Novi islandski dizajn

Autorica: Koraljka Vlajo

Kakav se (i kako se) dizajn razvija u zemlji bez resursa, bez zainteresirane industrije i bez potrošača?

Roshildur Jonsdottir: igračke od riblje kosti

Roshildur Jonsdottir: igračke od riblje kosti

Sigurdur Mar Helgason: stolac fuzzy

Sigurdur Mar Helgason: stolac fuzzy

Anna Gudmundsdottir: rukavice

Anna Gudmundsdottir: rukavice

Pall Einarsson: prekidači za svjetlo

Pall Einarsson: prekidači za svjetlo

Ragneheidur Ingunn Agustsdottir: šalice

Ragneheidur Ingunn Agustsdottir: šalice

Manfred Vilhjalmsson i Dieter Roth: stolac Tonabaer discoteque

Manfred Vilhjalmsson i Dieter Roth: stolac Tonabaer discoteque

Dogg Gudmundsdottir: svjetiljka od sušene ribe

Dogg Gudmundsdottir: svjetiljka od sušene ribe

— Što napraviti kada se izgubiš u islandskoj šumi?
— Ustani.


Stari islandski vic podsjeća da je Island, ako ne računamo nisko raslinje (i recentne pokušaje pošumljavanja), otok bez šuma. Povijesno, nedostatak drva toliko se osjećao da je naplavljeno drvo bilo jedan od važnijih građevinskih materijala. Kao osnovne resurse, Islanđani navode ribu, ovce, lavu i geotermalne izvore. Sve ostalo se uvozi. 65% površine otoka je neobradivo i nenaseljeno — prekriveno lavom i ledenjacima,  a u ostatku zemlje živi tek oko 320 000 ljudi.

Nedavna izložba Scandinavian design beyond the myth u Muzeju za umjetnost i obrt predstavila je pregled produkt dizajna u nordijskim zemljama od 40-ih godina prošlog stoljeća do danas. Islandski dizajn na izložbi je prisutan tek simbolično, čini se više iz kurtoazije no iz zasluge. Prešutno se podrazumijeva da se termin skandinavski dizajn prvenstveno odnosi na dansku, finsku i švedsku produkciju. Pedesetih i šezdesetih godina, kada se stvarao mit o nordijskom dizajnu, Island je ostao po strani. Istina, tih godina, zahvaljujući protekcionističkoj politici koja je zabranjivala uvoz namještaja, razvilo se nekoliko lokalnih proizvođača koji su propali već sedamdesetih s promjenom politike.

Izložba je, čini mi se nepravedno, kao najvažnije predstavnike islandskog dizajna predstavila začuđujuće brojnu skupinu dizajnerica i dizajnera koji rade izvan zemlje. Međutim, promatrajući  njihove radove, možemo tek zaključiti da se radi uglavnom o vrlo korektno izvedenim primjerima korporacijskog dizajna koji govore globalno prihvaćenim aseptičnim jezikom. Nema značajne razlike između industrijskih dizajnera Sigurdura Thorsteinssona (Design group Italia) i Hlynura Vagn Atlasona (ured u New Yorku), dizajnera namještaja Sigurdura Gustafssona (Danska), Erle Sólveig Oskarsdóttir (Njemačka) ili Sigridur Heimisdottir (IKEA).

Mnogo zanimljivija je na izložbi zapostavljena islandska scena, ograničena manjkom resursa, industrije i potražnje. Islandska industrija dizajna počela se značajnije razvijati unazad desetak godina zahvaljujući vladinim stipendijama, osnivanju studija dizajna pri Umjetničkoj akademiji i islandskog Design Foruma. Obzirom na nepostojanje uobičajenih industrija koje zapošljavaju dizajnere, islandski dizajneri uglavnom su “sami svoji majstori”. Najčešće je riječ o vlastitoj produkciji, low-tech izvedbi i malim serijama proizvoda koji balansiraju na, danas i tako često nejasnoj, granici između dizajna, obrta i umjetnosti.

Sve snažnija odjevna industrija, u kojoj je donedavno postojao samo 66 North i to prvenstveno kroz proizvodnju zaštitne odjeće, iz individualnih pokušaja i “krojačkih salona” mladih islandskih dizajnerica postaje tražena i u svjetskim modnim središtima (farmer's market, spaksmannsspjarir, MKM shoes, Nikita). Rast modne industrije potakao je još jednu ribarstvu popratnu industriju — proizvodnju sve traženijeg, ekološkog materijala, riblje kože.

Među islandskim dizajnerima može se diferencirati nekoliko područja interesa. Jedno je područje istraživanje tradicionalnih otočkih resursa — od vune (ili filca) i već spomenute riblje kože u modnoj industriji, te kamena lave u dizajnu nakita do duhovitih, samoironičnih komentara otočke opsjednutosti ovcama i ribom (stolica Fuzzy Sigurdura Mar Helgasona, svjetiljke od sušene ribe dizajnerice Dögg Gudmundsdottir).

Trend reciklaže materijala ili funkcija, odnedavno populariziran u ostatku svijeta rastom ekološke svijesti, na Islandu je odavno prisutan — ne toliko zbog ekologije koliko zbog potrebe da se svakom skupo uvezenom proizvodu podari nekoliko životnih ciklusa. Klasičan je primjer stolac od plutače Tonabaer discoteque (dizajn: Manfred Vilhjalmsson i Dieter Roth, 1959). Recentni radovi Hrafnkella Birginssona temelje se na sličnom konceptu korištenja starog i odbačenog u novoj ulozi, primjerice ručno izvedene čaše/šalice Hoch die tassen. Birginssonov projekt Tools you bake, serija kalupa za kolače za tvrtku Hugo Brauer, nešto je bliži ustaljenom poimanju produkt dizajna (kao procesa koji rezultira serijskom proizvodnjom). Hugo Brauer, mala njemačka metalurgijska tvrtka, koja od 1907. izrađuje proizvode vrtnjom i prešom listova metala preko drvenih kalupa (za dijelove usisavača, sjenila za lampe itd.), suočena s nestankom tradicionalnih tržišta, zatražila je od dizajnera novi proizvod koji će ih bez većih investicija izvući iz poslovnih problema.

Druga, često primjetna polazišna točka u islandskom dizajnu, tradicionalni su etno-motivi ili islandska povijest. Zanimljivo, u ostalim nordijskim zemljama prisutan je upravo suprotni trend odbacivanja nacionalnog i naglašavanja pripadnosti globalnoj urbanoj kulturi. Korištenje lokalnog u dizajnu dijelom je, pretpostavljam, uzrokovano homogenošću islandskog društva i snažnim nacionalnim osjećajem, a djelomično i zdravim osjećajem za marketinški (i turistički) isplativu priču.

Anna Gudmundsdottir kao polazište za svoju liniju odjeće i accessoirea koristi motiv tradicionalne islandske pogače,  Birginsson kao inspiraciju za solarnu svjetiljku Solskin navodi staru islandsku priču o tri priglupa brata koji pokušavaju u šešire sakupiti sunčeve zrake da im svijetle po noći a Gudrun Lilja Gunnarsdottir aplicira motive islandske čipke na metalne police (Crochet steel). Roshildur Jonsdottir iskoristila je vjerojatno i posljednji neiskorišteni nusproizvod riblje industrije dizajnirajući igračke od ribljih kostiju. Tradicionalna i uglavnom zaboravljena igračka seoske djece na Islandu prošlih stoljeća — riblje kosti koje se slažu i lijepe u različite likove i oblike — vraćena je u život u novoj ambalaži kao komplet za modelare.

Islandski dizajn, za razliku od ostatka Skandinavije neopterećen slavnom dizajnerskom prošlošću, ponekad je na granici iskoristivosti, ponekad nepraktičan, često samoironičan, kritičan i duhovit u propitivanju stereotipova (prekidači za svjetlo Palla Einarssona, 2006.). Islandski dizajneri, čini se, hvataju priključak s nordijskim kolegama, ako ne u produkcijskom smislu onda barem u provokativnom promišljanju dizajna kao (i) kulturalne aktivnosti i društvenog komentara.

Koraljka Vlajo je voditeljica zbirki dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt.

Tekst je originalno objavljen u časopisu “Čovjek i prostor” broj 11-12.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook