Rizik prema ljubavi - o međunarodnoj izložbi 'Ljubav prema riziku' u MSU

Autor: Marko Golub

“Ljubav prema riziku” mogla je biti tematski koherentnija, edukativnija, informativnija i efektnija izložba. Pa dobro, i provokativnija. Ako je baš toliko važno ikome osim uredništvima našeg naveliko tabloidiziranog tiska. Piše: MARKO GOLUB

Da nije riječ baš o izložbi u središnjoj domaćoj instituciji suvremene umjetnosti, sintagma “Ljubav prema riziku” prošla bi za prosječan marketinški slogan vjerojatno svuda osim u bankarskom sektoru, gdje su i dalje toliko senzibilizirani da si neće dopustiti da spomenu Vašu ušteđevinu u bilo kakvom “rizičnom” kontekstu, pogotovo današnjem. Riječ “rizik” mogla bi biti idealna poštapalica smjerana na suvremenog konzumenta, čijim potrošačkim nagonima u bilo kojem segmentu dobro dođe etiketa uzbuđenja, avanture, odvažnosti, smionosti, poduzetnosti i katarze. Bez stvarne neizvjesnosti hodanja po rubu, rizik je, u suštini, roba. A izložba “Ljubav prema riziku” u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u svom obraćanju gledatelju upravo i operira unutar takvog spektra očekivanja, i to ne samo na razini PR-a, već i tematski i konceptualno. Kako stoji u njenim najavama, tematska joj je okosnica “rizik kao oblik umjetnosti, ali i življenja… rizik pokreće, inspirira, sablažnjava i šokira promatrača” te se konačno tvrdi i da radovi tih umjetnika “govore o tome kako je umjetnost posljednja oaza svjesnog i promišljenog rizika jer je svakodnevni život toliko neizvjestan da pribjegavamo svakoj sigurnosti, pa i iluzornoj”. Svi notorni masmedijski klišeji o suvremenoj umjetnosti već su nabrojeni u tom kratkom uvodu te se na njih ne treba posebno osvrtati, ali posljednja tvrdnja posebno je problematična u načinu na koji pretpostavlja umjetnost životu. Možda i ne sasvim svjesno sa strane kustosa, ona tumači samu umjetničku sferu kao svojevrsnu inačicu globalnog reality showa u koji se preselio život sam, u nekom paničnom bijegu od svakodnevice.

Izložba je najavljivana dugo unaprijed, uglavnom preko imena jedne od sudionica i gošće na samom otvorenju, slavne francuske umjetnice ORLAN čiji su lik i djelo bili više nego dobar mamac za novinske rubrike. Simuliranje sablazni, šoka, te napinjanje granice između života i umjetnosti tako su unaprijed postale ključne reference za ono što se od ovog velikog internacionalnog projekta trebalo očekivati, no on ima drugu bitnu dimenziju koja nije zanemariva – onu međunarodne institucionalne suradnje. “Ljubav prema riziku” prije svega je projekt koji je doveo u vezu MSU i Platform Pariz – grupaciju francuskih regionalnih fondova za suvremenu umjetnost poznatu i pod kraticom FRAC, a samu izložbu kao kustosi potpisuju Leila Topić, Pascal Neveux i Emmanuel Latreille. Tridesetak umjetnika i umjetnica čiji su radovi predstavljeni pripadaju različitim generacijama, a produkcije sežu od onih iz ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve do sasvim recentnih. U medijskom smislu, presjek je također eklektičan te uključuje sve od fotografije i videa, preko dokumentacije performativnih radova, instalacija i nekoliko crteža i slika, a unatoč očekivanom naglasku na francuskim autorima, selekcija je uistinu internacionalna i prošarana nizom svjetski relevantnih umjetničkih imena.

Kao mogućnost da se na jednom mjestu vide radovi već spomenute ORLAN, Gordon Matta-Clarka, Erwina Wurma, Sigmara Polkea i drugih, ona zaista i zaslužuje pozornost i publicitet. Međutim, u smislu ostvarenja nekog dubljeg smislenog izložbenog narativa, pa čak i detaljnijeg upoznavanja s pojedinačnim umjetničkim pozicijama zastupljenih autora, “Ljubav prema riziku” ipak pomalo podbacuje. Daleko od toga da se kroz lajtmotiv “rizika” ne može progovoriti o nekoj od dimenzija i dionica suvremene umjetničke prakse, pogotovo uzimajući u obzir relativno dugačko vremensko razdoblje koje izložba uzima u razmatranje, no taj lajtmotiv prečesto gubi na uvjerljivosti čak i u svojim najpovršnijim tumačenjima. Već prvi rad na samom ulazu u izložbu, koloristična skulptura nastala recikliranjem pronađenih predmeta Anite Molinero izmiče svakom pokušaju čitanja u kontekstu teme umjetnosti kao oaze rizika. Tumačenje iz priložene legende kako se Molinero “izlaže riziku da se njena djela ne uklope u tradicionalne kategorije visoke umjetnosti” stvar potvrđuje kao izrazito nategnutu već na samom početku. Gdje je nestao taj najavljeni “rizik koji pokreće, inspirira i šokira promatrača”? Navedeni rad možda ga zbunjuje, ali sigurno ne šokira. Negdje u blizini odložen je i “Zeleni pulover” uvijek šarmantno duhovitog austrijskog umjetnika Erwina Wurma. Wurm je svakako anarhičan i u neku ruku ironičan prema konvencijama umjetnosti, ali skromni i samozatajni humanizam i senzibilitet za svakodnevicu iza njegovih radova nikako se ne može nazvati “radikalnim”, kamoli “rizičnim” u smislu kako to proklamira ova izložba.

Slično je i sa skulpturama Alaina Sechasa. One predstavljaju onaj diznijevski, popističan, skoro karnevalski oblik umjetničkog djelovanja prisutan u gotovo svim većim kolekcijama. Tu dimenziju suvremene umjetnosti, karakterističnu na sličan način i za ovdje također predstavljenog Paula Mcarthyja ne treba podcijeniti, no upravo onda kad se o tim radovima govori u kategorijama rizika i provokacije, oni se otkrivaju kao čista muzejska atrakcija, čija su navodna provokativnost i subverzija podjednako sadržaj te iste “atraktivnosti”. Zapravo je prilično čudno kako unutar cijele izložbe koja se toliko poziva na pomicanje granica suvremenog umjetničkog izričaja i na posvemašnje “riskiranje”, nema gotovo nijednog rada političke ili socijalno-angažirane tematike. Čak i umjetnički “radikalizam” kako se on ovdje poima zapravo je više sasvim legitiman žanr, nego uistinu korjenito pomicanje granica.

Kroz “Ljubav prema riziku” lakše je prošetati bez takvih očekivanja. Lijepo je vidjeti uživo jednu od fotografija Gordona Matta-Clarka, segment posvećen već spomenutom kontroverznom hibridnom umjetničkom tijelu Orlan, ili pak čitav fotografski friz iz kultnog ciklusa Erwina Wurma “Jednominutne skulpture”. Izuzetno je zanimljiv uvid i u fotografski opus Luciena Pelena, koji u pejzažu bilježi gotovo nadrealne, i zbilja “opasne” vlastite koreografije. S druge strane, bilo kome istinski zainteresiranome za prakse spomenutih umjetnika izložba nudi jedino površnu senzaciju muzealiziranog objekta, bez nekog šireg i adekvatnijeg uvida u to što isti autori rade. Orlan i njene estetske operacije znali smo jednako dobro i bez ove manjkave prezentacije, a Gordon Matta-Clarka teško je prezentirati tek jednom, ma kako autentičnom fotografijom. Naravno, ovakav izbor iz svjetskih zbirki suvremene umjetnosti u vlastitom dvorištu bez obzira na sve uvijek vrijedi vidjeti. No, “Ljubav prema riziku” mogla je biti tematski koherentnija, edukativnija, informativnija i efektnija izložba. Pa dobro, i provokativnija. Ako je baš toliko važno ikome osim uredništvima našeg naveliko tabloidiziranog tiska.

tekst je izvorno objavljen u emisiji Triptih 3. programa Hrvatskog radija

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook