'Strast i bunt - ekspresionizam u Hrvatskoj', osvrt na izložbu

Autor: Bojan Krištofić

Valja pohvaliti i prikladno osmišljen i proveden dizajn izložbe – tipografsko oblikovanje verbalnih informacija i prateća signalizacija urađeni su kvalitetno, promišljeno, nenametljivo i dosljedno, te nadasve čitko i pregledno, što s nekim ranijim izložbama u Klovićevim dvorima nije bio slučaj - PIŠE: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Književna republika, 1923. oblikovanje: Ljubo Babić

Književna republika, 1923. oblikovanje: Ljubo Babić

Ljubo Babić: naslovna stranica časopisa Plamen, 1919.

Ljubo Babić: naslovna stranica časopisa Plamen, 1919.

Sergije Glumac: grafička mapa Le Metro, 1928.

Sergije Glumac: grafička mapa Le Metro, 1928.

Vilko Gecan: Kovači, 1920.

Vilko Gecan: Kovači, 1920.

Marijan Trepše: U kavani, 1919.

Marijan Trepše: U kavani, 1919.

Juraj Škarpa: Glad, 1921.

Juraj Škarpa: Glad, 1921.

Alfred Albini: Zgrada Hrvatskog kulturnog društva Napredak nakon izgradnje prema projektima Stjepana Planića, 1936.-1937.

Alfred Albini: Zgrada Hrvatskog kulturnog društva Napredak nakon izgradnje prema projektima Stjepana Planića, 1936.-1937.

Vera Milčinović-Tashamira, 1924.-1925.

Vera Milčinović-Tashamira, 1924.-1925.

Ekspresionizam, jedan od najznačajnijih avangardnih umjetničkih pravaca u prvoj polovici 20. stoljeća, u Hrvatskoj je ponajviše uzeo maha u razdoblju od kraja Prvog svjetskog rata i raspada Austro-ugarske monarhije do utvrđivanja Vidovdanskog ustava i uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije, te kasnijeg atentata na Stjepana Radića i ostale HSS-ove zastupnike u beogradskoj skupštini 1928. godine. Ovakva je kronologija istaknuta i u pratećim informacijama izložbe Strast i bunt – ekspresionizam u Hrvatskoj. Dakle, tokom dvadesetih godina, zahvaljujući i vezama s austrijskom, odnosno njemačkom kulturom Weimarske Republike, ekspresionizam je na području 'stare Juge' cvjetao, a poseban je pečat ostavio u hrvatskom slikarstvu, kiparstvu, grafici, književnosti, kazalištu, likovnom oblikovanju, pa i na filmu i u suvremenom plesu, kako po prvi put prikazuje ova intrigantna izložba. Neki izlošci posljednjih su godina bili već mnogo puta prikazani na različitim izložbama domaće avangardne umjetnosti, neke od njih i u organizaciji Klovićevih dvora, te na recentnoj, obimnoj izložbi Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. A znamenita djela pojedinih prvaka domaćeg ekspresionizma, poput Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea i Vilka Gecana, bila su u novije vrijeme prikazana i na samostalnim retrospektivnim izložbama, mahom u Umjetničkom paviljonu, također u Zagrebu.

Međutim, i pored dobro poznatih, ali uvijek rado viđenih remek-djela poput Tartaglijinog Autoportreta iz 1917. godine, Uzelčeve Sfinge velegrada i Venere iz predgrađa, Trepšeove Golgote, Šulentićevog Čovjeka s crvenom bradom, Gecanovog Cinika, Babićevih Crnih zastava i drugih slika koje su obilježile povijest zagrebačkog Proljetnog salona, izložba sadrži i brojna iznenađenja, neka djela do sada manje poznata široj publici. Tu bih posebno istaknuo nekoliko Meštrovićevih niskih reljefa u drvu, koji zorno svjedoče o njegovom dubokom poznavanju ovog plemenitog, oku ugodnog materijala. Reljefi prikazuju biblijske prizore – Kristovu muku, skidanje s križa i oplakivanje, a izbrušeni su takvom poetskom rafiniranošću od koje bukvalno zastaje dah. Umjetnik je umio prepoznati prirodne, desetljećima razvijane strukture, nabore i ožiljke u živom tkivu stabla, te ih iskoristiti u oblikovanju anatomije svojih figura, kao i Isusovih rana i izboranog lica. Izdužena tijela Krista, Bogorodice i ostalih biblijskih likova svjedoče o naslijeđu secesije i srednjovjekovne umjetnosti u Meštrovićevom radu, dok jedan manji, samostalni komad – Kristova glava – predstavlja umješno spajanje antičkih utjecaja i posve modernih, ekspresionističkih strujanja. Izraz Kristovog lica u ovom nadahnutom prikazu nije daleko od bezimene, izmučene figure s Munchovog Krika.

Nadalje, prikazan je velik izbor ekspresionističke grafike iz Kabineta grafike HAZU, pri čemu valja spomenuti cjelovitu Gecanovu mapu Ropstvo u Siciliji, kao i njegove i Uzelčeve ilustracije ranih Krležinih novela u tušu i litografiji, a tu su i zanimljivi drvorezi Sergija Glumca iz mape s prikazima tunela podzemne željeznice. Za razliku od secesijske grafike, koja često prikazuje fantastične prizore i snoviđenja, ekspresionistička grafika poput pripovijedaka Iz velegradskog podzemlja Vjenceslava Novaka i ostalih književnika hrvatske moderne zadire duboko u podzemlje metropole i ostalih domaćih gradova, prikazujući deformirane likove, izgubljene na marginama društva; kockare i bludnice; krčme, pijanstva i tučnjave; te općenito moralni rasap svakodnevnice u jeku Prvog svjetskog rata i poraća. Uopće, književnici i slikari/grafičari dvadesetih godina vrlo usko surađuju, bilo u ilustriranju samostalnih književnih djela pisaca poput Krleže, Antuna Branka Šimića i Ulderika Donadinija, bilo u likovnoj opremi programskih časopisa i manifesta kao što su Plamen, Juriš, Vihor, Vijavica i ostali. Posebna je vrijednost izložbe što su osim reprodukcija naslovnica ovih časopisa prikazana i njihova originalna, danas raritetna izdanja, a da i ne govorim o nekim knjigama poput nastupne Šimićeve zbirke Preobraženja, čiju je naslovnicu oblikovao Sava Šimunović. Sve su to izlošci neupitne, antologijske vrijednosti, podsjetnik na začetke likovnog oblikovanja u Hrvatskoj, a kasnije domaćeg grafičkog dizajna u SFRJ.

Osim dobro poznatih djela renomiranih slikara, izloženo je i par slika ekspresionista zemljopisno udaljenih od Zagreba, stoga i nažalost manje poznatih u široj slici ekspresionizma u nas. Među njima je i Josip Leović i njegova slika osječke katedrale, izrazite kolorističke snage i sugestivnosti u prikazu svjetlosnih efekata, na pola puta od Monetovih radikalnih prikaza katedrale u Rouenu do standardnih ekspresionističkih kolorističkih postupaka u maniri umjetnika iz ključne skupine Die Brucke (Most) iz Dresdena. Izloženo je i nekoliko crteža Dubrovčanina Ignjata Joba, nažalost ne i slika koje bi pokazale koliko je ovaj izvanredni umjetnik bio upoznat sa strujanjima fovizma i ekspresionizma, te ih skladno uklopio u svoje primorske motive. Tu je i još nekoliko manje poznatih umjetnika, kao što je Tomislav Kolombar i njegova slika Čovjek s bijelim licem, koje ova izložba iznova afirmira i dosljedno uklapa u korpus ekspresionističkog nasljeđa.

Kao jedinstveno otkriće izložbe nameću se fragmenti dva nijema ekspresionistička filma Franje LedićaAngelo, misterij Zmajograda i Zapušteno dijete, koje je ovaj neobični umjetnik, 'prvi filmski režiser u Jugoslaviji' režirao nedugo nakon što je u Weimarskoj Republici usvojio zanat i upoznao filmsku industriju; tada jednu od par najvećih i najprofitabilnijih u svijetu, s namjerom da se u Hrvatskoj, pored režiranja, bavi i produkcijskim poslovima i distribucijom njemačkih filmova na tržištu Kraljevine SHS. Štoviše, na izložbi saznajemo zanimljivu informaciju kako je premijera prvog od spomenutih filmova održana u Zagrebu mjesec dana prije njemačke premijere Kabineta doktora Caligarija režisera Roberta Weinea i scenarista Carla Mayera, a kako sada znamo da je i Ledićev film izraziti primjer ekspresionističke estetike, čini se da je doista riječ o jednom od pionira ove stilske škole u povijesti filma, neopravdano zapostavljenog i zaboravljenog. Službena će filmska povijest kao prvog hrvatskog režisera i začetnika cjelokupne jugoslavenske kinematografije vjerojatno i dalje priznavati Oktavijana Miletića, zahvaljujući mnogo širem i bogatijem opusu, kao i razgranatoj organizatorskoj i pedagoškoj djelatnosti.

Također, valja pohvaliti i prikladno osmišljen i proveden dizajn izložbe – tipografsko oblikovanje verbalnih informacija i prateća signalizacija urađeni su kvalitetno, promišljeno, nenametljivo i dosljedno, te nadasve čitko i pregledno, što s nekim ranijim izložbama u Klovićevim dvorima nije bio slučaj. Inače, autor stručne koncepcije izložbe je prof. dr. Zvonko Maković, dok je u pripremi izložbe sudjelovao niz eminentnih stručnjaka relevantnih za pojedina područja: Tvrtko Jakovina (povijesni kontekst), Lovorka Magaš (grafika), Jasna Galjer (grafički dizajn), Dragan Damjanović (arhitektura), Krešimir Nemec (književnost), Ana Lederer (kazalište), Eva Sedak (glazba), Maja Đurinović (ples) i Daniel Rafaelić (film). Kustosica izložbe je Iva Sudec. Kako izložba ne oskudijeva zanimljivostima i još jednom ističe kontinuiranu snagu i utjecaj domaće umjetnosti dvadesetih godina na kasniji razvoj likovne, kazališne i filmske produkcije, ne sumnjamo kako će biti rado gledana i vrlo posjećena.

tekst: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook