Plagijat ili ne: Kome pripadaju kvadrati?

Autor: Marko Golub i suradnici

U kontekstu aktualnog prijepora oko vizualnog identiteta informativne kampanje MVPEI uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji, pokrenuli smo malu anketu među dizajnerima. Slučaj komentiraju Iva Babaja, Damir Bralić, Davor Bruketa i Nikola Žinić, Lana Cavar, Dejan Kršić i Igor Kuduz. Razgovarao: MARKO GOLUB

Vizualni identitet / znak kampanje, Innovo DDB d.o.o.

Vizualni identitet / znak kampanje, Innovo DDB d.o.o.

Slogan kampanje MVPEI, Innovo DDB d.o.o.

Slogan kampanje MVPEI, Innovo DDB d.o.o.

Ilustracija, Boris Ljubičić

Ilustracija, Boris Ljubičić

Ilustracija, Boris Ljubičić

New Croatian Flag 1990 - 2009, Boris Ljubičić

New Croatian Flag 1990 - 2009, Boris Ljubičić

Redizajniranje Hrvatske, Boris Ljubičić

Redizajniranje Hrvatske, Boris Ljubičić

Redizajniranje Hrvatske, Boris Ljubičić

Redizajniranje Hrvatske, Boris Ljubičić

Redizajniranje Hrvatske, Boris Ljubičić

S izložbe New Look Croatia, Galerija HDD, 2011.

S izložbe New Look Croatia, Galerija HDD, 2011.

Malo je koji projekt iniciran od nekog dizajnera u javnoj sferi toliko nadživio svoj inicijalni trenutak te toliko iskoračio iz konvencionalno prihvaćenih granica kompetencije jedne discipline kao poznati 'identitetski' projekt Borisa Ljubičića, koji traje od 1990. do danas. Značaj ovog projekta je višestruk i svakako nadilazi odnos samog autora i njegovog djela, iako ga je, u velikoj mjeri, upravo autorovo neumorno zagovaranje u ponekad nesklonoj atmosferi održavalo živim. U ideološki nabijenoj klimi devedesetih i u kontekstu rastuće retradicionalizacije hrvatskog društva, Ljubičić je razmišljao u terminima brendinga i marketinga, reinterpretirajući elemente tradicionalnog trikolora i grba u koncizan vizualni kôd koji svoje vrijednosti ne komunicira 'interno', ugađajući lokalnom raspoloženju, već internacionalno.

Koliko god je Ljubičićev koncept bio, i jest, sustavan, slojevit i široko postavljen, on nikad nije oficijeliziran. Istovremeno, utisnuo se u kolektivnu memoriju na način da, više od dvadeset godina kasnije, živi svoj neslužbeni život. Srastanje autora i njegovog djela dogodilo se, paradoksalno, i zahvaljujući Ljubičiću, i usprkos njemu. Agitiranje za stvar koja se u svojoj biti ne bi trebala personalizirati (o identitetu je riječ, nije li?), u javnoj percepciji pretvorilo se u osobni projekt, gotovo u opsesiju. S druge strane, izostanak službenog prisvajanja projekta od strane države i njenih institucija te nepostojanje barem približno sustavne alternative, dodatno je stjeralo projekt u kut – kao svojevrstan 'standard' posve nejasnog statusa.

Tema mogućeg 'plagijata' svakako je osjetljiva, no čini se kao da je bilo samo pitanje vremena kada će ovakav ili neki sličan slučaj još jednom reaktualizirati priču o vizualnom identitetu države i njenih institucija, odnosno, kada će neko drugo pojedinačno rješenje (neovisno o predznaku) još jednom baciti svjetlo na širu problematiku od one formalne. Samim time, i pitanje o 'plagijatu', kako se pokazalo i kroz ovu anketu, nema jednoznačnog odgovora.

U nastavku objavljujemo sve pristigle komentare dizajnera, u cijelosti, bez kraćenja. Pitanja/smjernice za komentatore bile sljedeće: a) Je li, po vašem mišljenju, u slučaju spomenutog vizualnog identiteta riječ o plagijatu? Molim vas, obrazložite. b) Kako općenito ocjenjujete putem natječaja odabrano rješenje vizualnog identiteta informativne kampanje MVPEI uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji? c) Koje su granice 'legitimnog' u reinterpretaciji jednog tako široko rasprostranjenog vizualnog koda? S autorima idejnih rješenja za dizajn vizualnog identiteta i slogan Tu pripadamo informativne kampanje MVPEI, tvrtkom Innovo DDB d.o.o., također smo razgovarali, no zbog utjecaja na eventualnu kasniju parnicu nisu bili spremni iznijeti svoje argumente. - Marko Golub

Iva Babaja: Treba razlučiti zakon i zdrav razum

Mislim da ovdje treba razlučiti dvije stvari – zakon i zdrav razum, koji u našoj zemlji nažalost često nisu u skladu jedan s drugim. Boris Ljubičić svakako je osoba koja je najviše radila i doprinjela vizualnom promišljanju hrvatskog identiteta, i time nas je sve zadužio. Tragedija je da mnoga njegova rješenja nisu bila izabrana, već su bila preferirana kičerska rješenja koja su išla na ruku monarhističkim tendencijama nekih prošlih vladatelja, zato je zaista sramota kako nam izgledaju novac ili zastava. Dakle, uz svo dužno poštovanje Borisu, ipak ne vidim kako je moguće da netko kao autor zaštiti dva kvadrata koji se dijagonalno slažu po sistemu šahovnice (dio hrvatskog nacionalnog identiteta) te da se njima više nitko drugi ne može služiti. Ako je to Boris zaista zaštitio kao žig, onda je to potpuni apsurd i zakonodavstvo koje je to omogućilo zaista zaslužuje javnu blamažu. S te strane, Boris može biti zakonski potpuno u pravu. Ali to ne umanjuje apsurd samog slučaja da netko postane 'vlasnikom' bitnog dijela vizualnog nacionalnog identiteta.

Zdravorazumski gledano, i zakonski argument koji se spominje kao izmjena od više ili manje od 30% površine jednako je apsurdan – razlike od manje od 30 posto mogu itekako promijeniti značenje nekog znaka (zamislimo samo krug, dodamo mu križić ili strelicu manje od 30% površine, i već smo možda u krivom toaletu). Da ne vidimo razlike ispod 30 posto, bili bismo (vizualno) nepismeni. Vjerujem kako Boris zapravo postavlja puno dublje pitanje od samog znaka te upozorava na problem nesustavnog korištenja te pomanjkanja razumijevanja i brige za vizualni identitet države i njenih obilježja. Njegovu frustraciju potpuno razumijem. Dok se tome ne posveti dužna pažnja, i dalje ćemo imati loše dizajniran novac, državna obilježja i ovakav, po mom mišljenju, katastrofalan znak.

Damir Bralić: Ne dirajte moje kvadrate!

Nažalost, riječ je o plagijatu. Rješenje na kojem natječajni rad parazitira nije vizualni identitet Hrvatske već samo jedno moguće, izrazito osobno, autorsko promišljanje vizualnog identiteta države kojeg Ljubičić zagovara i opsežno razrađuje već dvadesetak godina i to točno u formi kakvu natječajni rad prisvaja. Ljubičićeva dijagonalna kompozicija crvenog i plavog kvadrata (redukcija grba i zastave) nije očito i samorazumljivo rješenje vizualnog koda države već inovativan autorski original. Također, za široku rasprostranjenost takvog vizualnog koda najzaslužniji je sam autor. Da je slučajno Ljubičić uspio u svojoj osnovnoj namjeri da institucionalizira (i kapitalizira) svoje rješenje kao zvaničan vizualni identitet Hrvatske, ovakva nadogradnja bila bi prihvatljiva. To se nije dogodilo – ironično, institucionalnom priznanju ovog koda najbliže je došao upravo ovaj plagijat – pa se ovdje radi o očitoj povredi autorskog prava.

Grafički i tipografski gledano, mimo rasprave o originalnosti, rješenje je statično, neinventivno i nepoticajno. Slogan odlikuju isti atributi. On kao da propagira uslugu neke banke (što s obzirom na očekivan priljev europskog novca možda i nije posve promašeno), ili pivo s okusom limuna ('u dobrom društvu' pijemo malo kiselkast proizvod). Kampanju ove težine i značaja u najmanju je ruku neozbiljno i nekorektno voditi nejasnim, nedorečenim i dvosmislenim parolama, a te karakteristike rješenja apostrofirane su kao njegove prednosti ('čega se pametan srami...'). Tu pripadamo ipak jasno opisuje tipičan – anakron, ali nažalost, u nas očito neprevaziđen – kompleks periferije. Hrvatska u bitnom povijesnom trenutku – što svjesno, a što nesvjesno – propušta priliku da jasno artikulira svoju specifičnu vrijednost i autentičnost. Ona samo pripada. Jel to naša najveća kvaliteta? Jesmo li zbog toga posebni, proaktivni, progresivni? To opisuje zašto bi trebali/željeli/morali ući u Uniju? Ne. Pitanje očuvanja hrvatskog identiteta u Uniji ovim rješenjem stavljeno je ad acta, o tome se ne raspravlja; Hrvatska je njime zakucana u pasivnu poziciju ('Tu smo gdje jesmo i što sad mi tu možemo', uz slijeganje ramenima). Konstatacija zvuči jednako kao: 'Pa nismo mi baš tol'ko lošiji od drugih, pa eto nas, tu smo'. Rješenje eskivira svako bitno pitanje koje se nameće ulaskom u Uniju, a kojih ima i koja bi trebala biti sublimirana u sloganu ovog tipa. Možda bi ipak najtočnije bilo reći da su standardni oglašivački slogan i kampanja tipološki posve neprikladne komunikacijske forme za poštenu i učinkovitu obradu ove teme. Vjerojatno nećemo dugo čekati vandalizaciju (ulični 'plagijat') slogana koji će tada ipak komunikacijski jasno i učinkovito, za razliku od jalovog originala, upozoriti na moguću posljedicu hrvatske integracije u EU: Tu propadamo.

Davor Bruketa i Nikola Žinić: Ljubičićevom djelu treba omogućiti da i dalje živi

Boris Ljubičić je osmislio i promovirao (i sam tu promociju financirao) ono što danas zovemo 'hrvatski vizualni identitet'. Za razliku od brojnih drugih država (novih i starih) koje nemaju jasan, jednostavan, prepoznatljiv, suvremen ali i povijesno utemeljen vizualni sustav, Hrvatska je imala sreću da trudom jednog entuzijastičnog dizajnera dobije sredstvo koje joj osigurava visok stupanj vizualne prepoznatljivosti, nemjerljivo veći od njenog stvarnog utjecaja. Boris Ljubičić je nagovorio hrvatske građane da odbace generičke pletere, primitivne interpretacije srednjovjekovne heraldike i prihvate crvene (i plave) kvadrate kao svoj vizualni simbol. U tom smislu, potpuno razumijemo reakciju Borisa Ljubičića na rezultate natječaja. On je dobio puno premalo materijalne i moralne satisfakcije za posao koji je odradio za ovu zajednicu. Istovremeno, taj identitet mora biti slobodan za korištenje i reinterpretaciju svima jer je to jedini način da masovno živi. To bi se možda moglo riješiti na način da država otkupi osnovni sustav od autora, a da autor dozvoli svima da participiraju u njegovu djelu. Tako bi se autoru dalo priznanje i naknada za njegov dvadesetogodišnji trud, a odstupanjem od uobičajenih regula u korištenju autorskog djela, omogućilo bi se da to djelo i dalje živi.

Lana Cavar: Na Ljubičićevom mjestu, ja bih bila ponosna

Malo je preuranjeno čitati nešto kao plagijat isključivo zbog formalnih karakteristika, bez da se uzme u obzir porijeklo grafičkih elemenata, njihovo značenje i funkcija kojoj služe. Naime, osim što oba rješenja polaze od interpretacije općih simbolira hrvatske države, njihove funkcije u potpunosti su različite. Ljubičić interpretira elemente hrvatske heraldike, no ne daje im novo značenje niti ih etablira kao identitet  – on se bavi ilustracijom. 'Optuženi' autor polazi s iste točke - interpretira elemente hrvatske heraldike ali ih etablira kao novo (verbalno) značenje: kvadrati postaju slova, tipografski sklop kojega čitamo. Razlika u značenju između oblika kojeg čitamo (slovo) i oblika kojeg gledamo (kvadrat), ogromna je. Utoliko bi mi se u ovom slučaju čak učinilo prihvatljivim i, štoviše, dosjetljivim, da autor za inspiraciju uzima Ljubičićevu ilustraciju i interpretira je tipografski. Mislim da je riječ o uspješnom i duhovitom rješenju koje podržava etablirani vizualni identitet hrvatske države. Kako je upravo tome značajno doprinio Ljubičić, i njegov je duh bezuvjetno prisutan u ovom identitetu. Na njegovom mjestu, ja bih bila ponosna!

Dejan Kršić: Temeljna pitanja vizualnog identiteta i prezentacije RH trebalo je odavno riješiti

Je li, po vašem mišljenju, u slučaju spomenutog vizualnog identiteta riječ o plagijatu?

Riječ je o kompleksnom pitanju na koje nije moguće jednostavno odgovoriti sa 'da' ili 'ne'. Bojim se da se kolegi Ljubičiću desilo ono najgore: ono što je želio ostvarilo se. Nažalost, na spontan, a ne sustavno reguliran način. Upravo on je uporno zagovarao taj minimalni vizualni kod i sad više nitko nije u stanju vizualizirati ništa što u nazivu ima varijaciju riječi 'Hrvatska' da se ne maši 'njegovih kvadratića'. Upravo zato je MVPEI trebalo napraviti međunarodni natječaj i pozvati međunarodni žiri. Što je još važnije, Vlada i Ministarstva su odavno trebali riješiti puno važnija temeljna pitanja vizualnog identiteta i prezentacije RH i njenih institucija – od službene tipografije, automobilskih registarskih tablica (zar proces pristupanja već odavno nije trebao biti signaliziran i promoviran uvođenjem novih tablica prema EU standardu? Turska ih ima već odavno.), pisma na cestovnim oznakama, vizualnih identiteta pojedinih ministarstava i državnih institucija, suvremenijim dizajnom putovnica, osobnih iskaznica itd. U sklopu tog procesa trebalo bi konačno donijeti i odluku, te na neki način regulirati upotrebu tog 'kockastog' koda koji je doista već počeo živjeti neki svoj život, i neovisno od Borisa Ljubičića kao inicijatora i promotora.

Koje su granice 'legitimnog' u reinterpretaciji jednog tako široko rasprostranjenog vizualnog koda?

Dizajneri su napravili intervenciju u tom kodu, ali pitanje je da li je ona dovoljna. Žiri je ocijenio da jeste, ali možda je i pogriješio? Možda ni žiri više ne može pobjeći od Ljubičićevog koda? Bez obzira na to, mislim da kolega Ljubičić ne protestira samo radi plagijata (ili 'plagijata') već zato što je nezadovoljan rezultatom natječaja, i smatra da on ima (ili bi napravio da su ga zvali) bolje rješenje. Da je upotreba tog vizualnog koda nekako regulirana do ovakvih situacija ne bi dolazilo, ili bi rješenja bila jasnija.

Kako općenito ocjenjujete putem natječaja odabrano rješenje vizualnog identiteta informativne kampanje MVPEI uoči referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji?

Nisam upoznat s ostalim rješenjima koja su stigla na natječaj. U svjetlu ranijih odgovora, mislim da je najgore što se o tom vizualnom identitetu nema što reći. Nit smrdi, nit miriše. Nema nikakve posebne ideje, koncepta, sadržaja... i tako ustvari savršeno izražava politiku RH u vezi pristupanja EU. I čitava ova 'polemika' potvrđuje da se govori samo o formi, a ne sadržaju.

Igor Kuduz: Ozbiljni problemi u pristupu i rješenju

Pitanje vizualnog identiteta povodom pristupanja Hrvatske u EU pokazuje ozbiljne probleme u pristupu i rješenju. Mislim da nema osobitog smisla da se stručna javnost bavi pravnim implikacijama cijelog slučaja. Ali da slučaj postoji, nedvojbeno je. Nažalost ima sasvim dovoljno tema koje bi se morale prodiskutirati i iz njih izvući određene pouke. Dakle, problem je dvojak. S jedne strane, vizualni identitet koji bi bio službeno prihvaćen, standardiziran i zaštićen ne postoji, i tu odgovornost leži isključivo na državi. Službeni dio identiteta kojeg prepoznajemo je onaj nastao početkom 90-ih (grb i zastava RH, predsjednička zastava), koji je nažalost izrastao na konceptu 'povijest počinje s nama', sa naglaskom na povijesti koja, u tom obliku kakvu je danas imamo, nikada nije postojala. Teško je od države izgrađene na takvim zasadama očekivati odgovoran i pametan pristup recentnim pitanjima koja zahtijevaju definiranje vizualnih kodova.

Kolega Boris Ljubičić najagilniji je autor i ujedno najzaslužniji za javnu promociju i produkciju dizajnerskih rješenja na temu vizualnog koda ove zemlje. I ne samo u stručnoj javnosti, taj kod je prepoznat kao hrvatski, bez obzira smatramo li ga više ili manje uspješnim ili dobrim. Država se nije pokazala kao suvisao sugovornik te je cijela stvar ostala u vakuumu. I tu je Ljubičić u vrlo nezahvalnoj poziciji da nudi rješenja, a nije u mogućnosti stati imenom i prezimenom iza ponuđenih koncepata jer nedostaje ikakav službeni 'feedback', a da o regulativi i ne govorimo. Ali, bez obzira na to, stavio bih naglasak na profesionalnost i etičnost u pristupu rješavanja inkriminiranog znaka što ga itekako definira kao plagijat, jer plagijat nije samo pravno utuživa kategorija. Vizualni kod sa dva crveno-plava kvadrata u zadanom odnosu i proporcijama u cijelosti su preuzeti. Naprosto zato jer se to pravno može. Tek malom intervencijom (lucidnom ili ne) ti kvadrati postaju tipografija odnosno dva geometrizirana slovna znaka. Da li je ta intervencija u očigledno Ljubičićev koncept dovoljna da možemo reci da to nije profesionalni plagijat? Mišljenja sam da nije dovoljno. Izabrani znak ne pokazuje nikakvu ambiciju za samostalnom interpretacijom teme (HR u EU), nego se posve naslanja na Ljubičićev koncept i tek od te točke kreće dalje. S obzirom da ovo držim glavnim problemom izabranog rješenja, posve mi je sporedno pitanje da li je i koliko sam znak uspješan i dobar. Konceptualno je neprihvatljiv.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook