Plakati za mamu

Objavljeno: 16.01.2009.

Izložba plakata Dejana Dragosavca Rute za net-kulturni centar mama otvara se u petak 23. siječnja u 19 sati u Galeriji Prozori i ostaje otvorena do 12. veljače 2009.

Početkom devedesetih jedno ugledno zagrebačko kazalište odlučilo je prestati raditi plakate za svoje predstave radi štednje u oskudnim vremenima. Ta je odluka odista bila motivirana oskudicom, ali ne nužno onom objektivnom financijskom – moglo se "šparati" i na drugim stavkama – nego osiromašenom dinamikom javne domene izazvane kriznim stanjem. Naoko ne posebno važna ideja ukidanja plakata bila je simptom općega civilizacijskog zamračenja u kojem se repertoar oblika kolektivnog i javnog života sužavao, a urbani je prostor postajao sadržajno nijem i jednoznačan, slika jedne opće tjeskobe u kojoj simptomi zaustavljaju socijalnu razmjenu i ukidaju različitost. Plakat kulturnih institucija i praksi obraća se nepoznatom Drugom, poziva ga na sudjelovanje, obavještava ga i podsjeća na događaj. Iz tih razloga, plakat je medij uključivanja. Kada nestaju plakati vezani za građanski, civilni život, jasno je da je neka vrsta totalitarizma na djelu.

Dok krize paraliziraju maticu kulture, otvaraju se niše djelovanja u području neovisnih inicijativa. 1991. počinje izlaziti Arkzin u formatu fanzina, a 1993. postaje mjesečnik za politiku i kulturu civilnog društva. Dejan Dragosavac Ruta priključuje se šarolikoj skupini intelektualaca, novinara, alternativaca raznih profila i dizajnera koji su činili eksperimentalnu i kritičku izdavačko-društvenu praksu. Dizajn izdanja Arkzina bio je vrlo otvoren, eklektičan i u neprestanoj promjeni, baš kao i cijeli projekt. Iskušavala su se razna, često "dekonstrukcijska" rješenja, koja se nisu niti trebala niti mogla kodificirati u sustav, pa je vizualni identitet bio fluktuirajući – prepoznatljiv po neunificiranim eksperimentalnim rješenjima. Naravno, pojava računala bitno je utjecala na dizajn – ta rana faza desktop publishinga ubrzavala je grafički rad, pozivala na iskušavanje novih fontova i na ekscentrična rješenja layouta, koji je znao postajati nevjerojatno gust i grafički visoko saturiran.

Dugotrajan i dinamičan rad u magazinu – žanru u kojem je ključna organizacija razmjerno velike količine kompleksnog materijala – logično vodi prema interesu za tipografiju. Njegovi radovi, poput boogazina Libra Libera na kojem počinje raditi 2000., postaju sve dorađeniji pri čemu se tragovi iskustva iz Arkzina i dalje zamjećuju u nastojanju da se sadržaj na neki način interpretira – bilo čisto tipografskim rješenjima, bilo uvođenjem stiliziranih ilustracija. Ruta je naročito dopadljiv i duhovit u kolažima slovnih znakova, jednostavnih vektorskih crteža i scanova koje koristi kao ready-made. Takav postupak je "magazinski", u duhu tradicije grafičkih urednika koji nastoje interpretirati određenu temu ili motiv oblikujući dopadljiv i brzo čitljiv grafički sklop. Iako se korijeni takvih postupaka mogu pronaći, primjerice, još kod ruskih konstruktivista, u medijskom je smislu Rutino razmišljanje bliže crossoveru između popularne kulture ilustriranih magazina i visokog modernizma, koji je tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća evoluirao u razne forme.

Uz nadogradnju vještine grafičkog dijaloga sa sadržajem, Ruta od svojih "dekonstruktivističkih" korijena do danas sve više kultivira svoj tipografski jezik i oslanja se na rad s mrežom u organizaciji grafičke plohe, dakle sa sve se više senzibiliteta posvećuje onome što se kolokvijalno zove "prijelom". Također iskazuje interes za font kao cjelovit i razrađen grafički sustav te primjenjuje različite rezove, ligature i finese poput old figures ili small caps, što su sve novine u povijesti grafičkog dizajna s razmjerno siromašnom prelamačkom tradicijom. Dok je Mihajlo Arsovski koristio ekspresivne mogućnosti slovne forme u vidu samostalnoga likovnog fenomena, Ruta i nekoliko drugih autora, poput Marija Aničića i Igora Kuduza ili Nedjeljka Špoljara početkom dvijetisućitih, usmjeruju se prema kulturi fonta i prijeloma. Zahvaljujući djelovanju tih, načelno samoeduciranih, autora koji primjenjuju tehnike DTP-a, tipografska se kultura u Hrvatskoj modernizira i napokon sustiže internacionalnu razinu.

Osim estetsko-konceptualnog backgrounda "alternative", Ruta iz Arkzina baštini i naručitelje, pa tako radi za brojne nezavisne kulturne prakse u Zagrebu. Od 2003. godine za skupinu raznih kulturnih inicijativa okupljenih oko net-kulturnog kluba mama radi seriju plakata, koja je do 2009. dosegla brojku od oko pedesetak radova. Raznorodna djelatnosti mame i njoj bliskih nevladinih organizacija jedna je od posebno važnih civilnih praksi na zagrebačkoj sceni, koja promovira kritičku teoriju i zagovara progresivno političko usmjerenje. Ruta je angažiran da tom heterogenom kulturno-političkom djelovanju dizajnira vizualni okvir. U skladu s tim specifičnim zadatkom, on se posvećuje redefiniciji kulturnog plakata u smislu medija komunikacije u kolektivnom urbanom prostoru. Ruta čini odmak od oblikovno ili konceptualno visoko stilizirane konvencije žanra plakata za art-događanja i ispravno tumači nove dinamike na neovisnoj sceni unutar koje se pojavljuju specifični, nepoznati diskursi koji uz elementarnu informaciju o događaju traže i dodatno objašnjenje i poziv zainteresiranima. Dakle, Ruta ne slijedi samo zadaću posredovanja informacije i njene estetizacije nego i didaktičkog sadržaja. Plakati za mamu uglavnom se mogu čitati i neovisno od samog događaja koji oglašavaju, a njihova kolekcija jest svojevrsni kompendij ili koncizni reader događanja i tendencija na neovisnoj kulturnoj sceni. Iako je riječ o situacijama koje nisu sasvim usporedive, važno je primijetiti ulogu dizajna kao odraza, dokumenta ili komentara društvene stvarnosti, pa je tako korisno prisjetiti se kako su ilustracije Mirka Ilića za naslovnice Danasa tijekom osamdesetih jasno ocrtale konture tadašnjega jugoslavenskog društva.

Ruta plakatu pristupa kao upgradeu magazinskog iskustva i inzistira na editorialu, na funkciji diseminacije informacije i sadržaja na tragu proširenog iskustva "zidnih novina", koje smisao dobivaju kao dio kolektivnog i javnog prostora. No, serija plakata, uz informacijsku funkciju, nastoji uspostaviti i vizualni ključ koji identificira različite kulturne prakse. Taj vizualni ključ predstavlja kompozit tipografskih elemenata – uvođenja hijerarhije naslova, podnaslova, teksta i drugih informacija, a zatim i eksperimenta s raznorodnim grafičkim formama, od apstraktne kompozicije do figurativne ilustracije. Rješenja plakata referiraju se na najrazličitije izvore, od sistemskog modernizma (Jelena Krivokapić: Buka i tišina umjetnosti; Stealth: Agents in the City) do narativnijih rješenja (Stefan Nowotny: Preispitivanje građanstva), preko op-arta (Tonči Valentić: Mnogostrukosti moderne) do odjeka, uvjetno rečeno, punk motiva (Gustav Peebles: Wicksellov prigovor...). Taj eklekticizam je neosporno postmoderan, a Ruta pojedine estetike lišava njihovih "ideoloških" konotacija time što ih ne primjenjuje u čistom obliku, nego ih koristi kao "uzorke" podložne reinterpretaciji ili dekonstrukciji konotacija putem preklapanja grafičkih slojeva.

Ruta pri artikulaciji plakata za različite naručitelje unutar zajedničkoga programskog okvira nastoji ostvariti razlike i pomake u vizualnom kodu. Tako je za seriju događanja Transverzala kao identitetsku osnovu koristio "recikliranu" fotografiju, za Caternetics vektorsku ilustraciju, za Vizualni kolegij kodiranje bojom. Svakako, ta je raznorodnost događanja zahtijevala visoki stupanj dizajnerske imaginacije. Ruta kaže da je motive s reduciranom geometrijom djelomice koristio kako bi polemizirao s tadašnjim nekritičkim revivalom modernističke estetike koji je postajao sve snažniji na hrvatskoj sceni. No Rutina se neomoderna rješenja identificiraju kao suvremena zbog nedogmatskog pristupa i korištenja suvremenih fontova koje uglavnom potpisuje Nikola Djurek, jedini ozbiljni hrvatski "slovorezač". Također, Ruta je dobro informiran o aktualnim internacionalnim tendencijama pa se njegov dijalog s neomodernizmom više odvija preko referenci poput Wolfganga Weingarda ili 8vo. Kada je u pitanju ilustracija, plakati za mamu osciliraju u kvaliteti. Pojedina rješenja su vrlo uspješna poput plakata za School of missing studies gdje je oblikovan zanimljiv, anksiozan grafizam iz sheme urbane strukture. S druge strane, u radu za predavanje Marka Stamnekovića art-e-conomy ponešto je isforsirano poigravanje Titovim portretom preuzetim s dinarske novčanice, na koji je intervenirano u maniri Duchampa i njegove Mona Lise s brkovima.

No, i u uspješnim i u manje uspješnim rješenjima osjeća se brzina reakcije, a Ruta priznaje da je u svim dizajnerskim odlukama bila važna i praktičnost. Na primjer, datoteke s vektorskom grafikom su znatno manje nego one s bit-mapama fotografija i ilustracija pa su time bile i lakše za slanje elektronskom poštom u vrijeme prije broadband internetskih veza. Zato su i raniji plakati apstraktniji ili plošniji, a u kasnijima se više pojavljuju rješenja s, kompjutorskim rječnikom rečeno, "težim" grafikama. Usprkos divergentnosti, svi plakati imaju i zajednički nazivnik u standardiziranoj mreži koja je također olakšavala brzu reakciju na zadatak.

Dok je tehnika sitotiska bitno odredila taktilne i estetsko-konceptualne kvalitete danas slavnih plakata Ivana Picelja, Mihajla Arsovskog ili Borisa Bućana za razne kulturne institucije i prakse, tako je na Rutine radove za mamu utjecala tehnologija digitalnog tiska. Digitalni tisak odabran je iz pragmatičnih razloga – brzine produkcije i ograničene naklade u broju do 50 primjeraka – a uvjetovao je pojedine elemente rješenja, poput uvođenja bijele margine ili izbora kolorističke sheme. Još je važnije što je tisak uvjetovao i A3+ format koji je atipičan za plakat, no zbog svoje je veličine prikladniji od B1 standarda za postavljanje u interijerima.

Zagreb u posljednjih desetak godina ne obiluje suvremenim kulturnim diskursima, ali nije niti lišen vibrantnih, eksperimentalnih i kritičkih događanja. No ta događanja su uglavnom pojedinačne enklave, niše intelektualnog i kreativnog eksperimenta. Grad ostvaruje svoj smisao kompleksnosti kolektivnog života putem raznih oblika javnog djelovanja i supostojanja svih oblika kulturne proizvodnje koji zahtijevaju svoju "vidljivost". Javni prostor grada i dalje je mjesto za označavanje, upisivanje i oglašavanje takvih događanja u kolektivnu percepciju. U tom smislu, plakati su suvremenom flâneuru i dalje korisna i stimulativna informacija, a grad kao fizički prostor i dalje je vrlo neposredan nositelj različitih značenja, kao što je i uzbudljiv zbog nepredvidljivosti i promjenjivosti vizualnog okoliša.

U plakatima za događanja vezana uz mamu Ruta je razvio vizualni materijal koji je didaktički, funkcionalan i stvara jedinstveni vizualni kod u kojem se može prepoznati određena kulturna skupina. No, taj kod nije ezoteričan ili ekskluzivan, nego pošteno obavlja svoju zadaću "uključivanja Drugog" i zagovara vrednote kolektivnoga, demokratičnog društva. Naravno, doprinos tih plakata ne treba pripisati samo Ruti nego i kulturnim praksama okupljenim oko mame, no zahvaljujući njihovom sinergijskom djelovanju možemo reći: Poster still matters.

Maroje Mrduljaš, siječanj 2009.

Tekst Maroja Mrduljaša "Vizualni kompendij nezavisne kulturne scene"
preuzet je iz kataloga izložbe "Plakati za mamu".
Galerija Prozori — Knjižnica S.S. Kranjčevića, Zapoljska 1, Zagreb.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook