Apstrakcija, modernizam i voajerizam

Objavljeno: 27.10.2014.

Prikaz izložbe Merci Picelj: iz arhiva i knjižnice Ivana Picelja
(Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 26. rujna – 19. listopada 2014.), piše: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Petar Dabac: portret Ivana Picelja, 1972.

Petar Dabac: portret Ivana Picelja, 1972.

Ivan Picelj: Površina XXX, 1963.

Ivan Picelj: Površina XXX, 1963.

Ivan Picelj: Površina LIX, 1964.

Ivan Picelj: Površina LIX, 1964.

Ivan Picelj: Ania, 1965.

Ivan Picelj: Ania, 1965.

Ivan Picelj: Suasum, 1965.

Ivan Picelj: Suasum, 1965.

Ivan Picelj: plakat za izložbu Bloca, Pilleta i Vasarelya

Ivan Picelj: plakat za izložbu Bloca, Pilleta i Vasarelya

Više od tri godine nakon umjetnikove smrti, djelo Ivana Picelja nastavlja biti podjednako aktualno i poticajno kao i dosad, te zanimanje za njim nipošto ne jenjava. Tome u prilog svjedoči, za početak, objavljivanje opsežne monografije Ivan Picelj – grafičke mape u listopadu 2013., autorica Slavice Marković i Snježane Pintarić, u izdanju Kabineta grafike HAZU, čiji dizajn potpisuju Nedjeljko Špoljar i Sensus Design Factory (čime nastavljaju svoj kontinuirani dijalog s modernističkom tradicijom dizajna u eklektičnoj post-modernoj vizuri). Kao što joj i naslov kaže, monografija je posvećena upravo kompletu od jedanaest grafičkih mapa i serija iz fundusa Piceljeve obitelji, koje datiraju od 1957. pa sve do 2006.; te tako izdvojene i zaokružene gotovo postaju kičma sveukupnog umjetnikovog stvaralaštva i temelj za razumijevanje čitavog njegovog opusa. Nadalje, tu su i dvije izložbe u organizaciji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, od kojih je prva Merci Picelj – iz arhiva i knjižnice Ivana Picelja trajala od 26. rujna do 19. listopada, dok se druga, Ivan Picelj iz arhiva Toše Dabca – niz fotografija iz Piceljevog života i rada, koje je snimio najpoznatiji hrvatski poslijeratni fotograf – može pogledati sve do veljače 2015. u Arhivu Tošo Dabac (Ilica 17). Neposredan povod ovim izložbama bila je donacija cjelokupnog Piceljevog arhiva i knjižnice iz obiteljskog stana u Gajevoj 2B u Zagrebu Muzeju suvremene umjetnosti, s kojim je Ivan Picelj kao Gradskom galerijom suvremene umjetnosti vrlo intenzivno surađivao još od 1954., otkad mu je bilo svega trideset godina, dizajnirajući plakate, pozivnice i kataloge izložbi, kao i cjeloviti vizualni identitet ustanove. Donacija se na inicijativu Piceljeve kćerke Anje Picelj-Kosak dogodila 2012., a stalna izložba postava iz Arhive Ivana Picelja bit će dostupna posjetiteljima Muzeja suvremene umjetnosti i nakon 19. listopada 2014. Sve u svemu, preuzimanjem ove nadasve vrijedne građe kao da je zatvoren puni krug povijesnog Piceljevog suodnosa s MSU-uom – krug koji bi se ubuduće morao nastaviti širiti novim interpretacijama, shvaćanjima i valorizacijama.

Izložba Merci Picelj, čija je autorica također Snježana Pintarić (uz asistiranje Ane Škegro), bila je neformalno podijeljena na dva dijela – prvi koji nastavlja biti stalnim postavom raznovrsnih fragmenata iz Arhive Ivana Picelja, te drugi, smješten u Galeriji NO u prizemlju MSU-a, koji je obuhvatio dosad rijetko viđene Piceljeve geometrijsko-apstraktne, drvene i metalne reljefe, isprva izložene davne 1965. u galeriji Howard Wise u New Yorku. Nadalje, taj su dio postava upotpunile i publici ranije nepoznate fotografije Damira Fabijanića, koje obuhvaćaju seriju portreta Ivana Picelja snimljenu neposredno pred umjetnikovu smrt, kao i niz suptilnih i meditativnih fotografskih prikaza njegovog radnog i životnog interijera, urađenih prije no što će arhiv i knjižnica proći kroz prvu fazu kataloške obrade i rekonstrukcije. Neobična je sudbina zadesila spomenute reljefe, budući da nakon svršetka njujorške izložbe Picelju nikad nisu bili vraćeni, a ubrzo im se izgubio svaki trag, da bi ih prije nekoliko godina pukim slučajem pronašao sin nekadašnjeg upravitelja galerije prilikom čišćenja i preuređivanja obiteljske kuće svojih roditelja. Ivan Picelj, nažalost, nije doživio povratak svojih reljefa iz SAD-a u Hrvatsku. Uzbudljiva, maltene detektivska priča o njihovom nestanku i pronalasku paralelno je ispripovijedana u postavu i katalogu izložbe, više nego inače njezinom komplementarnom dijelu, u kojem svojim tekstovima Jasna Jakšić, Anja Picelj-Kosak, Snježana Pintarić, Zdenko Tonković i Daniel Wise pokušavaju iznova rasvijetliti pojedine aspekte Piceljevog opusa i nasljeđa.

Zašto je katalog neizostavan segment izložbe "više nego inače"? Zbog toga što kontekstualizacija fragmenata Piceljevog arhiva u samom galerijskom postavu uglavnom izostaje, što je dijelom posljedica diskutabilne odluke da se pojedini predmeti, pisma, publikacije i slično publici prikažu pospremljeni u prilično zgusnute "boxove" sa staklenim stjenkama. Takvo arhitektonsko i vizualno oblikovanje postava, koje potpisuju Damir Gamulin i Antun Sevšek, donekle funkcionira kada su u pitanju predmeti manjih dimenzija, poput papirića i alatki iz Piceljevog ateljea, no u slučaju prezentacije Piceljevih vrhunskih plakata (k tome za događanja u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti, prethodnici MSU-a), metoda organizacije predmeta postaje neadekvatna. Plakati su, primjerice, u "boxu" ovješeni jedan pored drugog na način da posjetitelj kroz staklo može vidjeti samo njihove vrhove iz ptičje perspektive, a zašto je tome tako, doista je teško dokučiti. Općenito, umjesto kao koherentnu građu u kojoj se kustoskim naputcima i nadahnutim didaskalijama pojmovi povezuju sa značenjima kako bi se dobio slojevitiji, "dubinski" pogled na Piceljev opus, sada kad je to napokon moguće jer je njegova arhiva u potpunosti na raspolaganju stručnjacima, autori izložbe kao da su se zadovoljili prikazom te arhive poput zanimljivog spomenara ili egzotičnije ropotarnice. Svakako, nedvojbeno je interesantno baciti pogled na dosad nevidljive tragove Piceljeve biografije koji su u ovom postavu definitivno prisutni, ali promatrač se ne može oteti dojmu da se izložba prema publici postavlja kao da je sve ono suštinski o Piceljevom radu već poznato i probavljeno, i to u vremenu kada tradicija modernizma, i estetska i emancipacijska, kojoj je Picelj u bivšoj Jugoslaviji bio jedan od rodonačelnika, biva marginalizirana, potisnuta, pa čak i nepodobna.

Kao i u slučaju nekih drugih recentnih institucionalnih događanja, izložbi ili projekata koji su se bavili ili se bave likovima i djelima protagonista/ica poslijeratnog jugoslavenskog modernizma i sastavnih mu društvenih fenomena (što je slučaj i sa svježe otvorenom izložbom Jugoton – istočno od raja 1947. – 1991. u zagrebačkom Tehničkom muzeju), izložba Merci Picelj nije, nažalost, postavila neko zaista novo i važno pitanje o tretmanu modernističkog nasljeđa danas, što je pogotovo čudno ako znamo da je upravo očuvanje i razvijanje te tradicije trebala biti njezina tema, oličena u liku Ivana Picelja kao živućoj i inspirativnoj prisutnosti, a ne samo intrigantnoj uspomeni. Suštinski je problem, čini se, u metodologiji pristupanja toj tradiciji i ambicijama onih koji se njome u institucionalnim okvirima bave. U redu, možda je cilj izložbe Merci Picelj bio tek prigodno obilježiti dolazak važnih noviteta u postav MSU-a, no s druge strane, ne bi bilo zgorega da se ta građa publici prikazala kao živa, interaktivna i refleksivna materija, umjesto kao hermetičan, simbolički zaključan muzejski sadržaj. Ovaj put nije od pomoći argument da se izostankom autorskog stava željelo publici omogućiti da sama nesmetano donosi zaključke, jer je postav, takav kakav jest, osmišljen s informiranom i upućenom publikom na umu, koja o Piceljevom radu i kontekstu iz kojeg isti proizlazi već ima određenu kritičku percepciju. Zaključno – kad se sve zbroji i oduzme, nije sasvim jasno što se ovom izložbom točno željelo postići – laička publika u njoj nije mogla naći najosnovnije podatke i kulturološki okvir za upoznavanje i razumijevanje Piceljevog djela, dok je stručna publika teško mogla prepoznati neki novi poticaj koji bi uzdrmao ili barem proširio uvriježene interpretacije. Tako smo dobili jednu lijepu izložbu geometrijske apstrakcije s voajerskom vizurom u posljednje mjesece umjetnikovog života, što, bojim se, nije bilo dovoljno za publiku koja u galerijskim prezentacijama traži nešto više od temporalne estetske razbibrige s aurom spektakla.

autor: Bojan Krištofić

Fotografije i reprodukcije preuzete su iz kataloga izložbe.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook