NEJC PRAH i JURIJ SMRKE: U uredništvu Tribune nema hijerarhijskih odnosa!

Autor: Bojan Krištofić

Tijekom beogradske izložbe časopisa Tribuna, porazgovarali smo s članovima uredništva i saznali štošta o strategiji uređivanja jedne od najvažnijih regionalnih tiskovina. Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Jedna od središnjih točki programa ovogodišnje konferencije Dizajner – autor ili univerzalni vojnik 4: Obuka (održane u Beogradu od 27. do 30. ožujka) bila je mala, ali dojmljiva izložba Novine su mrtve, živele novine! Tribuna 2009. – 2013. u galeriji 12 HUB u četvrti Savamala, inače posvećenoj umjetnosti novih medija; stoga je bilo pomalo neobično i neočekivano što su upravo tamo po zidovima bile postavljene ni manje ni više nego – stranice novina. Naime, riječ je bilo o predstavljanju vrlo značajnog i utjecajnog slovenskog studentskog časopisa Tribuna i rezimiranju protekle četiri godine njegovog izlaženja, od ponovnog pokretanja 2009, pa sve do danas. Izvorna Tribuna bila je pokrenuta još davne 1951. godine kao interni oglasnik za studente, da bi tijekom šezdesetih prerasla u politički relevantno glasilo, itekako kontroverzno u kontekstu kritičkog propitivanja mehanizama komunističke vlasti i dekonstrukcije dogmatskog partijskog diskursa u Sloveniji; što se u kasnijim desetljećima vidljivo odrazilo na lokalnu filozofsku, umjetničku, glazbenu i inu neo-avangardu, u osamdesetima okupljenu oko drugih časopisa poput Mladine, kolektiva Neue Slowenische Kunst, glazbenih grupa kao što su Pankrti, Laibach i Borghesia, i tako dalje. Tribuna je nedvojbeno odigrala izuzetno važnu ulogu u poticanju demokratskih političkih procesa u Sloveniji, te općenito u liberalizaciji društvenih odnosa, ali i u originalnom lokalnom interpretiranju i razvijanju inspirativnih zapadnih utjecaja. Tako je i sama Tribuna s vremenom postala izvor inspiracije drugima, no ipak je 1998. bila ugašena većinom iz financijskih razloga, da bi se desetak godina kasnije ponovno pojavila u ponešto izmijenjenom ruhu, te polako krenula vraćati stari utjecaj i snagu.

Ne treba čuditi što se Tribunu izlaže i o njoj se govori na konferenciji o dizajnu, budući da je vizualni identitet oduvijek bio jedna od temeljnih stavki uređivanja tog časopisa, i baš kao što su šezdesetih i sedamdesetih za Tribunu pisala neka od najeminentnijih današnjih imena slovenske intelektualne scene, tako su u stvaranju časopisa sudjelovali i neki od najpoznatijih ilustratora i dizajnera, poput Kostje Gatnika i nešto mlađeg Boštjana Botasa Kende. Vizualni identitet 'nove' Tribune, kao i tipografija Tribunal, uočljiva u 'glavi' časopisa, djelo su Aljaža Vindiša koji je za to 2011. primio Grand Prix na Bijenalu slovenske vizualne komunikacije. K tome, uredništvo iz broja u broj donosi nova, zanimljiva rješenja prijeloma stranica, kao što uvodi i konstantne promjene 'glave', strukture naslovnice, pa čak i izmjene nekih od tipografija koje se koriste u knjiškim blokovima teksta, što je gotovo uvijek u skladu sa središnjom temom broja. Upravo o takvoj uređivačkoj politici, o tome kako nastaje svaki pojedini broj Tribune, te o koječemu drugome, porazgovarali smo s članovima uredništva koji su gostovali na konferenciji, postavili izložbu, održali prvo javno predavanje u životu, te vodili posjećenu i uspješnu radionicu!

Molim vas, ukratko nam se predstavite i objasnite nam koje su točno vaše uloge u uređivanju Tribune.

J: Zovem se Jurij Smrke i student sam novinarstva, a u uredništvu Tribune bavim se pisanjem, prikupljanjem i sređivanjem tekstova, to je moja osnovna zadaća. Naravno, moji interesi sežu i do drugih područja, npr. i do humanističkih znanosti u kontekstu masovnih medija, te vizualnih umjetnosti i teatra.

N: Moje ime je Nejc Prah, i studiram dizajn vizualnih komunikacija, a u Tribuni sam grafički urednik, te se ponajviše bavim samim dizajnom i prijelomom časopisa, to jest odnosom forme i sadržaja, koji se uglavnom mijenja od broja do broja.

Kako znamo, Tribuna je počela izlaziti još ranih 50-ih godina, da bi 1998. bila ugašena na cijelo jedno desetljeće, nakon što je godinama bila najutjecajniji, te politički i dizajnerski najrelevantniji slovenski studentski časopis. Ponovno je pokrenuta ne tako davne 2009. Možete li usporediti Tribunu nekad i sad? Koliko se vaša uređivačka politika razlikuje od izvorne i zašto?

J&N: To je pitanje, razumije se, bilo ključno koje se postavljalo pokretačima 'nove' Tribune 2009. godine - kako ćemo mi moći nastaviti tako važan društveno-kritički projekt, u kojem su 'pekli zanat' mnogi suvremeni slovenski intelektualci, pa i neka globalno poznata imena, poput Slavoja Žižeka i Rastka Močnika? Baš zbog toga smo se pitanjem kontinuiteta između dva životna ciklusa Tribune mnogo bavili, posvetili smo tome čak i Anti-proslavu, koja se igrala demitologizacijom kulture osamdesetih godina, a time i Tribune kao dijela tog 'slovenačkog proljeća'; za koje se, ako promatramo vladajući diskurs, čini da je neizbježno dovelo do nacionalne države, kao da je to bila sama sudbina. Dakle, isto tako kako su nacionalne historije priče koje govore o napredovanju esencije naroda kroz stoljeća, i koje sve različitosti svode na tu esenciju, impotentnu u intelektualnom smislu, tako bismo i promatrajući Tribunu isključivo kao kotinuitet nekadašnjeg projekta napravili veliku grešku. To se ne odnosi toliko na činjenice, koliko na diskurs i način na koji se te činjenice upotrebljavaju. Kada danas netko spominje bilo koji kritički projekt u osamdesetima, svima se čini očigledno, da je imao i ulogu na putu do nezavisnosti Slovenije. A u tom momentu možemo se razumno pitati, kako je mogao medij, kojeg je vlast '81. kritizirala (jer su tekstovi bili preradikalno komunistički i koji je više puta pisao protiv bilo kakvog nacionalizma) postati dio nacionalne borbe samo zato, što ga se smatra kritičnim? Kao da su kritičnost i kapitalistička nacionalna država nerazdružljivi prijatelji. Pouka toga je da logika kontinuiteta može zagušiti heterogenost, koja je zasigurno postojala i postoji. I usporedba dvije Tribune, one dobre stare kritičke i ove nove, nije dovoljna. Mislimo da Tribuna ima puno više inkranacija i treba priznati kako mnogo toga što se radilo i nije bilo dobro. Ovo razumijevanje ne može se lako pretvoriti u praksu stvaranja novina, a mislim da se vidi po šizofrenom izgledu Tribune u posljednjih nekoliko godina.


Recite nam nešto o procesu uređivanja Tribune iz mjeseca u mjesec, te općenito o uređivačkoj politici i načinu rada redakcije.

J&N: Preliminarna komunikacija oko svakog novog broja odvija se preko Googleovih aplikacija i kanala. Svaki put otvaramo zasebni Google Drive dokument preko kojega obavljamo inicijalni brainstorming, zapisujući sve ideje o središnjoj temi određenog broja, načinu na koji ćemo ju vizualno artikulirati, te o svom ostalom sadržaju. Kada procijenimo da smo prikupili dovoljno inputa, održavamo prvi 'živi' sastanak, a tada o svemu raspravljamo i dodatno brusimo ideje i koncepte, izabirući najzanimljivije i najprikladnije, pri tom ispitujući mogućnosti strukture novina, i tako dalje. Taj se postupak nastavlja sve dok sadržaj ne zadobije obrise nečega što može ići u konkretnu produkciju. Što se organizacije redakcije tiče, dva su aspekta vrlo važna, ako na to gledamo malo apstraktnije – prvi je međusobna socijalizacija, a drugi hijerarhija. Prije otprilike dvije godine, kada je naša generacija došla u Tribunu, i to s jedne relativno klasične startne pozicije, željeli smo od samog početka organizirati radnu grupu, ili čak zajednicu, koja bi se opirala klasičnoj strukturi redakcije, kako bi se nepotrebne granice između urednika i suradnika postupno izbrisale, i to postupkom neprekidne rotacije zaduženja od člana do člana uredništva. S jedne strane, teorijski nas je zanimalo kako podjelu rada učiniti fleksibilnijom, da bi što manje fiksirala, tj. jačala odnose snage i moći, a s druge strane, bilo nam je izuzetno bitno da svi donekle savladamo korištenje tehnologije kojom raspolažemo, jer smo uvidjeli kako neupućenost u tom smislu potiče kod suradnika pasivnost i frustraciju. Mislimo da je takva metodologija rada vrlo zahvalna u općenitom kontekstu različitih praksi u masovnim medijima. Pokušaje reformiranja radnog procesa vidimo i vezane uz izazove Occupy pokreta – kako stvarati institucije koje to nisu? Kako ne dozvoliti da se ljudi koji zauzimaju pozicije moći distanciraju od ostatka populacije? Kako izbjeći da podjela rada proizvede podjelu mogućnosti utjecaja na instituciju ili cijelo društvo? Kako upravljati organizacijom koristeći što manje hijerarhijske metode?

Što mislite, ima li i 'nova' Tribuna određenu ulogu u političkoj emancipaciji studenata, u razvijanju njihove samosvijesti što se tiče aktualnih društvenih procesa?

J&N: Pa, nama se čini kako je najvažnije to što smo, u protekle tri godine, unutar redakcije uspjeli stvoriti jednu vrlo heterogenu skupinu ljudi, koji zajedno mogu činiti prostor kritičkog diskursa kakvog donedavno nije bilo. Riječ je, dakle, o zajednici kroz koju prolaze (uglavnom) mladi ljudi, oni koji nisu pod pritiskom političkih institucija ili ekonomske konkurentnosti. Najznačajnijim se čini sam aspekt rasta i razvoja naše zajednice, iz čega onda proizlazi i određeni medijski utjecaj. Doduše, neke konkretne pojave smo zapazili – npr. ilustracija se i u raznim drugim slovenskim tiskovinama danas pojavljuje znatno više nego prije, a moguće je da je Tribuna na to utjecala. Također, neki ljudi koji su ranije surađivali s Tribunom sada rade u tiražnijim, komercijalnim tiskovinama.

Kolika je naklada Tribune i kako se cijeli projekt financira, s obzirom da se časopis dijeli besplatno?

J&N: Naklada Tribune je pet tisuća primjeraka mjesečno, i časopis se distribuira po svim fakultetima ljubljanskog Sveučilišta, a može se pronaći i u nekim gradskim kafanama i klubovima, te drugdje u Sloveniji. Nažalost, još ne posjedujemo razgranati sustav pretplate za sve bivše jugoslavenske zemlje, no ukoliko se netko javi s upitom za pretplatu na godinu-dvije, možemo to srediti. Budući da Tribunu objavljuje udruga ljubljanskih studenata, časopis se većinom financira poreznim davanjima od studentskih poslova, preko lokalnih studentskih centara, itd. Dio novaca osigurava se i apliciranjem na gradske i državne, europske i ine natječaje za projekte u kulturi. Doduše, sustav oporezivanja studentskih poslova u posljednje vrijeme također je krizi, zbog toga što se davanja naprosto smanjuju, a i generalni novčani iznosi namijenjeni radu studentskih udruga sve su niži. Stoga će iduće dvije godine biti naročito teške i nezahvalne za pokretanje novih projekata, pogotovo za one poput Tribune koji nemaju zamjetnu tržišnu vrijednost. Naravno, ključni je problem što se studentske udruge problemom vlastitog financiranja nisu bavile sustavno, te se sadašnje stanje pokušava ispravljati gotovo isključivo u okvirima postojeće metodologije, zasad bez većih pokušaja promjene šireg konteksta.

Na konferenciji Dizajner – autor ili univerzalni vojnik 4: Obuka vas dvojica vodite jednu od radionica, hoćete li nam ukratko pojasniti koja je tema radionice, koji su ciljevi i način rada?

J&N: S obzirom da je danas četvrti dan radionice, ona će ubrzo biti gotova, te ćemo s polaznicima uskoro započeti završni dio rada. Ideja je bila izraditi male novine koje će se tiskati na licu mjesta, a kako svi polaznici radionice nisu grafički dizajneri, odlučili smo ih potaknuti da sami odaberu i predstave nam sadržaj koji smatraju najzanimljivijim. Pokušavamo ih u tako kratkom vremenu podučiti, koliko već možemo, osnovama uređivanja/izrade novina i informativne periodike. Mnogo smo raspravljali o prikupljenim materijalima kako bismo im razjasnili zakonitosti strukture novina i uputili ih u pravila hijerarhije određenih informacija, koja smo potom nastojali pomaknuti. Mislim da je važno što smo im prenijeli ideju kako uređivanje novina ne mora uvijek i isključivo krenuti od samih članaka, već od sveukupnosti elemenata koji čine tako kompleksan medij komunikacije.

Predstavlja li za vas rad u Tribuni također i vrijedno iskustvo 'pečenja zanata' za neku buduću praksu, kakva god bila? Je li vam pomoglo to što ste se na samom početku profesionalnog rada uhvatili ukoštac s tako zahtjevnim medijem kao što su novine?

J: Svakako, mislim da sam imao veliku sreću, a pretpostavljam da će se i Nejc složiti, što sam već za vrijeme školovanja 'uletio' u ovakav radni kolektiv (tijekom 2010. godine), dakle neposredno nakon što se njegova osnovna baza već formirala. To je jamčilo neku stabilnost cijele te sredine. Mogli smo bez većih pritisaka kontinuirano promišljati ono što radimo. Zahvaljujući toj čvrstini, sve periodične tranzicije u uredništvu prošle su relativno bezbolno, a mi smo se navikli na veliku odgovornost u radu s jednom vrlo posvećenom grupom ljudi.

N: Što se mene tiče, najbitnije bilo je to što sam naučio baratati različitim elementima vizualne i verbalne komunikacije u jednom vrlo specifičnom mediju, kao i to što sam imao priliku sagledati cjelovitu sliku djelovanja tih elemenata, uspoređujući njihova izvorna značenja i simboliku koju poprimaju jednom kada artikulirana poruka krene u javni prostor.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook