Retrospektiva Mirka Ilića u Zagrebu

Autor: Željko Serdarević

Retrospektivna izložba 'Mirko Ilić – strip / ilustracija / dizajn / multimedija 1975-2008' održava se u Gliptoteci HAZU od 5. do 25. svibnja 2009. godine. U Ilićev opus uvodi: ŽELJKO SERDAREVIĆ

Govoreći o svom uspjehu u američkoj filmskoj industriji, austrijski redatelj Billy Wilder jednom je izjavio kako se u domaćoj sredini uporno sretao s opaskama poput 'njemu se zalomilo' i 'taj je imao sreće'. "U tome možda doista ima malo istine", kazao je tom prigodom Wilder, "ipak, zanimljivo je primijetiti da daroviti pojedinci obično imaju više sreće od nedarovitih." Sa sličnim pogledom na karijeru u SAD-u susreo se nedavno i Mirko Ilić u tv-interviewu povodom izložbe Greatest Hits, pregleda njegovog dizajna za diskografsku industriju koji je u travnju 2008. godine postavljen u Beogradu. Upitan duguje li 'sreći' brzinu kojom je ostvario istaknutu međunarodnu poziciju, Ilić je odgovorio da za to nije zaslužna ni sreća ni silna darovitost, nego deset godina intenzivnog rada obuhvaćenog portfoliom koji je 1986. godine ponio iz Zagreba u New York.

U slučaju retrospektive koja je pred nama, može se slobodno kazati da je sreće čak i nedostajalo. Premda je zamisao artikulirana kratko nakon što je u općem zamahu post-tuđmanovskog optimizma Ilić početkom desetljeća opet počeo djelovati (i) u Hrvatskoj, na realizaciju izložbe bilo je potrebno čekati osam godina. U međuvremenu smo imali priliku u Zagrebu i Splitu 2002. godine vidjeti izložbu Seks i laži — ciklus 3D grafika nadrealnih erotičkih motiva koji su u široj javnosti popularizirani pojavljivanjem na ovitku knjige Uho, grlo, nož Vedrane Rudan (uz koju je objavljen i istovjetni goblen, preimenovan u 'interaktivnu grafiku'). Uslijedio je niz najava većeg i sustavnijeg pregleda, redovito praćenih odgodama i polemičkim novinskim tekstovima, da bi u prosincu 2007. u Zagrebu bila postavljena izložba Mirko Ilić — 30 godina kasnije, kojom je prvo razdoblje njegovog djelovanja smješteno u kontekst pojave punka u SFRJ.

Unatoč nepobitnoj vezi između Ilića i novovalnog pokreta u Jugoslaviji, izložba 30 godina kasnije, postavljena u galeriji Matice Hrvatske prigodom obljetničke turneje Pankrta, ponudila je tek jedan ograničeni pogled na njegov rad. U okviru epohe koju su obilježile autorske osobnosti poput Branimira Štulića, Petera Lovšina ili Milana Mladenovića, čiji opus u najboljem slučaju obuhvaća desetak važnih godina diskografskog stvaralaštva, Mirko Ilić ipak predstavlja sasvim izdvojen slučaj. Više od tri decenije njegovog rada, raspolovljenog na razdoblje stvaranja u SFRJ te jednako uspješan nastavak karijere na drugom kontinentu i u potpuno drukčijem socijalnom i kulturnom kontekstu, značajno nadilazi domete njegovih pandana iz redova novovalnih glazbenika s kojima je na prijelazu sedamdesetih na osamdesete godine prošlog stoljeća dijelio prostor na potezu od Kavkaza do Zvečke. U tom smislu, pregled kojem upravo svjedočimo puno je više od zakašnjele kompilacije najvećih hitova.

Obuhvaćajući raznorodna područja djelovanja, u rasponu od stripa, ilustracije i dizajna do autorstva nekoliko važnih knjiga, ova izložba predstavlja svojevrsno oprostorenje teza Dejana Kršića iznesenih u monografiji Mirko Ilić, koja je upravo objavljena u suizdanju zagrebačkih naklada AGM i Profil. Premda u međunarodnim razmjerima nije riječ o prvoj knjizi o Ilićevom radu, prvo domaće ukoričenje njegovog opusa nosi specifičan biljeg 'službene biografije' za što je zaslužna dugogodišnja suradnja Ilića i Kršića, koji se od asistenta na pojedinim ranim Ilićevim projektima s godinama prometnuo u njegovog vjerodostojnog biografa. Važnost koja je u monografiji dana kronološkom tekstualnom rasvjetljavanju Ilićevih profesionalnih i životnih postaja daje nam razloga vjerovati da paket-aranžman izložbe i knjige treba ponajprije čitati kao ekspoziciju jedne sasvim iznimne biografije.

Na početku tog životopisa dočekuju nas prizori u kojima će pripadnici generacija odgojenih na pričama o Brozovoj svinjskoj glavi i Teslinom djetinjstvu u ličkoj zabiti odmah prepoznati elemente autentične jugoslavenske mitologije. Mirko Ilić rođen je 1956. godine u Bijeljini, gdje će njegov talent biti otkriven crtežem što ga je na podu izradio kredom koju je njegova majka slučajno ispustila dok je šivala. Rane godine njegovog života obilježene su čestim selidbama, pa osnovnu školu započinje u Mariboru a nastavlja u Zagrebu, gdje će novac za svoj prvi likovni pribor zaraditi ispisujući 6000 brojeva na sjedištima Dinamovog stadiona.

Do danas neprekinut obrazac sudbonosnih životnih epizoda započinje u zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost, susretom s grupom istomišljenika s kojima formira grupu Novi kvadrat, koja će u kratkom razdoblju svog djelovanja trajno obilježiti strip kulturu u našoj sredini. Početna afirmacija Ilića i Novog kvadrata povezana je fenomenom omladinskog tiska, koji je u posljednje dvije decenije postojanja SFRJ predstavljao žarište kritičkog promišljanja društva te platformu za promociju stripa, novovalnog zvuka i srodnih pojava. Kratko nakon što je prve stripove objavio na stranicama Studentskog lista i Pitanja, Ilić postaje urednik stripa u Poletu, koji pretvara u glavno uporište domaće produkcije.

Do trenutka kad će na vrhuncu karijere strip-autora napustiti ovaj medij da bi se posvetio ilustraciji i dizajnu, Ilić ostvaruje važan opus kratkih stripova, karakteriziran golemim rasponom stilova crteža i eksperimentiranjem s formatom kvadrata u maniri američkog pionira Winsora McCaya. Ovo iskustvo posredovano je utjecajem Moebiusa i drugih francuskih strip-umjetnika okupljenih oko edicije Metal Hurlant, u kojoj Ilića početkom 80-ih objavljuju zajedno s autorima u čijim je stripovima on samo nekoliko godina ranije pronašao početni poticaj za rad na ovom području. U usporedbi s ostvarenjima izrazitije likovno usmjerenih članova Novog kvadrata poput Kordeja i Zimonića, s kojima povremeno surađuje i kao scenarist, Ilićeve stripove odlikuje konceptualizacija medija koja će obilježiti i njegov kasniji dizajnerski rad. Karakterističan primjer je strip Na istoj strani (1979), u kojem Ilić uspostavljanjem komunikacije likova na prednjoj i stražnoj strani lista lucidno koristi format novinske stranice.

Prepoznatljiv grafizam njegovih stripova seli se zatim na stranice Starta, visokotiražnog "magazina modernih Jugoslavena", gdje Ilić u razdoblju od 1978. do 1985. formira svoj pristup ilustraciji, koji unatoč prelasku na 3D grafiku ostaje nepromijenjen do danas. Kao što je to bio slučaj i s Poletom, Start upravo u vrijeme Ilićevog angažmana proživljava svoje zlatne godine, pa se njegovim ilustracijama opremaju prilozi najvrsnijih publicista razdoblja, koji na stranicama ovog lista nerijetko progovaraju o do tada zabranjenim temama poput Golog otoka. Unatoč liberalnoj uređivačkoj politici časopisa i postupnom popuštanju režimske stege, Ilićev brilijantni prikaz Golog otoka kao potiljka potopljene Staljinove glave ipak je bio cenzuriran — ono o čemu se moglo pisati još uvijek se nije smjelo grafički prikazivati. Uspoređujući ovo rješenje sa znatno kasnijim dizajnom za grupu Rage Against the Machine kod kojeg je Ilić povezao motive mikrofona i ručne bombe, primjećujemo da se njegova metoda postavljanja prepoznatljivih simbola u začudne nove odnose nije promijenila, kao i to da s vremenom nije izgubila na sposobnosti pogađanja neuralgičnih točaka društvene zbilje.

Početkom 80-ih Ilić pokreće studio SLS (Sporo Loše Skupo) u kojem uz njega djeluje fotograf Luka Mjeda. Zajedno s Mjedom, Ilić se upušta u svoj najambiciozniji pothvat do tada — dizajn velike serije naslovnica političkog tjednika Danas. Pristupajući zadatku s namjerom da na naslovnici nikada ne bude prikazano lice političara, SLS ostvaruje seriju koja visokim stupnjem konceptualizacije najavljuje Ilićeva kasnija rješenja za američki časopis Time. Nadilazeći granice raspoložive tehnike, Ilić uz pomoć Mjedine snimateljske vještine u predračunalnim uvjetima povremeno proizvodi slike za koje danas vjerujemo da ih je moguće stvoriti isključivo digitalno.

Potpis studija SLS najčešće pronalazimo na omotima gramofonskih ploča, koje Ilić u to vrijeme dizajnira u gotovo nezamislivom broju. Svojim ishodištem u karakterističnom stiliziranom crtežu, dizajn kompilacije Svi marš na ples predstavlja naročito uspjelu aplikaciju Ilićevog pristupa, premda ambicioznoj seriji omota za album Bijelog dugmeta Doživjeti stotu i blještavilu fotografske inscenacije za Danielov eurovizijski hit-single Julie pouzdano pripada važnije mjesto u kulturnom imaginariju epohe. U istom razdoblju Ilić oblikuje i brojne plakate, od kojih mnogi posjeduju ikoničke kvalitete kakve prepoznajemo primjerice u njegovom stripu Shakti, koji je prenošenjem na format plakata postao dijelom tipičnog ikonostasa na zidovima spavaćih soba jugoslavenskih omladinaca. Ilićeva tadašnja produkcija plakata nastajala je u sjeni fenomena uličnih slika Borisa Bućana, ali iz današnje perspektive otkrivamo i u ovom segmentu njegovog rada iznimna ostvarenja, poput plakata za prijem novih članova u ULUPUH, rješenog prikazom medicinske doze krvi koji upotpunjuje odlično odabrana cjevasta tipografija.

Sredinom 1980-ih, Ilić suradnjom s talijanskim časopisom Panorama započinje uzmak iz domaće sredine koji će postati konačan 1986. godine, kad nekoliko dana po dolasku u New York započinje suradnju s časopisom Time. Naslovnica za Time na kojoj je kanadska zastava preobražena u dva sukobljena profila ili ona na kojoj je ujedinjena Njemačka prikazana deblima koja niču iz istog sasječenog panja (da bi godinu kasnije, na novoj naslovnici, jedno od stabala bilo prikazano kako vene) pripadaju vrhuncima Ilićevog opusa i predstavljaju logičan nastavak njegovog crtačkog rada u domovini. Ne dopuštajući da bude sveden na stereotip istočnoeuropskog umjetnika koji karakterističnim šrafiranim rukopisom vješto izrađuje društveno kritične ilustracije, Ilić po dolasku u SAD otvara nove smjernice. Istodobno s prvim digitalno izrađenim ilustracijama pojavljuju se i tipografska rješenja elegantne jednostavnosti, poput Timeove naslovnice na temu zla rješene tiskanjem riječi Evil crnom bojom na crnoj podlozi.

Slično neočekivanom odlasku iz stripa desetak godina ranije, Ilić sredinom 90-ih napušta crtež, koji će ostati tek sredstvo izrade skica za 3D ilustracije koje postaju ono po čemu je danas najpoznatiji. Služeći se generičkim 3D izrazom, Ilić postupno potiskuje element osobnog stila, usmjeravajući svoje ilustracije prema nekoj vrsti čistog koncepta. Ovom će tehnikom izraditi za Village Voice prikaz transrodne Barbie koji će izazvati prosvjede u New Yorku, kao i ilustraciju na kojoj kip slobode strastveno ljubi božicu pravde, koju će lezbijske organizacije preuzeti za publikacije u kojima se zagovaraju prava istospolnih zajednica. Od 1990-ih godina nadalje, Ilićeva karijera stalno će se kretati paralelnim kolosjecima poslova ilustratora i art direktora vodećih američkih novinskih izdanja te rada na projektima za različite manjinske skupine poput židovske ili gay zajednice.

Kao umjetnički direktor 'op-ed' priloga New York Timesa, Ilić 90-ih godina slobodnim oblikovanjem novinskog stupca proširuje značenje pojma ilustracije, pretvarajući čitave stranice ovog uglednog izdanja u ilustrativne komentare ponuđenih tema. Dva suprotstavljena priloga o židovskom pitanju rješava kao pozitiv i negativ oblika Davidove zvijezde, dajući čitatelju do znanja da autori polaze od oprečnih tumačenja istih činjenica. Zajedno s drugim primjerima njegovog dizajna za New York Times na kojima su tekstovi preobraženi u neočekivane oblike, ovaj Ilićev rad objavljen je u gotovo svim pregledima grafičkog dizajna 90-ih, najčešće pored reprodukcija radikalnijih eksperimenata Davida Carsona, čije nesputane kompozicije slike i teksta, za razliku od Ilićevih, danas djeluju prilično blijedo.

Posljednjih godina Ilićeva produkcija uključuje sve veći broj vizualnih identiteta — kako za otmjene njujorške hotele i restorane tako za kulturne projekte u našoj regiji — a nekoliko puta smo ga imali prilike vidjeti i kako se hvata u koštac s tranzicijskim mentalitetom domaćih novinskih koncerna u nastojanju da svoja iskustva s dizajnom novina prenese u zemlju u kojoj je započeo profesionalni put. Nedavno je postao i autor nekoliko zapaženih knjiga — Design of Dissent (2006), napisane u suradnji s Miltonom Glaserom te Genius Moves (2001, drugo, prošireno izdanje 2008) i Anatomy of Design (2007), koje potpisuje sa Stevenom Hellerom. Knjige su doživjele veliki uspjeh i prijevode na više jezika, a u našoj sredini imale su dodatno snažan odjek zbog Ilićeve odluke da u ove inovativno koncipirane preglede grafičkog dizajna uključi brojne radove domaćih autora.

Upravo oni — pripadnici dizajnerske zajednice koja se posljednjih godina približava zrelosti i koheziji koja je u vrijeme Ilićevih početaka u istoj sredini bila bolno nedostatna, najviše dobivaju realizacijom projekta monografije i retrospektive Mirka Ilića. Premda će zasigurno pobuditi zanimanje i kod šire javnosti, koja će u knjizi i izložbi pronaći svjedočanstva jednog ne tako davnog ali zapravo vrlo udaljenog vremena, ovaj projekt svoj puni smisao dobija u kontekstu gotovo nepostojeće historiografije hrvatskog dizajna. Nakon niza loših izložbi i još gorih knjiga, pred nama je konačno primjer kojim bi putem trebalo krenuti u obradi čitavog područja povijesti našeg dizajna, koji je u Mirku Iliću upravo dobio prvog važnog predstavnika koji je odbio ostati prešućen.

tekst:: Željko Serdarević

Izložba “Mirko Ilić – strip / ilustracija / dizajn / multimedija 1975-2008”
Vrijeme: 5.5.2008. - 25.5.2008.
Mjesto: Gliptoteka HAZU, Medvedgradska 2, Zagreb
Organizatori: Vizum, Društvo za istraživanje popularne kulture i PR agencija Polikom

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook