IDIS TURATO: Želja za arhitekturom idealistično je htijenje

Autor: Bojan Krištofić

"Htjeti biti arhitekt u sebi sadrži neke univerzalne i vanvremenske ideale u pogledu na život i socijalne odnose. Ne poznajem arhitekta koji nije bar malo odgovoran, na bilo koji način. To proizlazi iz naše moći (ili privida) da kreiramo različita sučelja, društvene odnose i prostorne odnose. To je silno napeto, daje vam snagu i dnevnu dozu adrenalina." Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Idis Turato, fotografija: Marko Mihaljević

Idis Turato, fotografija: Marko Mihaljević

Sportska dvorana i trg u Krku, fotografija: Jure Živković

Sportska dvorana i trg u Krku, fotografija: Jure Živković

Sportska dvorana u Krku, fotografija: Ivan Dorotić

Sportska dvorana u Krku, fotografija: Ivan Dorotić

Osnovna škola u Krku, fotografija: Robert Leš

Osnovna škola u Krku, fotografija: Robert Leš

Osnovna škola u Krku, fotografija: Robert Leš

Kuća Nest and Cave, fotografija: Maja Bosnić i Ivan Dorotić

Kuća Nest and Cave, fotografija: Maja Bosnić i Ivan Dorotić

Kuća Nest and Cave, fotografija: Sandro Lendler

Kuća Nest and Cave, fotografija: Sandro Lendler

Kuća Nest and Cave, fotografija: Sandro Lendler

Vrtić Katarina Frankopan, fotografija: Robert Leš

Vrtić Katarina Frankopan, fotografija: Robert Leš

Vrtić Katarina Frankopan, fotografija: Robert Leš

Idis Turato rođen je u Rijeci 1965. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1991., a na istom je fakultetu 2004. godine magistrirao, te 2012. doktorirao na temu Arhitektura gotovih elemenata – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata. S arhitektom Sašom Randićem 1992. otvara ured Randić Turato, a 2009. godine osniva samostalni ured Arhitektonski biro Turato d.o.o. Profesor je na studiju arhitekture pri splitskom FGAG-u te gost predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Dobitnik je niza arhitektonskih nagrada; nagrade UHA-e "Viktor Kovačić" za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2013. godini, za projekt Sportske dvorane i trga u gradu Krku; 2009. godine za Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku, 2008. godine za Aulu Pape Ivana Pavla II na Trsatu, 2003. godine za dogradnju Tehničkog fakulteta u Rijeci, a 2005. osvojio je Nagradu "Vladimir Nazor" za projekt osnovne škole Fran Krsto Frankopan u Krku. Za isti projekt je nagrađen međunarodnim priznanjem Piranesi. U dva navrata nominiran je za nagradu Mies Van der Rohe među 40 najuspješnijih arhitektonskih realizacija u Europi – 2007. godine za projekt osnovne škole Fran Krsto Frakopan na Krku, te 2011. godine za vrtić Katarina Frankopan na Krku. Za kuću Nest and Cave u Voloskom pokraj Opatije 2012. godine osvojio je nagradu UHA-a "Drago Galić" za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture. Turato je predstavljao Hrvatsku na 10. Bijenalu arhitekture u Veneciji s projektom In Between, a 2010. godine, u suradnji s petnaest hrvatskih arhitekata, ponovno je izlagao na 12. Bijenalu arhitekture u Veneciji s projektom Pavillion. Posljednje tri godine u intenzivnom tjednom kontinuitetu Idis Turato objavljuje autorske tekstove, osvrte i komentare prostorno inspiracijske tematike na svom blogu, na stranici idisturato.com.

Na koje je sve načine suvremeno tržište izmijenilo društvene uloge arhitekata, dizajnera i drugih radnika u kreativnim industrijama, u odnosu na prethodno, socijalističko doba?

Rekao bih da je uloga arhitekta tijekom vremena gotovo uvijek slična. Kako dolazim iz arhitektonske porodice – i otac, i stric i djed su mi bili arhitekti – držim da se posao arhitekta u posljednjih pedesetak godina uglavnom nije mnogo mijenjao. Arhitekt je više-manje i u socijalizmu i danas radio i djelovao vrlo slično. Arhitektonsko projektiranje, timski rad i arhitektura imaju univerzalne mehanizme organizacije i operiranja. Taj mit da je prije bilo sasvim drugačije ili da su kreativne industrije nešto potpuno novo – iskreno, meni su takve pretpostavke smiješne. Arhitekt uvijek dolazi na konkretan zadatak, moderira odnose i prostorne kapacitete. S druge strane, industrije su uvijek trebale kreativan dizajn, suvremenu tehnologiju i precizan inženjerski duh, bez obzira o kakvom se zadatku radilo i tu se postavlja pitanje društvenih uloga. Prisjetimo se samo primjera riječkog torpeda. Naravno da su se prodajući ta torpeda indirektno uništavali brodovi i dobivali ratovi, no istodobno su se od takve proizvodnje gradili gradovi poput Rijeke. U tom su projektu također sudjelovali i neki dizajneri, neki arhitekti… Naglašavam da je to najekstremniji primjer, ali razumijete na što ciljam.

Takvi primjeri često imaju dvostruka ili višestruka kodiranja, o tome što je ispravno, a što nije, i sigurno u takvim slučajevima treba donijeti odluku što pristati raditi, a što ne, te odlučiti o svojoj poziciji i društvenoj ulozi. Takvi zadaci usložnjavaju uloge arhitekata ili dizajnera unutar sličnih primjera i politika, i ponekad to zbunjuje pripadnike mladih naraštaja. Čini mi se da je situacija danas više-manje slična, osobito u kontekstu kapitala, marketinga ili tematskih resorta raznih vrsta. Nadalje, treba svakako naglasiti kako je danas arhitekata i dizajnera znatno više nego prije, jer evidentno postoji inflacija struke, prvenstveno kao posljedica masovne edukacije. Realno, danas je stanje takvo da naprosto ogroman broj, možda i velika većina arhitekata rade samo kao crtači i tehničko osoblje, što kod njih zasigurno rađa frustraciju. U prošlosti su takve poslove radili srednjoškolsko obrazovani tehnički crtači i mislim da su oni znali svoje pozicije u društvu i mjesta u procesu arhitekture, dok arhitektima danas to baš i nije jasno, te suočenje ambicija s realnošću sigurno dovodi do frustracije. Danas je biti Arhitekt s velikim A možda čak i odraz malograđanštine društva, krivih stavova o tome što arhitekt jest, kako ga se doživljava u tom društvu i u trenutku kad se u srednjoj školi "mašta" o arhitekturi.

Danas u regiji postoje arhitektonski fakulteti u Veneciji, Trstu, Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Banja Luci, Beogradu, Novom Sadu, Nišu… Da nabrajam dalje nabrojio bi ih još minimalno pet. To je u neku ruku previše za ovu regiju, ali ipak može biti dobro za razmjenu ljudi i ideja. Arhitektonski fakulteti produciraju povelik broj stručnjaka za koje ostaje značajno pitanje imaju li svijest o svojoj ulozi unutar realnih potreba struke, hijerarhije regionalnog tržišta i arhitekture globalnog tržišta. S druge strane, mislim da je situacija danas na predivan način otvorena, te omogućava neviđenu mobilnost i promjene specijalizacija, mjesta življenja i radnog okruženja. Potpuno je jasno da bi danas svatko tko drži do sebe i propituje svoju poziciju u društvu trebao svakih pet godina usvajati suštinski nova znanja i vještine, mijenjati svoje fizičko ili timsko okruženje, "apdejtati" svoje sposobnosti kao što se unapređuje softver i informatički alati, itd.

U posljednje vrijeme predajete na čak tri arhitektonska fakulteta u regiji – u Zagrebu, Splitu i Beogradu. Po vašem mišljenju, u kolikoj mjeri i na koji način studenti sa svojim vlastitim idejama sudjeluju u životu njihovih gradova? Postoji li svijest o javnoj, socijalnoj odgovornosti profesije i je li njen razvoj prioritet fakulteta?

Za početak, moram ponoviti nešto što možda već svi znaju, ali je to ipak važno naglasiti. Ja dolazim iz Rijeke, jedne silno otvorene sredine, kojoj su mobilnost i različitost njezina najvažnija i jedina prava odlika. To je silno utjecalo na moj način operiranja, moju duhovnost i kreativnu otvorenost. Dakle, volim različite prakse, različite procese i navike.

Mobilnost između Rijeke, Splita, Zagreba i Beograda otvara minimum meni važnog urbanog duha i kozmopolitske svakodnevice života, koji su mi potrebni da bih mogao funkcionirati. Volim mijenjati sredine na tjednoj i mjesečnoj bazi. Volim raditi raznovrsne stvari, raditi paralelno na različitim projektima, istraživati i ispitivati mogućnosti istog zadatka ili teme na različitim mjestima, s različitim ljudima. Što se tiče studenata arhitekture, tu je stvar više-manje svugdje slična. U takvim su sredinama zapravo rijetki neambiciozni ljudi. Htjeti biti arhitekt u sebi sadrži neke univerzalne i vanvremenske ideale u pogledu na život i socijalne odnose. Ne poznajem arhitekta koji nije bar malo odgovoran, na bilo koji način. To proizlazi iz naše moći (ili privida) da kreiramo različita sučelja, društvene odnose i prostorne odnose. To je silno napeto, daje vam snagu i dnevnu dozu adrenalina. Tako je i sa studentima. Upravo smo ovaj vikend u Rijeci održali radionicu na kojoj smo istraživali prostor riječke Delte sa studentima iz Beograda. Rezultat cijelog semestralnog projekta za mene je odličan, dapače, čini mi se puno bolji od natječajnih radova za isti prostor koji su objavljeni prije nekoliko mjeseci, s kojima su u natječaju sudjelovali eminentni hrvatski arhitekti. To govori jednu važnu stvar, a to je da je sve moguće, da dobra i jaka ekipa arhitekata, mladih i nabrijanih ljudi s jasnim ciljevima i društvenim poticajima može učiniti jako puno, i unutar fakulteta i izvan njih.

Stoga mislim da na fakultetima leži velika odgovornost i predivna poticajna mogućnost da u sklopu svojih diplomskih i postdiplomskih radionica promišljaju, ispituju i simuliraju nove odgovore i prijedloge za urbani razvoj gradova i regije; projektiraju nove i drugačije arhitekture i tipologije, da istražuju konstrukciju, fiziku, metode gradnje… Postoji puno platoa i nivoa gdje se može kroz edukaciju i platformu fakulteta djelovati u stvarnosti, kreativno ju modelirati, po mogućnosti i lagano transformirati.

O svom radu često govorite koristeći glazbene metafore, poput one da je arhitektonsko djelovanje vrlo sličnu sviranju u bendu. To se čini zanimljivim izvrtanjem poznate teze da je "govoriti o glazbi isto kao plesati o arhitekturi." Iz vašeg pristupa tom problemu iščitava se da je u arhitekturi, kao i u glazbi, jako važan odnos povjerenja između svih sudionika. Ima li to i političku podlogu u smislu demokratičnosti, ravnopravnosti i transparetnosti?

Naravno da ima – međusobno povjerenje je nemjerljivo važno. Vjerojatno je tako i u timskim sportovima, ali kako nisam sportski tip ne navodim takve primjere. Danas svaki prosječan arhitekt paralelno radi na pet različitih zadataka, komunicira s pet različitih zainteresiranih strana, objavljuje i komunicira svoje ideje između znanstvenog, marketinškog, političkog, tehničkog i medijskog okruženja – onoga za koje djeluje i čiji je nedjeljivi protagonist. Samo, itekako je važno paziti da vas jedan od svih ovih pojednako važnih "lejera" arhitekture ne pojede. Najopasniji i najzarazniji je onaj politički, ali i medijski. To jako opija neke ljude, i jedno i drugo. Stoga se, da bi ostao priseban i fokusiran, prvo moraš okružiti zdravom i poticajnom sredinom, napredovati svakodnevno i osigurati sebi zdrav prostor za djelovanje, te otvoreno i bez zadrške komunicirati svoje ideje sa suradnicima. To zbilja jest poput rada u bendu – donosiš niz malih ideja, poput rifa na gitari, kratkog teksta ili jasnog ritma, koji kasnije prerastaju u dobru pjesmu. Neke od tih tema postaju hitovi, a neke se baca ili privremeno zaboravlja.

Kada govorite o kreativnosti i arhitekturi, riječ koju često rabite jest energija, koju je prilično teško odrediti i definirati. U današnje vrijeme, preopterećeno informacijama svake vrste, osvježavajuće je prihvatiti da u praktičnim aspektima života postoji nešto što je neizrecivo. Znači li to da je jezik kojim se moramo služiti kako bismo komunicirali do određene mjere ograničen i nepotpun, pa i uobičajeni jezik arhitekture?

Meni nije jasno kako vama nije jasno što to podrazumijevam pod energijom... Siguran sam da će se gotovo svaki čovjek naježiti kad uđe u rimski Panteon ili paviljon Barcelona L. Mies van der Rohea, a da ne govorimo o bezbroj ostalih primjera. Zar se čovjek ne naježi kad primi u ruku knjigu koju je dizajnirao Wim Crouwel? Zar se ne naježi na koncertu Chemical Brothers? Zar ne osjeti posebnu energiju kada stoji pored neke osobe? Energija u arhitekturi je jedino što imamo i što možemo proizvoditi. To je ono bez čega nema dobre arhitekture. Naravno da to neke ljude izluđuje, jer se ne može riječima opisati, niti racionalizirati i znanstveno precizirati, a najmanje od svega se može naučiti kako se to radi. To jednostavno imate ili nemate. Sve ostalo su marketinški prividi i loše manipulacije.

U tom smislu, moraju li se svi sofisticirani arhitektonski projekti moći i posve intuitivno razumjeti?

Mišljenja sam da za razumijevanje i osjećanje arhitekture i ranije spomenute glazbe nije potrebno nikakvo stručno predznanje. Naravno, postoji i ona druga razina promišljanja, kada se teorijski, konceptualno i znanstveno educiramo do te mjere da nam intuicija i novo znanje u paklenom zajedništvu omogućavaju probijanje novih granica. No to je intimna stvar, rezervirana samo za neke pojedince, i nije tema kongresa i velikih skupova. To se radi u osami i o tome se ne priča puno.

Veoma nas zanima i ekonomski aspekt arhitektonske profesije. U sadašnjem kontekstu krize kapitalizma i potrage za novim društvenim modelima, neizbježno se propituju uvriježene strukture djelovanja. Pojednostavimo – može li se projektirati i graditi "bez budžeta"? Postoji li nešto što nam u opisanom kontekstu treba biti prioritet?

Arhitektura je projektiranje prema pravilima, projektiranje u vremenu, ali djelovanje unutar realnosti trenutka. Dakle, da prosto razložimo stvar – danas je moguće izgraditi kuću u roku od mjesec dana. Ona, na primjer, može biti izvedena od lokalnog i svugdje u prirodi rasprostranjenog kamena – gromače. Drvo za tu kuću možemo dobiti od stabala posječenih u šumi, te od njih pravimo tesane grede, stropove i drvene prozore. Fasadu možemo namazati vapnom i pjeskom s plaže. Namještaj za kuću ćemo reciklirati ili doraditi stari, ili ćemo ga pak izvesti iz čeličnih profila i drvenih palata. Cijeli proces odradili bismo s kolegama, prijateljima iz kvarta ili rođacima, i pritom se lijepo družili. Na kraju bi kuću spojili na sunčeve kolektore za proizvodnju energije, a vodu skupljali iz kišnice ili desalinizacijom i pročišćavanjem. Ali sve je to lijepo i moguće samo do jedne granice. U jednom trenutku trebate stati. Što društvo misli o tome? Što je s dozvolom za gradnju? Što je s dozvolom za sječu šume, dozvolom za uzimanje gromače, ovlaštenja za izvođenje, kao i s licencom za zelenu gradnju ili licencom za projektiranje u zaštićenim područjima? Što je s atestima za upotrebljene materijale? Kako dobiti vlasnički list za takvu kuću?

Na ovom jasnom primjeru vidite da smo, kao ljudi, sami sebe pomalo zapetljali unutar svojih vlastitih pravila i politika. Taoci smo bezglave uzurpacije prirodnih dobara – resursa s jedne strane, te beskrajne birokracije i lažne transparentnosti s druge. Birokratski aspekt cijele ove priče ne samo da povećava cijenu cijelog projekta, već mi plaćamo konsenzus koji smo sami utvrdili, pa gradnja bez budžeta ne postoji. Početkom devedesetih, projekt za kuću imao je dvije mape nacrta i dokumenata, a danas ih ima deset, uza što treba priložiti nekoliko izjava o odgovornosti I nekažnjavanju. Mi danas zapravo plaćamo cijenu dugogodišnjoj birokratizaciji cijelog sustava, a svima je jasno da okorjeli dušebrižnici za socijalno, društveno i kolektivno viču protiv svega, a isto tako imaju minuse u banci, kredite i preko nekoliko kartica. Da se vratim na početak – posljednjih stotinjak godina, svaki arhitekt sposoban je projektirati i izvesti jeftinu i održivu kuću. Pa ipak, nitko iz moje bliže okoline ne gradi kuću na način koji sam maloprije opisao. Zar to nije malo čudno?

Glede pitanja o kolektivnom stanovanju, moram vam reći da tijekom posljednjih dvadeset godina nisam dobio niti jednu jedinu narudžbu za kompleks socijalnih stanova, i rekao bih da to više ne postoji. Današnji mehanizmi nemaju više ništa društvenog u sebi, pa u realnom okruženju socijalne stanove više nitko ne gradi, a bojim se da bi se u budućnosti mogli prestati graditi I javni vrtići i škole kakve smo do sada poznavali. Ne mislim da je to dobro, ali imam dojam da je to jednostavno jedna okrutna realnost i čini mi se da se nalazimo u pat-poziciji. Trebalo bi osmisliti i projektirati neku novu društvenost, kreirati novu socijalnu osjetljivost, potaknuti nove društvene konsenzuse koji će biti utemeljeni na novim ili bar promijenjenim politikama i ekonomijama.

Za kraj, vratimo se studentima i mladim profesionalcima, odnosno Danu D kao manifestaciji koja ih okuplja i na kojoj sudjelujete kao gost i predavač. Dan D trenutno teži biti što je više moguće regionalnim, povezujućim festivalom. Mogu li ovakve inicijative, u okruženju sve izraženijih društvenih podjela svakojakih vrsta, dugoročno jamčiti prihvaćanje različitosti i raznovrsnosti koje bi trebale biti temelj kvalitetnog, odgovornog življenja?

Današnja medijska umreženost svijeta i dostupnost svih informacija gotovo su blažene i događa se da se maltene ne mora biti fizički prisutan negdje, a da se ipak sve zna, sve prati, te da na kraju krajeva i svi znaju za tebe. Dapače, ne samo da znaju, nego i da misle kako znaju i previše. S druge strane, manifestacije poput Dana D dobre su za ljudsku društvenost, razvijanje ljepote socijalne interakcije i direktne komunikacije, te, da se vratim na vaše ranije pitanje, zdrave su i za razmjenu energije. Ta je razmjena zasad još potpuno nemoguća u virtualnom prostoru jer je tjelesna poput arhitekture.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook