Od Bruna Pogačnika do Laube i natrag

Autor: Bojan Krištofić

Izložbom The Magic is Gone (but the Filth is Still There) u Laubi, Bruno Pogačnik riješio se viška identiteta, a Filjio, Puma 34 i John Croat otišli su u povijest. BOJAN KRIŠTOFIĆ otišao je pak vidjeti izložbu i napisati osvrt, a vratio se pun dojmova upravo o Kući za ljude i umjetnost, koja je u međuvremenu ovjenčana godišnjom nagradom UHA-e 'Bernardo Bernardi' za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja

Lauba (od njem. laub – lišće, lokalni naziv za kružni drvored u Vrbovcu), nastala je kao sinergija djelovanja tvrtke Filip Trade, umjetničke zbirke koja se uz nju formirala, te novoosnovane udruge Lauba, zadužene za koordinaciju aktivnosti u galeriji. Relativno velika, prostrana izložbena hala dio je poslovnog kompleksa matične tvrtke, a riječ je o zgradi staroj više od sto godina – nekadašnjoj konjušnici i jahaonici austrougarske vojske, zatim pogonu za preradu pamučne robe, te naposljetku skladištu. Kvartovi Črnomerec i Kustošija obiluju ovakvim napola propalim prostorima koji vape za obnovom i prenamjenom, kao, uostalom, i mnoge druge zanemarene lokacije u Zagrebu. Naravno, kako to obično biva, prostor stare konjušnice preuređen je i oplemenjen zahvaljujući privatnoj inicijativi i kapitalu, dok je Grad odigrao rutinsku ulogu posrednika koji uglavnom čeka da mu kvalitetni projekti tresnu na stol. No, uređenjem prostora Laube ostvaren je skladan spoj stare, suzdržano secesijske i industrijske vanjštine (naravno, uz obnovu i prilagodbu fasade novoj funkciji, između ostalog i sugestivnom crnom bojom zidova i crnim staklima) i sirove unutrašnjosti, gdje su neki funkcionalni elementi interijera netaknuti (na primjer, cigleni zid i raskošni, visoki prozori), a drugi su promišljeno uklopljeni u identitet cijele hale (drveni pod), sada Kuće za ljude i umjetnost Lauba.

Uredski prostor nije odvojen od izložbenog, a korištenjem niza aluminijskih montažnih panela isti se preoblikuje prema potrebama aktualnog programa, i tako se ostvaruje neprekidna dinamičnost interakcije Kuće i njenih korisnika. Također, u ulaznom dijelu galerije nalazi se ugodan, nevelik kafić, pri čemu prelazak iz kafića u izložbeni prostor prepun svjetla, s vrlo visokim stropom, predstavlja zanimljiv i dojmljiv kontrast, i još jednu nadahnutu igru tima za uređenje galerije. Tim je predvodila arhitektica Morana Vlahović, ponajviše zaslužna za posve suvremen izgled i osvježavajuću funkcionalnost zgrade, dok kustosica Vanja Žanko s nizom suradnika kontinuirano osmišljava program galerije.

Pogačnikova izložba već je dobila vrlo dobar prijem u medijima, uglavnom zbog toga što je riječ o umjetniku posljednjih godina neprekidno prisutnom u kolektivnoj svijesti različitih generacija Zagrepčana, upravo zato što je autor izložbe izabrao ulicu kao svoju izvornu izražajnu platformu, te je skrivajući se iza pseudonima Filjio vrlo brzo postao ključni predstavnik lokalne ulične umjetnosti. Unazad osam do deset godina bilo je nemoguće ne primijetiti karakteristične crteže na fasadama brojnih zgrada u centru grada, ali i šire (crtanih kredom i drugim tehnikama), artikuliranih na tragu art bruta, koji su osim zanimljivih estetskih kvaliteta često posjedovali i jasnu kritičku poantu, nerijetko postignutu odnosom crteža i radne površine. Idealan primjer Pogačnikov je crtež ranije prisutan na jednoj zgradi u Savskoj ulici, gdje su kružne perforacije u zidu dodavanjem bešteka pretvorene u tanjure, dok je ispod 'posuđa' autor nacrtao janjca na ražnju. U prepoznatljivom autorovom stilu, omiljeno hrvatsko jelo postalo je čudni, čudovišni gurmanski fetiš i uznemirujuća metafora kolektivne neumjerenosti u trošenju životnih resursa čija je količina svakako ograničena. Sličnih je primjera bilo doista posvuda, i oni su s vremenom postali neizostavan dio gradskog vizualnog identiteta.
Kasnije je Pogačnik nastavio s radom u sklopu kolektiva Puma34, te je donekle promijenio izraz, sve se više šireći u treću dimenziju, premda je i dalje ostao u okvirima ulične umjetnosti, no sada su težište rada postali analogni i digitalni kolaži, koji su uvijek sugerirali mogućnost skulpture. Naposljetku se to i dogodilo.

Nakon skupne izložbe u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva i objavljivanjem knjige u vlastitoj nakladi, kolektiv Puma34 je raspušten, a Bruno Pogačnik se prvom samostalnom izložbom u galerijskom prostoru također i prvi put publici predstavio imenom i prezimenom. Umjetnik posjeduje izraziti osjećaj i tempo za oglašavanje svoje djelatnosti, što je danas legitimna i potrebna sposobnost i u takvoj branši, te je svakako prednost što cjelovitu marketinšku aktivnost vezanu uz svoj rad on može vršiti sam, prilagođavajući tako sustav izlaganja i distribuciju umjetnina svojim potrebama. Trenutak je bio savršeno odabran. Dijelu publike možda je zasmetalo donekle pompozno otkrivanje stvarnog identiteta umjetnika u većini relevantnih medija, no riječ je o logičnoj kulminaciji desetogodišnjeg razvojnog procesa. Naposljetku, konceptualno promišljanje djelovanja u Pogačnika nije samo sebi svrha – ono precizno upućuje na same materijalne radove, koji zbog svoje maštovite figurativnosti i slikovitosti na publiku trenutno ostavljaju snažan dojam. Više nego kod mnogih domaćih suvremenih umjetnika, oni odskaču originalnošću vizije, čak i ako autorova slojevita vizualna naracija nije uvijek sasvim jasna ili svima vidljiva.

Pogačnikov prilog aktualnoj postavi Laube u biti se sastoji od samo dva, usko povezana rada. Riječ je o jednoj monumentalnoj skulpturi i jednoj mobilno-svjetlosnoj instalaciji s bogatim ilustracijama u kolažu. Naziv skulpture The Magic is Gone (But the Filth is Still There) dao je ime izložbi – to je rad u kombiniranoj tehnici koji u tri dimenzije predstavlja daljnji razvoj autorovih prepoznatljivih motiva. Zastrašujući likovi sastavljeni od otpadaka industrijskog društva, smješteni na brdašce od rahle zemlje, okruženi prepariranim životinjama odjevenima u nakaradne dječje oprave, u biti su potomci one lešine koja se nekad okretala na ražnju u Savskoj ulici. Oni simboliziraju neumjerenost trošenja, prerade i pretvorbe u izmet svega što nas okružuje, te poput malignih tumora izrastaju u sada neprijateljskom okolišu. Pop-kulturni citati u detaljima, kao i korištenje gotovih predmeta poput televizora otkrivaju autorove utjecaje i njegovu povezanost s neo-dadaistima prošlog stoljeća (Rauschenberg, Nam June Paik), te sličnim kasnijim strujanjima. No, kako rekosmo, Pogačnikova snažna vizija i promišljenost djelovanja povezuju radove iz najrazličitijih medija u vrlo heterogenu, ali čvrstu cjelinu kroz koju se provlače slični motivi i stavovi. Upravo su uvjerljivost i dosljednost u oblikovanju umjetnina, zajedno sa spremnošću na promjene ukoliko se uklapaju u zacrtanu liniju umjetnikovog razvoja, vrline koje fasciniraju gledaoca.

Poticajna je također autorova neselektivna uporaba referenci iz različitih masovnih medija i industrije zabave, poput stripova i računalnih igara, što je posebno vidljivo u drugom radu, nekoj vrsti reklamnog panoa iz pakla u tri čina. Na prvi pogled, ova tri kolaža, potpomognuti nametljivim svjetlom i mobilnim elementima, prikazuju smak svijeta, čistu apokalipsu. Autor razmetljivo pretjeruje s motivima koji nas ionako svakodnevno vrebaju sa svih strana – gomilaju se dijelovi tijela, strojeva, razni unutarnji organi, roboti, iznutrice i kič tipografija, ali na sve to smo već navikli. Otupjeli na ovakva čudaštva, Pogačnikove likove promatramo s dozom ugode i razdraganosti – oni nas zabavljaju baš kao i noćne more iz holivudskih blockbustera, ali ako ih pomnije promotrimo, postaju doista zastrašujući. Neprekidno izloženi sličnim podražajima, mi takve likove i slike primamo u sebe i oni neizbježno postaju dio naše podsvijesti. Istodobno nam se gade i privlače nas, i ovaj kompleksni odnos suvremenog čovjeka i njegovih mitova i virtualnih iskustava u Pogačnikovom radu dobiva nadahnutu i vještu interpretaciju.

Pogačnikovi radovi nisu jedina vrijednost u trenutnom postavu Laube. Valja istaknuti još barem dva imena, dva slikara bliskih izraza, ali vrlo različitih tema i opservacija. Prvi je Lovro Artuković, javnosti dobro poznat hrvatski umjetnik srednje generacije s berlinskom adresom. Njegove slike velikih formata, izvedene u foto-realističnoj maniri, nakrcane opsežnom simbolikom, detaljnom naracijom i citiranjem djela klasične umjetnosti kao da predstavljaju razaranje tradicionalnog slikarstva slikarskim sredstvima, na što i upućuje naslov jedne slike. Promatrač se može diviti umjetnikovoj vještini i tehnici komponiranja, portretiranja i tome slično, ali takvim pristupom gubi se poanta autorovog mukotrpnog rada, a to je rastezanje medija tradicionalne slike do jedne moguće granice. Izložene slike u potpunosti negiraju emotivno poistovjećivanje publike s djelom, pa i odmak i odbijanje – slike nas prisiljavaju da ih promislimo onako kako to želi umjetnik – kao racionalnu konstrukciju, a nipošto kao intuitivno satkanu kompoziciju. U Artukovićevim slikama nema slučajnosti, ali rezultat umjetnikovog truda svejedno je impresivan zbog paradoksalnog odnosa stila i sadržaja, svjesno gurnutog u prvi plan.

S druge strane, mladi Stipan Tadić, koji je nedavno diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, foto-realistični pristup koristi u komunikaciji svog intimnog obiteljskog okruženja. Triptih portreta njegovog brata, oca i djeda u jednakim formatima i proporcijama, u kombinaciji s autoportretom manjeg formata, tvori dirljivo i poetično svjedočanstvo životnih mijena u jednoj usko povezanoj zajednici. Samostalno izložene, ove bi slike patile od predvidljivosti tehnike, no zajedno gotovo da čine likovni haiku o starenju i prolaznosti, nenametljivo melankoličnog ugođaja, s jasno izdvojenim autorovim likom, koji se svjesno povlači u pozadinu, puštajući lica starijih članova obitelji da govore sama za sebe. Ipak, Tadić ističe svoju povezanost s likovima na triptihu, te diskretno uklapa svoje gordo lice u neprekidnu obiteljsku smjenu generacija.
Drugi izlošci – mahom skulpture i lumino-kinetički objekti različitih umjetnika također zaslužuju pozornost publike i razlog su za posjetu galeriji. Smještena izvan strogog centra Zagreba, Lauba će neminovno postati jedan od ključnih faktora decentralizacije grada, a već je sada putokaz kako ubuduće treba koristiti slične napuštene i propadajuće prostore.

tekst i fotografije: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook