Što je krivo s ideologijom ljepote - o zagrebačkoj izložbi Karima Rashida

Autor: Marko Golub

Recenzija izložbe 'Karim Rashid: Ideologija ljepote', Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, listopad 2012. Piše: Marko Golub

Vjerojatno ništa u protekloj godini nije dočekano s toliko teatralnog ushićenja kao aktualna izložba produkt dizajnera Karima Rashida u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a i to u određenom smislu sasvim odgovara prilici. Primjerice, novinski naslovi o njegovom ukazanju bombastični su i pompozni barem jednako toliko koliko i svaka druga rečenica bilo kojeg Rashidovog intervjua bilo gdje o bilo čemu, od dizajna do umjetnosti, od telefona do hotelske sobe. Karim Rashid, punokrvna autorska zvijezda našeg vremena koja uvijek ističe svoje multikulturalno zaleđe i koja radi na projektima u 47 zemalja odjednom, zaista govori univerzalnim jezikom. Govori jezikom masovnih medija, govori u ružičastim verzalima gdje je svaka rečenica budući citat, s puno ilustracija u boji i njegovim izdaleka prepoznatljivim likom na velikoj sjajnoj fotografiji. Kao svojevrsni “apostol dizajna” jednako je upečatljiv i praktički nezaobilazan, zahvaljujući nevjerojatnoj sposobnosti da pažljivo dizajniranim javnim imidžem utjelovi svaki popularni stereotip o dizajnerima i njihovoj profesiji. Što još reći, u MSU je sa svojim radovima ušetao kao Willy Wonka u Tvornicu čokolade.

Izložba nosi naslov “Ideologija ljepote”, što je sintagma koja direktno proizlazi iz Rashidovog osobnog manifesta koji ljepotu uzdiže kao krajnji cilj suvremenog oblikovanja. Samo ukratko, za Rashida dizajn danas više nije “rješavanje problema”, nego misija “rigoroznog uljepšavanja našeg izgrađenog okoliša”, štoviše, rješavanje problema očito je stvar prošlosti, jer to je nešto što su dizajneri “već adresirali”. Rashid želi da budemo u dosluhu sa suvremenim svijetom i da se “oslobodimo nostalgije, tradicije, starih rituala, kiča i besmisla”. Već sama ta filozofija duboko je problematična upravo s dizajnerskog stajališta, osim ako smo bezrezervno pristali na njegovu redefiniciju samog pojma i prioriteta dizajna, ili se barem prepustili sladunjavoj viziji suvremenog svijeta kako ga vidi autor. Svijeta koji on strastveno i poput svakog angažiranog umjetnika, kako sam često ponavlja, želi mijenjati. No osim te fraze, Rashid zapravo ne otkriva nikakvu autentičnu taktiku osim proizvodnje i distribucije tisuća i tisuća novih dražesnih objekata s njegovim potpisom kojima će zasuti čovječanstvo. Objekata bez konteksta, jer su mišljeni kao projekcija nečeg novog i nikada do sada viđenog, lišenog balasta “nostalgije, tradicije i starih rituala”. Za nostalgične i one senzibilne prema tradiciji ne preostaje ništa, za sve ostale stoji samo pitanje na koji točno način Rashidov namještaj i skulpturalni pseudoorganički dizajn, tako čvrsto stoji u dosluhu sa sadašnjim trenutkom, digitalnim ili nekim drugim dobom, kako god ga nazvali?

Da autorova filozofija igdje seže malo dublje od općih klišeja o ljepoti, umjetnosti i imperativu novoga, uz poneku digresiju o fascinacijama iz sretnog djetinjstva, možda bismo i to saznali. No eto, budimo na trenutak receptivni na njegove prijedloge radikalne promjene životnog stila i zamislimo naš izgrađeni okoliš u novom ruhu, kao nešto između retrofuturističkih pozadina Hanna-Barberinih “Jetsonsa”, Mattelovih plastičnih kućica za Barbike i psihodeličnih scenografija za Austina Powersa. Zvuči zamamno i eklektično ta Rashidova vizija novog svijeta koji će on projektirati. Pravi potrošački raj, fluorescentan, poliran, eksplicitno erotičan, zaglušujuć, agresivan, nedostižan i eksploatatorski.

A što tek reći na korice kataloga u kojima se poznata programirana grafika Ivana Picelja eksploatira kao dekorativni uzorak za samodopadan i tipično upadljiv ružičasti portret Rashida? Posrijedi je, naime, savršena ilustracija pokušaja forsiranja sinergije između Rashidovog dizajna i upravo najvrjednijih segmenata MSU-ove trajno izložene zbirke. Karim Rashid, koji tvrdi da je puno naučio od umjetnosti, smatra da je umjetnost danas mrtva, ili tako barem kaže u izjavama otisnutima u katalogu. Kaže i da je shvatio kako umjetnost i dizajn nisu isto, da je umjetnost “sebičan”, a dizajn “nesebičan” čin, a također kaže i da se on njiše negdje blizu sredine, čas bliže jednom, čas drugom polu. Općenito, autorski je nadrastao oba konteksta, a to je i nužno da bi s tolikom samouvjerenošću nametnuo Gorgoni, a osobito Kožarićevim “Oblicima prostora”, svoju ekstavagantnu viziju “modularnog sjedećeg krajolika”.

Upitna formalna sličnost, nedostatak smisla za išta suptilno i potiranje konteksta i značenja djela kojima se nameće čistim vizualnim nadvikivanjem, metodologija je koja ovaj bizaran eksperiment karakterizira od početka do kraja. Rashidova sofa okružena slikarstvom EXAT-a 51, ili “ljubavna sjedala” koja se lascivno udvaraju Bakićevim skulpturama upravo i jesu jedna od inačica priče o tome kako je umjetnost danas “mrtva”. Naravno da jest, kad je poput trofejnog krzna, tapeta i plastičnih stolnjaka, stavljena u funkciju tobožnjih prauzoraka samodopadnog Karimovog zvjezdanog opusa. Pa opet, iz svake jukstapozicije može se ponešto naučiti uz dovoljnu otvorenost. Karim Rashid, na primjer, želi mijenjati svijet jednako kao što su ga htjeli mijenjati neokonstruktivisti i autori okupljeni oko izložbi i pokreta Novih tendencija te je normalno da se on deklarira kao njihov veliki obožavatelj. I on govori o tehnologiji i kompjuterima. Samo, je li baš Rashid konačna konzekvenca starih neoavangardnih projekcija bolje budućnosti?

Očito je posrijedi neki nesporazum, slično kao i kod njegovog poimanja “demokratizacije” kojom je također opčinjen. “Demokratizacija umjetnosti”, primjerice, nekoć je značila inkluzivnost, skidanje statusa ekskluziviteta s umjetničkog djela i njegove proizvodnje i potrošnje, u principu kontra tržišnog sistema. U Rashidovom slučaju, “demokratizacija dizajna” u osnovi znači multipliciranje broja konzumenata i obožavatelja, čisti potrošački teritorij bez granica i ograda. Nema područja koje se ne može osvojiti, što Rashid maestralno demonstrira ukazujući se na ogromnim videoprojekcijama svuda po stalnom postavu “Zbirki u pokretu”, osvajajući nas iza svakog ugla svojim šarmom, dominirajući iznad svakog umjetničkog djela poput Godzille iznad Tokija.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook