IVANA FABRIO: Od industrijskog, preko konceptualnog do socijalnog dizajna

Autor: Bojan Krištofić

"Mislim da bi trebalo prestati sa sagledavanjem dizajna samo u kontekstu proizvodnje predmeta. Shvatila sam da ne želim snositi odgovornosti vezane uz materijalnu proizvodnju kada su ekološki, ekonomski i etički razlozi djelovanja krajnje upitni, i s vremenom je takav stav postao vrlo zdrav. Promišljajući probleme prvenstveno istraživački i konceptualno, počela sam im pristupati na drugačijoj razini koja može imati proizvodnu komponentu, ali i ne mora. Za mene je to bilo nevjerojatno oslobađajuće." Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Ivana Fabrio

Ivana Fabrio

Suradnja SD-a s HOK-om - studentski rad

Suradnja SD-a s HOK-om - studentski rad

Suradnja SD-a s HOK-om - studentski rad

Suradnja SD-a s HOK-om - studentski rad Ivone Miloš

Suradnja SD-a s HOK-om - studentski rad Ivone Miloš

Projekt interpretacije tradicionalnih drvenih igračaka - rad studentice Dine Bartolić

Projekt interpretacije tradicionalnih drvenih igračaka - rad studentice Dine Bartolić

 Rad studentice Dore Kasun

Rad studentice Dore Kasun

Rad studentice Katarine Huljev

Rad studentice Katarine Huljev

Rad studenta Mladena Udovičića

Rad studenta Mladena Udovičića

Rad studenta Grga Petrova

Rad studenta Grga Petrova

Rad studentice Sare Pavleković-Preis

Rad studentice Sare Pavleković-Preis

Ivana Fabrio, svestrana dizajnerica obrazovana u industrijskom i konceptualnom dizajnu, dugogodišnja asistentica na kolegiju Projektiranje – industrijski dizajn, te samostalna predavačica na kolegijima Razvoj koncepata i strategija i Socijalni dizajn (oba su dio kurikuluma Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu), u ovom opširnom razgovoru približava nam dizajnersku i edukacijsku metodologiju koju koristi u svom radu, kao i recentne projekte Studija dizajna koji postupno mijenjaju obrazovni pristup ove značajne ustanove. U njih se ubrajaju i suradnje s Hrvatskom obrtničkom komorom, u sklopu kojih su studenti industrijskog dizajna projektirali različite predmete namijenjene konkretnim obrtnicima kao proizvođačima, te naravno krajnjim korisnicima, ali i prva u budućem nizu eksperimentalnih radionica Prostori učenja u tranziciji, koje Studij dizajna organizira zajedno s UNICEF-om kao globalnim partnerom i sa Školom narodnog zdravlja "Andrija Štampar." Razgovarali smo i o tome kako se rad sa studentima mijenjao tijekom godina, te kako studentski kreativni "input" utječe na njezin samostalni dizajnerski rad, a doznali smo ponešto i o strukturnim promjenama koje se na Studiju dizajna upravo događaju.

Možete li nam približiti kontekst tekućih promjena na SD-u?

O promjenama obrazovnog programa koje se događaju na Studiju dizajna mogu govoriti prvenstveno iz osobne perspektive, a i samo u kontekstu industrijskog dizajna, jer nemam toliko uvida u interni rad odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija. Situacija se znatno mijenja u odnosu na ono što je prije bilo, jer u novije vrijeme svake akademske godine tijekom skoro svakog semestra preddiplomskog studija (a ove godine zaista na svakom!) radimo na projektu sa stvarnim klijentom, bilo da je taj klijent sam Studij dizajna ili obrtnici i proizvođači namještaja. Bitno je to što se svaki od tih projektnih zadataka, kojih je po semestru najčešće jedan ili dva, radi u posve realnom okruženju, te studenti svake godine projektiraju proizvode i predmete koji se potencijalno doista mogu i koristiti, što je prije bio slučaj samo na višim godinama studija.

Od kad se, kako i zašto događaju te promjene? Kada ste uvidjeli da je to nužan način rada i da je to, u krajnjoj liniji, i moguće napraviti?

Naravno, do promjena nije došlo preko noći. Riječ je o višegodišnjem kontinuiranom procesu koji je inicirao prof. Mladen Orešić, osoba ponajprije zaslužna za te napore. Proces se neprekidno nadograđuje jer klijenti – mali, srednji i neki veći poduzetnici, te kulturne i gospodarske institucije i komore s vremenom vide više rezultata na osnovu kojih se obraćaju Studiju dizajna u želji za suradnjom. U proteklih desetak godina uvijek je bilo nekakve suradnje s obrtnicima ili poduzetnicima, no one bi u konačnici najčešće ostale na razini idejnih i konceptualnih rješenja, koja ne bi zaživjela u proizvodnji, a kamoli na tržištu. U tom je smislu značajan projekt Šest pogleda na sobu iz 2011., u sklopu kojeg su studenti dizajnirali šest cjelovitih projekata i prototipova za klaster hrvatskih proizvođača drvenog namještaja, namijenjenih opremanju hotelskih objekata različitog cjenovnog ranga, za različite ciljne skupine potrošača. Mada su svi studentski radovi uspješno prezentirati u više navrata, među kojima je Ambienta na Zagrebačkom velesajmu bila medijski najviše popraćena, do kasnije produkcije svih segmenata projekta zasad nažalost nije moglo doći, i to nije jedini primjer. No, polako smo uspjeli senzibilizirati neke obrtnike i proizvođače o vrijednostima implementacije dizajna u njihovu proizvodnju, kao što smo im pomogli i osvijestiti činjenicu da za tako nečime postoji implicitna, no nasušna potreba. Tako su se s vremenom dogodili neki novi projekti.

Na primjer, ove godine surađujemo s Hrvatskom obrtničkom komorom, koju predstavlja kolega Matija Duić, što nam je omogućilo da se povežemo s različitim obrtnicima, od onih koji su surađivali sa studijem Oaza u sklopu prošlogodišnjeg projekta Hungry Designers, preko proizvođača drvenog namještaja, do tvrtke Belina koja između ostalog izrađuje i cerade za kamione, te tekstilnu arhitekturu. Dakle, naše suradnje sežu od tradicionalnih obrta do high-tech industrijske proizvodnje kakva još postoji u Hrvatskoj, no rad s obrtnicima redovito se koordinira preko HOK-a. Zajedno sa njima koncipiramo projektne zadatke za studente, što je napokon moguće, jer prije nije imalo smisla započinjati bilo što s ciljem realizacije, sve dok druga strana nije bila upoznata s potencijalom dizajna i prijemčiva za njegov specifičan jezik. Većina naših obrtnika se zapravo bavi uslužnim djelatnostima i za svoje kupce razvijaju proizvode po mjeri, te su sposobni realizirati što god klijent traži, no nisu još posve svjesni kako će morati kreirati vlastite proizvode ako ubuduće žele biti održivo konkurentni. Čak i kad se predstavljaju s ciljem suradnje, najčešće nama na Studiju kažu da nam mogu napraviti sve što želimo, no riječ je o tome da mi zapravo za njih želimo kreirati ono što im je potrebno i što je u konačnici potrebno tržištu, odnosno društvu u cjelini.

Kao što sam rekla, stvari se mijenjaju, neki obrtnici shvaćaju nas više, a neki manje. No, dokle god se generacije obrtnika, odnosno proizvođača materijalnih dobara ne odgoje tako da razumiju što je to dizajn i kako se koristi, tj. implementira, koja je točno korist od toga, kako njihovo poslovanje može profitirati od strategije dizajna, te kako im dizajneri mogu pomoći u promišljanju sveukupnog procesa njihovog rada, a ne samo u dizajniranju pojedinačnih predmeta (a da ne govorimo o njihovom brendiranju i tržišnom plasmanu), naše će suradnje, koliko god kvalitetne bile, biti tek usamljeni primjeri. Doduše, one će se moći realizirati, naši proizvodi će na neki način moći zaživjeti, ali neće biti velikog, suštinskog pomaka na nacionalnoj, a kamoli regionalnoj razini. U ovom trenutku, Studij dizajna u suradnji s HOK-om priprema prijedlog projekta koji će biti prijavljen u sklopu natječaja za strateška partnerstva Erasmus+ Europske komisije, što će biti učinjeno preko platforme Elia, krovne udruge umjetničkih institucija u Europi. Ta udruga provodi segmente Erasmus programa koji za cilj imaju povezivanje edukacije s međunarodnom umjetnošću, znanošću i biznisom, što znači da je smisao cjelokupnog procesa obrazovanja odgajati i obučiti ljude sposobne djelovati u profesionalnom kontekstu već na akademskoj razini. Ukoliko projekt koji predlažemo prođe, bit će jedan od četiri europska pilot programa, i ujedinit će Zagreb s Dublinom, Lisabonom i Oslom u zajedničkim naporima, a predviđeni budžet iznosi čak 200.000 eura. U osnovi, to bi bio prilagođeni nastavak rada onoga što već niz godina pokušavamo provoditi s obrtnicima, no sad bismo po prvi put to činili s ozbiljnim budžetom koji bi osigurao honorare i kvalitetnu realizaciju proizvodnje i promocije.

Taj europski projekt bi se kod nas provodio na razini Sveučilišta u Zagrebu?

Zapravo ne, projekt bi u Zagrebu samostalno provodio Studij dizajna, nije ni zamišljeno da projekt provodi Sveučilište već pojedine sastavnice, a Sveučilište je naravno upućeno u sve faze. Ključna bi razlika, naravno, bila financijska. Dosad su obrtnici trebali samostalno platiti izrade prototipova prema studentskim projektima, a prema potrebi i putovanje studenata do njihovih lokacija, pa je sav rad nažalost bio gotovo volonterski. Ako ćemo dobiti ova sredstva, tada ćemo krenuti raditi zaista sustavno. Za početak, osmislili bismo niz od desetak predavanja na različite teme kao uvod u projekt, dok bi tijekom praktičnog rada naglasak bio na intenzivnoj kolaboraciji koja bi se odvijala u blokovima tijekom nekoliko tjedana, kako među studentima, tako i između studenata i obrtnika. Uvjerena sam da bi kontinuirani zajednički rad između Studija kao davatelja znanja, obrtnika kao tržištu orijentiranih proizvođača i stručnjaka u praksi i tradiciji, te sektora biznisa i znanosti kao medijatora mogao biti izrazito uspješan ako bi bio sustavno i konzistentno proveden. Pri tome je ključno da se dizajner odnosi prema obrtniku kao prema ravnopravnom partneru.

Obrnimo malo perspektivu. Gledano očimo studenata, ako na tren zanemarimo kolegije Projektiranja koji se očito nastavljaju razvijati, nekad brže, a nekad sporije, koliko ostali kolegiji njima daju realnu spremu da se uhvate ukoštac s tržištem, da ga uostalom i pokreću i mijenjaju? Idu li studenti ukorak s ovim promjenama?

Nisam sigurna da vam u ovom trenutku mogu dobro odgovoriti na ova pitanja, ali... Studij dizajna je u procesu korjenite reforme, čiji je cilj zaposliti tridesetak nastavnika koji ne bi više bili vanjski suradnici, te bi mogli biti maksimalno posvećeni Studiju i studentima, izravno sudjelujući u osmišljavanju i provedbi nastavnog plana i programa. U najužem krugu kolegija koji su nam neophodni, a to podrazumijeva kvalitetne ljude koji će ih voditi, jesu oni teorijsko-metodološki i praktično-projektantski, što znači da nastojimo temeljno povezati nastavu iz teorije, istraživanja i metodologije s projektiranjem, mada to još uvijek nije dovoljno dobro integrirano. Po meni ubuduće ne bi trebali postojati odjeli koji Studij dijele na edukaciju u dizajnu vizualnih komunikacija ili produkt dizajnu, već bi program trebao biti organiziran oko projekata, u kojima studenti sudjeluju sa svojim specifičnim znanjima i vještinama, koristeći kolaborativnu teoriju i metodologiju rada na zajedničkim ciljevima.

Moja osobna vizija budućeg studija izgleda tako da se studentima pružaju kolegiji projektiranja za vizualne komunikacije, projektiranja za industrijski dizajn, za dizajn interakcija, inkluzivni dizajn, tipografiju, itd. Više ne bi bila riječ o odjelima, nego bi studenti svake godine, ili svaki semestar, odabirali projektni zadatak na kojem žele raditi, te bi prema prirodi zadatka odlučivali koja im je vrsta projektiranja potrebna. Prema toj osnovi oblikovao bi se paket kolegija koji studentu trebaju za uspješno rješavanje projektnog zadatka, a prateće kolegije bi slušali svi zajedno. Nakon završetka studija, stručna sprema više ne bi bila definirana kao industrijski dizajner ili dizajner vizualnih komunikacija, već naprosto kao prvostupnik ili magistar dizajna. U idealnom slučaju, studenti bi bili posve kompetentni stručno se baviti i vizualnim komunikacijama, i interaktivnim medijima, i projektiranjem predmeta – imali bi neku osnovnu spoznajnu širinu, jer će se u profesionalnom životu zasigurno barem dotaknuti svih tih područja. Tijekom svakodnevne nastave shvaćam da studenti žele takvu metodologiju obrazovanja, jer gotovo uvijek kad rade na nekom proizvodu ujedno žele osmisliti i brend, te ga doraditi u smislu ambalaže i vizualnog identiteta, ali za to nemaju dovoljno znanja i iskustva. No, zašto i studenti industrijskog dizajna ne bi slušali tipografiju i druge "grafičke" predmete? Napokon, to će im znanje prije ili poslije biti prijeko potrebno.

Znači, ideja je da se sama definicija dizajna na studiju pomakne od struke kao prateće industrije do dizajna kao istraživačke discipline koja sama inicira i provodi razvoj proizvoda, tzv. "entrepreneurship"? To znači da će svaki student moći profesorima predložiti vlastiti projekt i prema tome odabirati kolegije, a nakon godinu dana bi se vidjeli rezultati?

Mislim da će ovo o čemu govorite biti prisutno na diplomskom studiju, dok će na preddiplomskom projekti studentima biti zadani ili će moći birati između nekoliko ponuđenih tema. No, zalažem se da od samog početka studija ne postoje zasebni odjeli, nego zasebni kolegiji projektiranja. Voljela bih kad bi se kretali prema brisanju tako čvrstih granica između pojedinih područja dizajna, budući da je njihovo ubrzano povezivanje i redefinicija ionako svjetski trend. Recimo, u Nizozemskoj gdje sam bila na MA studiju, na fakultetu uopće nije bilo smjera za različita područja dizajna, nego su postojali odjeli po imenu "man and mobility", "man and interaction", "man and leisure", "man and home" i tako dalje, pa su studenti svaki semestar mogli birati na kojem će odjelu biti, te bi unutar njega slušali sve kolegije potrebne za njihove projekte. U praksi je to značilo da se u sklopu odjela "man and leisure" mogao, na primjer, napraviti naslonjač, ali i potpuno konceptualan rad temeljen na dizajnu doživljaja u turizmu – toliko je program bio široko postavljen. Primarno je bilo baviti se različitim sferama čovjekova življenja, a kolegiji su nam služili kao podrška i izvori znanja u ostvarenju zadanih ciljeva; a koje smo definirali prema vlastitim afinitetima.

Ovo što govorite u skladu je s velikim i globalnim promjenama u struci...

Tako je. Također, pozivajući se na teze slovenskih kolegica Petre Černe Oven i Barbare Predan, mislim da treba produbiti i shvaćanje da se masovna industrijska proizvodnja iz doba socijalističke Jugoslavije na ove prostore vjerojatno više neće vratiti, a upravo je na takvim principima krajem osamdesetih godina utemeljen Studij dizajna. Nekakvi drugi, novi modaliteti će se zasigurno dogoditi, ali onakav opseg proizvodnje najvjerojatnije ne. Upravo je zbog toga nužno na Studiju obrazovati ljude koji će te nove modalitete proizvodnje znati osmisliti i moći sudjelovati u njihovom ostvarivanju, nevezano uz to kojim se medijima oni utjelovljuju. Tako bi se studenti, završivši Studij dizajna, u okviru svojih kompetencija mogli angažirati, primjerice, u kontekstu definiranja kulturnih politika, ili rješavanju problema prometne infrastrukture, itd. Kao što sam ranije navela, dugoročni je cilj, osim edukacije visokoprofesionalnog, kreativnog i humanistički odgojenog dizajnerskog kadra posljedično i to da društvo u cjelini u potpunosti prihvati svjetonazor prema kojem dizajner nije proizvođač predmeta ili promidžbe, već netko tko je sposoban rješavati kompleksne probleme i prilagoditi ih odgovarajućem kontekstu. Ovaj europski projekt za koji konkuriramo bio bi prvi veći korak prema realizaciji te ideje.

Još je u mojoj generaciji studenata bilo prisutno određeno raspoloženje da se nakon diplome u ovom nekom društvenom kontekstu u kojem jesmo dizajnerima nudi uzak dijapazon poslova ukoliko žele stvarno zarađivati, što možda nije istina. Vizualne komunikacije su dugo vremena bile postavljene tako, a mislim da još uvijek jesu, da zapravo simuliraju rad u marketinškoj agenciji tijekom prve tri godine školovanja, i onda to de facto postaje nešto što se smatra najprihvatljivijim i najisplativijim načinom djelovanja u struci, tako da bi bilo itekako dobro da se shvaćanja granica dizajna prošire i na planu vizualnih komunikacija.

Tijekom prošlog, zimskog semestra tekuće akademske godine odvijalo se prvo izdanje projekta Prostori učenja u tranziciji, koji su idejno začeli profesori Feđa Vukić sa Studija dizajna i Dekan Arhitektonskog fakulteta, profesor Boris Koružnjak. Studij dizajna na tom je projektu intenzivno surađivao s UNICEF-om, preciznije s gospodinom Carlosom Vasquezom, arhitektom angažiranim u Sekciji za obrazovanje njihovog Glavnog ureda u New Yorku, kao i s Arhitektonskim fakultetom. Projekt je izgrađen oko specifičnih radionica čiji je cilj bio metodologijom i alatima arhitekture i dizajna prilagoditi seoske škole u Požeško-slavonskoj županiji prema željama i potrebama njihovih polaznika i zaposlenika.

Kako je tekao projekt i koji su konkretni zadaci bili postavljeni studentima?


Na početku, tim mentora s Arhitektonskog fakulteta i Studija dizajna, u sastavu: Mia Roth Čerina, Vanja Rister, Zlatko Kapetanović i ja, otputovao je u Požeško-slavonsku županiju, gdje smo istraživali okolnosti obrazovanja u pet područnih osnovnih škola, među kojima je svaka bila vrlo specifična. One su u sebi imale integriran učiteljski stan i par prostorija, što je koncept školske zgrade prilagođen načinu školovanja u vrijeme dok su sela imala po šezdesetak učenika i zaista živjela. Danas se, pak, događa da (u ekstremnim slučajevima) u jednoj školi bude tek jedna učenica i jedna nastavnica, što je vrlo bizarno, ali i vrlo realno. Mi smo krenuli tamo s namjerom da detektiramo nedostatke i probleme i kreiramo projektne zadatke za studente kako bi intervenirali u te prostore. Pri radu na terenu uvidjeli smo da ćemo situaciju morati sagledati u daleko širem kontekstu nego što smo mislili, jer smo shvatili da djeca u tim školama nužno ne žele iznova obojane zidove, da im suvremena urbana oprema nije prijeko potreba jer ne poimaju svijet jednako kao i mi, već njeguju neke druge vrijednosti. Naposljetku nam se učinilo da su preduvjeti za rast i razvoj u toj ruralnoj županiji puno bolji, gdje nema izražene kompeticije među učenicima na temelju toga tko posjeduje koju robnu marku odjeće ili mobitela. Dapače, čak smo naslutili da se smisao cijelog osnovnog školovanja tamo spontano približio nekom nominalnom standardu koji se ističe poželjnim na europskom nivou. Seoska djeca su jednostavno puno skromnija nego gradska i u neku ruku su zadovoljna onim što imaju, pa su tako empatija i suradnja između učenika različitih generacija, koji dijele učionicu, mnogo više zastupljena. Dakako, ti učenici katkad imaju problema s motivacijom, možda i zbog toga što dolaze iz obitelji čiji su članovi slabije obrazovani, pa ne vide prednosti cjeloživotnog obrazovanja i profesionalnog usavršavanja.

No, kvalitete koje smo prepoznali u ruralnim školama trebale bi se vratiti u edukaciju u urbanim sredinama, dok se seoskim školama mora omogućiti da postanu svojevrsne platforme društveno-gospodarskog razvoja, jer su osim vatrogasnih domova najčešće jedine javne ustanove u selima. Pored osnovnoškolske nastave, ubuduće bi se u tim školama mogli organizirati i programi učenja za starije osobe, rad zadruga, zatim radionice razvijanja i očuvanja tradicionalnih vještina i obrta, manje glazbene priredbe i druge aktivnosti koje bi mlađim naraštajima i njihovim roditeljima pružile uvid u kvalitete lokalnog kraja pogodne za unapređenje i održivi razvoj. Mi smo prepoznali mogućnosti takvih situacija, a potom su studenti kreirali prijedloge za njihovo racionalno usmjeravanje i dizajniranje. Oni jesu predvidjeli prenamjene postojećih prostora kako bi se u njima mogle događati različite vrste aktivnosti, ali su osmislili i inovativne prijedloge kako, na primjer, iskoristiti listove kukuruza za proizvodnju papira. Taj bi papir djeca potom koristila za izradu razglednica na koje će otiskivati reinterpretacije tradicionalnih likovnih motiva, što bi mogla biti dobra obnova vizualnog naslijeđa regije. Na taj način bi ruralne škole mogle postati i platforme za organizaciju programskih škola u prirodi za urbanu djecu, koja bi mogla učiti o prirodnim bogatstvima, održivom uzgoju hrane i tome slično. Studenti arhitekture i dizajna su zapravo radili na strategiji društvenog razvoja u toj regiji i to je po meni najveća vrijednost ovog projekta.

To znači da su rezultati radionica više bili korisni koncepti nego konkretni proizvodi?

Da, jer smo mi kao mentori od studenata tražili baš da osmisle konkretnu strategiju unutar jasnih gabarita – škole, društva koje se oko nje okuplja i neposrednih resursa s kojima to društvo raspolaže, iz čega proizlazi da se sve to mora povezati kako bi to društvo napredovalo. Studenti su bili raspoređeni u pet timova. Jedan je studentski tim prvo intervenirao u unutarnji i vanjski prostor škole pitajući se kako ga se može prenamijeniti za raznovrsne nove aktivnosti, što je samo po sebi bilo u redu, ali nije nudilo odgovarajuće rješenje prepoznatih problema. Zatim su proučavali vještinu izrade košara od pletenog šiblja i razmišljali kako se to može upotrijebiti u konceptu koji obuhvaća postupke eksperimentalnog promatranja živog svijeta, malih životinjskih zajednica, kukaca... Studenti su papir od kukuruznih listova iskoristili za izradu posuda predviđenih za sadnju biljaka koje djeca uzgajaju sama i tako u razredu uče o razvoju biljaka, pa kad prođe neko vrijeme presade ih u zemlju i dalje prate njihov rast. U suštini, studenti su osmislili cijeli životni ciklus proizvoda kojeg djeca de facto proizvode sama, a u suradnji s učiteljicama i školom mogu ga prodavati i distribuirati. Cilj je bio unaprijediti motivaciju učenika i pružiti im konkretne alate s kojima će moći ostvariti kvalitetan život u svojoj lokalnoj sredini, bez da drastično utječemo na njihov uvriježeni način života.

Osim što ste rezultate projekta objavili u istoimenoj knjizi, hoće li oni biti predstavljeni i u formi neke izložbe, ili na koji drugi način?

Izložba je već bila postavljena, i to u New Yorku u glavnoj zgradi UNICEF-a, gdje je održana službena prezentacija projekta. Kolegica Mia Roth Čerina i ja smo putem Skypea održale prezentaciju, a Carlos Vasquez je postavio prezentacijske plakate. Naravno, imali smo i bogatu digitalnu dokumentaciju, kao i niz fotografija koje prate cijeli proces i rezultate našeg rada. Domaću izložbenu prezentaciju ćemo najvjerojatnije imati na nadolazećem Danu D u bivšoj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici. Također, projekt se nastavlja u suradnji sa Školom narodnog zdravlja "Andrija Štampar", koja već posjeduje bogate istraživačke materijale na temu zdravstva, sigurnosti na radu vezane uz osnovne škole diljem zemlje, tako da oni zapravo odabiru škole s kojima ćemo raditi. Nakon Požeško-slavonske županije, iduća će se radionica odvijati u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je situacija donekle slična, a zatim ćemo sve vjerojatno preseliti na Kvarner, prvo u primorsko-goranske kopnene škole, a zatim i otočke...

Tipološki ćemo pokriti raznolikost zatečenih situacija, od Požeško-slavonske županije, najsiromašnije u Hrvatskoj, sve do otočja gdje socijalne prilike i nisu tako loše, ali raseljavanje stanovništva predstavlja velik problem, pa bismo voljeli znati koje razlike u tom smislu postoje. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, čini se, priprema postupno ukidanje područnih škola, stoga je prijeko potrebno na sve strane osvijestiti činjenicu da one predstavljaju žarište života u malim zajednicama, kako infrastrukturno, tako i po pitanju ljudskih resursa. Nemajući izbora, roditelji će s djecom odlaziti u veća mjesta, a male zajednice će kolabirati. Osim očuvanja mikro-zajednica, čija je vrijednost neporeciva, drugi nivo našeg djelovanja podrazumijevat će širenje ideje zajedničkog rada i načina na koje dizajnersku metodologiju možemo koristiti u realnom poboljšanju kvalitete života, a ne samo stvaranja novih proizvoda.

Jesu li te radionice namijenjene samo studentima?

Zasada jesu. No, naša je dugoročna politika u Hrvatskoj osnovati Sveučilišni centar za prostore učenja u tranziciji, koji će se time baviti na jednom interdisciplinarnom planu, uključivši i studente i profesionalce iz raznih područja.

Vratimo se još malo u okvire Studija dizajna i popričajmo o vašem samostalnom kolegiju na diplomskom studiju – Razvoju koncepata i strategija. Možete li nam reći kako je kolegij koncipiran, kako su vam koristila iskustva stečena tijekom studija u inozemstvu i kakvi su rezultati u ovih nekoliko godina koliko kolegij postoji?


Moje studiranje u Nizozemskoj nije uopće bilo tako konkretno usmjereno na učenje metoda rada i istraživanja, ali kultura dizajna u toj zemlji je toliko sofisticirana i eksperimentalna da mi je otvorila mnoge nove perspektive o spoznajnom procesu. Pokazalo se da nije dovoljno samo istražiti kontekst tržišta i prepoznati probleme korisnika, nego je riječ o jednom puno širem području. Vrata su mi bila otvorena, a nakon toga sam se intenzivno samoobrazovala, što radim i dan-danas, pogotovo u sklopu svojih kolegija. Čitam, "guglam", arhiviram i stvaram vlastitu predodžbu o tome kako bi istraživački proces u dizajnu trebao izgledati, pa koliko je to moguće, u okviru našeg kurikuluma, pokušavam utvrditi i studentima prenijeti svoja saznanja. Inicijalni smisao kolegija bio je popuniti rupu između programa projektiranja i teorijskih kolegija, i to tako da se uobičajeno istraživanje o kontekstu pojedinih proizvoda preusmjeri na istraživanje o čovjeku i za čovjeka. Takvo se područje, u biti, na inozemnim institucijama naziva dizajn antropologija, znanstveno-istraživačka grana u kontekstu dizajna, proizašla iz istraživanja tržišta i društvenih istraživanja, sve dok se kroz razvoj dizajna interakcija i digitalnih tehnologija nije uvidjelo da proučavanje doživljajne sfere čovjeka traži puno kompleksnija znanja proizašla iz kognitivne psihologije, antropologije, sociologije, itd. Pokušala sam sve to na osnovnoj razini objediniti i studentima prikazati suštinu, iako mislim da se i sama trebam još dodatno educirati. Ipak, dajući studentima uvid u koherentan zbir podataka, teorija i koncepata, nadam se da im barem pomažemo osvijestiti sav potencijal tog područja, koliko je ono šire od onoga u kojem se uobičajeno kreću, i koliko je to sve zapravo važno.

Žao mi je što je kolegij dio kurikuluma tek na prvoj diplomskoj godini, jer tek tada od studenata očekujemo one prave stvari i veće podvige, no mišljenja sam da im moja predavanja ipak mogu promijeniti percepciju o tome što sve dizajn može biti. Voljela bih kad bi se kolegij, umjesto na jedan semestar, protezao na dva, kako bi drugi semestar mogao biti posvećen isključivo praktičnom radu, odnosno vježbanju metoda istraživanja, dok bi prvi ostao u okvirima teorijske kontekstualizacije i razvijanja kritičkog mišljenja. Budući da je kurikulum cijelog studija takav da je naglasak kreativnog rada na projektiranju, kontraefekt je da nastava na drugim kolegijima do određene mjere redovito pati. Na mojim Istraživačkim metodama to izgleda tako da predavanja traju dvije trećine semestra, a vježbe jednu trećinu, što ni izdaleka nije dovoljno i vježbe se tada često rade na brzinu. Netko će ih izvršiti bolje, netko lošije – netko će stisnuti, a netko će ih samo odraditi. S obzirom da veći napredak u tom smislu iz godine u godinu nažalost izostaje, mislim da će ubrzo postati nužno kolegij protegnuti na dva semestra, ili povećati raspon vježbi nauštrb predavanja. Svake godine se dogodi par studentskih projekata koji zavređuju dulji i studiozniji rad. Vidjet ćemo.

Tijekom svih ovih godina predavanja, što kao asistentica, što kao samostalna nastavnica, koje promjene opažate u studenata? Kakve su danas njihova motivacija i posvećenost studiju? Općenito, s kakvom pozadinom oni dolaze na Studij? Kako se mijenjaju tijekom studiranja?

U odnosu na godine moga školovanja na Studiju dizajna i današnjice postoje ogromne razlike. Kad se promotri koliko je studenata tada, u odnosu na danas, postalo zaista uspješno i prepoznato u svojoj struci, steklo određenu afirmaciju i reputaciju, napredak jest očit. Devedesetih godina Studij dizajna bio je vrlo malen i još relativno nepoznat, pa su oni koji su za njega znali i poželjeli se upisati možda u startu i bili više motivirani, iako rezultati govore u korist novijih generacija. Ipak, sveopća degradacija obrazovanja, danas prisutna na svim razinama školstva, očekivano se proteže i na naš fakultet, jer na općoj razini učenici kao da nisu svjesni kako je smisao edukacije biti procesom koji vodi prema njihovom profesionalnom, te u konačnici životnom ostvarenju. Vrlo često, studenti jednostavno izvršavaju zadatke, redovito nas pitajući jesmo li zadovoljni njihovim rješenjima, pri čemu ne uviđaju kako je poanta u tome da prvenstveno oni budu zadovoljni i ispunjeni, a ne mi. Pitanje je koje si ambicije studenti postavljaju i što žele reći svojim radom, svojom kreativnošću. Takva situacija nije specifična samo za Studij dizajna, ili studiranje kao takvo – ona je rezultat čitavog pristupa obrazovanju koje samo u rijetkim segmentima odgovara stvarnim potrebama učenika i studenata, a time i progresivnim prioritetima društva. Osobni razvoj pojedinca u potpunom je neskladu s nacionalnom obrazovnom politikom.

Riječ je o presudnim društvenim problemima ako uzmemo u obzir da su sredstva informiranja puno dostupnija i efikasnija nego što su nekad bila, barem ona digitalna. U tako neodgovorno postavljenom sustavu, uspjeh varira od individue do individue, od generacije do generacije. Znaju na Studij doći i sa njega otići po tri-četiri generacije, a da se neki bitan kvalitativni pomak ne dogodi, pa se zatim pojavi jedna cijela generacija koja bude nesvakidašnje talentirana i radišna i s kojom se može napraviti jako puno. Postoji još nešto što me poprilično frustrira, a to je poslovično veći interes za vizualne komunikacije nego za industrijski dizajn na studiju, što nikako ne uspijevamo uravnotežiti usprkos velikim naporima. Ja razumijem da se kod nas u domeni vizualnih komunikacija brže i lakše dolazi do određenih kreativnih i financijskih rezultata i samoostvarenje je u tom smislu jednostavnije, no recentnih godina opetovano nastojimo dokazati studentima da je hrvatski produkt dizajn danas mnogo plodniji nego što je nekad bio, tako da nove studente na prvoj, uvodnoj godini studija od početka guramo u razne suradničke projekte, kako bismo im pokazali da je i kod nas ponovno moguće baviti se produkt dizajnom, iako ne tvrdim da je lako. Ipak, većina studenata i dalje odabire dizajn vizualnih komunikacija, vjerojatno zato što je taj put na prvi pogled lakši.

Čini mi se da se na taj način nepotrebno stvara antagonizam između odsjeka. Ipak postoje ljudi koji od početka osjećaju jasnu sklonost prema izražavanju ili trodimenzionalnim ili dvodimenzionalnim medijima... Na vlastitom primjeru mogu reći da mi otkrivanje inspiracije u samim materijalima ili materijalnim tehnikama rada nikad nije baš dobro išlo, dok je izražavanje vizualnim simbolima bilo druga priča.

Ima nešto u tome. Ponekad mislim da bismo trebali prestati dizajnirati tako da proizvodimo predmete, kojih ionako ima previše. Prije nekog vremena to sam za sebe već odlučila. Shvatila sam da ne želim snositi odgovornost kada su ekološki, ekonomski i etički razlozi djelovanja krajnje upitni, i s vremenom je takav stav postao vrlo zdrav. Promišljajući probleme prvenstveno istraživački i konceptualno, počela sam im pristupati na drugačijoj razini koja može imati proizvodnu komponentu, ali i ne mora. Za mene je to bilo nevjerojatno oslobađajuće. Dugo sam se borila s premisom da kao dizajnerica nužno moram proizvoditi predmete, ali takvo je shvaćanje danas zastarjelo, no ono se u Hrvatskoj, pa i na Studiju dizajna, tek postupno počinje pojavljivati kao legitimna ideja.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook