ANDREJA KULUNČIĆ: Umjetnost za društvene promjene

Objavljeno: 05.02.2014.

"Moramo zajedno pronaći načine na koje društvo u kojem živimo možemo transformirati tako da ono funkcionira za svakoga, barem minimalno. Ako neka osoba ima na raspolaganju dva sata tjedno da razmišlja o takvim stvarima, ajmo onda vidjeti što se u ta dva sata može napraviti." Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić izvodi rad

Andreja Kulunčić, međunarodno afirmirana hrvatska umjetnica srednje generacije, rođena 1968. godine u Subotici, prije nekoliko je mjeseci u izdanju neprofitne udruge Mapa iz Zagreba objavila svoju prvu knjigu Art for Social Changes, odnosno Umjetnost za društvene promjene, svojevrsnu kritičku valorizaciju svoga dosadašnjeg dvadesetogodišnjeg rada, koju je pripremila u suradnji s povjesničarkom umjetnosti Irenom Bekić, autoricom predgovora i ostalih tekstova u knjizi, i dizajnerom vizualnih komunikacija Dejanom Dragosavcem Rutom. Ruta s umjetnicom u produkciji kompleksnih projekata surađuje još od 2000. godine i prijelomnog rada Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća, prvim 'in situ' projektom koji je Andreja Kulunčić osmislila i koordinirala, o čemu će kasnije biti više riječi.

Umjetnost Andreje Kulunčić suštinski određuje izrazita multidisciplinarnost, te diskurzivni i aktivistički karakter u sprezi s humanističkim, tehničkim, pa i prirodnim znanostima, a svaki je njezin rad, bilo da je realiziran u regiji bivše Jugoslavije ili u stranim zemljama, čvrsto fokusiran na neki prepoznatljivi lokalni društveni problem, na specifičnu rak ranu precizno ocrtanog mikro-socijalnog konteksta u kojem se, međutim, lako prepoznaju i globalni problemi. Umjetničin pristup temelji se na nepokolebljivom isticanju takvog problema suptilnim orkestriranjem slojevite socijalne akcije u kojoj se ona pojavljuje u ulozi inicijatorice, organizatorice i koordinatorice projekta, a igru sa njom vode dizajneri, čije medije komunikacije redovito koristi, zatim znanstvenici poput filozofa, biologa ili recimo psihologa, a istaknut je i doprinos stručnjaka kao što su računalni programeri ili filmski snimatelji, jer radovi Andreje Kulunčić također najčešće podrazumijevaju i korištenje tzv. novih, odnosno digitalnih medija. Naravno, publika je ta koja zaokružuje projekt i o čijim reakcijama njegov smisao i doseg uglavnom ovise, a čini ga uzbudljivim i to što se one nikada ne mogu sasvim sigurno predvidjeti, pa taj nedefinirani prostor recepcije uključuje prirodni rizik svake socijalne akcije, pa i rizik od neuspjeha. Upravo je zbog toga za umjetnost Andreje Kulunčić ključan sam proces rada i suradnja s različitim ljudima raznovrsnih interesa i poziva. Dakle, cilj je svih dosadašnjih umjetničinih radova stavljanje problematičnih društvenih odnosa u izmjenjenu situaciju, a najvažniji subjekti promjene su nositelji projekta, čija aktivacija, osvještavanje i preuzimanje odgovornosti mogu značiti širu promjenu iznutra.

U trenutku objavljivanja ove knjige u lipnju 2013. godine Andreja Kulunčić je iza sebe već imala nastupe na nekima od najznačajnijih kolektivnih međunarodnih izložbi vizualnih umjetnosti, kao što su documenta11 u Kasellu, Manifesta4 u Frankfurtu na Majni, 8. Istanbulski bijenale ili izložba Day Labor u muzeju MoMA u New Yorku, za koje je kreirala originalne radove, katkada se referirajući i na same institucije u sklopu kojih je izlagala, propitujući i njihov potencijal socijalnog angažmana. Dakako, realizirala je i niz samostalnih izložbi, posjetila je mnoge rezidencije, a primila je i nekoliko nagrada među kojima se ističe Nagrada na 10. Trijenalu Indije u NewDelhiju. Posljednjih godina utjecaj rada Andreje Kulunčić vidljiv je i u stvaranju mnogih mlađih umjetnika, kojima u zvanju docentice predaje od 2009. godine na Odsjeku za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

S Andrejom Kulunčić razgovarali smo u njenom zanimljivom radnom prostoru u novozagrebačkom naselju Sloboština, a prvo nas je zanimalo kako je tekao proces izrade knjige, i kako to da je objavljena upravo sada i ovdje.

"Knjiga predstavlja dvadeset godina moga kontinuiranog rada s kojim sam započela oko 1994, sa samostalnom izložbom u Jordanu, vezanom za jedan tamnošnji ekološki problem. Tako sam sa svojih dvadeset-i-nešto-sitno godina gotovo nesvjesno krenula u ono što danas, kako kaže i sam naslov knjige, prepoznajem kao umjetnost, odnosno kreativnost za društvene promjene. Danas je iza mene oko trideset projekata koji se više-manje svi uklapaju u taj tematski korpus, a radeći na njima obrađivala sam tzv. sive zone društva koje sam prije svega smatrala vrijednima postavljanja pitanja. Dakle, kroz cijeli dosadašnji rad najvažnije mi je bilo postavljati prava pitanja, a o odgovorima se poslije uvijek može raspravljati. Nakon što se neki problem osvijesti, ljudi ulaze u dijalog, koji je najbolji ako okuplja pojedince s različitih strana tog problema, možda čak i suprotstavljenih, što je često jamac kvalitetne rasprave. Budući da se u dvadeset godina prikupilo zaista mnogo materijala, logično se javila potreba za njegovim arhiviranjem i kronološkim sređivanjem u formi knjige, i to ne samo kod mene osobno, nego i kod mojih bliskih suradnika i drugih ljudi koji prate moj rad."

Umjetničino formalno obrazovanje u budućem zvanju odvijalo se na odjelu kiparstva Fakulteta primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, gdje je i diplomirala 1992. godine, a nastavilo se studiranjem na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti od 1992. do 1994. Zanimljivo je zapitati se u kolikoj je mjeri i na koji način izučavanje skulpture i javne plastike odredilo kasniji rad Andreje Kulunčić, te kako je utjecalo i na njezinu današnju nastavničku praksu.

"Ja sam studirala kiparstvo, i čini mi se da se ovo što danas radim može nazvati nekom vrstom društvene skulpture. Profesori su nas na studiju učili kako u radu na skulpturi nije bitan samo materijal koji se obrađuje, već je suština i u prostoru u koji je skulptura smještena i koji ju okružuje. Sve je to dio skulpture i to je pomalo slično mojoj društveno-umjetničkoj praksi, koja se primarno ne bavi pojedinačnim odnosima u društvu, nego njegovim zakonima, njegovom poviješću i drugim aspektima koji su konkretno vidljivi u određenom problemu na koji sam fokusirana. Iza tog problema uvijek postoji mnogo slojeva do kojih treba doprijeti kako bi se o njemu uopće moglo razgovarati na pravi način. Tako da mi se čini da kada danas radim na nekom projektu, često je to prema principima koje sam usvojila još na studiju. Teme su drukčije, materijal je drukčiji, sve je drukčije... Ali što se same metodologije rada tiče, mislim da sam tijekom studija uspjela puno naučiti. A danas, na ALU u Zagrebu, mi zaista pokušavamo studij koncipirati prema potrebama studenata, prema njihovom interesu za određene teme i tipove projekata, moglo bi se reći da je to neka središnja linija našeg pristupa. I to se pokazalo dobrim, zbog toga što kada student ili studentica započnu rad na određenoj temi, mi smo tu da im pružimo osnovu, da im pomognemo napraviti korak u pravom smjeru ako ga mogu pronaći, i slično. Razgovaramo tijekom istraživanja, u procesu izgradnje strukture projekta, razgovaramo o etičnosti njihovih pristupa i ostalim pitanjima... Sve su to problemi koje treba putem svladati i s kojima će se studenti zasigurno susretati, s tim da se teme i mediji uvijek razlikuju od studenta do studenta. To znači da se netko tko dođe kod mene na kolegij ili radionicu neće, naravno, morati baviti društveno angažiranom umjetnošću ako ga to ne zanima, jer mi nastavni proces ne ograničavamo medijem, niti nekom pojedinačnom obrazovnom pedagogijom, nego se stvarno pokušavamo usmjeriti na studente."

Noviji nastavnički rad samo je jedan dio, mada veoma važan, sveukupnog profesionalnog angažmana Andreje Kulunčić. Njezini najbliži suradnici, koautori knjige Umjetnost za društvene promjene, i ranije su surađivali s umjetnicom na brojnim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu, od europskih, preko dalekoistočnih, pa sve do sjevernoameričkih zemalja. Posebno se to odnosi na dizajnera Dejana Dragosavca Rutu čiji je samostalni rad izrazito blizak svjetonazoru umjetnice, jer oboje zastupaju vrijednosti poput empatije, emancipacije, edukacije, participacije u zajednici i oko nje, te kritičkog odnosa spram postojećih društvenih struktura. Štoviše, budući da je trans-žanrovski i multimedijalni dizajn moćno sredstvo komunikacije u umjetnosti Andreje Kulunčić, čija snaga izvire iz intrigantne jukstapozicije korištenja formalno konvencionalnog dizajna u krajnje nekonvencionalnom kontekstu, prilično je jasno kako se duboko poznavanje dizajna kao jezika, ali i kao masovnog medija spektakla nalazi u korijenima mnogih umjetničinih radova, pri čemu su ona i Ruta na vrlo originalne načine u više navrata okrenuli naglavce tradicionalnu metodologiju komunikacije plakatom, brošurom, letkom, itd. U cijeloj je priči ključno njihovo nastojanje da do ciljane publike – nezamjenjivog subjekta u genezi umjetničkog rada – dopru na način koji su si sami dosljedno zacrtali. Međutim, Ruta je samo jedan od suradnika, mada redovit i stalan, koji prolaze kroz projekte umjetnice i u mnogočemu ih određuju svojim specifičnim znanjima, vještinama i preokupacijama. Vrlo veliki broj suradnika zahtijeva pažljivo koordiniranje njihovih zaduženja, mudro pružanje prilika individualnoj slobodi, kreativnosti i odgovornosti da se razviju i izraze, kao što se podrazumijeva i održavanje i njegovanje horizontalne strukture rada i odlučivanja, do koje Andreja Kulunčić mnogo drži i smatra je organizacijskim modelom imanentnim svome radu.

"Ruta radi sa mnom također od samog početka, od 2000. godine i projekta koji je govorio o tadašnjem stanju u Nami, nekada najvećem lokalnom lancu maloprodajnih trgovina; a kasnije smo nastavili surađivati na gotovo svim projektima koji su uključivali neku vrstu dizajna, bilo da je riječ o plakatu, letku ili bilo kojem drugom predmetu koji je bio dio cjelokupnog rada. Dakako, Ruta je znao dizajnirati i popratnu dokumentaciju projekta, no dizajniranje pojedinih segmenata samih radova njegov je ključni doprinos. Stalno surađujem i s Irenom Bekić, povjesničarkom umjetnosti, likovnom kritičarkom i voditeljicom galerije Prozori, koja je bila koautorica nekih projekata, a uz to je koncipirala i pisane materijale, pa je tako bila i idealna suradnica u radu na knjizi. Izabrale smo dvanaest reprezentativnih projekata koji su po mnogočemu različiti - neki su trajali dulje, neki kraće, od onih koji su trajali čitavih pet godina do onih koji su se odvijali tijekom samo pet dana. Razlikuju se i zemljopisno, jer sam ih radila u mnogo različitih zemalja, neke u Hrvatskoj, ali i u Americi, Australiji, Indiji, Koreji, Turskoj, itd... Jako volim raditi s različitim ljudima, jer se uvijek rađaju nove veze među njima neovisne o trenutnom projektu, vode se razgovori, nastaju diskusije, koje već mogu biti začetak nekih novih druženja i suradnji. Što je veća baza ljudi uvučenih u projekt, to je on bogatiji, što ne znači nužno da će i krajnji rezultat biti bolji. Dapače, nekada on bude i slabiji upravo zato što sam u projekt uvukla previše ljudi, a kako želim biti dosljedna horizontalnoj strukturi odgovornosti, onda moram i donošenje nekih odluka prepustiti drugima. To može biti komplicirano, jer nakon dvadeset godina rada u određenom području do nekih odgovora naprosto dolazite prije nekog drugog, no ljude ponekad treba pustiti da rade. Tako da mi se znalo dogoditi da u nekom projektu budem preglasana, te iako osobno i dalje mislim da suradnici nisu u pravu, nemam više prava utjecati na njihove odluke. To je uvjet takve podjele odgovornosti."

Kada govori o začecima osviještene uporabe dizajna u svojim projektima, bilo onog vizualnih komunikacija ili nekih drugih medija, umjetnica ističe prvu opsežniju suradnju s Rutom kao trenutak kada se počela graditi njihova specifična komunikacijska metodologija. Bio je to već spomenuti projekt Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća, kojim je umjetnica 2000. godine otvorila niz gorućih pitanja vezanih uz traume tranzicije, nazadovanje i postupno propadanje više gospodarskih sektora, ali također i uz žensko pitanje koje u kontekstu novih definicija i podjela rada i socijalnih uloga iznova postaje itekako aktualno. Na kraju krajeva, najvažnije je bilo kako će sugrađani zaposlenica Name, kao i one same, percipirati taj projekt.

"Kada ljudi na cesti vide plakat, bilo da je riječ o citylightu, billboardu ili nekoj drugoj vrsti tog medija, prvo će ga, gledajući sliku, odrediti prema sadržaju – aha, to je za puder, aha, ovo je za kućne potrepštine, aha, ono je za neku dobrotvornu udrugu, itd. Gledajući iz daljine, još ne možemo sa sigurnošću reći što bi to moglo biti. I to je ono što je inspiriralo tu prvu suradnju s Rutom, na tom projektu čije su protagonistice bile radnice Name. U to vrijeme one su još uvijek imale posla, ali se naslućivalo da je propadanje Name kao trgovačkog lanca polako krenulo i da će se pojedine poslovnice početi zatvarati, što je potaknulo štrajk radnica, koji me zaintrigirao kao umjetnicu, pa smo se stale dogovarati što bismo mogle zajedno raditi i kako bi im to moglo pomoći u postizanju njihovih ciljeva. Između tri koncepta koja smo razvijali, samo je jedan bio vezan uz ulicu kao prostor urbanog oglašavanja, za što su se one same odlučile, a to je bilo i logično s obzirom da su se prosvjedi odvijali na ulici. One su željele da njihov glas bude što jači, da se što bolje čuje. Složila sam se s time, ali sam naglasila kako bi bilo dobro da na plakatima izgledaju kao da je situacija idealna - nisu smjele biti tužne, umorne, napaćene, trebale su biti uređene kao bilo koje druge reklamne manekenke. A tekst plakata morao je nositi potpuno različitu poruku."

Reprezentativni primjer autentične i učinkovite umjetničke metodologije Andreje Kulunčić je potresan rad Bosanci van! (Radnici bez granica), realiziran 2008. godine u sklopu izložbe Muzej na cesti u organizaciji Moderne galerije u Ljubljani, koja je program te institucije iznijela u urbani eksterijer dok su na zgradi Galerije trajali građevinski radovi. Uz Kulunčić i Rutu, ponovno u ulozi dizajnera, kao ravnopravni autori u projektu su sudjelovali i njegovi neposredni subjekti – građevinski radnici iz Bosne angažirani na adaptaciji Galerije – Ibrahim Čurić, Said Mujić i Osman Pezić, koji su s Galerijom u sklopu projekta potpisali ugovor o radu na izložbi istovjetan onome kojim se obvezala i umjetnica, čime su si svi osigurali ravnopravne uvjete rada i jednaki honorar. Zajedničkim su nastojanjem svi zajedno došli i do rezultata projekta – provokativnih plakata koji su građane Ljubljane upozoravali na činjenicu da dobar dio svojih materijalnih blagodati mogu zahvaliti fizičkom radu svojih nekadašnjih sugrađana u zajedničkoj državi, a koji su u vrlom novom svijetu praktički postali persone non grate, osim ako rade nezahvalne i teške fizičke poslove za antagonistički raspoložene poslodavce, bez gotovo ikakvih osnovnih prava kao žitelji Slovenije, makar privremeni. Kontrapunkt između teške svakodnevnice bosanskih radnika i luksuznih stanova u ljubljanskim novogradnjama, koje su svojim rukama izgradili, bez cenzure prikazan na plakatima, bio je previše za gradske vlasti. Plakati su uklonjeni sa svojih mjesta ni dan nakon što su postavljeni, a vraćeni su na opetovano inzistiranje umjetnice i Galerije koja je kao institucija u potpunosti stao iza nje i njenih suradnika.

"Moderna galerija u Ljubljani pozvao je umjetnike da naprave radove na temu tzv. marginalnih društvenih situacija, što nije moralo podrazumijevati nešto nalik ovome što sam ja napravila. Budući da se galerija u to vrijeme renovirala, mene su zainteresirali ljudi koji su radili na adaptaciji. Bila je riječ o Bosancima na privremenom radu u Sloveniji, nisu imali boravišne dozvole i već je zbog toga njihova situacija bila prilično loša. Pristupila sam im, razgovarali smo, te sam ih upitala bi li njih trojica ili četvorica tijekom tih tjedan dana radili zajedno sa mnom unutar muzejskog prostora, dakle ne na toj zgradi, nego u kancelarijama koje su bile možda dvije ulice dalje. S firmom koja ih je zapošljavala dogovorili smo da budu slobodni oko tjedan dana, a suradnji s Galerijom koncipirali smo radni ugovor prema kojem su se radnicima jamčila ista prava i plaća kao i meni, odnosno honorar koji sam ja sveukupno dobila za projekt dijelio se na onoliko dijelova koliko nas je bilo uključeno. Oni su pristali, to im se učinilo zanimljivim. Kao što bi dolazili na fizički rad, dolazili su i u uredske prostore Galerije da zajedno razvijamo projekt, pri čemu sam ja naprosto željela raditi sa njima, rekla sam im da krajnji rezultat može biti što god oni žele, projekt se uopće nije morao baviti njihovom konkretnom situacijom. Međutim, nakon što sam im pružila osnovne informacije i upute o izložbi, oni su rekli da žele progovoriti baš o sebi, jer je njihova situacija bila vrlo teško podnošljiva. Također, i do medija rada – plakata – došli smo zajedničkim promišljanjem, skupa smo osmislili slogane i sav pisani materijal. Kad je došlo do slikanja, ja sam oprezno predložila da na internetu kupimo generičke fotografije radnika kako oni ne bi dospjeli u nepriliku i dobili otkaze od svojih gazda, što je za njih automatski značilo napuštanje Slovenije. No, oni su baš htjeli biti na plakatima."

Pitanje koje se očekivano javlja pri analizi radova kao što su oni Andreje Kulunčić jest rješenje problema izlaganja i predstavljanja tako procesualnih i društvenim kontekstom uvjetovanih radova u tradicionalnim muzejima i galerijama, no umjetnica takva mjesta, odnosno institucije, percipira kao još jedan poticajni medij izražavanja koji njenim radovima može upisati nove značenjske slojeve, kao i mijenjati ih od izložbe do izložbe.

"Potrebno je jasno definirati što su to male galerije, najčešće izložbeni prostori nezavisnih udruga, što su muzeji, a što su to, recimo, privatne galerije, s kojima ja osobno ne radim, jer se moji radovi naprosto ne mogu prodati uobičajenim privatnim galerijama, oni moraju biti predstavljeni u kontekstu kojem pripadaju, novac zarađen od prodaje morao bi biti podijeljen svim ljudima s kojima sam radila, i tako dalje... No, ja sada postavljam hipotetsku situaciju, jer sumnjam da bi se ijedan galerist uputio u tako nešto. Meni bi puno više odgovaralo imati stalnog producenta, kao na filmskom setu. Evo, uskoro odlazim na neko vrijeme raditi u Meksiko, ne bih imala ništa protiv nekome prepustiti, recimo, 30% budžeta kojeg imam predviđenog za taj projekt, ali neka obavi producentski dio posla! Tako da je zapravo pitanje gdje i kako umjetnik želi izlagati. Muzeji su de facto odlična mjesta za to, jer u njih dolaze ljudi od 9 do 99 godina, njih posjećuju prosječni građani. U inozemstvu se djeca od malih nogu vode u muzeje suvremene umjetnosti na programe osmišljene posebno za njih, non-stop se događaju neka predavanja, vanredni sadržaji... Muzeji su živa mjesta, ili bi to barem trebali biti. U njima se ljudima mogu predstaviti najrazličitije stvari."

U tom smislu, jasno je da je osnova metoda valorizacije učinkovitosti radova Andreje Kulunčić ispitivanje reakcije same publike (kao i sudionika u projektima), i zbog toga je odluka o kontekstu predstavljanja procesa i rezultata ključna, bilo da je riječ o užoj ili široj publici, elitnoj ili masovnoj, stručnoj ili laičkoj. U gotovo svaki veći umjetničin projekt uklopljeni je neki egzaktni aparat mjerenja reakcija ljudi, koji se često nalazi i u temelju koncepta, kao njegov suštinski, određujući dio.

"Meni je primarno mjerilo rada odaziv ljudi. Na primjer, tu je moj rad index.žene iz 2007. godine, koji je dosad bio izložen u Splitu, Napulju i Beogradu. Imali smo oko sto citylight plakata na ulicama, i na radiju B-92 svaki dan se više puta emitiralo ono što zovem radijskim plakatom. Ponovno su žene bile glavna lica rada, i opet je forma bila takva da se činili kako se nešto želi prodati, a njih se pomoću tih medija samo pitalo kako se osjećaju, s tim da bio ponuđen i broj telefona na koji se žene (ali i muškarci, kako se pokazalo) mogu javiti i odgovoriti na to – jesu li zadovoljne, ili su pak diskriminirane, ili su zlostavljane, s tim da je svaka od tih kategorija bila precizno objašnjena. Moja teza je bila sljedeća – čak i ako nas nitko ne nazove, bilo bi dovoljno da plakat netko pročita i shvati da je zlostavljanje i kada je žena ekonomski zavisna o mužu, kad joj on uzima novac, kada ju verbalno maltretira, i tako dalje... Fizičko zlostavljanje je tek krajnji ekstrem tog procesa. Činilo mi se da se može mnogo postići samim čitanjem takve poruke, samim pitanjem upućenim živoj osobi na njezinoj autobusnoj stanici, i to putem citylight plakata kao sasvim komercijalnog medija oglašavanja. Ako netko nazove, to je već veliki iskorak, to je stvarno super. Mnogo žena nas je i nazvalo, imali smo deset do petnaest poziva dnevno. Žene su mogle odgovoriti na anketno pitanje samo pritiskom jednog od tri dugmeta za tri odgovora, a rezultati su se prikazivali putem velikog ekrana na samom Trgu Republike, kao i u galeriji i na web stranici projekta. Uglavnom, individualni pristup je ključan. Mene zanima izgradnja društva u kojem stvari i dalje funkcioniraju na pojedinačnoj razini i kada je netko loše volje i kad nikome ne želi ništa pružiti. Moramo zajedno pronaći načine na koje društvo u kojem živimo možemo transformirati tako da ono funkcionira za svakoga, barem minimalno, a s te točke se može ići prema uvijek boljem, boljem i boljem... Ako neka osoba ima na raspolaganju dva sata tjedno da razmišlja o takvim stvarima, ajmo onda vidjeti što se u ta dva sata može napraviti."

Završno, Andreja Kulunčić znakovito i trezveno zaključuje kako su njeni projekti uglavnom namijenjeni ljudima koji naprosto nemaju vremena većinu svojih životnih kapaciteta posvetiti društvenom angažmanu, stoga su zamišljeni tako da publika i minimalnom uključenošću u subverzivnu komunikacijsku strukturu, pa makar samo u ulozi promatrača, može ostvariti određeni poremećaj u strujama društvene svijesti, pogotovo na intimnoj, individualnoj razini, što se može javno iskazati, ali i ne mora. Umjetnica računa da je već i samo odašiljanje poruke svojevrsni jamac da će ona do nekoga doprijeti, na čemu se grade ostali slojevi projekta. Drugim riječima, barem minimalni angažman i društvena participacija svakog od nas suštinski su smisao umjetnosti Andreje Kulunčić, nakon čega se mogu učiniti daljnji koraci prema boljem i univerzalno pravednijem društvu.


Intervju je izvorno emitiran u emisiji Jutro na trećem Trećeg programa Hrvatskog radija.

Za one koji žele znati više: www.andreja.org

B.K.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook