Tribina 'O dizajnu i nezavisnoj kulturi' - kratak izvještaj

Objavljeno: 20.12.2010.

U srijedu, 8. prosinca 2010. u knjižari Ljevak u Zagrebu održana je tribina O dizajnu i nezavisnoj kulturi, povodom nedavnog objavljivanja knjige Dizajn i nezavisna kultura urednika Maroja Mrduljaša i Dee Vidović. Na tribini su sudjelovali Dejan Kršić, Dejan Dragosavac Ruta, Maroje Mrduljaš i Tomislav Medak, a raspravu je vodila Astrid Pavlović.

Nakon službenog predstavljanja knjige Dizajn i nezavisna kultura 28. listopada u Muzeju za umjetnost i obrt, u sklopu Izložbe hrvatskog dizajna 0910, kada su na tribini sudjelovali autori knjige – Dea Vidović, Maroje Mrduljaš, te dizajneri Dario Dević i Hrvoje Živčić, na tribini u knjižari Ljevak glas je osim Maroju Mrduljašu dan i protagonistima knjige – dizajnerima i aktivistima Dejanu Kršiću i Dejanu Dragosavcu Ruti, i aktivistu i kulturnom radniku Tomislavu Medaku. Svi su oni tokom devedesetih godina bili značajni protagonisti 'nezavisne' kulturne scene, na kojoj djeluju i dan danas, svaki na svoj način – Dejan Kršić kao dizajner, publicist i član kolektiva kustosa WHW – Što, kako i za koga?; Dragosavac kao trenutno najprisutniji i najtraženiji dizajner na 'nezavisnoj' kulturnoj sceni i suradnik udruge Kontejner / biro suvremene umjetničke prakse; te Medak kao voditelj istraživačkog i izdavačkog programa Multimedijalnog instituta Mama u Zagrebu, koreograf i performer u kazališnoj grupi BADco. i sudionik inicijative Pravo na grad. Dakle, radi se o ljudima na čiji se rad autori knjige višestruko referiraju i čije raznorodno djelovanje može poslužiti kao određena poveznica mnogih različitih inicijativa na 'nezavisnoj' kulturnoj sceni danas, ali i devedesetih godina.

Tribinu je otvorio Mrduljaš ukratko govoreći o sadržaju knjige, pri čemu je posebno istaknuo važnost avangardnih, eksperimentalnih i subverzivnih inicijativa u dizajnu i umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, a koja su imala izraziti utjecaj na formiranje 'nezavisne' kulture u devedesetim godinama i njen kasniji razvoj u 21. stoljeću. U zagrebačkim okvirima Mrduljaš prepoznaje Studentski centar, a posebno Galeriju SC kao središte istraživačkih kretanja u dizajnu i umjetnosti, što postupno dovodi do razvijanja zanimljive i razgranate omladinske scene osamdesetih (djelomično vezane uz glazbu Novog vala), na kojoj već djeluju neki akteri onoga što će u devedesetima biti obilježeno terminom 'nezavisna' kultura (Kršić, Darko Fritz i Željko Serdarević – tada Studio imitacija života, Greiner & Kropilak itd.), uglavnom kroz suradnju s kulturnim udrugama, inicijativama, manifestacijama i produktima poput Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa, časopisa Quorum, brojnih glazbenih grupa itd. Postupnom promjenom društveno-političkog okvira subverzivna pozicija 'nezavisne' kulture postat će mnogo jasnija, posebno kada u devedesetim godinama ona počinje predstavljati istinsko polje misaone, ideološke i kulturne autonomije unutar postojećeg sustava. Na Mrduljaševo izlaganje nadovezao se Medak pobliže pojašnjavajući prirodu 'nezavisne' kulturne scene devedesetih, ističući kako se radilo o društvenoj činjenici neraskidivo vezanoj uz tadašnje društvene procese – 'nezavisna' kultura značila je projekt u direktnoj opoziciji prema državno sponzoriranom projektu širenja nacionalizma i nacionalističkog diskursa u svim kulturnim i političkim sferama na koje su organi vlasti imali neposredan, ali često i posredan utjecaj. Na takav je društveno-politički okvir, karakterističan za Hrvatsku devedesetih godina, 'nezavisna' kultura odgovorila promicanjem vrijednosti anti-nacionalizma, internacionalizma, tolerancije i tome sličnog, i to podjednako u političkom i umjetničkom djelovanju, ali i kroz dizajn. Medak je istaknuo kako je u devedesetima dizajn bio jedan od autentičnih vidova 'nezavisnog' djelovanja u kulturi – knjiga Dizajn i nezavisna kultura prikazuje dizajnersku praksu primarno kao vizualno artikuliranu komunikaciju između različitih segmenata društva uključenih u 'nezavisnu' kulturnu scenu. Zahvaljujući suradnji 'nezavisne' kulture i dizajna devedesetih godina i u kontekstu institucionalne hrvatske kulture postavljena su neka pitanja koja bi inače ostala prešućena.

U ove opservacije o vezama 'nezavisne' kulture i dizajna uključili su se Kršić i Dragosavac s vlastitim iskustvima dizajnera i grafičkih urednika različitih magazina, što je u devedesetim godinama bilo vezano primarno za Arkzin čiji su obojica bili grafički urednici (Kršić i glavni urednik od 1997. do 1999. – posljednje razdoblje izlaženja magazina), i uređivanje prateće biblioteke Bastard. Mrduljaš opisuje djelovanje Kršića i Dragosavca kao primjer istinskog autorskog djelovanja u dizajnu (barem što se tiče nekih njihovih radova), jer isti nisu sudjelovali samo u vizualnoj artikulaciji sadržaja primljenog od naručitelja, već su kroz pravi suradnički proces dizajneri i naručitelji često zajednički stvarali sadržaj i promišljali načine njegovog komuniciranja. Bitno je istaknuti kako je u devedesetim godinama granica između dizajnera i naručitelja mnogo manje jasna nego u prethodnoj i narednoj dekadi, a upravo je Arkzin primjer na kojem se mogu vrlo zorno objasniti gotovo sve karakteristike 'nezavisnog' djelovanja u tadašnjoj kulturi. Radilo se o magazinu koji je objedinjavao većinu protagonista 'nezavisne' kulturne scene, bilo da se radilo o udrugama ili pojedincima, umjetničkim grupama ili samostalnim umjetnicima itd., a grafički urednici magazina također su dijelom bili i kreatori njegovog sadržaja. Specifičan način rada bio je s jedne strane uvjetovan bliskošću ideoloških pogleda i istraživačkih interesa svih uključenih, a s druge napretkom tehnologije što je u to vrijeme značilo početak masovnije uporabe kućnih računala i ranih specijaliziranih programskih aplikacija za rad na dizajnu i pripadajućoj multimediji. Svi su ti faktori značajno proširili polje rada dizajnera i stvorili mu niz novih zadataka, a dizajner je po prvi put u domaćem kontekstu postao spreman preuzeti cijeli urednički posao na nekoj tiskovini. Lako je zaključiti kako su upravo tiskani mediji bili dominantno sredstvo komunikacije na 'nezavisnoj' kulturnoj sceni devedesetih, a upravo su različiti magazini (među kojima je Arkzin bio samo najistaknutiji) značili točke okupljanja različitih aktivističkih inicijativa.

Dragosavac je duhovito zaključio kako je upravo svojevrsna 'nematerijalnost' 'nezavisne' kulture uvjet njenog račvanja u veliki broj medija, jer ona nije imala 'kuću kao što je HNK', pa je logično potražila druge oblike vizualne prepoznatljivosti. Ranije spomenute karakteristike 'nezavisne' kulture devedesetih utjecale su i na njenu estetiku, koja danas može djelovati nezgrapno i neuglađeno, čak pomalo anakrono; no prema Kršićevim riječima, u dizajnu tih godina kvalitetno artikulirana komunikacija bila je mnogo važnija od klasičnih modernističkih kanona ljepote, a svladavajući nove tehnologije, dizajneri stasali u devedesetima i njihovi klijenti u principu su zajednički sazrijevali i odgajali svoju publiku. Ako su progresivnost, eksperiment i istraživački duh karakteristike domaćeg dizajna za 'nezavisnu' kulturu od 1990. do 2010., to je zbog toga (reći će Mrduljaš), što je upravo na 'nezavisnoj' sceni stvarana progresivna i istraživačka kultura, pa je logično da je i dizajn bio takav. Kontinuirana kvaliteta dizajna za 'nezavisnu' kulturu prirodna je ako znamo da su dizajneri i klijenti devedesetih godina zajednički razvijali senzibilitet za struku i njene mogućnosti, a činjenica da su mnogi klijenti dolazili iz područja povijesti i teorije umjetnosti i slično zasigurno je pomogla jasnom profiliranju ovog segmenta dizajna u Hrvatskoj.

Govoreći o mogućem daljnjem razvoju odnosa dizajna i 'nezavisne' kulture, Dragosavac je istaknuo primjer akcija inicijative Pravo na grad koje je pratio vizualno siromašan, ali jasno artikuliran dizajn čiji je jedini cilj upečatljiva komunikacija aktivističke poruke – kreacija snažnih slika u realnom vremenu i prostoru, prikladnih za distribuciju raznim masovnim medijima. Tu i Kršić vidi potencijal za budućnost – dizajn za nezavisnu kulturu trebao bi se razvijati ne nužno u smjeru dizajna materijalnih vidova vizualne komunikacije, već u smjeru dizajniranja komunikacijskih situacija, odnosno interakcija između društvenih skupina koje same po sebi sadrže snažnu političku poruku.

Na kraju, treba reći kako je unatoč zanimljivosti rasprave tribina bila iznimno slabo posjećena, a publika sastavljena gotovo isključivo od studenata dizajna koje ovakve teme prirodno zanimaju. Nakon izlaganja gostiju rasprava nije nastavljena, stoga je tribina unatoč kvaliteti ostavila dojam nedovršenosti. Ipak, dobrodošla je novost organizacija ovakvih događanja u prostorima koji nisu isključivo galerija Hrvatskog dizajnerskog društva, pa iako interes za tribinu očito nije bio velik, najvažnije je da dolazi do novih inicijativa i uvijek novih akcija.

Bojan Krištofić

linkovi:

Hrvoje Živčić - http://www.hrvojezivcic.com/
Dario Dević - http://www.dario-dario-dario.com/
WHW - http://www.whw.hr/
Kontejner - http://www.kontejner.org/
BADco. - http://badco.hr/
Pravo na grad - http://pravonagrad.org/

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook