Prostori učenja u tranziciji / Learning spaces in transition

Objavljeno: 20.06.2014.

"Ovaj projekt tek je prvi korak u dogoročnoj strategiji promišljanja regionalnog obrazovnog sustava metodama dizajna, od temeljnih problema naviše. Svakako je riječ i o značajnom koraku za sam Studij dizajna koji se, čini se, ipak odmiče od marketinškog karaktera koji ga je tijekom prošle dekade još uvijek pratio, u smjeru zdravog i kreativnog aktivizma dostupnog svima." Piše: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Recenzija knjige Prostori učenja u tranziciji / Learning spaces in transition; Fabrio, Ivana; Kapetanović, Zlatko; Rister, Vanja i Roth Čerina, Mia (ur.), Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet i Studij dizajna, veljača 2014.


Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, čiji je izvorni program osmišljen još 1985. godine, dok je prva generacija studenata upisana 1989, godinama je važio za središnju javnu instituciju u zemlji namijenjenu obrazovanju dizajnera u punom smislu riječi i u skladu sa suvremenim shvaćanjima struke. U kontekstu ratnih i poratnih, tranzicijskih devedesetih, te propulzivnih, zavodljivo izdašnih nultih godina, profesori i predavači sa SD-a odgojili su i obrazovali više generacija stručnjaka koji su uspjeli kultivirati profesiju i područje dizajna u samostalnoj Hrvatskoj, obnoviti mu relevantnost i dignitet te ga upisati na globalnu mapu kreativnih kretanja, ali i otvoriti mu alternativne putove razvoja. Bilo u tržišnom, marketinškom okruženju, bilo u užoj sferi elitne ili prijemčivom području popularne kulture, dizajnerice i dizajneri vodili su dijalog s prošlošću i budućnošću, te se često činilo kako sadašnjost pripada upravo njima.

Povratak u stvarni svijet

Dramatične promjene koje je u hrvatski obrazovni sustav unijela Bolonjska reforma, a potom i djelomična reorganizacija srednjoškolskog obrazovanja, u velikoj su se mjeri odrazile i na Studij dizajna, ali i na druge studije i fakultete specijalizirane za dizajn, koji su u međuvremenu nastali ili su se novim programima jasnije profilirali. Prije svega, riječ je o dinamičnom i progresivnom Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, zatim o novim strujanjima na mnogo starijem Grafičkom fakultetu u Zagrebu, otvorenosti i agilnosti Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, poslovnom usmjerenju privatne Visoke škole tržišnih komunikacija Agora, i tako dalje. Ne treba zaboraviti ni tradicionalnu ulogu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koja se pokretanjem Odsjeka za animirani film i nove medije primjetno ubacila u ubrzani razvoj regionalnog dizajna interakcija i informatičkog softvera u umjetničkom okruženju, dok je Grafički odsjek uvriježeno bio i ostao mjesto na kojem se oduvijek školuju i budući dizajneri. Također, zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva te varaždinski Fakultet organizacije i informatike su, među ostalima, nastavili obrazovati stručni kadar koji uslijed gotovo potpune digitalizacije alata dizajna sve intenzivnije surađuje s tzv. kreativnim industrijama ili barem dizajnerskom scenom, a sve to njezin proklamirani interdisciplinarni identitet čini razumljivim i autentičnim. Najnoviji igrač u tom edukacijskom prostoru je svježe osnovano Sveučilište Sjever, proizašlo iz integracije visokoškolskih ustanova u Varaždinu i Koprivnici, koje će nakon početnog eksperimentiranja s privatnim vlasništvom također postati javna ustanova s ciljem odgovaranja na akutne probleme i izazove SZ Hrvatske, kojoj teži osnažiti kulturni identitet i ekonomski potencijal.

Uglavnom, djelovanje novijih aktera u dizajnerskom krilu hrvatske akademske zajednice, među kojima neki rade prema vrlo inspirativnim, za domaće prilike čak i avangardnim programima, i samom je Studiju dizajna postavilo brojne zahtjevne izazove. Na njih se pokušalo odgovoriti preobrazbom dvogodišnjeg diplomskog studija u istraživački kurs s velikim naglaskom na refleksivno promišljanje struke, socijalnu osjetljivost i angažirane teme, te prožimanje dizajna s humanističkim znanostima i kritičkom teorijom, odnosno s informatičkom tehnologijom i interaktivnim platformama. Zasad se u tome uspjelo tek u manjoj mjeri, što pokazuju diplomski radovi i drugi studentski projekti kreirani posljednjih godina, no svojevrsni redizajn metodologije edukacije u dizajnu tek je dio problema koji SD mora riješiti kako bi i u trećem desetljeću svoga življenja opstao kao značajna institucija koja je sposobna različite aspekte programa prilagoditi prilikama svoga vremena. Dakako, mnogo više od improviziranih strukturnih promjena u hrvatskom školstvu, te prilike podrazumijevaju kontekst dugogodišnje krize kapitalizma, posebno pogubne za južnoslavensku regiju poharanu ratom i posvemašnjom destrukcijom prijeratnih industrijskih i gospodarskih resursa; a također obuhvaćaju i političko i kulturno nazadovanje njezinih naroda, ako politiku shvaćamo kao umijeće uređenja svakodnevnih ljudskih odnosa, te promišljanje njihovih fenomena specifičnih za ovaj geografski prostor. Budući da postojeći program SD-a, i preddiplomskog i diplomskog, ni u najboljem slučaju nije mogao kratkoročno ispuniti ove prioritete, sve češća praksa organiziranja izvannastavnih aktivnosti – radionica i predavanja – dobila je novu, svježiju notu. Dok su se u prethodnom razdoblju radionice ponajviše organizirale u suradnji s nekima od vidljivijih tržišnih ili kulturnih aktera (kao da između ta dva određenja danas ima bitne razlike!), bilo da je riječ o produkt dizajnu ili vizualnim komunikacijama, i to s ciljem implementacije suvremene metodologije dizajna u okoštali sustav proizvodnje, kako bi se u nekom trenutku mogla ostvariti prije svega ekonomska, a tek onda kulturna dobit, sada je primijećeno da radionice koje imaju namjeru biti subverzivne i efikasne moraju biti postavljene drugačije.

Prvi pravi korak u tom smjeru bila je prošlogodišnja radionica Prostori učenja u tranziciji, održana na Arhitektonskom fakultetu od 24. do 27. listopada 2013, čija su uvodna i zaključna predavanja bila otvorena za javnost. Radionicu su zajednički organizirali Sveučilište u Zagrebu, odnosno Arhitektonski fakultet, Studij dizajna i Škola narodnog zdravlja "Andrija Štampar" pri Medicinskom fakultetu, dok je međunarodni partner bila Sekcija za edukaciju Programske divizije UNICEF-a, što za Studij dizajna predstavlja prvu suradnju takvog tipa. Projekt je iniciran više od godinu dana prije održavanja same radionice, na međunarodnoj konferenciji o oblikovanju škola na Kosovu, gdje su se mr. sc. Boris Koružnjak, dekan AF-a, i dr. Feđa Vukić, prodekan za međunarodnu suradnju i izvanredni profesor na SD-u, susreli s gospodinom Carlosom Vasquezom, arhitektom zaposlenim u spomenutoj diviziji UNICEF-a. S obzirom da su tema konferencije bili materijalni i intelektualni uvjeti obrazovanja u kriznim područjima, pogotovo imajući u vidu jednu od najugroženijih skupina stanovništva – djecu, logično je što je ubrzo dogovorena suradnja upravo s ciljem korištenja dizajnerske i arhitektonske metodologije u trenutačnom unapređenju tih uvjeta, ali i u ocrtavanju smjerova u kojima bi se osnovnoškolsko obrazovanje u takvim područjima moglo održivo razvijati.

Nakon obavljene logistike, osoblje Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" na temelju sekundarnih izvora odredilo je koja područja u Hrvatskoj imaju prioritet s obzirom na substandardne uvjete obrazovanja osnovnoškolske djece, a nakon što su za prve subjekte projekta odabrane područne škole u Požeško-slavonskoj županiji, preciznije njih pet, studenti AF-a prionuli su na detaljnu izradu arhitektonske snimke stanja u tim školama. U sljedećoj fazi projekta ta je studija mentorima poslužila kao dokumentacija prema kojoj su detektirali probleme za izradu okvirnih projektnih zadataka na koje su mješovite grupe studenata trebale odgovoriti svojim prijedlozima, projekcijama i rješenjima. Studenti su, dakle, bili podijeljeni u pet grupa, odnosno pet raznobojnih timova, po jedan za svaku područnu školu u malim selima u širokoj okolici Požege. Mentori su im bili redoviti profesor Zlatko Kapetanović i docentica Ivana Fabrio sa SD-a, te docenti Vanja Rister i Mia Roth Čerina s AF-a, dok je savjetnica za javno zdravstvo bila prof.dr.sc. Ksenija Vitale iz Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar". Narančasti tim posvećen područnoj školi u Treštanovcima činile su Dora Lončarić, Petra Vrdoljak, Ana Armano Linta i Maja Milojević; članovi žutog tima za područnu školu u Teklićima bili su Lucija Nićeno, Viktorija Jagodić, Samra Rahmanović, Niko Crnčević i Ana Šolić; zeleni tim za područnu školu u Traparima činili su Ivona Miloš, Nikola Arambašić, Ivan Vukmanović i Pero Vuković; magenta tim za područnu školu Toranj bili su Stanislav Kostić, Petra Jelaska, Nika Dželalija i Aleksandar Matijašević; a Nikola Brlek, Iva Martinis, Marta Birkić i Ena Priselec činili su plavi tim koji se posvetio područnoj školi u Skenderovcima. Svaki je tim bio sastavljen i od studenata AF-a, i od studenata SD-a, čime je osigurano ispreplitanje njihovih znanja i vještina, kao i pronalaženje neočekivanih i inovativnih rješenja na razmeđi njihovih različitih struka.

Prije nego što se ukratko upustimo u detalje projekata pojedinih grupa studenata, istaknimo kako su njihove ideje, osim u samim modelima i prototipovima, materijalizirane i u izložbenim panelima namijenjenima predstavljanju cijelog projekta u sjedištu UNICEF-a u New Yorku, odnosno u Požegi kao središtu hrvatske županije koja je bila geografsko područje istraživanja. Ipak, najtrajniji dokument prvog izdanja projekta Prostori učenja u tranziciji je istoimena knjiga, čiji su nakladnici Boris Koružnjak i prof. Stipe Brčić, voditelj SD-a, a urednici Ivana Fabrio, Zlatko Kapetanović, Vanja Rister, Mia Roth Čerina i Feđa Vukić, dok je knjigu dizajnirao student SD-a i uspješan mladi dizajner Luka Reicher. Sa svojim položenim formatom na oko 165 stranica i izdašnim prijelomom u kojem prevladavaju manji blokovi teksta, fotografije Domagoja Kunića, Marine Paulenke, Adriane Pavelić i Vanje Ristera, te dominantnan koloristički kod temeljen na ranijoj podjeli studenata prema timovima, knjiga se približava tipološkoj kategoriji monografije, mada joj meki uvez i topao papir uskraćuju monumentalni efekt, što je prednost, a ne mana. Zahvaljujući povećem broju stranica s obzirom na količinu pisanog sadržaja, svi su dijagrami i infografike, a ima ih prilično, prikazani jasno i pregledno, ali i oku ugodno, dok kompaktna Typonine Sans Pro tipografija Nikole Đureka tekstu osigurava čitljivost i prohodnost, a naslovima, nadnaslovima i podnaslovima atraktivnost i upečatljivost dobre signalistike. Ukratko, dizajn knjige je prije svega visoko funkcionalan, istodobno koncizan i prozračan, pri čemu pojedini šaroliki detalji i opušteniji trenuci dizajnerske igre doprinose lakoći i nepretencioznom dojmu završnog proizvoda, iako je tematika kojom se knjiga bavi sasvim ozbiljna. Možda zbog toga što gotovo tirkizna UNICEF-ova plava boja čini osnovu vizualnog identiteta knjige (i projekta), zajedno sa sekundarnim spektrom kodiranih boja, dizajn publikacije odiše svojevrsnim optimizmom, što istodobno reflektira entuzijazam onih koji su sudjelovali u projektu i prenosi ga na čitatelja.

Kako reče kolega Niko Mihaljević u intervjuu s Markom Golubom: "Dobar dizajn i dobar sadržaj su neodvojivi." U ovom slučaju, uspjeh dizajna dijelom proizlazi iz zahvalnog sadržaja podatnog za oblikovanje, a entuzijazam o kojem govorimo izvire iz kvalitete opisanih projekata i prožima ostale aspekte knjige. Kako navode mentori i urednici u iscrpnom predgovoru – problemi koji su pogodili svih pet područnih škola istodobno su veoma slični i znatno specifični, ovisni mahom o tri najvažnija faktora – broju djece koja se školuju u određenom selu, razini očuvanosti i kvalitete prostorne infrastrukture starih školskih interijera i eksterijera, te stupnju integracije lokalne zajednice i ulozi koju škola kao ustanova ispunjava u tom odnosu. Ovisno o potencijalu koji je pojedina škola i prije sudjelovanja u projektu uspjela ostvariti, predloženi su i koncepti za njezino unapređenje. Na primjer, područna škola u Treštanovcima, kojom se bavio narančasti tim, u vrlo staroj zgradi, sagrađenoj još 1919. godine, školuje samo jednu jedinu učenicu – malenu Mariju, kojoj učiteljica samostalno vodi satove. Zbog toga je baš trebalo prepoznati nove mogućnosti korištenja zgrade škole, trenutno objektivno prevelike za potrebe usamljene učenice, pa su studentice osmislile niz jednostavnih dizajnerskih i arhitektonskih intervencija, s ciljem preobrazbe škole i njene neposredne okoline u središte društvenog života sela. Osmislivši set multifunkcionalnih komada namještaja, autorice su dobile predmete koji se istodobno mogu koristiti kao radni stolovi, poligoni za igru, izložbeni paneli i pomagala za predah, pri čemu bi ih sami seljani sastavljali prema jednostavnim uputama, sudjelujući tako aktivno u preoblikovanju vlastitog javnog prostora. Zahvaljujući prilagodljivom dizajnu, lako je koncipiran nekonvencionalni model prenamjene interijera škole, u kojem će svoje mjesto naći i učionica za Mariju u manjoj izdvojenoj prostoriji, i društveni dom u većoj zajedničkoj hali, i prostorija za istraživački rad i edukaciju stanovništva u novim tehnologijama i znanjima. Također, organizacija interijera na prikladan se način prenosi u eksterijer, ponovno zbog velike uporabljivosti predloženih prototipova koji odgovaraju svrsi različitih tipologija namještaja. Uglavnom, ključna misao projekta narančastog tima bila je na jeftin i održiv način stvoriti prostornu infrastrukturu koja će, bude li provedena (a nema razloga da ne bude, s obzirom na njenu isplativost), u selu stvoriti temelj za kulturni procvat, što bi kasnije moglo generirati i nove ekonomske mogućnosti. Međutim, u ovom je slučaju najpotrebnije bilo ponovno afirmirati plodonosnu ideju produktivne zajednice u kojoj svi mještani mogu istinski participirati.

Skoro pa posve suprotne primjere predstavljaju područne škole u Traparima i Tornju, koje primaju mnogo više učenika za pojmove ruralnog okruženja, te se nastava mora odvijati u dvije smjene, a već zbog samog broja učenika i velikog zalaganja učiteljica i učitelja zamjetan stupanj kohezije zajednice postoji. Stoga prioritet zelenog i magenta tima nije bio kreirati cjelokupnu infrastrukturu iznova, već osmisliti i implementirati kanale putem kojih bi se izrazita kreativnost zajednice mogla usmjeriti u stvaranje konkretnih proizvoda i ulaganje u daljnju edukaciju, kako bi se istodobno očuvala tradicija i usvojili suvremeni pogledi na nju. Tako je u Traparima u eksterijeru školskog zemljišta projektirana površina čitavog komunalnog vrta koji se razvija prema "open source" principima, sa specijaliziranim stanicama za nastavu na otvorenom, astronomska promatranja, sakupljanje kišnice i atmosferska mjerenja, i tome slično. Bogato uređeni eksterijer povezan je s interijerom škole aplikacijom velikog zidnog kalendara duž cijele učionice, u kojem su mjeseci kodirani bojom, a učenici na ofarbanu površinu kredom sami ispisuju svoje vlastite aktivnosti i tako stvaraju svojevrsnu infografiku jednogodišnjeg prirodnog ciklusa. Na taj se način čovjekov izgrađeni i prirodni okoliš suvislo stapaju u logičnu cjelinu, čime će djeca steći svijest o njegovom porijeklu i očuvanju. Pri osmišljavanju intervencija za područnu školu u Tornju u određenom se smislu otišlo i korak dalje, jer je magenta tim predložio čitav sustav proizvodnje autohtonih poljoprivrednih dobara, čiji se nusprodukti tradicionalnim ručnim vještinama transformiraju u autentične suvenire koji komuniciraju posebnosti lokalne sredine. Osim što se selo tako emancipira u smislu proizvodnje vlastite hrane prilagođene djeci, kako bi se ona odmalena mogla upoznati s prirodnim procesima na način prilagođen njihovoj dobi, predložena je i cijela mikro-ekonomija koja dugoročno može značiti gospodarski i kulturni prosperitet, ako se predložena metodologija nastavi razvijati i unapređivati.

Čitateljima ćemo prepustiti da ostale studentske projekte otkriju sami listajući knjigu. Prema riječima Ivane Fabrio, jedne od mentorica na radionicama, ovaj projekt zaista jest tek prvi korak u dogoročnoj strategiji promišljanja regionalnog obrazovnog sustava metodama dizajna, od temeljnih problema naviše. Svakako je riječ i o značajnom koraku za sam Studij dizajna koji se, čini se, ipak odmiče od marketinškog karaktera koji ga je tijekom prošle dekade još uvijek pratio, u smjeru zdravog i kreativnog aktivizma dostupnog svima. Na tragu je to i filozofije jednog Victora Papaneka, dizajnera i mislioca koji gotovo pola stoljeća nakon svog upoznavanja s našom sredinom u kurikulumima obrazovanja i dalje podrazumijeva vrelo inspiracije, aktualizirano stanjem u kojem se masovna proizvodnja i potrošnja nalaze. Vrijeme je da se dizajn i kod nas napokon počne promišljati u nekom drugom kontekstu, a ova je knjiga dobar prilog takvoj budućoj koncepciji.


Preview knjige: issuu.com/afzg/docs/unicef_preview

autor: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook