Ideje za budućnost domaćeg plakata

Autor: Bojan Krištofić

Tijekom kolovoza na izložbi Ideje za plakat u NO galeriji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti moglo se razgledati četrdesetak plakata (iz Zbirke plakata MSU-a) renomiranih domaćih i regionalnih dizajnera, nastalih uglavnom tijekom 70-ih i 80-ih godina. Kako dovitljiva rješenja iz prošlosti mogu pomoći razvoju plakata u budućnosti, čitajte u nastavku. Piše: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Mihajlo Arsovski - Signalizam

Mihajlo Arsovski - Signalizam

Mihajlo Arsovski - Petar Hadžiboškov

Mihajlo Arsovski - Petar Hadžiboškov

Mihajlo Arsovski - Lončarić

Mihajlo Arsovski - Lončarić

Boris Bućan - Oslobođenje Skopja

Boris Bućan - Oslobođenje Skopja

Boris Bućan - Vodvilj

Boris Bućan - Vodvilj

Boris Bućan - Gorki Žuvela: Nezaposlenima ulaz zabranjen

Boris Bućan - Gorki Žuvela: Nezaposlenima ulaz zabranjen

Dalibor Martinis - Zakaj niš ne igra u kinima

Dalibor Martinis - Zakaj niš ne igra u kinima

Kustosica Kristina Bonjeković Stojković vjerojatno je zamislila ovu laganu i zanimljivu izložbu kao privlačan ljetni projekt kojim će u MSU privući stanovnike metropole i ponekog zalutalog turista tijekom sušnog kolovoza relativno siromašnog kulturom, s obzirom da se u izboru postava oslanjala na zvučna imena danas poznata i široj javnosti – Mihajla Arsovskog, Željka Borčića, Borisa Bućana, Mirka Ilića, Borisa Ljubičića, te Dalibora Martinisa, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Gorkog Žuvelu i druge – sve same prvake domaćeg grafičkog dizajna i suvremene umjetnosti. I doista, onome tko je MSU posjetio kako bi pronašao nešto što mu je na ranijim sličnim pregledima domaćeg dizajna promaklo, izložba je bila ugodno iznenađenje. Premda su u postavu dominirali plakati Bućana i Arsovskog, dok su ostali uvršteni autori ovom prilikom bili tek počasna pratnja, promatrajući plakate svjedočili smo izvanrednom pluralizmu konceptualnih i estetskih rješenja komunikacijskih problema, dijelom i zbog toga što su svi plakati pratili kulturne sadržaje – kazališne predstave i izložbe drugih umjetnika. Poznato je kako se 60-ih i 70-ih godina, u doba bujanja Novih umjetničkih praksi i procvata studentskog i alternativnog kazališta (u Zagrebu koncentriranog oko Teatra ITD), plakatu pristupalo nešto drugačije nego danas, kada i kazališne kuće s razrađenim i dosljednim vizualnim identitetom (GDK Gavella, donekle i Zagrebačko kazalište mladih), čiji su plakati odavno postali prepoznatljivi dio urbane vizure grada, moraju izboriti čvrstu poziciju na lokalnom i globalnom tržištu kulture, što uvjetuje određene komunikacijske standarde koji prije nekoliko desetljeća nisu bili preduvjet uspješne vizualne promocije.

Za početak, ako promotrimo plakate Arsovskog za izložbu Signalizam te izložbe Marina Tartaglie i Petra Hadžiboškova (nastale kasnih 60-ih), ako promislimo o njegovom poznatom, ekspresivnom tipografskom stilu, uvidjet ćemo kako je u većini slučajeva snažna individualnost ovog autora nadrasla sadržaj reklamiranog događanja, premda to nije naštetilo komunikaciji, dapače – pospješilo ju je i obogatilo. Zašto? U Arsovskog nema traga tipografskom čistunstvu, nema suvišnog respekta prema švicarskoj i kasnije, internacionalnoj tradiciji tipografije visokog modernizma. Post-modernim poigravanjem različitim historijskim stilovima pomoću pisama koja su mu tada bila dostupna, pod utjecajem filmskih špica, kiča klasičnog novinskog stripa i popularne rock kulture (uz suptilan ideološki temelj kontra-kulturnih studentskih pokreta), Arsovski je precizno izrazio kulturno-politički kontekst onoga vremena; kada su se mladi umjetnici i dizajneri nastojali odmaknuti od ponešto rigidnih ideala EXAT-a 51 i približiti se stremljenjima europske konceptualne umjetnosti, i time raskinuti sa samodostatnošću modernističke apstrakcije i neposredno sudjelovati u društvenim previranjima. Zbog toga, i zbog povlaštenog položaja plakata kao prestižnog medija dizajnerskog izražavanja (što se danas gotovo posve izgubilo), bilo je moguće pomiriti egzaktno rješenje projektnog zadatka i potrebu za stalnim razvijanjem vlastitog, radikalnog stila – jer je relativna radikalnost bila upravo ono što je takvo vrijeme i mjesto tražilo.

Nasuprot tome, možete li danas zamisliti plakat za visokobudžetno kulturno događanje kojim autor traži poseban trud promatrača u tumačenju poruke? Najvjerojatnije ne, jer hiperprodukcija slika i iskustava u suvremeno doba uvjetuje nužnost prepoznavanja svakog sadržaja sada i odmah, jer ćemo već za par sekundi primiti slijedeću poruku, zatim još jednu, pa još jednu… U toj bitki za opstanak komunikacijskih kanala, plakat, tradicionalno statičan medij, nema previše šanse za preživljavanje. Pa ipak, ako se i pomirimo sa činjenicom kako grafički bogata estetika jednog Arsovskog više nije omiljeno rješenje dirigenata marketinga u kulturi (ali i šire), iz njegovih plakata, kao i plakata kolege mu Borisa Bućana, možemo štošta naučiti o sredstvima preživljavanja koje plakatu i dalje stoje na raspolaganju. Bućanov je vizualni jezik na plakatima s ove izložbe reduciran, a njihova snaga proizlazi iz duhovitosti i provokativnosti autorovih konceptualnih dosjetki. Tako, na primjer, na plakatu za izložbu Novi strip iz 1979. godine Bućan na gustoj tabli od 49 jednakih kadrova prikazuje lica različitih katoličkih svećenika koji u oblačićima izriču razne imperative i zabrane, od standardnih deset božjih zapovijedi, do sasvim apsurdnih uputa poput "Ne gasi požar"'. Predzadnji svećenik ljutito uzvikuje "Ma jebeš takav strip!", dok zadnji šuti i vragolasto se osmjehuje. Ovaj urnebesni plakat još uvijek djeluje efektno nakon više od 30 godina, a k tome, i dalje komunicira sav bezobrazluk, bunt i anarhoidnost američkog i europskog underground stripa 60-ih i 70-ih. Pohvalno je što Bućan plakatom stvara svoj strip takvog senzibiliteta, koji je subverzivno djelovao jučer, a takav je i danas, odnosno sutra. Doista, zašto bi se plakati trebali sastojati samo od boljih ili lošijih fotografija, odnosno ilustracija, i popratnih informacija o događanju? Zašto plakati opet ne bi bili brbljavi, vizualno preopterećeni, a tonom zajedljivi? Ako prihvatimo postupno, ali sigurno zamiranje plakata kao jednog od primarnih sredstava tržišnog oglašavanja, to ne znači i beznačajnost njegove društvene uloge – plakat još uvijek može biti medij provokacije, osobne impresije o bilo kojoj temi, ali i (zašto ne) kritičke analize neke pojave. Pitanje je samo na koji način, u kojem kontekstu i za koju publiku.

Prije nego što se osvrnemo na još jedan Bućanov rad, kao primjer navedene funkcije plakata istaknut ćemo dva izloška konceptualnog umjetnika Dalibora Martinisa – vizualno 'siromašne' plakate s porukama "Zakaj je Zagreb tak zmazan" (uz motiv listića razbacanih po pločniku) i "Zakaj niš ne igra u kinima" (uz motiv oštećene filmske vrpce). Riječ je, dakako, o samoiniciranim radovima, kojima Martinis reagira na negativne pojave u svojoj neposrednoj okolini – tromost komunalnih usluga i manjak kulturnih sadržaja, odnosno mogućnosti svakodnevne razonode. Autor, naravno, ne nudi rješenja tih problema, već želi sugrađane potaknuti na razmišljanje i aktivizam, te isticanjem tih naizgled banalnih, ali relevantnih pitanja izazvati konstruktivnu reakciju. Pri tome ton komunikacije nije nimalo obvezujući, niti agitacijski, nego zdravo razumski prostodušan, kao da ni autoru nije jasno kako se nitko drugi nije sjetio tako koncizno i tako javno postaviti ta pitanja. U ovom pristupu možda leži jedno od rješenja budućnosti medija, pogotovo u lokalnom kontekstu – prerijetko smo u posljednjih desetak godina na ulicama vidjeli plakate koji bi izravno i neuvijeno reagirali na neki od problema koji nas okružuju, a da pri tome u podtekstu nije dobrotvorna kampanja pod sponzorstvom dobrostojeće telekomunikacijske tvrtke. Zar dizajneri nemaju potrebu bez kalkuliranja reagirati na nešto što ih sasvim izravno i sasvim osobno smeta? Reagirati plakatom ili nekom sličnom formom ulične komunikacije možda djeluje anakrono, ali Martinisov primjer nam pokazuje kako to ne mora biti slučaj. Zamijenite, na primjer, neku od njegovih rečenica frazom "Zakaj su svi izlozi plakatirani", tiskajte ju u velikom formatu i zalijepite bilo gdje zapadnije u Ilici ili Tratinskoj ulici, i efekt neće izostati.

Zaokružimo tekst isticanjem još jednog sjajnog Bućanovog plakata izloženog u MSU, za predstavu Oslobođenje Skopja redatelja Ljubiše Ristića, prema komadu Dušana Jovanovića. Plakat ogromnog formata prikazuje skupinu klonova Disneyevog crtanog lika Hromog Dabe, odjevene u generalske uniforme, gangsterska odijela, lopovske krinke i skupocjene bunde. Oni se grohotom smiju i, čini se, plešu u kolu ispod male slike tužnog dječaka, okačene na zid. U vrijeme kada je nastao, osamdesetih godina, ovaj se plakat mogao doimati efektno, ali možda posve bezazleno. Danas, kada je jedno takvo kolo zadovoljnih i zadriglih Hromih Daba već otplesalo svoj mrtvački ples, ne mareći za budućnost koja ih je gledala iz prikrajka, Bućanov plakat groteskni je odraz naše neposredne prošlosti, metafora tužnija i jača od plakata koji su u ratno vrijeme ranih devedesetih agitirali za pobjedu neke od zaraćenih strana. To je primjer kako upravo plakat naknadnom pameću može postati svjedočanstvo vremena, neovisno od svrhe koju je nekoć ispunjavao.

Možda će se ovo isticanje estetskih, konceptualnih i diskurzivnih kvaliteta klasičnih domaćih plakata nekome učiniti suvišnom nostalgijom, ali u današnjim društvenim okolnostima, kada je politička moć cijelih srednjih i nižih društvenih klasa dovedena u pitanje, a ponegdje i potpuno iskorijenjena, plakat može postati sredstvo ako ničega drugoga, a onda isticanja tema koje su u artificijelnoj slici svijeta institucijama podobni mediji gurnuli na potpunu marginu. U tome nam plakati s ove izložbe mogu biti značajna inspiracija. Naposljetku, kada je riječ o individualnoj odgovornosti, nitko nam ne može reći što, kako i za koga trebamo dizajnirati. A prazni zidovi i izlozi grada samo čekaju na slike i poruke koje će se isticati u prevladavajućoj monotonosti standardne marketinške komunikacije.

tekst: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook