NEVOLJE SAMOREPREZENTACIJE - Uvod u Pregled hrvatskog dizajna 1314

Autor: Marko Golub

"Proizvod koji izgleda najljepše, koji najvještije piše najnovijom tipografijom, koji govori u najpametnijim dizajnerskim referencama i priča najčarobnije priče, nije uvijek najbolji proizvod. Izazov pred današnjim dizajnerima, koji raspolažu s više alata, znanja, informacija, resursa i trikova nego bilo tko od njihovih prethodnika, bit će u nadvladavanju zavodljivih zamki samoreprezentacije. U izrazito kompetitivnom i narcisoidnom okruženju to je veliki izazov. U onom malo širem okruženju, koje treba njihovu pomoć, ekspertizu i suradnju s ostalim akterima, to je i velika odgovornost" Piše: MARKO GOLUB

(tekst je izvorno objavljen u publikaciji Pregled hrvatskog dizajna 1314)

Katalog koji držite u rukama je pozamašan. On je takav zato što je u njemu jako, jako puno dobrog dizajna. Hrvatska dizajnerska scena je u razdoblju od prve HDD-ove bijenalne izložbe 1999. do danas značajno sazrela, kvalitativno i brojčano višestruko narasla, povećao se broj fakulteta koji obrazuju mlade dizajnere, generacijski je konstantno mlada, svježa i uglavnom dobro raspoložena. Sama Izložba je pak ostala u tradicionalnom revijalnom formatu, prilično rigidna u klasificiranju radova u strogo određene kategorije (vizualne komunikacije, produkt, moda, elektronski mediji, koncept, prostorna grafika i signalizacija), s poslovično ništa manje strogim žirijem koji doista nastoji pažljivo probrati samo one radove koji će reprezentirati najbolje standarde dizajnerske produkcije.

Spomenuta strukturna rigidnost ima svoje razloge, jer je od početka bilo važno da izložba omogućava lako čitanje i dijagnosticiranje stanja u svakom od područja dizajnerskog djelovanja. Preciznije, da ne skriva stagnaciju jednog segmenta produkcije trijumfalnim dosezima nekog njenog drugog dijela. Kompleksni radovi koji graniče s više kategorija obično se razmatraju i pokazuju u onom aspektu u kojem su se pokazali najuspješnijima. I dalje je to u dominantnoj mjeri izložba predmeta, koja ne rasvjetljava uvijek u potpunosti plastično njihov kontekst, razloge i procese nastanka. Ona ne priča izravno priču, ali daje elemente iz kojih se priča može ispričati.

Letimičnim pregledom je, primjerice, razvidno da je produkcija u području vizualnih komunikacija i dalje brojčano superiorna u odnosu na ostale, kao i da je kvalitativno najstabilnija. Srednja generacija nastupa sa svojevrsnim suzdržanim dignitetom, sklonija zadržati prepoznatljive elemente već formiranih autorskih jezika, dok je ona najmlađa otvorenija eksperimentu, samopouzdanija i ohrabrena stečenim kompetencijama đurek-bralićevske tipografske škole čiji se utjecaj itekako osjeća i u studentskim i u profesionalnim kategorijama. Primjećuje se i određena težnja sofisticiranosti u vizualnom komuniciranju – malo tko igra na prvu loptu, cijeni se dizajn koji je promišljen, dobro informiran, evokativan, asocijativan, elokventan u svojim referencijama, nema tu ničeg pretjerano 'visceralnog'. Dio autora svjesno prisvaja i reciklira obrasce vernakularne i ulične kulture, a obavezno se barem malo eksperimentira s medijem tiska, knjige i drugih formata. Kao i ranijih godina, većinom su to radovi za klijente iz područja nezavisne i institucionalne kulture.

Prisutnost oglašivačkih agencija je razmjerno mala i dragocjena, a i one se većinom predstavljaju radovima iz konteksta kulture i humanitarnih akcija, što je šteta, jer bi upravo na ovakvoj izložbi bilo važno njegovati uvjerljiviju sekciju radova iz područja korporativnog oglašavanja koje ponekad treba promatrati s drugačijeg, ali ne manje relevantnog očišta. Iako zastupljena u nešto manjem opsegu nego ranije, studentska selekcija i ove godine sadrži neke od najboljih radova na cijeloj izložbi, ponajviše u području oblikovanja knjiga i tipografije na zagrebačkom i splitskom studiju, ali i produkt dizajna, te zajedno s prethodnom izložbom (1112) svjedoči o stasavanju iznimno važne i neobično zrele generacije mladih dizajnerica i dizajnera. Osim toga, vrijedi zabilježiti i da na scenu pored zagrebačkog Studija dizajna i splitskog DVK UMAS kao dva visokoprofilirana i daleko najutjecajnija studija, te TTF-a, Agore i riječke APURI, zasad samo simbolično stupa i novi i vrlo perspektivni odsjek medijskog dizajna Sveučilišta Sjever iz Koprivnice, čije ćemo rezultate sigurno imati priliku vidjeti već na idućoj izložbi.

Velika većina radova zastupljenih u profesionalnoj kategoriji produkt dizajna su samoinicirani radovi, uz zamjetnu prisutnost samo dvaju većih proizvođača – sasvim očekivano, Kvadre (odnedavno Prostoria) i bosanskohercegovačkog Artisana - koji su u proteklih nekoliko godina učvrstili svoj status na tržištu i čije primjere opet vrijedi isticati jer nose važnu poruku ostatku industrije da bez dizajna i bez vlastitih prepoznatljivih proizvoda u najboljem slučaju mogu samo nastaviti životariti. I dok su u javnoj svijesti ovi primjeri već neko vrijeme itekako prisutni - podjednako kao razmjerno široko eksponirani predmeti i kao medijske senzacije - odgovora uopće nije bilo. Nastupile su samo epizode zaglušujuće panike - panika od ulaska u EU, panika od dolaska Ikee, panika zbog nedostatka državnih potpora, panika, panika, panika.

Dio odgovornosti leži na državnim institucijama i tiho prekinutoj aktualizaciji Nacionalne strategije dizajna, ali dio i na neosviještenosti činjenice da se reindustrijalizacija ne može provoditi izolirano od šireg društvenog konteksta. Upravo „fetiši“ masovne industrijske proizvodnje i nacionalne ekonomije jesu dio problema. Sami odnosi između proizvođača, dizajnera, distributera i potrošača su dramatično izmijenjeni na globalnoj razini i takva situacija traži odgovore, traži osmišljavanje novih sustava, novih hijerarhija i odnosa. U projektiranju takvih sustava moraju sudjelovati upravo dizajneri, uvažavajući ne samo ekonomske, nego i etičke parametre koji iz diskursa o dizajnu kao akceleratoru gospodarskog rasta i konkurentnosti, pogotovo u vremenu krize, kontinuirano izostaju.

Recentnu produkciju u području produkt dizajna obilježila je i tendencija razvoja vlastitih brendova, pokretanja vlastite proizvodnje u malim serijama, suradnje s obrtnicima i pronalaženja alternativnih načina distribucije na internacionalno tržište. Ovu pojavu ne treba gledati tek u svjetlu uspona neke nove probitačne hibridne vrste dizajnera-poduzetnika, nego kao pokazatelj da su sami dizajneri u potrazi za funkcionalnijim, utemeljenijim, pravednijim, pa i razumljivijim okvirima i sustavima djelovanja. Svjesno ili nesvjesno, svi oni na malom mjerilu pokušavaju razumjeti što je to što rade, za koga, s kim, koje su stvarne potrebe, gdje su stvarni resursi, tko su i odakle stvarni korisnici. Problem s ovim modelom djelovanja, međutim, nastaje onda kad se sva njegova slojevitost stavi samo i isključivo u službu proizvodnje i plasmana novih predmeta, odnosno kada jedna u osnovi dobra ideja postane isključivo nositelj tržišne prepoznatljivosti.

Tada iza trenutačno pomodne fasade učenja iz moderne i pred-moderne tradicije, iza jednako pomodne dizajnerske reinterpretacije lokalne baštine, iza kontekstualnog istraživanja i šarmantnih mikronarativa, nerijetko ostanu puke tričarije, hrpa semantički brbljivih i oku ugodnih, ali zapravo nikome pretjerano potrebnih 'stvari'. Nemojmo si laskati, u porasloj tržišnoj ponudi domaćeg dizajna ima puno tričarija, puno suvenira koji fingiraju upotrebnu vrijednost, puno zgodnih rješenja za probleme koji uopće ne postoje, puno konformizma i vrlo malo ambicije za suočavanje sa stvarnim, svakodnevnim problemima.

To ne znači da njihovi autori nisu dobri, dapače ponekad i izvrsni dizajneri, već samo da njihov potencijal, nažalost, ostaje uvelike neiskorišten. Iako svoj dio odgovornosti tu nesumnjivo nosi i dizajnerska zajednica, ne može joj se predbaciti manjak angažmana i zagovaranja dizajna. Problem je da još uvijek, kontinuirano, drugi akteri – prvenstveno tu mislimo na široku sferu državne uprave, agencija, javnih poduzeća, lokalne uprave – ne prepoznaju smisao i ulogu dizajna. Disciplina koja bi svojim djelovanjem trebala obuhvaćati sve sfere svakodnevnog života i dalje se najprisutnijom osjeća u sigurnim oazama neovisne kulturne produkcije ili maloserijske proizvodnje, reproducirana u lifestyle magazinima ili izložena na policama dizajn shopova. Čak je i dva i pol desetljeća stara zamisao usustavljivanja vizualnog identiteta države autora Borisa Ljubičića jedva prokrijumčarena, zapravo kao kolegijalan dizajnerski hommage, u identitet pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Drugim riječima, struka je dosegla određeni kulturni i društveni status, dizajn i dizajneri su se emancipirali, ali to njihovu poziciju nije učinilo ništa manje usamljenom. Zato to što govorimo o snazi i kapacitetima lokalne dizajnerske scene - a hrvatska dizajnerska scena nedvojbeno jest iznimno snažna - i dalje ne znači da govorimo i o dozreloj kulturi dizajna.

Umreženost je omogućila nove kanale diseminacije, distribucije, a posljednjih nekoliko godina i financiranja vlastitih projekata putem, primjerice, crowdfundinga. Etabliraniji inozemni dizajneri, poput nedavnog zagrebačkog gosta Neila Poultona vide ovo kao odličan alat za sve dizajnere, a ne samo za one u usponu, ali zasad se čini da crowdfunding još uvijek u domaćoj sredini baš i nije uzeo maha ni kod dizajnera, a ni kod potencijalnih potrošača-naručitelja-mecena. Neke radove nastale putem ovih platformi bilo bi zanimljivo vidjeti možda već na idućoj bijenalnoj Izložbi hrvatskog dizajna.

Društvene mreže
i servisi za samopromociju pomogli su dizajnerima da razmjerno lako postignu vidljivost u krajnje demokratičnom, stimulativnom i uglavnom vrlo ugodnom okruženju, bez obzira tko su i odakle dolaze. Šareni svijet online portfolija je lijepo mjesto za izgradnju samopouzdanja, za stvaranje i učvršćivanje malih zajednica i inicijativa, za razmjenu određenih znanja, ponekad i za nalaženje klijenata, za crpljenje inspiracije, za prepoznavanje uzoraka. Kao i na bilo kojem drugom mjestu, i ovdje će se naći i ono najbolje i ono najlošije. Dizajneri komuniciraju, prate se i ugledaju jedni u druge vjerojatno više nego ikad prije, i to je divno. S druge strane, ozbiljan nedostatak ovakvih platformi je izostanak stvarnog i temeljitog kritičkog diskursa – dizajneri gledaju jedni u druge, rade radove koji će se svidjeti drugim dizajnerima, mišljene dizajnerskim meta-jezikom, isporučene u lijepim, dizajniranim sličicama. Čudno, taman kad je izgledalo kao da se dugogodišnjim zagovaranjem raskrstilo sa zabludom o dizajnu kao nekoj vrsti završnog stylinga, odjednom je sad sve opet postalo - styling.

Proizvod koji izgleda najljepše, koji najvještije piše najnovijom tipografijom, koji govori u najpametnijim dizajnerskim referencama i priča najčarobnije priče, nije uvijek najbolji proizvod. Izazov pred današnjim dizajnerima, koji raspolažu s više alata, znanja, informacija, resursa i trikova nego bilo tko od njihovih prethodnika, bit će u nadvladavanju zavodljivih zamki samoreprezentacije. U izrazito kompetitivnom i narcisoidnom okruženju to je veliki izazov. U onom malo širem okruženju, koje treba njihovu pomoć, ekspertizu i suradnju s ostalim akterima, to je i velika odgovornost.

Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook