Uvod u 'turbo-folk dizajn' (drugi dio)

Autor: Bojan Krištofić

Paralelno s probojem prvih izvođača turbo-folk glazbe i postupne afirmacije nove supkulture mladih – dizelaša, mijenja se i pristup dizajnu omota ploča, odnosno CD-a i kazeta koji su u najvećoj mjeri zamijenili dotadašnji izdavački format. Piše: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Kako je glazba postala brža, žešća i ekstremnija, emocije prizemnije, a seksualno raskalašeni elementi u tekstovima pjesama mnogo eksplicitniji; tako su i fotografije na omotima ploča prestale biti decentne i simpatične, premda su u slučaju muških izvođača zadržale određenu dozu prostodušnosti ili naivnosti. Međutim, ženske izvođačice se od nježnih, kreposnih djevojaka i zrelih, ponosnih žena mijenjaju u osebujne ljubavnice i seksualne grabežljivice, radikalno promijenivši šminku, frizuru i garderobu. Pa ipak, premda one na omotima ploča djeluju samouvjereno i emancipirano, spremne pokoriti svakog muškarca koji im stane na put, smisao ove promjene u svakom slučaju nije oslobađajući i feministički, jer smo umjesto niza raznolikih izvođačica nepatvorene, prirodne ljepote dobili univerzalni kanon privlačnosti u turbo-folk supkulturi kojem se sve starlete uglavnom bezrezervno prilagođavaju. Kako se u turbo-folk glazbi gubi originalnost, a glazbene numere proizvode se u neviđenim količinama prema točno određenim pravilima u stvaranju zvuka i teksta, da bi se zadovoljila sve veća potražnja mlade publike; tako se i turbo-folk izvođačice proizvode na pokretnoj traci – slabo obrazovane djevojke iz srpske provincije, koje su i same unesrećene neimaštinom i ratom, bez obzira na talent pretvaraju se nevjerojatne vamp žene koje naoko ne prežu ni od čega.

Dizajn pada u nesvijest

Očit primjer je transformacija Svetlane Cece Ražnatović od bezazlenog curetka u de facto arhetipski simbol ženstvenosti u lokalnom kriminalnom i paravojnom podzemlju – omoti njenih glazbenih albuma čvrst su prilog izgradnji takvog imidža. Njen su primjer ubrzo slijedile i druge izvođačice poput Seke Aleksić, prilagođavajući se ulozi višenamjenskih zabavljačica u sumnjivim beogradskim diskotekama. Muški izvođači, lišeni uvjerljivih tjelesnih atributa koje posjeduju ženske kolegice, uglavnom i dalje igraju na kartu 'čovjeka iz naroda' s kojim se publika može poistovjetiti. No, i njihov imidž sve više tone u kič, sve do potpuno apsurdnih transformacija poput one Šabana Šaulića iz opuštenog debeljka sa smiješnom frizurom u grotesknog ćelavca u skupom odijelu, na tragu perverznijih filmskih uloga Petera Lorrea. Vrlo bitna promjena je i prelazak s analognih na digitalne alate dizajna, što u ovom razdoblju dovodi do drastičnog pada kvalitete tipografskog izražavanja na omotima glazbenih albuma. Tipografski nedovoljno obrazovani dizajneri posežu isključivo za fontovima najdostupnijima na tržištu, često samo onima dobivenima u paketu s najosnovnijim kompjuterskim programima koji se u principu ne koriste u vizualnom oblikovanju (Word i slično). Reprodukcija fotografije također je niske kvalitete, a vrlo su česti primjeri digitalnog kolaža rađeni po uzoru na dizajn iz 'novokomponovanog' razdoblja, no uz pretjerivanje u uporabi tek otkrivenih digitalnih efekata, što krajnji rezultat naprosto čini neukusnim i prenapuhanim. Očito je, stoga, da je u ovom razdoblju dizajn doslovno pao u nesvijest, a vizualni repertoar dizajnera u kreiranju komunikacije za novu generaciju izvođača tek se počinje formirati.

Digitalna revolucija dala je dizajnerima velik broj mogućnosti, ali bez svijesti kako da njima ovladaju, budući da u samom projektnom zadatku nije bilo važno promisliti širi kontekst i procijeniti subjekt, pa prema tome riješiti problem ili izraziti stav, već je primarni cilj proizvesti što više prema što većoj potražnji, za publiku koja sve više troši. K tome, sredinom 90-ih godina, nakon svog prvog silovitog nastupa, turbo-folk se tek počinje konsolidirati kao koherentna supkultura s vlastitom strukturom i socijalnim normama, pa tako i imidžom i vizualnim jezikom. Trebat će proći još nekoliko godina dok taj jezik ne postane fluidan i fleksibilan, a dizajneri njime suvereno ovladaju, odnosno dok se najveće zvijezde turbo-folk glazbe ne uspnu na pozicije vlasti i moći u srpskom društvu i društvu ostalih država bivše Jugoslavije. Tek će tada turbo-folk produkcija i izdavaštvo zadobiti oblik profitabilne industrije, a dizajneri angažirani u oblikovanju vizualne komunikacije najtiražnijih izvođača izgradit će svijest o tome što rade i zašto. No, hoće li to biti na korist ili štetu ostatka društva, uskoro ćemo vidjeti. Za ilustraciju karakteristika dizajna u razdoblju opisanom u ovom poglavlju poslužit će nekoliko omota CD-a Cece i Seke Aleksić, te njihovih muških kolega Šabana Šaulića i Željka Šašića.

Svjesno dizajniranje u nesvjesne svrhe


Ovo razdoblje, čije su karakteristike već naznačene u prethodnom poglavlju, pokriva godine od kasnih 90-ih pa otprilike sve do danas. Protagonisti su manje-više isti, uz pojavu par novih, originalnih figura koje polako mijenjaju trendove na turbo-folk sceni. Dizajn turbo-folka od neuvjerljivih fotomontaža i tipografskih stranputica postaje jasno profilirani vizualni jezik sa standardiziranim repertoarom elemenata i simbola, a veći budžeti i skuplja produkcija glazbenih numera i spotova stvaraju potrebu i za raskošnijim dizajnom, u kojemu se po prvi put od 'novokomponovanog' razdoblja javlja bogata ornamentika. No ornament više nije suzdržan i apstraktan, već zasnovan na razgranatim biomorfnim oblicima, kao i na motivima ranije poznatima iz turbo-folk supkulture, poput karakterističnih 'tribal' tetovaža i tome slično. Također, vizualni jezik sve je eklektičniji, stoga nije rijetkost da dva uzastopna omota albuma nekog izvođača, npr. Cece Ražnatović, odlikuje naglašena ilustrativnost (Idealno loša), a potom suzdržani minimalizam koji u prvi plan ističe živopisnu pojavu izvođačice (Gore od ljubavi), pa konačni rezultat ipak ostaje u granicama poznatog kanona oblikovanja. Ipak, ugođaj ovih omota naglašeno je post-moderan, s tim da se u ovom slučaju ne radi o izravnom citiranju referenci iz povijesti umjetnosti i popularne kulture, već o istrošenim derivatima postojećih stilova koje turbo-folk dizajneri preuzimaju iz treće ili četvrte ruke, u trenutku kada je njihov simbolični potencijal već debelo istrošen, a sve što ostaje puka je forma spremna u sebe primiti bilo kakav sadržaj, pa i onaj etički vrlo upitan. Nove digitalne obrade tradicionalnih, modernističkih i post-modernističkih tipografija proširile su mogućnosti dizajnera u obradi verbalnih informacija, no fontovi i rezovi kombiniraju se bez ikakvog reda i smisla, kao i u prethodnom razdoblju, samo što se sada dizajn doima dorađenijim i sofisticiranijim, zbog toga što su autori u potpunosti ovladali svojim izražajnim tehnikama i na raspolaganju imaju veće budžete. Novi-stari pristup tipografiji vidljiv je iz omota albuma Dare Bubamare (Dara Bubamara) i Seke Aleksić (Dođi i uzmi me). Posebno su albumi Seke Aleksić nepresušan izvor tipografskih ekshibicija, do te mjere da se čini da po prvi put u razvoju dizajna turbo-folka na omotu nije isključiv naglasak samo na fotografiji izvođačice, već na sveukupnosti raznorodnih vizualnih elemenata, koje se unatoč prividnoj nepomirljivosti njezini dizajneri trude uklopiti u jedinstveni proizvod.

Začudo, jedna izvođačica udaljava se od ovakvog pristupa i nudi osvježenje u dizajnu turbo-folka, a donekle i u glazbenom pristupu. Po prvi puta se u turbo-folk supkulturi pojavljuje auto-ironija i neskrivena medijska manipulacija, kao i posve dovitljivo i konceptualno promišljanje vlastitog imidža. Riječ je o Jeleni Karleuši, na čijim su omotima albuma (Magija, JK Revolution) dizajneri po prvi put uveli pročišćeni minimalizam kao dominantno stilsko određenje. No, većina aduta polaže se na Karleušin imidž, koji se doima poput namjernog pretjerivanja svim poznatim klišejima izgleda i ponašanja srpske turbo-folk izvođačice. Je li riječ o svjesnom kreativnom procesu i duhovitoj kritici cjelokupne turbo-folk supkulture, ili pukom pretjerivanju u svrhu ostvarenja većeg profita nudeći publici nešto što još nije iskusila, nije posve jasno. Ipak, činjenica je da imidžom i pristupom medijima, a posebno produkcijom glazbenih spotova Jelena Karleuša odskače od ostatka turbo-folk scene. Hrvatski pandan općem pristupu dizajnu turbo-folka u ovom razdoblju svakako je Colonia, čiji noviji omoti albuma čak i više nego kod srpskih izvođača znače paljbu iz svih raspoloživih sredstava. Poput srpskih turb-folk zvijezda, i Colonia je prešla dug put od relativno benignih omota kao što je onaj za kompilaciju Gold Edition, do omota novijeg albuma Pod sretnom zvijezdom, koji se gotovo može uzeti za ekstremni, arhetipski primjer svega imanentnog turbo-folk dizajnu i turbo-folk supkulturi. Uz tekst će biti priložena slika koja u ovom slučaju doista govori više od tisuću riječi. Bitno je samo istaknuti kako su u dizajnu omota iskorišteni doslovno svi do sada popisani elementi vizualnog jezika turbo-folka, te se ovo djelo može promatrati kao eklektično putovanje od najranijih digitalno kreiranih omota turbo-folk CD-a i kazeta do sofisticirane suvremene medijske manipulacije turbo-folk dizajnera, svojevrsni 'tour de force' višegodišnjih težnji cjelokupne supkulture i u vizualnom smislu njen najpotpuniji izraz.

Svijest o svemu, ali čemu?

Posljednje poglavlje ovog teksta rezervirano je za jedan usamljeni primjer dizajna turbo-folka, uspješan i kvalitetan prema standardnim kriterijima 'dobrog' dizajna, kojima se vodi većina struke i kritike, a (nadajmo se) i barem jedan dio publike. Dok je dizajn opisan u prethodnom poglavlju svjesno stvaran da bi podilazio najnižim željama i potrebama ciljne skupine, ne potičući je ničime na razmišljanje i računajući na reakciju samo osnovnim emocijama zadovoljstva i ugode; ovaj put pred nama neočekivano stoji dizajn koji ne igra na prvu loptu, sadrži niz referenci na popularnu medijsku kulturu izloženih na lucidan i višeznačan način, i u konačnici provocira i zadirkuje svoju publiku, što znači da ju ne podcjenjuje. Riječ je o omotu albuma visokotiražnog albuma Burek popularnog bosanskog pjevača Dine Merlina, djelo poznatog dizajn studija Trio/Fabrika iz Sarajeva. Za početak, nigdje na omotu, niti u popratnoj knjižici, ne pojavljuje se fotografija izvođača, što je u dizajnu turbo-folka apsolutni presedan. Vizualni jezik je minimalistički, ali ne poput dosad viđenih primjera turbo-folk omota, već blizak izrazu omota ploča post-punk i elektronskih izvođača kao što su Gang of Four i Kraftwerk. Sadržaj i koncept dizajna temelji se na vizualnoj komunikaciji tradicionalnog recepta za burek, tu nezaobilaznu balkansku poslasticu. Na naslovnici omota vidimo apstrahiranu ilustraciju savijače od tijesta i mesa razvijenu do razine korporativnog simbola, a sustav boja (crvena i žuta uz dodatak sive i bijele) sasvim sigurno nije slučajna referenca na lance brze hrane od McDonaldsa do KFC-a. U knjižici se nalaze sjajno izvedene ilustracije bake koja mijesi burek, uz verbalno označene elemente nužne u pripremi ovog nadaleko poznatog jela. Osim bake, pred nama je i niz ponosnih radnika u identično dizajniranim odijelima, s korporativnim znakom bureka na kapama.

Zanimljivo, ni jednoj od ovih osoba nisu pridodane individualne karakteristike, one se ni po čemu ne razlikuju, samo su ujedinjene u jedinstvenoj svrsi – masovnoj proizvodnji, distribuciji i potrošnji ukusnog bureka. Je li ovaj dizajn kritika cjelokupne turbo-folk supkulture i s njom povezanog mentaliteta? Je li riječ o prikazu 'novokomponovanog' kapitalističkog Balkana kao provincije zapadnih velesila, gdje lokalna tradicija nema izbora do prilagoditi se matrici novog neoliberalnog načina proizvodnje? Moramo li svoje posebnosti 'brendirati' prema ustaljenoj praksi da bi ih očuvali u vrlom novom svijetu privatnog biznisa? Može li burek opstati samo ako se iz privatnih pekara malih obrtnika preseli u korporativni svijet i proizvodi se samo po špagi, svugdje istog mirisa i okusa? Je li ovaj lucidni komentar proizvodnje bureka paralela s proizvodnjom turbo-folk glazbe, koja je niz utjecaja originalnih i autohtonih lokalnih glazbenih idioma pretvorila u žanr koji s originalnošću nema ama baš nikakve veze, ali donosi sigurnu zaradu? I konačno, shvaća li publika turbo-folka koje su granice mogućnosti toga žanra, shvaća li kakva je priroda njemu pridruženih vrijednosti? Je li tipična turbo-folk publika u stanju shvatiti i nasmijati se slojevitosti i razigranosti ovog sjajnog omota? Je li za dizajnera nužno pomicati granice sadržaja i forme, je li upravo to (uz poštivanje barem nekih minimalnih, samorazumljivih moralnih vrijednosti) uvjet njegovog etičkog i estetskog opstanka? Mogu li dizajn i njegova ciljna skupina zajedno rasti i međusobno se podupirati? Omot albuma Burek otvara sva ta, i još mnoga pitanja, čime je u direktnom raskoraku sa svime do sada opisanim i analiziranim u ovom eseju. Znači li to da turbo-folk glazba kao žanr ima budućnost, samo ako sebi postavi izazove koji ju mogu razviti u slušanja vrijednu umjetničku formu? Ili je takva inicijativa potpuno nemoguća, a albumi poput Bureka služe tome da publici svrnu pozornost na njene negativne stane, te zdravo razumski izazovu 'car je gol' efekt? Svaka od ovih interpretacija podjednako je moguća, za razliku od tipičnog turbo-folk dizajna koji dopušta samo jedno viđenje – ono koje nam nameće njegov subjekt. Turbo-folk dizajn teži tome da u očima javnosti stvori poželjnu sliku o sebi, premda njegov sadržaj vrlo vjerojatno stoji na etički i estetski vrlo upitnim temeljima. Dizajn albuma Burek jedan je od međaša koji uzrokuje, prema Brechtovoj terminologiji, 'efekt začudnosti ' u postojećim kanalima komunikacije u supkulturi kojom smo se ovdje bavili. Publika ima priliku postati svjesna procesa koji se oko nje i mimo nje događaju. Završni zaključak može biti – djela ovakvog tipa treba nam mnogo više ne samo u glazbenoj industriji, već i u ostalim djelatnostima zagađenima onime što Rambo Amadeus široko i sveobuhvatno podrazumijeva pod turbo-folkom.

tekst: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook