'Knjige umjetnika (HR)' - prikaz izložbe

Autor: Marko Golub

U galeriji Academia Moderna i Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu tijekom rujna i listopada postavljena je izložba Knjige umjetnika (HR), mali, ali ambiciozni projekt pregleda povijesti i mapiranja budućnosti tog medija u lokalnom kontekstu. Piše: MARKO GOLUB

Rad Sanje Iveković

Rad Sanje Iveković

Izložba o mediju 'knjige umjetnika' i odgovarajućim primjerima radova hrvatskih umjetnika i umjetnica u tom mediju od druge polovice dvadesetog stoljeća do danas, na prvi pogled se čini prilično ambicioznim projektom za jednu malu galeriju kao što je ona koju programski dijele Academia Moderna i Institut za suvremenu umjetnost. Tema, naime, nije nova, a ozbiljne internacionalne izložbe koje su se bavile upravo ovim vidom umjetničke produkcije i praktički ga institucionalno potvrdile, događale su se još sredinom sedamdesetih, u samom jeku konceptualnih praksi koje 'knjigu umjetnika' kao medij nisu izmislile, ali su u njoj pronašle jedan od bitnih novih 'kanala' izražavanja i komunikacije. Intimistički galerijski ambijent u Šenoinoj ulici u Zagrebu može izgledati nedostatnim za bilo kakav opsežniji pregled, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je barem nekolicina autora čiji su radovi zastupljeni na izložbi u ovoj formi realizirala čitave opuse – poput Vlade Marteka ili Mladena Stilinovića, čija je aktivnost u tom području dobila čitavu vlastitu monografiju, specifično posvećenu knjigama. No s druge strane, knjiga kao 'intiman' objekt koji je u direktnoj relaciji sa svojim čitateljem, pa čak i knjiga kao banalan kolekcionarski predmet, na određenoj razini i funkcionira izložena upravo u intimnijem prostoru od onog muzejskog. Izložbu Knjige umjetnika (HR) kuriralo je troje autora – ravnateljica Instituta za suvremenu umjetnost Janka Vukmir; multimedijski umjetnik i dizajner Igor Kuduz, koji je i sam autor nekoliko vrlo zanimljivih radova u tom mediju, te Darko Šimičić, vjerojatno najstrastveniji umjetnički arhivist i osoba koja iznimno dobro poznaje ovu vrstu građe, što kroz direktne kontakte s autorima i samozatajnu kolekcionarsku praksu, što kroz profesionalnu aktivnost.

Iako izložba obuhvaća raspon od više od pola stoljeća produkcije, koncipirana je vrlo koncizno, okupljajući na jednom mjestu tek nekoliko desetaka radova, većinom u vitrinama, uz mogućnost pregledavanja većeg dijela izloženih knjiga putem računala, odnosno fotografskih reprodukcija njihovih stranica. Promatrajući neke od najstarijih izloženih primjeraka, poput pjesničke zbirke Đerdan Josipa Stošića, ili kataloga izložbe Doživljaj Amerike Ede Murtića, otkriva se i vrlo fleksibilan definicijski okvir za ono što kustosi izložbe promatraju pod pojmom 'Knjige umjetnika'. Kultna Stošićeva knjiga poezije iz 1951. zabranjena je u vrijeme objavljivanja, a zanimljiva je zbog igre tekstualne i vizualne komponente, koja autora približava vizualnoj poeziji, a odvest će ga i u daljnja istraživanja knjige kao medijske forme. S druge strane, Murtićev katalog zaista i jest samo katalog, ali je izdvojen zbog nekonvencionalnog prijeloma i dizajna u kojem dominira tipografija, što ga čini ne samo popratnom publikacijom uz izložbu već i svojevrsnim fetišističkim objektom. Uvrštavanje ovih predmeta možda može biti diskutabilno ukoliko želimo biti rigidni u definiranju samog pojma 'knjige umjetnika', no ispravno je ukoliko se željelo ukazati na granične primjere ili na djela koja senzibilitetom svakako nagovještavaju sustavnije i raširenije istraživačko i umjetničko korištenje medija knjige krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Tada je, naime, i sam pojam prvi put definiran, dočekavši odgovarajući teorijski i institucionalni kontekst. Međutim, ne treba zanemariti ni brojne umjetničke tiskovine nastale i puno ranije, u doba povijesne avangarde, koje nikako nisu tek puko referentno mjesto već vrlo ozbiljan fenomen. Izložba kronološki ne seže toliko unatrag, iako bi, ako ne Zenit Ljubomira Micića, onda barem Dada Tank Dragana Aleksića kao formalno i grafički odvažniji avangardni časopis bio zanimljiv za vidjeti u ovakvom okruženju, ako ni zbog čega drugog, onda zbog komparacije s fluksusovskim, konceptualnim i postkonceptualnim zaleđem kasnijih primjera. Anti-časopis Gorgona iniciran od Josipa Vanište i edicija a koju je šezdesetih izdavao Ivan Picelj, svakako zauzimaju važno mjesto na izložbi, predstavljajući dva drastično različita 'pola' takozvane neoavangarde. Prvi, kao s jedne strane izraz ikonoklastičkog raspoloženja, a s druge zanimanja članova Gorgone i nekoliko renomiranih internacionalnih autora da u tiskanoj formi realiziraju punokrvna umjetnička djela. Drugi, Piceljev, kao više programatski i više manifestnog karaktera, uz jednako takvo sudjelovanje nekolicine renomiranih domaćih inozemnih umjetnika u koncipiranju i realizaciji pojedinih brojeva.

Radovi umjetnika i umjetnica kao što su Mladen Stilinović, Sanja Iveković, Braco Dimitrijević, Goran Trbuljak, Vlado Martek i Vlasta Delimar, čija se imena najčešće vežu uz razdoblje i pojam 'nove umjetničke prakse' sedamdesetih godina, u knjigama umjetnika našli su legitiman i ravnopravan medij za materijalizaciju ideja. Puno u tom smislu govori i činjenica da su jedan dio radova, čak i u maloj selekciji koju donosi ova izložba, izdavale i distribuirale institucije koje su tada podržavale radikalnu novu umjetnost, poput zagrebačke Galerije suvremene umjetnosti (današnjeg MSU-a), Galerije studentskog centra, Centra za multimedijalna istraživanja ili Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Govoreći o 'knjigama umjetnika' obično se misli na samizdate, odnosno na vlastite naklade umjetnika, iako to nerijetko nije slučaj.

Jednako tako, izložba ukazuje i na primjere radova koji zaziru od dizajna u bilo kakvom formalnom smislu i one koji ga svjesno i dosljedno koriste. Među prvima je svakako produkcija Mladena Stilinovića, većinom ručno realizirane edicije duhovitog koncepta i fragilne manualne, ali ne ekspresivne izvedbe. Stilinovićevi anarhični, ali istodobno i humani i senzibilni radovi u mediju knjige reinterpretiraju učestale fraze iz svakodnevice, ili pak iz politike, do razine apsurda i besmisla. U devedesetima, pak, Ivana Keser slobodno koristi formu, konvencije i dizajnerske standarde novinskih publikacija u odašiljanju svojih poruka svijetu. Bez poznavanja konteksta, neke od knjiga autora poput Borisa Greinera mogu izgledati kao da su romani ili zbirke tekstova čudno zalutale na ovu izložbu, no osim činjenice da je redom riječ o vlastitim nakladama pod okriljem Petikatove etikete, i Greinerov osebujan osobni i umjetnički odnos prema mediju knjige govori drugačije. Konačno, izložba pruža i priliku da unutar ovakve široke panorame upoznamo i sa posve mladim autorima, poput primjerice Nike Mihaljevića, zastupljenog s neobično velikim brojem radova. Mihaljevićevo zaleđe je drugačije, on dolazi iz područja grafičkog dizajna i tipografije, ali inspiraciju pronalazi u mediju knjige umjetnika, te crpi posve svjesno i izravno iz njene tradicije stvarajući autentične, jednostavnošću šarmantne radove bez velikih pretenzija. Jednako tako i sama izložba zahvaća jednu veliku temu, na prvi pogled preambiciozno za kapacitete galerije, ali zapravo posve opravdano u smislu malog i taktičnog projekta koji može potaknuti i neke nove pomake.

tekst: Marko Golub

*tekst je izvorno emitiran na 3. programu Hrvatskog radija, u emisiji Triptih

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook