SODJA ZUPANC LOTKER: Što to uopće dođavola radimo?

Autor: Marko Golub

"Ja suvremenu scenografiju shvaćam kao prostornu dramaturgiju, gdje se pod pojmom dizajn podrazumijevaju vidljivi, ali i nevidljivi aspekti. Riječ je o stvaranju kompleksne "okoline" u kojoj se stvaraju odnosi između likova predstave, između scenskih elemenata, ali što je najvažnije u suvremenom kazalištu - i između predstave i publike, pa i među gledateljima samima" Razgovarao: MARKO GOLUB

Sodja Zupanc Lotker je umjetnička direktorica Praškog kvadrijenala, organizacije posvećene istraživanju i proširivanju pojma scenografije. Prethodno je bila umjetnička direktorica i kustosica projekta Intersection u sklopu PQ 2011., programska direktorica (2007.) te koordinatorica posebnog projekta The Heart of PQ (2003.). Inače djeluje kao dramaturginja u području nezavisnih kazališnih, plesnih i prostorno-specifičnih projekata u Republici Češkoj, Sjedinjenim Državama, Brazilu i drugdje. Predavala je na Akademiji vizualnih umjetnosti u Brnu, Akademiji izvedbenih umjetnosti u Pragu, Sveučilištu Columbia, Central School of Speech and Drama te na nizu festivala i stručnih simpozija. Trenutno je na doktoratu iz kazališne teorije na Sveučilištu u Beču, gdje istražuje dramaturgiju prostora u suvremenom teatru.

Praški kvadrijenale je krajem 2000-ih mijenjao ime – iako se i dalje radi lakšeg prepoznavanja služite riječju „scenografija“, službeni naziv je sada u hrvatskom prijevodu otprilike „Praški kvadrijenale izvedbenog dizajna i prostora“. U kojoj je mjeri kod ove odluke bila riječ o preciziranju područja razmatranja, a u kojoj ipak i o etabliranju nekog, recimo to tako, „proširenog“ pojma scenografije?


To je kompleksno i zanimljivo pitanje. Kvadrijenale je međunarodna izložba, tako da se sam taj naziv tumači na mnogo različitih jezika, a u svakom od njih ima pomalo drugačiju formu. To puno ovisi o jeziku, ali i o lokalnoj kulturi kazališta. Na češkom, primjerice, i dalje koristimo riječ scenografija – zato sto riječ scenografija u češkom jeziku i podneblju sa sobom nosi sva značenja koja su nam potrebna. Ne engleskom smo promijenili naziv od Prague Quadrennial International Exhibition of Stage Design and Theatre Architecture (u engleskom se scenography rjeđe koristi) u Prague Quadrennhial of Performance Design and Space. Hteli smo pokazati scenografiju kao „proširenu“ iz standardnog pojma kazališta prema dizajnu koji se veže za razne performativne aktivnosti. Suvremeno kazalište se više ne odigrava samo na sceni i ne rade ga samo ljudi iz kazališnog konteksta, vrlo je često vezano na vizualne umetnosti, dizajn, arhitekturu, modu i tako dalje. Također, htjeli smo pokazati kako PQ nije samo izložba nego daleko kompleksnija manifestacija s puno živih događanja, predstava, predavanja, radionica.

Što je, po vašem mišljenju, danas sadržaj pojma „scenografija“? Možemo li uopće i dalje govoriti o dizajnu i arhitekturi scenskog prostora, ili je riječ o nečemu sasvim drugom?

Ja suvremenu scenografiju shvaćam kao prostornu dramaturgiju, gdje se pod pojmom dizajn podrazumijevaju vidljivi, ali i nevidljivi aspekti. Riječ je o stvaranju kompleksne „okoline“ u kojoj se stvaraju odnosi između likova predstave, između scenskih elemenata, ali što je najvažnije u suvremenom kazalištu - i između predstave i publike, pa i među gledateljima samima. To stvaranje odnosa ili mogućnosti za odnose je po meni najzanimljiviji aspekt suvremene scenografije. U nekom smislu, to je i važan socio-politički aspekt. Mogućnost za kazalište da ponovo bude mjesto koje je važno za društvo.

Gdje je danas moguće povući granicu, obzirom da je performans tradicionalno ipak vezan za vizualnu umjetnost, a radikalnije scenografske prakse uz pojmove kao što su instalacija, dizajn interakcija i slično?


Na PQ 2011 jako nas je zanimao upravo ovaj odnos vizualna umjetnost – scenografija. Izgledalo nam je prirodnim i jednostavnim povezati ove dvije discipline, jer su, uostalom, scenografi zapravo vizualni umjetnici koji rade u kazalištu. Ali istovremeno sam tada uočila i da između vizualnih umjetnosti i kazališta postoji i ogroman jaz. To su dva potpuno različita sustava i dva potpuno različita svijeta. Većinu vizualnih umjetnika svijet kazališta uopće ne zanima, razmišljaju o kazalištu kao iluziji i fikciji, odnosno kao o nečemu što je loše. Većina ipak nema dobre informacije o suvremenom kazalištu i njegovim novim tendencijama, barem općenito gledajući, jer su situacije različite u različitim zemljama. To je u neku ruku i jedan od razloga zašto se najzanimljivije stvari događaju upravo „na rubu“ kazališta i nezavisne, istraživačke i eksperimentalne kulture. Velika institucionalna kazališta su, pak, vrlo spora. Usporava ih arhitektura, osoblje, ta čudna stvar koju zovemo tradicija, financije, itd. S druge strane, moji studenti scenografije i mladi scenografi koje poznajem, ne razmišljaju je li to što rade instalacija, fotografija, scenografija, modna revija, dizajn izloga ili performance art. Ja razmišljam kao i oni, mislim da više nije važno strogo definirati određenu disciplinu, već je važna kvaliteta, odnosno doživljaj. Nekad je informacija o disciplini dio doživljaja, ali ovo pitanje je teoretsko.

Koja je osnovna ideja iza teme Shared Space ove godine? Koje je njeno značenje i koja su kulturna, ali i društvena i politička pitanja adresirana kroz nju?


Kao što sam već spomenula, Shared Space – ili zajednički prostor – tiče se odnosa koji se stvaraju u kontekstu kazališta. Kazališta vidim kao posljednji ljudski prostor, last human venue o kojem govori britanski teoretičar Alan Read, mjesto gdje se stvaraju živi ljudski odnosi. Mislim da je socio-političko-ekonomsko-pravna situacija u svijetu zaista katastrofalna, pa sam se počela pitati: što to uopće dođavola radimo? Alan Read govori o tome kako se Occupy u Londonu odigravao vrlo blizu kazališta gdje već desetljećima igraju Les Miserables, predstava o francuskoj revoluciji. Pitanje je: da li je kazalište samo zabava? Samo nacionalna tradicionalna kultura? Intelektualština? Ili je to živi prostor koji ima živo mjesto u društvu? Dakle, Zajednički prostor pokušava istražiti prostor za kazalište koji stvara pretpostavku za odnose izvan standardnih hijerarhija. Mislim da je razbijanje tih konvencionalnih hijerarhija osnovna pretpostavka kreativnosti i živih socijalnih odnosa.

Čini mi se da tema ove godine, ali i popratne izložbe i akcije (Objects, Spaces, Tribes) gotovo da sugerira ne samo scenografiju bez scenografije, nego na neki način čak i scenografiju bez teatra. Ili sam potpuno u krivu?

I da i ne. Naravno da idemo u projekte koji su u neku ruku izvankazališni, ali mislim da je puno važnije pokušati promijeniti samu definiciju kazališta. Moramo ga razumjeti kao nešto prošireno, obogaćeno i nadograđeno drugim iskustvima. Također, scenografiju treba prestati shvaćati kao nešto umjetno, sagrađeno. Mnoge scenografije su zapravo samo „osmišljene“ – koriste već postojeće prostore i odnose, te ih 'samo' preusmjeravaju i variraju. To 'samo', koje zvuči kao nevažno, zapravo je najvažnije. Ionako se najvažnije scenografije odvijaju u glavama, srcima, plućima i mišićima gledaoca.

Koji je idealan način za izložbeno prezentiranje scenografije, ako takav postoji?


Ha, ha, ha, ha! Naravno da znam rješenje! Najbolje je scenografiju prepričati. Šalim se. Izlagati scenografiju je nemoguće! I kad biste izložili scenografiju u potpunosti, cijelu, u punoj veličini, ona bi i dalje bila izvan konteksta predstave. Scenografija je 'cijela' samo u predstavi – s glumcima, pokretom, svjetlom i publikom. Sve ostalo su fragmenti u novom kontekstu. Važno je pronaći ovaj novi kontekst. Zato je najbolje prepričavati. Ali ta nemogućnost je fantastična pretpostavka potpuno novih mogućnosti – stalni prostor za kreativnost.

Kroz ovo i prethodno izdanje PQ se doista i fizički proširio na prostore širom Praga. U kojoj je mjeri tu riječ o praktičnoj potrebi rasta manifestacije, u kojoj o transponiranju formata kakav imaju velike izložbe poput Documente i Venecijanskog bijenala, a u kojoj o autentičnoj namjeri umrežavanja u, recimo, „krvotok“ samog Praga kao grada?


Da, djelomično je to iz praktičnih razloga. Prag je vrlo, vrlo star grad. Nije bio puno bombardiran u drugom svjetskom ratu, tako da u centru grada nema novih, velikih prostora. Ali to nam je omogućilo da zauzmemo više malih inspirativnih prostora, baroknih palača, kuću u kojoj je rođen Kafka, podrume iz srednjeg vijeka itd. Bit ćemo u samom centru, koji je pun turista, što nam je jako važno jer svoje djelovanje shvaćamo kao okupaciju centra Praga scenografijom. Taj odnos sa živim gradom i živim ljudima nam je vrlo važan. Uostalom mi nismo historijska manifestacija. Kazališno geslo je je: ovdje i sad. Pa gdje drugo i kad?

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook