Laibach Kunst 1980. – 2011. – 'Ceci n'est pas Malevich', prikaz izložbe

Autor: Bojan Krištofić

U Domu hrvatskih likovnih umjetnika do 26. svibnja u tijeku je retrospektivna izložba multidisciplinarne i izvedbene slovenske grupe Laibach, glazbenog krila umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst. Piše: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Grupa Laibach osnovana je 1980. godine u rudarskom gradu Trbovlju, a od 1984. godine predstavlja se kao glazbeno krilo umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst, u koji su još uključene sekcije IRWIN (vizualna umjetnost), Noordung (kazalište), Studio Novi kolektiv/Novi kolektivizam (grafički dizajn, grafika), Retrovizija (film i video) i Odsjek za čistu i primijenjenu filozofiju, posvećen artikulaciji političke i teorijske misli kolektiva. Laibach Kunst i aktualna retrospektivna izložba predstavljaju, čini se, promišljenu kompilaciju različitih radova nastalih tokom trideset godina u raznolikim tehnikama i medijima, no s jedinstvenim zajedničkim nazivnikom i vizualnim identitetom, pečatom umjetničkog kolektiva NSK – korištenju uznemirujućih, totalitarnih simbola do razine ambivalentne parodije i satirične kritike. Identitet NSK danas je razvijen do jasno strukturirane fiktivne države sa svom potrebnom službenom dokumentacijom (putovnice, poštanske marke…), a država čak posjeduje konzulate u nekim gradovima, primjerice Umagu. Prihvaćanje kolektivnog autorstva i odbacivanja koncepta dominacije originala naspram kopije u vizualnim, audio i izvedbenim umjetnostima znači da članovi Laibacha i ostalih ogranaka NSK nikada ne potpisuju individualno svoje radove, već nastupaju isključivo kao uniformirani, neprobojni kolektiv.

Važno je napomenuti kako je aktualna izložba prvo predstavljanje Laibacha u svim galerijskim prostorima Doma hrvatskih likovnih umjetnika još od 1983. godine, kada je tadašnja izložba u Galeriji PM prijevremeno i naprasno zatvorena, a koncert i predstavu u sklopu Muzičkog bijenala komunistička vlast naglo je prekinula. Može se, dakle, reći kako aktualna izložba dosljedno zaokružuje jedno dugo razdoblje u djelovanju Laibacha, te novoj i staroj publici izravno i žestoko ponovno prikazuje sve najvažnije karakteristike njihove umjetničke aktivnosti. Izložba je postavljena u sva tri galerijska prostora HDLU-a, i pažljivo razrađeni postav radova jasno je prilagođen kretanju promatrača, tako da veliki prostor u prizemlju s jednom monumentalnom slikarskom instalacijom i nekoliko manjih objekata služi kao očiti uvod u karakter izložbe. Rad Instrumentalnost državnog stroja suočava promatrača s nizom slika na tkanini velikog formata, položenih kružnim tokom na zid galerije, što prikazuje neke motive poznate s omota ploča i ostale vizualne komunikacije Laibacha, koji su s vremenom postali standardni dio njihovog propagandnog repertoara – Krist razapet na crnom križu kolektiva NSK, križ kao samostalni motiv, oštri i masivni prikazi seljaka – žeteoca i sijača, te industrijskih radnika po uzoru na socijalistički realizam i nacističku propagandu, urbani pejzaži tvornica i industrijskih postrojenja, itd. U sredini galerije postavljena su, pak, četiri uređaja za masovnu reprodukciju audio materijala – dva tipa radio aparata, gramofon i megafon, predstavljajući moguće alate medijske propagande totalitarne države. Sumornu, ali fascinantnu atmosferu ovog dijela izložbe dodatno naglašava monokromnost slika (tamnosmeđe-crno) i raspored izložaka kao u kakvom hramu ili svetištu nastrane političke misli. Karakteristično je za Laibach da profane motive poput državnog znakovlja ili reinterpretirane narodne umjetnosti prikazuju s dogmatičnom apsolutnošću sakralne komunikacije većine velikih svjetskih religija, odnosno na tragu propagande ekstremnih političkih opcija, ukazujući tako na prisutnost različitih represivnih ideologija u mnogim aspektima suvremenog života.

Kako gledatelj prilazi stepeništu i penje se do dvaju galerija na katu, izložen je citatima iz propagandnog repertoara Laibacha, upečatljivim rečenicama napisanima izrazito generičkim političkim slengom punom klišeja i općih mjesta totalitarno-političkog diskursa, čime grupa izvodi još jednu umjetničku akciju, ovoga puta čisto verbalnu, i izlaže svoje motive koji se mogu tumačiti željom postavljanja bezazlenih, svakodnevnih motiva (primjerice jelena, koji je često prikazan na njihovim slikama i skulpturama) u krajnje opor, crno-bijeli kontekst političkog jednoumlja. Indikativno je što grupa kao jedan od 'materijala Laibachove manipulacije' navodi disco glazbu i kulturu, što ukazuje na njihovo prepoznavanje elemenata i strategija totalitarnih ideologija i u suvremenoj, masovnoj, naoko posve otvorenoj i demokratskoj post-modernoj kulturi. Ovu misao posve jasno podcrtava video rad u kojem četiri člana vokalno-instrumentalnog sastava Laibach u prepoznatljivim vojničkim uniformama šeću po velikom šoping centru, gurajući kolica i birajući što će kupiti. Zanimljivo je kako njihova neobična pojava, čini se, nije naišla na bilo kakvu izraženiju reakciju prolaznika. Možda i ta činjenica pokazuje koliko smo u svakodnevnici navikli na izrazito ekstremne simbole (koji time, logično, gube na svojoj snazi i opasnosti), ali još i više na situacije pretakanja stvarnosti u fikciji, zbiljskog u maštovito, spontanog u manipulirano, kao što je, prema ovom primjeru, situacija nenajavljenog snimanja umjetničke akcije u hramu suvremenog kapitalizma – u šoping centru.

Pažnju plijeni i dio izložbe posvećen sjećanju na jednog od osnivača Laibacha, pokojnog Tomaža Hostnika, gdje pored četiri dobro poznata fotografska portreta i skupine namještaja uređene kao oltar poginulome članu kolektiva, do izražaja najviše dolazi njegov vlastiti autoportret u standardnoj slikarskoj tehnici. Nasuprot proračunatim i parodijskim kolažima totalitarnih simbola koji prevladavaju na izložbi, Hostnikov autoportret lirski je prikaz rastrzane ličnosti, rijedak naglašeno individualni prilog posve kolektivnoj prirodi izložbe. Uz autoportret se fino nadovezuju i stihovi njegove pjesme Apologija Laibach, koji predvidljivi politički jezik kolektiva zamjenjuju sugestivnim i uznemirujućim, gotovo ekspresionističkim slikama, predstavljajući iskrenu autorsku refleksiju, u neku ruku odmak od općeg djelovanja grupe. Kao izravan kontrast ovom dijelu izložbe nameće se video uradak iz 1983. godine, sniman za slovensku televiziju nakon protjerivanja grupe iz Zagreba, gdje Laibach pomoću službenog glasnogovornika i unaprijed pripremljenog teksta izlaže svoje ciljeve i motive. Svakako jedan od upečatljivijih televizijskih nastupa koji se mogu vidjeti, ovaj video ne nudi, naravno, nikakve konkretne odgovore i konačne interpretacije, već je svojom ambivalentnom prirodom ostavljen gledatelju na intimnu prosudbu.

Ostatak izložbe posvećen je, između ostalog, još jednom nizu monumentalnih radova ostvarenih u tradicionalnom mediju – slici i grafici, što znači da su platna i papiri ogromnih formata izloženi u drugoj polovici kružnog prostora na katu. Ovi su radovi manje opterećeni ideološkim simbolima nego video radovi, skulpture i instalacije, te se u njima može uživati i u čisto estetskom smislu, bez odgonetavanja ideološko-političkih paradoksa. Ipak, i oni nose prepoznatljiv pečat Laibacha, a usudio bih se reći da imaju i grafičke pandane u nekim segmentima slovenske popularne kulture, primjerice ranim stripovima Zorana Smiljaniča, koji se ideologijom i politikom bavio jednako žestoko kao i Laibach, ali s vrlo različitim autorskim pristupom. Izložbu zaokružuju i završavaju radovi u posljednjem prostoriji galerije, gdje su smještene slike i kolaži iz ranije faze djelovanja grupe – standardne žanrovske teme iz povijesti slikarstva, poput pejzaža ili mrtve prirode, i ovdje su postale prostor za poigravanje brojnim crnim simbolima kolektivne svijesti 20. stoljeća, dopuštajući Laibachu da i ovu umjetničku formu radikalizira na sebi svojstven način.

tekst i fotografije: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook