Boris Ljubičić: Samo plakati

Objavljeno: 11.07.2013.

U petak 12. 7. u 18 sati u NO galeriji zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti otvara se izložba Borisa Ljubičića pod nazivom 'Samo plakati'. Kustosica izložbe je Kristina Bonjeković Stojković, voditeljica Zbirke crteža, grafika i plakata MSU

Izložba u No galeriji MSU-a predstavlja pedesetak plakata u rasponu od 1970-ih godina do danas. Izbor radova uključuje plakate različitih tema, od muzejskog, političkog, kazališnog, koncertnog do sportskog. Za mnoge od njih autor je bio nagrađen međunarodnim i hrvatskim priznanjima. Riječ je o plakatima iz kojih se iščitava razvoj njegova specifičnog vizualnog jezika. Povod za izložbu je autorova donacija plakata jer će po njenom završetku (15. 8.) većina radova postati dijelom fundusa MSU-a.

Boris Ljubičić, međunarodno priznati grafički dizajner, aktivan je istraživač već četrdesetak godina na polju vizualnih komunikacija i dizajna. Njegovi radovi prisutni su svim kategorijama, poput oblikovanja vizualnog identiteta, plakata, knjiga, tipografija. Neki su projekti cjelovitošću i opsežnim dizajnerskim zahvatima pridonijeli promicanju vizualnog komuniciranja i grafičkog dizajna i izvan Hrvatske.

Diplomiravši slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, zatekao se u ozračju Nove umjetničke prakse i razvoja konceptualne umjetnosti na ovim prostorima sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga, Ljubičić ubrzo, poput mnogih iz generacije školovane na ALU, odbacuje "lijepu umjetnost " i opredjeljuje se za "neslikanje". Njegov je put dizajn i vizualne komunikacije konceptualnog izričaja.

Nezaobilaznu društvenu ulogu i odgovornost grafičkog dizajna autor naglašava u svojim radovima kao i u mnogim javnim istupima i predavanjima s ciljem osvještavanja javnosti o potrebi kvalitetnog dizajna u javnom području. Velikom produktivnošću, angažmanom i medijskom prisutnošću gradio je svoje mjesto na hrvatskoj i svjetskoj dizajnerskoj sceni trajnim zalaganjem za promicanje hrvatskog vizualnog identiteta i pravovremenim reagiranjem na izazove društva koje se neprestano mijenja.

Ovom donacijom omogućen nam je uvid u samo jedan mali segment autorovog stvaralaštva koji će nedvojbeno obogatiti fundus MSU-a. Taj autorski opus, u kojem je svojim dizajnerskim pristupom mijenjao standardne oblike shvaćanja i poimanja dizajna, te utjecao na buduće naraštaje grafičkih oblikovatelja, pružit će mogućnost za daljnje istraživanje Ljubičićevog opusa.

Kustosica: Kristina Bonjeković Stojković

Iz predgovora:
Ako se pozovemo na odviše poznatu izreku da slika vrijedi koliko i tisuću riječi, mogli bismo zaključiti da je Boris Ljubičić ispisao brojne sveske. Naime, njegovi radovi prisutni su u javnosti više od trideset godina u gotovo svim područjima dizajna i vizualnih komunikacija. Neki su projekti cjelovitošću i opsežnim dizajnerskim zahvatima pridonijeli promicanju vizualnog komuniciranja i grafičkog dizajna i izvan Hrvatske. Izložba u No galeriji MSU-a predstavlja pedesetak plakata u rasponu od 1970-ih godina do danas. Izbor radova uključuje plakate različitih tema, od muzejskog, političkog, kazališnog, koncertnog do sportskog. Za mnoge od njih autor je bio nagrađen međunarodnim i hrvatskim priznanjima. Riječ je o plakatima iz kojih se iščitava razvoj njegova specifičnog vizualnog jezika. Povod za izložbu je autorova donacija plakata jer će po završetku većina radova postati dijelom fundusa MSU-a.

Diplomiravši slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, zatekao se u ozračju Nove umjetničke prakse i razvoja konceptualne umjetnosti na ovim prostorima sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga, Ljubičić ubrzo, poput mnogih iz generacije školovane na ALU, odbacuje "lijepu umjetnost " i opredjeljuje se za "neslikanje". Njegov je put dizajn i vizualne komunikacije konceptualnog izričaja.

Takav konceptualni pristup vidljiv je u plakatima za 7. zagrebački salon, 5. salon mladih, za prvu od niza izložbi pod nazivom „Nova fotografija“ u organizaciji Galerije suvremene umjetnosti, te plakatima za izložbeni program Galerije Studentskog centra.
Eksperimentiranje s medijem plakata prisutno je od samog početka njegova djelovanja u području grafičkog dizajna. U seriji plakata za Studentski centar, Ljubičić se poigrava idejom i funkcijom plakata i tretira ga samo kao "informaciju". Cijela serija, prema autorovim riječima, rađena je s mišlju "plakat je samo papir". Okosnica njegovog interesa jest propitivanje medijskih svojstva plakata i komunikacijske mogućnosti. Budući da plakat mora prenijeti poruku, čitljivo i jasno navodi sve informacije, ali mu dodaje još jednu sadržajnu dimenziju. Njega zanima cijeli proces nastanka plakata.

Tako na plakatu za izložbu Davida B. Kusika (1975) interpolacijom ruku s četkom kojom se nanosi ljepilo, sugerira proces samog plakatiranja kao završnu fazu produkcije plakata. Plakati su u nizu, ponavljaju se jer ih povezuje detalj koji se s jednog plakata nastavlja na drugi. Idejom repeticije poslužio se i za plakat 7. zagrebačkog salona 1972. godine. Razdijelio je uobičajeni format 70 x 100 cm na tri jednaka dijela (Salon je imalo tri podteme: situacije, retrospektivu i prijedlog) te je dobio „beskonačnu“ fluorescentnu traku, s informacijama o izložbi smještenim uz rub, koja se po potrebi mogla povećavati. Zbog specifičnosti promišljanja i načina prezentacije – dugačke trake tekle su preko plakatnih površina i oko drugih plakata poput signalizacijskog znaka – rad je bio uvršten u jednu od sekcija izložbe, ali nije postao službeni plakat Salona. Ideju poigravanja fluorescentnom trakom koja korespondira s plakatom za 7. zagrebački salon razradio je i u intervenciji za javni prostor kada je s vrha zgrade na Trgu bana Jelačića spušteno fluorescentno platno dugo pedesetak metara, kao i u intervenciji bojanja trake na pločniku koja je nastavak plakata. Plakat za 5. salon mladih (1972), koji nije realiziran, svojevrsna je negacija plakata. Naime, autor koristi samo uvećane četiri rajsnedle/čavlića koje su smještene u uglove plakata kao da pridržavaju papir, dok peta u sredini plakata, s izrezanim segmentom u trećoj dimenziji, nagovješćuje peti po redu Salon mladih. Grafičko oblikovanje za prvu od niza izložbi „Nova fotografija“ prikazuje razvoj ideje nastanka znaka; plakat je traka od dva metra s nizom od šest kadrova; postupno od neoštrog prikaza do potpuno čistog i jasnog loga koji asocira na objektiv fotoaparata. Već tada, 1974, autor je znao što želi raditi: „U njemu pokazujem što ja hoću: želim raditi vizualne identitete, odnosno total dizajn."

Ključnu prekretnicu u autorovom stvaralaštvu predstavlja projekt cjelokupnog vizualnog identiteta i sustava komunikacije za VIII. mediteranske igre. Tu tvrdnju možemo potkrijepiti riječima autora: „Bilo je to kao da do tog projekta ništa nisam radio. Zašto? Zato što sam htio projekte koji imaju veliku distribuciju, veliku vidljivost, odnosno veliku prisutnost, a to projekti u kulturi nisu bili: 5. salon se nije realizirao, 7. salon nitko nije zamijetio u smislu u kojem sam to htio, a ni plakati za SC nisu bili najvidljiviji.“

S natječajima za Mediteranske igre nije bilo sreće, pa su nekoliko puta ponavljani. No, Ljubičić je bio ustrajan u svojoj izvornoj ideji, te je naposljetku prihvaćen upravo njegov prijedlog i postao je trajnim službenim znakom igara. Znak igara derivirao je iz onog za Olimpijske igre Pierra de Couberitina, međutim autor odbacuje boje koje simboliziraju tri kontinenta (Aziju, Afriku i Europu) i sjedinjuje krugove u jednu boju, potaknut promišljanjem da Mediteran ima zasebnu kulturu, povijest i civilizaciju. Službeni plakat Mediteranskih igara odlikuje jasna vizualna čistoća i komunikacijska izravnost i to zato što je upotrijebljen samo jedan znak. Na tom velikom projektu, tada prvom takve vrste u nas, Ljubičić je okupio suradnike u Timu za vizualne komunikacije pri Centru za industrijsko oblikovanje. U timu su bili Rajna Buzić–Ljubičić, Stipe Brčić, Oskar Kogoj te brojni fotografi.

Izradili su prvi i jedinstveni priručnik grafičkog standarda, za potrebe Mediteranskih igara, u kojem su, između ostaloga, bile strogo definirane boje i drugi elementi. Kao zaseban koncept realizirana je najveća sportska serija plakata za pojedinačne sportske discipline. Fotografski predložak za sportove igara izveden je rasterom vodoravnih linija u bojama iz priručnika grafičkog standarda. Isprekidane vodoravne linije, u četverobojnom tisku, sugeriraju dinamičnost i asociraju na analogni tv signal. Posebna vizualna igra je udaljenost promatrača od plakata: iz daljine promatrač dobiva jasnu sliku o kojem je sportu riječ, dok se izbliza fotografija „gubi“ u apstrakciju.

Feđa Vukić u knjizi Stoljeće hrvatskog dizajna bilježi da je „projekt vizualnog identiteta Mediteranskih igara zanimljiv kao primjer uvođenja najviših kriterija vizualne komunikacije i grafičkog dizajna u hrvatski kontekst“ . U autorovom opusu važno mjesto ima politički plakat, „vrući medij“ za društveni angažman. U tom području plakat mora težiti izazovu, trenutačnosti spoznaje, dvoboju s gledateljem kao i naručiteljem koji obično želi disciplinirati autora. Tijekom 80-ih godina na pojedinim političkim plakatima autor koristi zvijezdu – tadašnji državni i ideološki simbol ali u formi složene pa i kontraverzne poruke. Među njima ističe se onaj za 11. kongres Saveza komunista (1989) sa skrivenim likom Tita, jer su mu vidljivi samo čelo i oči. Ljubičić problematizira društvenu poziciju crvene zvijezde koja se polako gasi u oku "lidera", aludirajući na skori kraj političkog režima. Plakati KRVATSKA (1991) i Čitajte između redova (1994) postali su antologijski jer sugestivno svjedoče o ratu u Hrvatskoj. Na plakatu KRVATSKA Ljubičić kombinira i prilagođava velika slova a završni dojam šoka stvara “prskanjem“ krvi. Plakat Čitajte između redova dojmljiv je primjer u kojem se poigrava tezom je li uopće taj medij danas čitljivo sredstvo vizualne komunikacije. Naime, između zamagljenih slova, „čitaj između redaka“, smješten je ozbiljan sadržaj (tekst o agresiji na Vukovar i Hrvatsku) koji možemo iščitati samo ako mu se približimo. Fizičko približavanje tako postaje i psihološko: teško je distancirati se od sadržaja.

Od 1991. Ljubičić radi plakate za Muzejsko-dokumentacijski centar, točnije za Međunarodni dan muzeja. Realizirao je seriju od 20 plakata, a mnogi od njih bili su zapaženi i nagrađeni kao inovativna rješenja na zadane muzeološke teme. Nije mu dovoljno posredovanje/interpretacija muzeološke teme, nego usto unosi verbalne i vizualne informacije kao vlastiti komentar i stav. Primjerice, kad oblikuje ICOM-ovu temu "iza muzejske scene", muzejske djelatnike približava javnosti kolonom mrava u obliku slova „m“ koji ujedno simboliziraju broj muzeja i galerija u Hrvatskoj. Temu „muzeji – spone kultura“ realizira kao "zrcalni plakat". Na zrcalnoj srebrnoj podlozi "spone" su dominanta crna slova riječi museum – koja se spajaju u odrazima i tako stvaraju metaforičke mostove.

Spojivši znak čuvene Sinjske alke i Mercedesa, dva je vizualna simbola doveo u začudnu korelaciju: „muzeji i nematerijalna baština“. Supostavljanjem ta dva znaka otvorio je prostor za neka drugačija čitanja svima znanih simbola. Jedan od najistaknutijih u seriji je trodimenzionalni plakat Volim kvadrat i krug iz 2000. godine osmišljen za temu „muzeji za miran i skladan život“. Riječ je o plakatu u kojem autor nastoji pomiriti dvije različitosti poput kvadrata koji simbolizira kulturu Zapada i kruga koji simbolizira kulturu Istoka. Pokušaj spajanja različitih elemenata rezultirao je plakatom koji postaje objekt. Tako, ovisno o kutu gledanja plakata, s jedne strane vidimo kvadrat a s druge krug. Plakat za Međunarodni dan muzeja 2003. s temom "muzeji i prijatelji muzeja", bio je odbijen. Fotografija na kojoj su u raskoraku žena i muškarac snimljeni iz donjeg rakursa, kao da „virimo“ kroz stakleni pod, očigledno je bila odveć smiono interpretiranje zadane teme. Voajerski pogled kod Ljubičića je ipak čedan i bezazlen, usporedimo li to s onim što se od početka devedesetih događa na svim poljima društva, medija, umjetnosti, ili oglašivačke industrije.

Grafičko rješenje za 12. zagrebački muzički biennale zamišljeno je kao niz plakata s jednostavnim geometrijskim oblicima koji se ponavljaju u različitim kombinacijama tvoreći glazbenu partituru. Na plakatu za prethodni Biennale, koristi samo fotografiju uvećanog ljudskog uha koja dominira cijelom površinom plakata. Apstraktna metafora tako postaje konkretna, poruka, izravna i jasna. Sličan je slučaj plakat za koncert pijanista Ive Pogorelića, na kojem je njegovo ime pretvorio u klavijaturu i fotografijom vatre naglasio asocijaciju na prezime pijanista.

Od 1989. autor se počinje baviti vizionarskom idejom o ujedinjavanju Europe, ne u smislu teritorija, nego ponajprije stvaranja jedinstvenog vizualnog koda koji bi bio nadnacionalan, nadkulturalan, nadpolitički, nadreligijski. Inicirao je 2002. projekt „Europa 2020.“ kao svojevrsnu platformu za promišljanje vizualnog identiteta Europe u koji uključuje autore s cijelog kontinenta. Održane su dvije izložbe, ali na žalost projekt nije šire zaživio. Iz tog su projekta nastali plakati How will Europe look, Identity / Integrity, Welcome to Europe na kojima se prožimanjem motiva državnih zastava Europe stvara jednakost u raznolikosti.
Ponesen povijesnim događajem, osamostaljenjem Hrvatske, Ljubičić počinje najambiciozniji projekt – viziju stvaranja total dizajna države. Hrvatski vizualni identitet temelji na vizualnom kodu dva izmjenična kvadrata kao trajnom i prepoznatljivom znaku koji se neće morati mijenjati pod utjecajem društvenih i/ili političkih promjena. Oblikovanje vizualnog identiteta, ističe autor, najsloženiji je projekt grafičkog dizajna u kojem se postavlja pitanje kako u znak, u taj minimalni grafizam, ugraditi sadržaj da bi dobio puninu koju kao forma nema.

Nezaobilaznu društvenu ulogu i odgovornost grafičkog dizajna autor naglašava u svojim radovima kao i u mnogim javnim istupima i predavanjima s ciljem osvještavanja javnosti o potrebi kvalitetnog dizajna u javnom području. Velikom produktivnošću, angažmanom i medijskom prisutnošću gradio je svoje mjesto na hrvatskoj i svjetskoj dizajnerskoj sceni trajnim zalaganjem za promicanje hrvatskog vizualnog identiteta i pravovremenim reagiranjem na izazove društva koje se neprestano mijenja. Ovom donacijom omogućen nam je uvid u samo jedan mali segment autorovog stvaralaštva koji će nedvojbeno obogatiti fundus MSU-a. Taj autorski opus, u kojem je svojim dizajnerskim pristupom mijenjao standardne oblike shvaćanja i poimanja dizajna, te utjecao na buduće naraštaje grafičkih oblikovatelja, pružit će mogućnost za daljnje istraživanje Ljubičićevog opusa.

izvor: MSU

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook