Radionica Petikat - razmjena simbola i stvaranje metafora

Autor: Bojan Krištofić

U različitim slikovnicama, bilježnicama, torbama, odjevnim predmetima, plakatima, pisaćem priboru i slično; javljaju se likovi biciklista, plišanih životinja (posebno medvjeda), glazbenika, ptica, nosoroga, i ostalih navještaja narativnog tkiva koje se, čini se, rasplinjava u tim mnogobrojnim izlošcima, dopuštajući posjetitelju da dio priče ponese sa sobom. Uz izložbu Dućan metafora radionice Petikat u Laubi, kući za ljude i umjetnost. Piše: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Stanislav Habjan i Daniel Žeželj dvije su multimedijalne umjetničke osobnosti prisutne na domaćoj, regionalnoj, ali i međunarodnoj sceni vizualnih umjetnosti još od ranih osamdesetih godina, kada Boris Greiner i Habjan kao Greiner & Kropilak Mailart Office djeluju u području dizajna vizualnih komunikacija, književnosti, stvaranja instalacija i izvođenja performansa, bilježenja filmskih zapisa, i tako dalje. Istodobno, Žeželj ostvaruje razgranatu aktivnost autora stripova, što ga dovodi do velikih uspjeha u Italiji (gdje je živio devedesetih godina), a kasnije i u SAD-u, gdje paralelno stvara vrlo intimne, poetske strip-novele (objavljene u nizu albuma u Hrvatskoj i inozemstvu), te u suradnji s renomiranim scenaristima (Darko Macan, Brian Azzarello i drugi) radi na komercijalnim stripovima za najveće američke izdavače (Marvel, DC Comics), uvijek u prepoznatljivom autorskom ključu. Sa suprugom, proslavljenom jazz glazbenicom Jessicom Lurie, često izvodi glazbeno-vizualne performanse koje smo imali prilike vidjeti i u Zagrebu, a u takvim nastupima znaju sudjelovati i Habjan i Greiner. Od sredine devedesetih nadalje, njih trojica združeno djeluju u Slipa konfidenci, 'agenciji slijepog povjerenja' (Žeželj), u zajedničkim grafičko-literarno-izvedbenim aktivnostima, što od 2001. godine postaje Petikat, oblikovna manufaktura i produkcijska kuća zadužena za domaća izdanja Žeželjevih stripova, Habjanove dizajnerske projekte i niz drugih proizvoda koje upravo predstavljaju u Laubi.

U razdoblju od mjesec dana, ograđeni djelić Laube postao je radni prostor Stanislava Habjana, u kojem autor izložbe obavlja svoje svakodnevne poslove i komunicira s posjetiteljima, što je zanimljiv princip postava, blizak postupku porečko-riječkog dizajn studija Sonda na njihovoj izložbi u galeriji HDD-a prošle godine. Radni proces umjetnika i dizajnera se razgolićava i demistificira, a publika na najizravniji način uranja u njegov intimni svijet, svjedočeći transformaciji izložbenog prostora s vlastitim arhitektonskim vrijednostima u sobicu obilježenu vizualnim i verbalnim tragovima dvojice autora. Upravo je sinteza vizualnog i verbalnog ono što obilježava ovu izložbu. Takav se spoj čini prirodnim u duhu dosadašnjeg Habjanovog i Žeželjevog rada, ali ovakva ga cjelovita prezentacija niza njihovih manjih projekata diže na jednu višu razinu, gdje vizualna (i verbalna) estetika jednog ne prevladava nad drugim, te se njihovi prepoznatljivi motivi prožimaju u vrlo dosljednoj, horizontalno strukturiranoj poetskoj stvarnosti, prepunoj simbola građenih i razrađivanih godinama. U različitim slikovnicama, bilježnicama, torbama, odjevnim predmetima, plakatima, pisaćem priboru i slično; javljaju se likovi biciklista, plišanih životinja (posebno medvjeda), glazbenika, ptica, nosoroga, i ostalih navještaja narativnog tkiva koje se, čini se, rasplinjava u tim mnogobrojnim izlošcima, dopuštajući posjetitelju da dio priče ponese sa sobom.

Premda se neki predmeti u čiju je proizvodnju uložen veći novac (poput luksuznijih knjiga fotografija i pokrivala za glavu s ušima životinjskih likova), dakako, prodaju; Habjan ipak inzistira na razmjeni manjih predmeta – posjetioci su pozvani donijeti nešto, neki intimni zapis u bilo kojoj tehnici, i zamijeniti ga za nešto drugo. Riječ je o ritualu oplemenjivanja odabranog prostora detaljima koji mu daju živost, natopljenima sjećanjima, konkretiziranima u simbolima i metaforama koje izložbi daju naslov. Autori izložbe pozivaju posjetitelja na reakciju i interakciju s njihovim predmetima – listajući ih i gledajući, posjetitelj osjeća želju da vlastiti životni prostor preobrazi u nešto nalik ovom postavu. Potiče se potreba za bilježenjem, za komunikacijom, za rastakanjem osobnosti u neku vrstu multimedijalnog spomenara. Nedvojbeno, autori dijelom igraju i na kartu sentimentalnosti, no ona ne prelazi granicu 'dobrog ukusa'. Uostalom, zašto bi suvremena umjetnost i dizajn nužno morali poticati racionalni diskurs ili stvarati logičke igre i paradokse? Ponekad je dovoljno sanjariti da bi se dokazala autentičnost i ostvario prostor spontanosti i neposredne, kupnjom i prodajom neuvjetovane komunikacije.

tekst i fotografije: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook