ATTILA BUJDOSÓ: Moj odnos prema Internetu više je od puke ovisnosti

Objavljeno: 26.07.2013.

"Nadam se da možemo pokazati kvalitetne primjere praksi koje podrazumijevaju uključivanje demokratskog višeglasja u kolaboracijske projekte, i kako će se to podrazumijevati samo po sebi." Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Attila Bujdoso, fotografija Kallaia Martona

Attila Bujdoso, fotografija Kallaia Martona

Attila Bujdoso, fotografija Kallaia Martona

Attila Bujdoso, fotografija Kallaia Martona

Attila Bujdoso, fotografija Kallaia Martona

Attila Bujdoso, fotografija Kallaia Martona

Attila Bujdosó (r. 1981.) je arhitekt, istraživač, socijalni poduzetnik i broker u kulturi, koji živi i radi u Budimpešti (Mađarska). Od 2008. godine radi kao istraživač, a kasnije i kao senior-nadglednik različitih projekata u Kitchen Budapest, laboratoriju za istraživanja novih medija. Kustos je i suurednik knjige Subjective Atlas of Hungary, objavljene 2011. Također je član međunarodne kustoske platforme KÉK – Hungarian Contemporary Architecture Centre, a kao savjetnik uključen je i u projekt UrbanIxD, koji smo već spominjali na našim stranicama.

Recite nam nešto o vašem obrazovanju i profesionalnom razvoju, kao i o vašoj svakodnevnoj kreativnoj praksi. Koja su glavna područja vašeg interesa? Kojim ste područjima danas najaktivnije zaokupljeni?


Odrastao sam u Budimpešti i studirao arhitekturu na Sveučilištu za tehnologiju i ekonomske znanosti. Nakon što sam diplomirao, radio sam kao arhitekt za ONL [Oosterhuis_Lénárd], nizozemski arhitektonski biro koji je upravo tada otvorio svoju podružnicu u Budimpešti. Bio sam sustavno uključen u proces dizajniranja na projektu CET Budapest, a bila je riječ o ambicioznoj transformaciji starih skladišta, smještenih na obali rijeke Dunava, s ciljem da se unaprijede i prošire u veliki kompleks za kulturnu i komercijalnu proizvodnju. Zgrada je danas dovršena, ali zbog žestokih prepirki između gradskog vijeća i privatnog investitora, još nije otvorena. Nadam se da će uskoro biti. CET Budapest velika je i značajna građevina na izvanrednoj lokaciji, tik uz obalu rijeke – što je, nažalost, u Budimpešti više izuzetak nego pravilo – i vrlo važan doprinos urbanom pejzažu u cjelini.

Premda sam oduvijek bio opsjednut suvremenom arhitekturom, središte moga interesa polako se pomaklo prema svijetu digitalnih medija. Tijekom studiranja shvatio sam da je moj odnos prema Internetu više od puke ovisnosti. Postupno me sve više i više zanimalo kako nova digitalna dimenzija života utječe na našu svakodnevnicu, te kako kontinuirano (i sve više) oblikuje našu budućnost. Kako sam studirao arhitekturu, izvorno sam bio izvježban da se bavim izgrađenim, materijalnim prostorom. Kasnije sam počeo promatrati kako se materijalno i digitalno, offline i online fenomeni, urbani i društveni prostori susreću, preklapaju i stupaju u interakciju. Ovaj fenomen je u samom temelju mojih istraživanja, i upravo sam se sa željom da se tome posvetim pridružio udruženju Kitchen Budapest 2008. godine. Tamo sam pokrenuo nekoliko projekata koji su se očešali o to područje.

Član ste relativno velikog tima koji je pokrenuo tu udrugu, i koji ju vodi sve do danas, uz neke promjene u ljudstvu. Na vašim web stranicama, 'KIBU' je opisan kao 'laboratorij' koji pomaže dobrim idejama 'da rastu', uz snažan potencijal za buduća intelektualna, inovativna istraživanja, sve do prototipova za konkretnu proizvodnju. Također, čini se da ste razvili vrlo sofisticiranu tehnološku infrastrukturu za jednu nevladinu udrugu. Recite nam nešto više o tome.

Da, Kitchen Budapest, ili KIBU, kako mi zovemo udrugu, pokrenuta je 2007. godine. Ja sam se, zapravo, priključio tek godinu dana kasnije, ali sada sam jedan od onih koji u udruzi djeluju najduže. Tijekom posljednjih šest godina, kroz KIBU je prošlo više od stotinu ljudi, što je prilično mnogo. To znači da smo osvježili cjelokupni tim gotovo svake godine. Mislim da je većina ljudi itekako profitirala u multidisciplinarnom i eksperimentalnom okruženju koje im je KIBU pružio.

Svakako je jasan i pozitivan znak to što su ljudi koji su se pridružili KIBU-u kasnije nastavili svoj razvojni put radeći u vrlo širokom spektru područja, kako geografski, tako i profesionalno. Nekadašnji KIBU istraživači i rezidencijalni umjetnici nastavili su svoje studije na ustanovama kao što su, primjerice, MIT Media Lab ili RCA u Londonu. Uradili su neke genijalne projekte poput ReOnion instalacije na festivalu Burning Man ili pak Based on Pig, tekuću istraživačku inicijativu o ulozi dizajna u razvoju prehrambene kulture. Osnovali su tvrtke kao što su Prezi.com ili FabLab Budapest, a rade za neke multinacionalne kompanije, npr. Motorolu i Frog Design. Također, predaju na School of the Art Institute u Chicagu i na Sveučilištu za umjetnost i dizajn 'Moholy-Nagy'.
Iako se posljednjih godina u KIBU-u radilo na zaista mnogo projekata, shvatili smo kako najveća vrijednost laboratorija leži upravo u njegovom osoblju, tj. u ljudima. U tom smislu, upravo je edukativni aspekt laboratorija najprominentniji. Osnivanje KIBU-a sponzorirala je tvrtka Magyar Telekom, koja je i dan-danas najodgovornija za financiranje udruge. Ipak, u zadnje vrijeme javlja se rastuća potreba za stvaranjem prihoda, pa smo umjesto samoiniciranih projekata prisiljeni više nego prije raditi na naručenima. Također, tijekom prošle godine pokrenuli smo početni program tzv. 'inkubacije', koji svim zainteresiranima nudi inicijalno financiranje njihovih projekata u samom začetku, te ih ubrzano razvija intenzivnim razdobljem inkubacije, koje traje 26 tjedana.

Kitchen Budapest s vremenom je zauzela čvrstu poziciju na kulturnoj mapi Mađarske, kreirajući na tucete eksperimentalnih, vrlo često otkačenih i zaigranih, multidisciplinarnih projekata i radova. Uvjeren sam kako to zaista pruža izrazitu vrijednost našem 'početničkom' programu, te nam pomaže da dođemo do širih krugova kreativnih ljudi i potencijalnih investitora.

Dakle, kako biste sveukupno ocijenili ulogu KIBU-a na kulturnoj sceni Budimpešte i cijele Mađarske? Kako planirate razvijati udrugu u bliskoj budućnosti, naravno, u kontekstu ove duge i naoko beskrajne ekonomske i političke krize? I Mađarska i Hrvatska su njome podjednako teško pogođene.


Mnogo toga se promijenilo od 2007. Budimpešta danas ima veoma jaku kulturnu scenu. Osjećam se vrlo inspiriranim samo dok promatram koliko se 'uradi-sam' inicijativa pokrene od godine do godine. K tome, sve se to zbiva usprkos, ili, bolje rečeno, potpuno nezavisno od prevladavajuće, vrlo stresne političke klime. Povjerenje javnosti prema političkim elitama ponovno je na jako, jako niskoj razini. Bilo je krajnje nisko oko 2006, i to se ponovno događa od prošle godine. Nadam se kako će 'mentalno stanje' stanovništva popratiti neminovni, mada sasvim polagani izlazak iz krize, te da će građani ubuduće zahtijevati mnogo više od vodećih političkih igrača. Mađarski narod je općenito vrlo pesimističan. Međutim, kad se pogleda živahna kulturna scena Budimpešte, nema ama baš nikakvog razloga za takvo gledanje na stvari!

Neki ljudi okupljaju se kako bi pjevali na improviziranim nastupima zborova. Drugi su pretvorili jednu bivšu školsku zgradu u Budimu u centar za performans umjetnosti, u kojem danas borave mnoge nezavisne kazališne grupe. Treći, pak, održavaju komunalne vrtove u različitim dijelovima grada. Neki pokreću neformalne restorane, organiziraju dinamične male festivale, objavljuju fanzine – i to sve praktički ni iz čega! Mladi i talentirani ljudi itekako su motivirani i voljni uložiti svu svoju energiju u projekte koji oblikuju našu kulturu. Svježi su i vrlo otvorenog svjetonazora. Pri tome su i posve umreženi! Trče naokolo sa svojim laptopima, koriste sve digitalne alate koji su im pri ruci, organiziraju i kreiraju suvremenu kulturnu ponudu u Budimpešti. Zar to nije sjajno?

Voljeli bismo čuti nešto više o trenutnoj političkoj i ekonomskoj situaciji u Mađarskoj. Kao i Hrvatska, i Mađarska je već neko vrijeme ugrožena prijetnjom rastućih radikalnih desničarskih politika (ili smo barem tako čuli i pročitali). Mogu li 'kreativne industrije', odnosno organizacije, učiniti nešto da to spriječe? Čine li bilo što da se odupru tim pojavama? Leži li odgovor u trenutačnom povezivanju i suradnji između naših udruga i inicijativa?

Vjerujem kako je ovih dana javno mijenje o djelovanju političkih elita vrlo, vrlo negativno. Doduše, moja najveća briga nije oko toga što oni rade, već kako to čine. Možete me prozvati 'proces geekom', no uvjeren sam kako mnogo problema proizlazi iz samog načina i metodologije rada izvršne vlasti. Na primjer, vlada namješta tzv. javne rasprave umjesto da se upusti u doista smislene i konstruktivne razgovore. Oni uopće ne pokušavaju shvatiti kritike i kontra-argumente koji su imanentni svakoj istinskoj političkoj debati. Sigurno ih neće prihvatiti ni usvojiti, čak ni na nekoj minimalnoj razini. Dakako, to vodi do kontroverznih i upitnih odluka.

Nadam se da ćemo mi, ljudi koji rade u kreativnijim područjima, pokazati kvalitetne primjere praksi koje podrazumijevaju uključivanje demokratskog višeglasja u kolaboracijske projekte, i kako će se to podrazumijevati samo po sebi. Fokus mog aktualnog istraživanja je na suvremenim 'formatima' proizvodnje i distribucije znanja, čime pokušavam definirati upravo kolaboracijske prakse i radne metodologije u timovima. Svi ti 'formati' impliciraju jednostavne setove pravila koji pomažu u vođenju i organiziranju udjela mnogo ljudi u zajedničkom radu i odlučivanju, tako da sve to poprimi jasnu strukturu i oblik, te bude smisleno i vrijedno. Uvidio sam kako neki od tih 'formata' mogu biti vrlo lako usvojeni u sasvim različitim kontekstima. Ako pri tome možemo koristiti postojeće 'formate' ili izmisliti nove, i to tako da se oni šire ne samo međunarodno, nego i regionalno, odnosno lokalno, među različitim disciplinama i raznovrsnim kulturama, tada to možemo koristiti kao strategiju unapređenja diskursa i djelovanja na širem društvenom nivou.

Napokon, što vas je potaknulo da prihvatite poziv da predajete na Danu D?

Član sam mreže UrbanIxD, projekta koji se na europskoj razini usredotočuje na dizajnerske aspekte ljudske interakcije u suvremenim umreženim gradovima. Želim naučiti što više o aktualnoj hrvatskoj kulturnoj sceni. Također, bio sam vrlo znatiželjan oko samog putovanja u Zagreb, jer sam ga posljednji put posjetio daleke 1987. godine (!).

autor: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook