Bol, novac i ništice - o umjetničkoj praksi Mladena Stilinovića

Autor: Marko Golub

Recenzija izložbe +Mladen Stilinović: Nula iz vladanja, retrospektiva', Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, studeni 2012. – veljača 2013. Piše: MARKO GOLUB

Već i na samom prilazu zgradi Muzeja suvremene umjetnosti, muzeja u kojem se upravo održava velika retrospektiva Mladena Stilinovića, publika i prolaznici čut će prepoznatljiv nazalni glas umjetnika koji u rastrzanoj zvučnoj petlji izgovara engleske riječi “great show” – “divna izložba” ili “divna predstava”. Možda previše projiciramo u njega, ali ovaj uvod nekako i priliči Stilinoviću i njegovoj retrospektivi, odnosno lijepo predstavlja i kontekst i sam autorov svjetonazor. Naime, izgovoreni tekst izvorno pripada jednom ranije izlaganom video radu istog autora, kojemu je polazište banalna poštapalica koju ushićeno izgovara i razmjenjuje snobovska publika u galerijama na Zapadu. Stilinović ju je s podsmijehom preuzeo te inicijalno postavio kao zvučnu komponentu video rada u kojem jedna žaba, snimana iz različitih kutova, skače po parketu. Glas u takvom vizualnom kontekstu počinje zvučati kao kreket, a sama poštapalica utapa se u vlastitoj ispraznosti.

Mladen Stilinović nesklon je afektiranju, kako u životu, tako i u svojim radovima, pa ova zvučna poruka dolazi gotovo kao sarkastično upozorenje da “umjetnost nije zabava” koliko god se neki trudili upravo to od nje napraviti, i koliko god se mi sami ponekad, zbog dobrog odgoja, trudimo praviti da se s njom silno provodimo. Izjava „Great show” također evocira nevjerojatno često citiranu frazu istog autora, ispisanu na platnenom transparentu, koja glasi „An Artist who cannot speak English is no Artist”, odnosno „Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”. Taj je iskaz jedan od Stilinovićevih najsnažnijih, jer se njime direktno pozicionira prema čitavom globalnom svijetu umjetnosti. Brojnim drugima, bilo da je riječ o tekstu, slici ili pak najčešće kombinaciji oboje, Stilinović se pozicionira prema praktički svemu: od političke ideologije do ideologije umjetnosti, od dnevne politike do urbanog okruženja, od novca do jezika samog, od ikoničkog nasljeđa umjetnosti do prolaznih slika svakodnevice. Ovo treba uzeti s određenom rezervom, jer nije uvijek riječ o elokventnom tematiziranju pojmova, nego o širokom rasponu vizualnog i verbanog komuniciranja – od djetinjastog do pseudofilozofskog, od konciznog i bistrog do zaumnog, od artikuliranog govora do blejanja i kukurikanja. I još nešto – Stilinović je hiperproduktivan autor, što dakako ne mora značiti da ne stoji iza svog kultnog iskaza o lijenosti u umjetnosti. Njegova hiperprodukcija nekima daje argument da mu se opus razvio prema pukoj maniri. No čak i da to stoji, teško bi bilo u Stilinovićevom slučaju izdvojiti što je autentično, a što nije. Uostalom, njegovi radovi najbolje funkcioniraju kao vitalna i unutar sebe sasvim slobodna cjelina bez čvrste hijerarhije među jedinkama, što je na određen način ispoštovala i ova izložba.

Stilinovićeva prva prava retrospektiva u MSU, čiji je kustos Tihomir Milovac, obuhvaća više ili manje sav raspon autorovog umjetničkog djelovanja od početka sedamdesetih do danas, uključujući kolaže, crteže, tekstove, filmske radove, knjige, ready-made objekte i instalacije. Iako ne pruža direktne orijentire, a još uvijek nema ni otisnut katalog, snalaženje unutar nje u smislu nekog prešutnog narativa je relativno jednostavno, budući da se bazira na ključnim tematskim cjelinama i na kronologiji. Postav je promišljen, ali nepretenciozan, dajući radovima zasluženi dignitet, ali i dalje zadržavajući njihovu auru siromaštva, krhkosti i nezainteresiranosti za estetske standarde. Iste teme koje kustos izložbe izdvaja u svom predgovoru, povlačeći ih izravno iz Stilinovićevog vokabulara, obilježavaju i pojedine prostorne cjeline, prije svega: Bol, zatim Novac, Vrijeme, Crveno, Bijelo, Eksploatacija i Ekonomija, uključujući i jednu sobu posvećenu radovima nastalim unutar ili u vrijeme formalnog djelovanja neformalne Grupe šestorice autora.

Stilinović se, kao i njegovi generacijski kolege, formirao u pozadini konceptualne umjetnosti, odnosno lokalno specifičnog fenomena nove umjetničke prakse, no s konceptualom u užem smislu ne dijeli njenu intelektualnu strogost, a njen estetski asketizam interpretira na daleko manje dizajniran i neutralan način. Neposrednost i nepretencioznost u izvedbi, primjerice, lako se može ilustrirati brojnim radovima u mediju „knjige umjetnika”, od kojih su neke unikati, a neke multipli ali na način da ih je ručno umnožavao nemarno ignorirajući tako i pitanje pitanje originala i pitanje njegove multiplikacije. Primarno područje njegovih umjetničkih operacija je jezik, a metoda, ako ju se takvom može proglasiti – je deinstrumentalizacija jezika i govora. Stilinović kolažira, reže, lijepi, spaja, odvaja, dopisuje i briše, posuđujući svoj verbalni i vizualni materijal podjednako od ulice, od medija i od političkih elita. Parole koje ispisuje, jer zaista je najčešće i riječ o parolama, i dalje zrače svojim izvornim autoritetom i bave se manje ili više smrtno ozbiljnim stvarima poput smrti, siromaštva, rada, ekonomije i moći. No ispisane su na neuglednim komadima plahti, ljepenki i kuhinjskog posuđa te tako prizemljene iz sfere filozofije i umjetničke i političke ideologije u neposrednu opipljivu stvarnost koja ih istovremeno i poništava i otkupljuje.

Čak i kada izravno dodiruje političku, društvenu i ekonomsku tematiku, Stilinović nije angažiran umjetnik, nije čak ni političan u nekom očekivanom smislu riječi. Gledajući sve te objekte i svu energiju uloženu u prisvajanje i nesustavno transformiranje svijeta koji ga okružuje, više se čini da su njegovi nazori upravo eskapistički. S razlikom što u svoje pribježište, što god to bilo, Stilinović nosi iste stvari koje bi autentičan bjegunac iz stvarnosti najradije ostavio za sobom. Između „moći” i „nemoći”, da se opet poslužimo tipičnim umjetnikovim vokabularom, ovaj radije bira nemoć, i bira ju kao svojevrsni oslonac iz kojeg mu je dopušteno da bude, recimo to tako – nezainteresiran. Ta indiferentnost prema svakom simbolu autoriteta, uključujući novac, ideološke i vjerske znakove i obvezujuće slogane, glavni je adut ove umjetnosti. Indiferentnost u ovom slučaju ne znači pasivno sjedenje skrštenih ruku, nego aktivan otpor nametnutoj ideji nužnog zla gdje nema alternative postojećem stanju pa nemamo ni izbora nego povjerovati. Kao alternativu, Stilinović u pozadini svih svojih radova nudi ogoljenu, krhku, ranjivu i nesavršenu humanost. I humor kao povezan pojam, a za oboje treba imati smisla.

*tekst je izvorno objavljen u emisiji Triptih Trećeg programa Hrvatskog radija

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook