Operativni optimizam, o kritici u dizajnu

Autor: Maroje Mrduljaš

Ideja “optimistične kritike” treba biti ugrađena u dizajnersku djelatnost koja mora nadići poziciju pasivnog estetsko-tehničkog servisa i preći na konceptualnu razinu ulaženja u polemički, politički odnos suprotstavljen dehumanizirajućim silnicama koje proizvod vide samo kao robu.

Već je preraslo u lokalnu tradiciju da se o (produkt) dizajnu u Hrvatskoj (ne i o hrvatskom dizajnu), govori u pesimističnom tonu. Međusobno nerazumijevanje između proizvodnog sektora i dizajnera, fragmentarnost inicijativa, preplavljenost tržišta uvoznim proizvodima koji u potpunosti pokrivaju (i, dakako, bitno prekoračuju) stvarne potrebe potrošača, pritisak globalnih generičkih trendova koji potiru lokalnu autentičnost... sve su to već odavno dijagnosticirane teme koje postaje zamorno ponavljati.

No nezadovoljstvo i mehaničko ustanovljavanje stanja nisu i prava kritika jer bi ona u konstruktivnoj formi morala imati ugrađenu barem naznaku razrješenja problema i otvarati nove horizonte. Produktivna, operativna kritika razvija se u vidu teorijske i konceptualne podrške na koju se mogu osloniti protagonisti događanja koje ona prorađuje. Takva kritika mora imati u vidu realne kreativne i proizvodne mogućnosti konteksta u kojem nastaje, pokušati razumjeti uzroke i posljedice, biti empatična i sposobna prihvatiti i situacije koje nisu idealne ili jednoznačno ispravne. To nikako ne znači da se brojne negativne pojave ignoriraju nego je na njih potrebno reagirati uz pokušaj razumijevanja njihovoga šireg konteksta te nastojati iz svakog problema izvući jasnu pouku koja u daljnjem razvoju stvari može poslužiti kao podloga za razradu.

U perspektivi “optimistične kritike”, problem postaje prilika za refleksiju, za analitičku obradu i produbljivanje mišljenja o dizajnu što obogaćuje dizajnersku kulturu. Kritika koja je više od bilježenja stanja stvari aktivni je sudionik u svim događanjima u i oko dizajna, ona dijeli probleme s praktičarima, surađuje, provodi svoja vlastita istraživanja koja se ugrađuju u praksu.

Takva kritička perspektiva računa s aktiviranjem produktivnih energija već prisutnih u dizajnerskoj i široj društvenoj zajednici te barata prvo “projekcijom mogućeg”, a zatim podupiranjem platforme na temelju koje se te projekcije mogu materijalizirati. Preduvjeti konstituiranja “optimistične kritike” su realističnost, istančana osjetljivost za stvarnost i sposobnost sintetiziranja različitih iskustava i znanja kako bi se u uvjetima atomiziranosti i sistemske nesređenosti hrvatskog društva pronašli kanali kroz koje se dizajn može emancipirati kao smislena, društveno korisna disciplina. Posebnu pozornost kritičkog i analitičkog djelovanja zaslužuju rubne, marginalne i nedovoljno razrađene, ali vrijedne inicijative i pojave koje pokazuju naznake vitalnosti, razvoja te otpora banalnoj rutini, ali i odbijaju pesimizam i ogorčenosti.

Kritika koja želi biti operativno optimistična prirodno naginje valorizacijama koje se kreću u području prepoznavanja i isticanja prikladnosti dizajnerskih rješenja, razumnog baratanja resursima, uravnoteženja ambicija i mogućnosti. Za takvu akciju potrebno je aktiviranje specifičnih oblika dizajnerske inteligencije i domišljatosti koji iz raspoloživih resursa izvlače najviše moguće. Epska saga o suprotstavljenim pozicijama needuciranih proizvođača i elitistički nastrojenih dizajnera svoje korijene u Hrvatskoj ima, između ostalog, u nedovoljno razvijenoj tehničko-proizvodnoj kulturi, u odsustvu tradicije etike proizvodnje uporabnih predmeta. U socijalističkom periodu takva je situacija proizlazila iz egalitarizma i ravnodušnosti spram želja i potreba korisnika dok u tranzicijskom društvu taj konflikt buja na humusu preobilja ponude i eksploatacije marketinški stvorenih imaginarnih prostora konzumerističe arkadije. Iz takvih društvenih postavki nije jednostavno stvoriti etičku poziciju u dizajnu. Pojedini momenti u kritičko-teorijskoj tradiciji poput inicijativa prvo SIO-a, a zatim CIO-a te pregnuća pojedinaca predstavljaju polazišta od kojih je moguće nastaviti graditi ideju o tome što bi dizajn trebao biti.

Kada se obuhvati šira perspektiva povijesti hrvatskog dizajna, situacija nije mračna, naprotiv, ona je obilježena diskontinuiranom, ali suvislom teorijskom mišlju i vrijednim operativnim praksama. Bitno drugačije nije niti danas, no okolnosti su se promijenile. Globalne tendencije su sve prisutnije, lokalni kapaciteti teško prate tržišnu utakmicu i na često neprikladan način nastoje se prilagoditi toj involuciji koja pod krinkom eksplozije slikovitosti potura otuđenje u formi surogatnih oblika i simulacije kvalitete. No aktiviranje “optimistične kritike” na temelju prethodno iznesenih lapidarnih opažanja treba doprinijeti promjeni toga nepovoljnog odnosa snaga.
 
“Optimistična kritika” od pasivnog promatrača i komentatora treba postati istraživački instrument, mehanizam analitičkog prorađivanja stvarnosti, sredstvo pojašnjenja postojećih konflikata u procesu proizvodnje materijalnih dobara i formiranja fizičkog okoliša. Ideja “optimistične kritike” treba biti ugrađena i u dizajnersku djelatnost koja mora nadići poziciju pasivnog estetsko-tehničkog servisa i preći na konceptualnu razinu ulaženja u polemički, politički odnos suprotstavljen dehumanizirajućim silnicama koje proizvod vide samo kao robu.

Ta zadaća pred dizajn postavlja standarde samokritičnosti, spremnost da se maksimalizacija profita nadomjesti razumnošću u dobitku i darežljivošću u kreativnom ophođenju s projektantskim zadacima. S obzirom da je dizajn duboko povezan s proizvodnjom sveukupnoga materijalnog okoliša, on je i zrcalo društvenog poretka i polje na koje se projiciraju sve nelogičnosti i zastranjenja suvremenosti. U vremenima kada je utopija nadomještena eskapizmom, elokventna pragmatičnost u dizajnu predstavlja heterotopijsko polje prema kojem je vrijedno težiti.

“Optimistična kritika”, kritika kojoj takozvana “izvrsnost” nije mrska, ali joj nije ni prioritet, trebala bi dati svoj doprinos kroz formiranje nove teorijsko-kritičke platforme dizajna koja uzima u obzir tradicionalne arts&crafts kategorije i hiperkapitalističku kondiciju. U hrvatskom kontekstu, ona i etički i estetski, ako se već govori unutar tih odrednica, kritička pozicija bi u prvom redu trebala pronalaziti i afirmirati koncepcije svedive pod pojam ”nove trezvenosti” koja predmetima vraća njihovo humano svojstvo. Tradicija već postoji, čini se da i dizajneri i proizvođači traže priliku za plodonosni dijalog. Može li “optimistična kritika” programski djelovati kao “karika koja nedostaje”?

Tekst je originalno objavljen u zborniku Druge nacionalne dizajnerske konvencije, 2007.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook