vidi i u njenom popratnom tekstu, doista otvoreno kritički govori o stanju domaćeg produkt dizajna u kontekstu industrije i institucija. Zašto ste inzistirali na tome i u okviru međunarodnog predstavljanja sajamskog tipa?

NR: Budući da nismo imali puno vremena za organizaciju, nismo mogli očekivati od autora da u kratkom roku produciraju tematske radove za samu izložbu. U početku nam se činilo da bi bilo najbolje iskoristiti jednu od dvije već postojeće opcije. Jedna je bila predstaviti sam Reaktor kao gotov izložbeni proizvod, a druga HDD-ova izložba In a Nutshell. Međutim, zbog činjenice da se u toj selekciji nalazilo barem dvije trećine radova iz područja grafičkog dizajna, In a Nutshell je otpao, a Reaktor jednostavno nije zadovoljavao jer je riječ o maloj nezavisnoj inicijativi koja ipak ne može reprezentirati produkt dizajn na državnoj razini. Croatian Designers' Impact u određenom smislu ima Reaktor kao bazu, koja je na kraju proširena radovima autora koji rade na sličnom tragu. Zanimalo nas je koncepcijski zatvoriti izložbu onom produkcijom iza koje stoji dizajnerska inicijativa i u kreativnom i u poslovnom i u produkcijskom smislu. Dakle, riječ je o radovima koje su dizajneri samostalno doveli do faze proizvodnje.

Nije li ta tema "uradi sam", gdje dizajneri ne čekaju industriju i institucije nego uzimaju stvari u svoje ruke, bila i središnja tema Reaktora, koji je na neki način pokušao umrežiti upravo takve pojedinačne inicijative i autore?

NR: Trenutno je to ne samo vrlo aktualna tema, nego i jedina prava opcija za produkt dizajnere. Većina prilika za eksperimentiranje i angažman u grafičkom dizajnu dolazi iz sfere kulture, a ne industrije i korporacija. Što se tiče produkt dizajna, kulturne institucije tu u većini slučajeva nemaju ni razlog ni priliku biti klijenti. Budući da ne možemo računati ni na jedne ni na druge, pokušavamo surađivati s malim obrtima.

KV: Meni je zanimljiva upravo ta priča s kolektivima i umrežavanjem, koja se dogodila sasvim spontano. Ljudi jedni drugima daju podršku koju nemaju od institucija i industrije, međusobno si pomažu oko produkcije i kontakata te se organski stvara jedna paralelna mreža.

NR: Na samim fakultetima većina ljudi nikad se nije uspjela ostvariti komunikaciju koja bi obuhvatila cijeli kolektiv. Produkt dizajneri bi na svojoj godini najčešće komunicirali s dvoje ili troje drugih, pa su završili u grupama. Točno to se dogodilo s Grupom, ili s Numenom, u njihovo doba. U takvim situacijama profilira se nekoliko skupina, ali ostatak kolektiva ispadne iz komunikacije. Unutar grupa autora koji se bave produkt dizajnom uvijek kruže praktične informacije vezane uz produkciju, autorska prava, distribuciju, financiranje, itd. Takve informacije ostaju "unutra" i nema nikakve središnje baze podataka koja bi bila dostupna svima. Međutim, živi kontakt još je važniji od neke virtualne baze podataka, a ovdje je zaista zaživjela kultura razmjene u smislu međusobnog dijeljenja resursa, znanja i kontakata. Svi od početka znamo da nema nikakvog smisla govoriti o konkurenciji – jedini pravi izlaz je nastupiti kolektivno i zajednički stvoriti situaciju koja je za sve povoljnija od ove sad.

Mnogi radovi zastupljeni na izložbi navedeni su kao samoprodukcije. Kakva su dosadašnja iskustva što se tiče tog modela djelovanja? Osobito uzevši u obzir činjenicu da je ovakvim inicijativama u dizajnerskoj zajednici neposredno prethodio mukotrpan angažman oko pokušaja ostvarivanja sustavnijih suradnji s domaćom industrijom.


NR: Prijelomno iskustvo za nas iz Numena bilo ono s Modulom iz 2002., kada je u suradnji s Eksportdrvom projekt produkcijski i marketinški doveden skoro do kraja, ali onda je suradnja s jakim proizvođačem i potencijalno uspješnim domaćim brendom odjednom zamrla iz čisto tehničkih razloga. Jednostavno je poduzetnička klima u tom trenutku bila takva – Eksportdrvu se više isplatilo potpuno zatvoriti unutarnju trgovinu i proizvodnju namještaja i okrenuti se trgovanju s Panasonicom i prodaji nekretnina. Bilo je još sličnih pokušaja. Neven Kovačić je bio u vrlo sličnoj, pionirskoj poziciji, kao i neki drugi projekti, ali svi su završavali u fazi nulte serije. Sve je već bilo razvijeno i dogovoreno, ali nedostajala je distribucija, nedostajalo je ideja, novca i angažmana za pozicioniranje proizvoda na tržištu. Samim tim, nije bilo moguće ostvariti dodanu vrijednost, a dodana vrijednost je u samoj suštini produkt dizajna, i odnosi se i na koncepciju, na kvalitetu izvedbe, ali najviše na komunikaciju. Kroz međunarodna iskustva shvatili smo da proizvođač nije onaj koji ima proizvodna sredstva, nego onaj koji kontrolira identitet. Upravo smo to naučili u Italiji, gdje mnogi poznati proizvođači uopće nemaju kompletu proizvodnju pod svojom kapom, nego je vrlo fleksibilno raspoređuju, što omogućava slobodno kombiniranje materijala, eksperimentiranje i slično. Tehnološka baza za njih, dakle, nije nužan preduvjet. Postoji puno poduzeća koja je uopće nemaju, nego je kompletna proizvodnja zasnovana na outsourcingu. Mnogi od tih programa u Europi koriste lokalne resurse, a lokalni partneri u proizvodnji sretniji su samim tim što znaju da se ne moraju baviti distribucijom, dizajnom ili brandingom, nego računaju na fiksne narudžbe u fiksnim količinama – njima je bitna samo narudžba. Shvatili smo da isto to možemo raditi i ovdje, pa smo kroz program Dizajn za održivi razvoj 2005. umrežili trgovca – Interu, i proizvođača - Novoselec. Sada izvozimo na švicarsko tržište, imamo par dućana u Francuskoj. Nije to ništa previše veliko, jer nismo išli na masivne kredite i agresivnu kampanju, nego "partizanski", ali funkcionira. Studio Grupa je još agresivniji, jer oni rješavaju sve sami - od proizvoda, do ambalaže i svega ostalog.

KV
: Prijelomna točka bila je Izložba hrvatskog dizajna 040506 u kojoj produkt dizajn uopće nije bio zastupljen u profesionalnoj kategoriji. Selektori (Maroje Mrduljaš, Mirko Petrić i Mladen Orešić) su zaključili da nema dovoljno dobrog materijala. Činilo im se da je bolje presjeći i pokušati probuditi ljude, nego pokazati išta što bi produkciju predstavilo u lošem svjetlu. Pokazalo se da je to bila odlična "šok terapija", jer smo shvatili da je jedini izlaz iz takve situacije da se dizajneri krenu sami angažirati.

Koliko takav pristup utječe na tipologije, vrste materijala i ostalo?

KV: Jako puno. Čak i kad govorimo o ozbiljnoj industrijskoj proizvodnji, ona u velikoj mjeri diktira način na koji ćeš proizvoditi, prostor i mogućnosti za eksperimentiranje.

NR: Veliki sustavi uvijek blokiraju kreativnost.

KV: U malim serijama jednostavnije je igrati se i isprobavati nove stvari. Dobar primjer je Nikolin KT (knot), stol koji je cijeli baziran na principu vezanja užadi. Uže je jedini vezivni element koji drži cijelu konstrukciju, a takvo nešto moguće je izvesti isključivo u malim serijskim varijantama, jer teško da bi veliki proizvođač ozbiljno ušao u takav pothvat. Tu su i tri serije Grupinih lampi, koje se međusobno relativno malo razlikuju. Industrija nije pretjerano sklona ispitivanju mogućnosti serija s tako malim preinakama.

Kao jednu od karakteristika izloženih radova istaknuli ste spoj jednostavnosti produkcije i zaigranosti. Dakle, predmeti koji su jednostavni za proizvesti, ali nisu dosadni.


KV
: Pitanje jednostavnosti produkcije je izuzetno važno jer je riječ o predmetima koje dizajneri proizvode sami, a to čine spretnije ili manje spretno. Taj je pristup čitljiv iz same estetike – sirovost i neposrednost se ne kamuflira u tim radovima.

Tema događanja u sklopu kojeg predstavljate produkciju hrvatskih dizajnera je Sensible Design. Koliko ste vodili računa o tome da na nju reagirate, odnosno da je barem čitate u kontekstu predstavljene produkcije?

KV
: To je jedna od onih tema koje se mogu interpretirati na milijun načina, i svatko je čita onako kako mu najviše odgovara. Ja sam ga pokušala tumačiti kao "zdravorazumski", "refleksivan" dizajn, koji se osvrće na okolnosti i svijet oko sebe. Pojam je u tom smislu podudaran s našom pričom.

NR: Riječ je o kontekstualnosti u najširem mogućem smislu.

KV: Dizajneri su radili vrlo "lokalne" proizvode, adresirajući lokalne probleme i mogućnosti što se tiče materijala i proizvodnje. Pokušali su rješavati probleme utemeljene u stvarnosti.

Da, to je sasvim jasno. S druge strane, Sensible Design je i tipična dobro zvučeća poštapalica za glossy magazine.


NR: Haha, da. A mi smo si na početku ozbiljno postavljali pitanje i lomili glavu oko toga kako ćemo se uklopiti u jednu takvu temu.

Koji su gabariti i mogućnosti prostora u kojem izlažete? Kako je koncipiran postav?

KV: Postav je radila Grupa, ali i drugi su sudjelovali, a sadržavat će nekoliko segmenata. U jednom od segmenata bit će Grupini jastuci, oko kojih će se dešavati "društveni život" oko izložbe. Postav su pokušali pojačati i ritmom rasvjete, koristeći lustere Ksenije Jurinec. Mislim da raspolažemo sa 40 ili 60 kvadratnih metara, no tamo ima jako puno izlagača i sigurno će sve biti intenzivno.

Pišući o metodama, tehnikama i tipologijama, posebno izdvajate nomadski namještaj, recikliranje odbačenih predmeta, predmete koje "dovršava" korisnik, itd. Kao da nekonvencionalno i (barem za industriju) netipično postaje paradigmatsko u ovoj priči.

KV: Nismo ciljano birali baš takve vrste proizvoda, ali na kraju se čini kako jako veliki broj dizajnera ide upravo u tim smjerovima. Nomadski namještaj kao koncept postoji još od Papaneka, takvi komadi već desetljećima silaze i vraćaju se na scenu. Kod nas to možda ima i veze s osjećajem nesigurnosti, stanjem duha i stanjem društva, no ostaju i klasični razlozi kao što su smanjenje životnog prostora, nomadski način života i slično. S interakcijom i participativnim pristupima dizajneri se već neko vrijeme igraju, a koncept je čak i marketinški vrlo logičan. Kad su u Americi krenuli raditi prve kolače out-of-the-box, domaćicama su u početku davali samo jednostavnu uputu da cijelu smjesu samo stave u pećnicu. Ubrzo su vidjeli da se ne prodaje kako su očekivali, pa su stavili još jednu uputu – dodajte jaje. Proizvod je postao pravi hit samo zato što su korisnici osjećali da mu dodaju nešto svoje. Možda je primjer banalan, ali ljudi očito vole kad ih netko natjera da razmišljaju i sudjeluju, jer se tada stvara emocionalna veza, a time ojačava i želja da predmet zadržite.

Mogu li se iz vaše selekcije iščitati i neki izravni odgovori na globalne trendove?


KV
: Internacionalni utjecaji uvijek se upliću, pa sigurno mogu reći da je puno ovog o čemu smo pričali inspirirano Droog-om, koji je devedesetih ozbiljno krenuo s eksperimentima u dizajnu namještaja, sirovim dizajnom, recikliranjem, čudnim kombinacijama materijala. Također, mnogi dizajneri širom svijeta odustaju od masovne proizvodnje i priključuju se lokalnim obrtima, no važno je reći da smo se na sličnom terenu našli polazeći iz različitih konteksta. Dizajneri sa Zapada revoltirani su masovnom produkcijom, potrošačkim društvom, ili konkretno činjenicom da im sva industrija odlazi u Kinu. Zato su počeli surađivati s lokalnim obrtima, dizajnirati male serije i male proizvode, raditi emotivni dizajn i pokušavati osujetiti pritisak "trošenja" proizvoda u smislu stalnog odbacivanja starog i kupnje novog. Isto se desilo i kod nas, ali iz potpuno drugog razloga. Mi industriju jednostavno nismo uspjeli zainteresirati. Samo zato smo se sada našli na zajedničkom terenu.

Vjerujete li da je ova inicijativa dugoročno održiva? Meni se čine moguća samo dva izlaza: aktiviranje industrije, ili internacionalizacija.

KV: Bojim se da si u pravu. Ovo može funkcionirati još neko vrijeme, zbog zajedničkog uzleta, entuzijazma i optimizma, ali ljudi moraju od nečeg živjeti. Čak i da se zainteresira industrija, moramo ići na širenje vani. To je "treća", jedina realna opcija.

Razgovarao: Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook