Izložba Numen-objekata u Milanu

Objavljeno: 09.04.2008.

Numen-objekti na temelju proširenog poimanja mreže propituju shvaćanja geometrijski uređenog i strukturiranog prostora. Otvorenje izložbe “For use / Numen light” u utorak 15. travnja 2008. u milanskoj galeriji Superstudio.

Što su Numen-objekti, predmeti sastavljeni od “špijunskog stakla” i svjetla, kojem mediju pripadaju? Istraživanje je započeto nerealiziranim projektom za Biennale u St. Etienneu koji je trebao prezentirati ideju mreže kao oblikovnog principa. Uslijedio je radikalni eksperiment sa scenografijom za Danteov Inferno u režiji Tomaža Pandura, da bi se projekt nastavio u razvoju rasvjetnog tijela. U današnjoj izvedbi, riječ je o seriji objekata koji su proizašli iz istraživačko-analitičkog i racionalnog pristupa dizajnu. Taj pristup se nastoji zasnovati na pronalaženju logički utemeljenih oblikovnih pravila i principa i temeljno pripada modernističkoj tradiciji produkt-dizajna. No projekt je nadrastao sebe samog i postao područje autonomnog, u prvom redu formalnog istraživanja koje nije uvjetovano nekom pragmatičnom funkcijom. Metodologija rada na projektu čitavo vrijeme je temeljno dizajnerska, usmjerena prema usklađivanju konstruktivnih i oblikovnih momenata, no njegova funkcija je postepeno nadomještena fascinacijom samim objektom i njegovim perceptivnim i asocijativnim potencijalima. Hoće li objekt naći novu funkciju ili će se nametnuti kao autonomni artefakt pitanje je koje u ovom trenutku još ostaje otvoreno. No brojna otkrića koja je rad na projektu sa sobom donio dovoljna su da se tekuća razvojna faza dokumentira i pokuša analizirati bez potrebe za preciznom identifikacijom objekta i njegovog smisla. Najprikladnije ga je zvati istraživanjem percepcije, posebice percepcije prostora i pitanja perspektive.

“Špijunsko staklo”, specifični materijal koji je jednosmjerno proziran i jednostrano reflektirajući, intrigira, zavodi i provocira razmišljanje kako svojim optičkim, perceptivnim svojstvima, tako i brojnim konotacijama koje iz njega proizlaze. Fenomen ogledala arhetipski je motivi iz kojeg se razvija široki dijapazon referenci, od izreka poput onih o sedam godina nesreće, preko znamenitih književnih momenata poput “Alise u zemlji čudesa” i njenog prolaska kroz zrcalo do teorijskih modela kao što je psihoanalitička teorija zrcaljenja. Tako je ogledalo na razini doživljaja povezano sa dubinskim psihološkim procesima i uključeno je u brojne teme povijesti kulture. Identitet i narcizam ovdje su vodeće teme, no za razliku od vodećih nositelja posredovanih slika: filmskih platana i ekrana televizije, ogledalo udvaja autentičnu situaciju i u prostoru i u vremenu. Prostor ogledala nije polje virtualnog nego dematerijalziranog stvarnog. Pri tome je percepcija dubine prostora zadržana iako u zrcalnoj slici on više ne postoji. Naizgled paradoksalno, u ogledalu je objektivizirano vrijeme, a relativiziran prostor koji je pretvoren plohu.

Sama tema transparentnosti jedna je od mitskih odrednica moderniteta, pogotovo zbog ekstenzivnog korištenja stakla u arhitekturi započevši sa projektima poput znamenite Crystal Palace projektanta Josepha Paxtona, izvedene u Hyde Parku u Londonu 1851. za potrebe Velike svjetske izložbe. No utopijska ideja transparentnosti stakla kao simbola demokratičnosti između ostaloga je dekonstruirana upravo pojavom reflektirajućeg stakla koje, logično, brzo pronalazi svoju primjenu upravo u monumentalnoj korporativnoj arhitekturi. Nižu se i druge asocijacije koje govore o zlokobnsti “špijunskog stakla” kao sredstva nadzora i represije. U tim slučajevima radi se o depersonalizaciji moći, o nevidljivosti onih koji odlučuju dok smo suočeni sa slikom svoje vlastite bespomoćnosti.

“Špijunsko staklo” objedinjuje fenomene transparentnosti i odraza, pri čemu je krajnje ambivalentno jer mijenja svoja temeljna svojstva u ovisnosti o postavi svjetla ispred ili iza njega. Promjene u temeljno različitim ulogama promatrača i promatranog insceniraju različite situacije suočavanja sa vlastitom slikom, pogledom prema drugome ili nelagode pred mogućom prismotrom. No “špijunsko staklo” odlikuje i jedinstvena mogućnost gradacije njegovih oprečnih svojstava odraza i providnosti. Ono nije jednoznačan, inertan materijal nego se kreće između svojih krajnosti u ovisnosti o svjetlosnim uvjetima. Iz tog razloga, podatan je za formalna i perceptivna istraživanja i primjenu u različitim područjima koja uključuju vizualnost.

Numen je “špijunsko staklo” započeo koristiti kao sredstvo istraživanja geometrijskih prostornih mreža definiranih svjetlosnim potezima. Upravo kroz uvođenje svjetla unutar objekata izvedenih od špijunskog stakla provedena je manipulacija dijalektike providnosti i odraza. Primjena ortogonalnih struktura dovela je prvo do pretvaranja svjetlosne rešetke u perspektivni, pa time i prostorni fenomen sa efektom umnažanja ad infinitum. Model kvadratne mreže, jedan od važnih motiva modernističke umjetnosti, posebice newyorkške konceptualističke scene šezdesetih, ovdje je zadobio jedno specifično proširenje. Kvadratna repetitivna mreža je bila pogodna za propitivanje teme originalnosti uz premisu da je uslijed svoje krajnje neutralnosti i apstraktnosti svaka mreža originalna jer u nju nije upisan nikakav jezički sadržaj. No u momentu kada se mreža odvaja od slikarskog platna ili skulpture i postaje svjetlom opisan a realno nepostojeći beskonačni prostor čija se perspektiva mijenja u ovisnosti o kretanju, odnos između promatrača i objekta postaje snažnije naglašen. Hipnotički efekt i vizualno-prostorna dubina su toliko dojmljivi da promatrača premještaju iz njegove singularne, sigurne pozicije u rešetku hiper-prostora koji je izgubio sva svojstva realnog fizičkog okoliša definiranog u prvom redu mogućnošću orijentacije i određivanja pozicije. Najvažnije, nestaju perceptivne odrednice “gore” i “dolje” koji su osnovni fenomeni snalaženja u prostoru. Iz tog razloga doživljaj izmještanja promatrača iz svoje autentične pozicije u inscenaciju hiper-prostora može izazvati ili osjećaj fascinacije perspektivnim beskrajem ili krajnju nelagodu destabilizacije. Iskonstruirani perspektivni hiper-prostor je ne-antropološki i praktički bez ikakvog značenja osim onog kojeg svaki promatrač za sebe stvara kroz događaj ne-prostornog doživljaja perspektive koja se gotovo dijabolično širi u svim smjerovima. Je li mit o perspektivi ovdje doveden do krajnosti i prikazan kao nametanje matematičkog, isključivo vizualnog opisa prostora na uštrb ostalih osjetila, pa zatim i na uštrb socijalnih svojstava okoliša? S druge strane, stapanje fascinacije i anksioznosti koje Numen-objekti otvaraju staro pitanje o odnosu jezika i prostora, naracije i apstrakcije. U ovom slučaju naglasak je stavljen na praktički nasilni upliv perspektivne sheme u doživljaj promatrača koji jezik i naraciju prvo formulira kroz primordijalani, biološki osjećaj orijentacije i pojedinačnu sposobnost snalaženja u uvjetima koji su krajnje neprirodni.

Nakon otkrića “anksiozne perspektive” u formi kocke, Numen dalje razvija svoja istraživanja prema kompleksnijim, neortogonalnim geometrijama platonskih tijela, pravilnih poliedara sastavljenih od ploha jednakih stranica. Mreže koje nastaju postaju geometrijski kompleksnije a perspektivna tema se potiskuje u korist prostora koji nije opisan trodimenzionalnom kartezijanskom mrežom kao ultimativnim modernim modelom racionalno uređenog svijeta. Novi Numen-objekti funkcioniraju kao ideogrami ne-kartezijanske definicije prostora u kojoj su perspektivne točke nedogleda umnožene i nepreglednije. Autoritet točke nedogleda time je oslabljen, kao što je i geometrijska mreža koja se i dalje bazira na idealnim tijelima manje univerzalistička. Platonska geometrija i dalje ostaje osnova projekta, no njegov razvoj u područje kompleksnijih formi proizvodi rezultate u kojima je znatno oslabljen efekt “anksiozne perspektive” i čiste prostornosti u korist umnažanja fraktalnih svjetlosnih grafizama. Taj fenomen ukazuje na vjerojatnost dubinskog kodiranja ljudske percepcije prostora kroz trodimenzionalni sustav. No, u kojoj mjeri je to kodiranje posljedica njegove pragmatične sagledivosti, a u kojoj je mjeri kulturološki uvjetovano? Primjerice, sa stanovišta tektonike arhitekture, neosporni su pojmovi nosivog i nošenog i načini prenošenja tereta prema tlu koji se matematički analiziraju kroz kartezijansku geometriju. No idealni načini prenošenja fizikalnih sila ovise o materijalima i načinima njihovog korištenja i rijetko su ortogonalni: primjerice, nadsvođivanje velikih raspona armiranim betonom optimalno se izvodi hiperboličnim paraboloidima. Ortogonalna geometrija je simbol univerzalističkih principa proizašlih iz religije ili filozofije, iz nastojanja da se u amorfnost prirode unese element reda, pa zatim i poretka.

No Numen-objekti taj moment poretka destabiliziraju kroz fenomen “retinalnog kašnjenja” i perceptivne deformacije i pulsiranje objekta koja ovisi o svjetlosnim uvjetima. Naime, prilikom kretanja oko objekta doživljava se efekt iskrivljenja prostorne rešetke i osjećaja da se virtualno udaljenija područja ne-prostora doživljavaju sa kašnjenjem, kao da su i realno znatno udaljeniji. Odgovor za taj fenomen može biti fiziološke ili kognitivne prirode. Kao što je dobro poznato, očna retina sastoji se od dva tipa fotoreceptora: štapića koji registriraju tamu i periferni vid, te čunjića koje registriraju na boje i središnji vid. U ovisnosti o kombinacijama svijetlih i tamnih područja u slici, fotoreceptori reagiraju različitim brzinama što može posebno utjecati na geometrijski jake kontraste između svijetlih linija i zatamnjenih ploha. Nadalje, procesi kognitivnog rekonstruiranja slike dalje utječu na efekt vremenskog pomaka u percepciji Numen-objekta. Fiziološko-kognitivni procesi ovdje “rade” zajedno sa Numen-objektom na konstrukciji prostorne dubine koja realno ne postoji iako je u definirana svjetlosnim crtežom i pravilima geometrijske perspektive. Dakle, i fiziologija i mentalni procesi uvjetuju “retinalno kašnjenje”. Ona pak kroz perceptivnu obmanu potpomaže lažni “realistični” efekt udaljenosti pridružen idealiziranom univerzalnom principu perspektive. Gotovo je paradoksalno da je matematički model osmišljen da pojednostavi stvarnost u odnosu prema percepciji poduprt upravo samim perceptivnim procesom.

Numen-objekti, od napuštanja kvadratne rešetke nastoje propitati mogućnosti shvaćanja prostora koji je još uvijek geometrijski uređen i strukturiran ali na temelju proširenog poimanja mreže. Nakon prvog objekta iz serije — kocke — razvija se dekonstrukcija trodimenzionalne perspektivne hijerarhije. Ta dekonstrukcija je primarno formalne prirode i kritički potencijal serije radova se pojavljuje tek interpretativno, kroz premještanje promatrača iz socijalnog, antorpološkog prostora u apstraktni ne-prostor unutar objekta. Promatrač perceptivno prolazi “kroz ogledalo” da bi bio prenesen u drugi, geometrizirani okoliš u kojem su ogoljeni neki od sistema koji simbolički strukturiraju naš svijet. “Špijunsko staklo” ovdje ukazuje na neka vrlo bazična pitanja: od načina interpretacije i opisivanja prostora i okoliša do značenja geometrije i racionalizma za svijet kojeg sami konstruiramo i uređujemo. Unutar ne-prostora Numen-objekata usprkos sve gušćem svjetlosnom tkanju vlada jedna gotovo zastrašujuća praznina, praznina perspektivnog i geometrijskog reda koji dobiva smisao tek kao povod i sredstvo ljudske refleksije.

Maroje Mrduljaš

for use / numen light
15. — 21. travnja 2008
Zona Tortona 34, 01 Superstudio, Studio 5,
Via Forcella 13, Milano

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook