ANA LABUDOVIĆ: Nova iskustva i novi ljudi za mene su najvredniji aspekti rada

Objavljeno: 22.03.2013.

Dizajnerica mlađe generacije Ana Labudović za dizajn.hr govori o svom studiranju i radu u Švedskoj i Španjolskoj, aktivizmu u kulturi, svakodnevnoj praksi, knjigama koje je napisala i uredila, te ostalim nezaobilaznim točkama svoga života i rada. Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ

Branko Vlahović: Monografija, Art Studio Obzori, 2012.

Branko Vlahović: Monografija, Art Studio Obzori, 2012.

Pozivnica za izložbu Branka Vlahovića, 2012.

Pozivnica za izložbu Branka Vlahovića, 2012.

Logotip produkcijske tvrtke Centralna jedinica, 2012.

Logotip produkcijske tvrtke Centralna jedinica, 2012.

The Field Guide for Graphic Designers, u suradnji s Nenadom Vukušićem, Rockport/Promopress, 2009.

The Field Guide for Graphic Designers, u suradnji s Nenadom Vukušićem, Rockport/Promopress, 2009.

Equatik, serija naslovnica za elektroničke knjige, Waterman Forever, 2011.

Equatik, serija naslovnica za elektroničke knjige, Waterman Forever, 2011.

Letak za Muzej ulične umjetnosti u Dugavama, 2011.

Letak za Muzej ulične umjetnosti u Dugavama, 2011.

Nulla Dies identitet/posjetnice, 2011.

Nulla Dies identitet/posjetnice, 2011.

Pikabor, božićna tabla za pikado, u suradnji s Dominkom Blaževićem, 2009.

Pikabor, božićna tabla za pikado, u suradnji s Dominkom Blaževićem, 2009.

Relief Yachts identitet/posjetnice, 2010.

Relief Yachts identitet/posjetnice, 2010.

Relief Yachts identitet/posjetnice, 2010.

U potrazi za mlađim, talentiranim i radišnim dizajnerima i dizajnericama, koji baš još i nisu dospjeli pod svjetla reflektora, no svojom praksom to itekako zavređuju, posvetili smo pažnju i radu Ane Labudović, koja je drugu polovicu nultih godina uglavnom provela obrazujući se i radeći u inozemstvu, od krajnjeg sjevera do juga Europe. Zanimljiv životopis ispunjen putovanjima i nedavna retrospektivna izložba kipara Branka Vlahovića u zagrebačkom Tehničkom muzeju (od 19. 12. 2012. do 6. 2. 2013.), koju je sa suradnicima vrlo uspješno postavila i dizajnirala, bili su i više nego dovoljni razlozi da Ani posvetimo novi intervju u našoj seriji.

U zadnje si vrijeme tiha na internetu, no i letimičan pogled kroz tvoju biografiju otkriva da se iza suzdržane vanjštine tvoje web stranice skriva zanimljiva karijera i raznovrstan portfolio. Iz neba pa u rebra: zašto na stranicu tako dugo ništa novo nije postavljeno? Projekata ti zasigurno nije manjkalo.

To je vječni prioritet s moje to-do liste, jer sam sama sebi najgori klijent – nikako da izaberem i pripremim materijal, te odobrim dizajn. Stari portfolio na www.indexhibit.org sklepala sam u jedno poslijepodne, napravljen je u duhu vremena (‘minimalističko-indexhibitovski’) i funkcionirao je, pa sam ga i ostavila takvog, no kako je vrijeme odmicalo shvatila sam da moram više energije uložiti u prezentaciju svojih radova. Drugi problem bio je taj što sam prije tri godine započela suradnju s digitalnom agencijom, koja me na nekim projektima obvezala ugovorima o povjerljivosti. Ali da, i ja sam primijetila da mi pod novostima stoji nešto što je staro četiri godine, i da je krajnje vrijeme. Uskoro će novi site, no bojim se kako ću ga vjerojatno opet složiti vjerovatno u jedno poslijepodne...

Unazad par godina bila si posvećena projektu koji si sama inicirala i u kojem si sudjelovala kao kustosica i dizajnerica – prikupljanju i restauraciji kiparskog opusa Branka Vlahovića, te pripremanju monografije tog umjetnika i organiziranju njegove posthumne retrospektivne izložbe, koja je nedavno održana u zagrebačkom Tehničkom muzeju. Što te potaknulo na taj zahtjevni projekt? Kako bi opisala poziciju dizajnerice koja svojim vizualnim komuniciranjem na nekin način reinterpretira umjetnikov opus? Je li tvoj interes kao kustosice vezan isključivo za Vlahovićev rad? S kim si najuže surađivala na ovome projektu?

Ne želim se baviti isključivo grafičkim dizajnom. Vuku me i druge stvari prvenstveno zbog novih iskustava i novih ljudi, to mi je najvredniji aspekt rada, bez obzira na njegovu vrstu i ishod. Ovo je bio opsežan projekt koji se kroz tri godine razvijao od prijavljivanja na natječaje i skupljanja sredstava do restauriranja i konzerviranja umjetnikovih skulptura i crteža, produkcije monografije i postavljanja retrospektivne izložbe. Cilj je bio ovog nedovoljno priznatog umjetnika izvaditi iz sjene i ne vraćati ga onamo. Potaknuo me Vlahovićev rad koji je oduvijek u mojoj okolini jer su moja mama i njena sestra bile njegove nećakinje i najbliža obitelj, i trebalo mi je dugo da osvijestim kako je potpuno ludo da je na taj način pao u zaborav, i da ga već trideset godina nisu izlagali. To je jedna i lijepa i tužna obiteljska priča koja je izuzetno bitna i van tog intimnog konteksta, o umjetniku koji svojim radom nije želio govoriti o sebi, čiji je život naglo prekinut na kreativnom vrhuncu, a čija djela i danas rezoniraju nekako čudesno.

Proces rada na monografiji bio je možda jedan od najvrednijih što se iskustva tiče, ali ponekad sulud. Bila sam u konfliktu sama sa sobom jer mi je istovremeno jedna polovica mozga bila zadužena za sadržaj, a druga za oblikovanje. Ako nemaš bar neki odmak onda te to iscrpi, postaneš neodlučan. Koji put sam pomislila kako sam trebala prepustiti dizajn nekom drugom, jer je ispalo da je to zadnja rupa na svirali (a kad radim samoinicirani projekt, uvijek mislim kako ću mu se posvetiti kao nikad do tad). Ali kad pojednostaviš stvari sve sjedne na svoje mjesto. Materijal je bio jako zahvalan, samo je trebalo naći način da se usklade sve te fotke iz toliko izvora, te da knjiga bude u Brankovom duhu.

Najbliži suradnik bio mi je Guido Quien, vrsan povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, pomalo detektiv, a prije svega profesionalac i gospodin. Angažirala sam ga za tekst monografije, no njegov doprinos bio je mnogo značajniji. Iskustvo, posvećenost temi i detaljima, te postavljanje pravih pitanja znatno su utjecali na kvalitetu čitavog projekta. Izabrao je djela i postavio izložbu zajedno s kolegicom Mašom Milovac, što je bila još jedna odlična suradnja. Općenito sam imala ‘sreće’ s odabirom suradnika. Ovo je bio vrlo specifičan projekt koji možda jest u području mojih interesa (zanima me minimalizam, kao što me zanima još mnogo -izama), ali nije u mom području najužeg djelovanja – nisam ni povjesničarka umjetnosti ni kustosica, i moram uložiti dvostruki trud da taj posao ne odradim diletantski, tako da nemam planova za sustavno istraživanje likovne scene, no ako naleti neki drugi ‘Vlahović’, onda zbilja imam sreće i sumnjam da ću odoljeti.

Malo retrospektive – profesionalno si se počela baviti dizajnom vizualnih komunikacija 2002. godine u reklamnoj agenciji TFM. Jesi li stekla kakvo formalno obrazovanje u dizajnu prije toga ili si učila kroz rad? Kakva je bila tvoja uloga u agenciji i na kakvim si projektima radila?

Počela sam raditi u agenciji s devetnaest godina, a učila sam kroz igru i rad prije agencije, s obzirom da nisam upala na faks nego pauzirala godinu. Uglavnom su to bili plakati za koncerte i partije, uz pokoju predstavu. U agenciji je bilo agencijski – od prilagodbe stranih koncepata, do osmišljavanja i realizacije tiskanih kampanja, nešto TV reklama, i tako dalje.

Prije nego što si odlučila školovati se u Švedskoj, u Zagrebu si s kolegama i prijateljima organizirala glazbena događanja poput Illectric funka, kao i razne video izložbe i projekcije. Pretpostavljam da je to bilo tijekom prve polovice prošlog desetljeća. Možeš li malo usporediti zagrebačku kulturnu 'scenu' tada i danas? Jeste li bili organizirani u kakvu udrugu? Je li u mladih ljudi postojala zajednička svijest o aktivnom djelovanju u kulturi, ili je svatko imao neku svoju, izdvojenu nišu? Što se od tada promijenilo na gore, a što na bolje? I je li uopće?

Prošlo je skoro deset godina od mojih zadnjih angažmana u organizaciji događanja takve vrste. Koliko god nas je to sve ispunjavalo, to je tada bio neisplativ i ponekad nezahvalan posao, i ne znam koliko je danas lakši. Confusion je priča o ludom entuzijazmu njegovih članova, zbog čega su oni i dan danas ovdje i rade kvalitetan program. Vrlo brzo smo se organizirali u udrugu, jer smo od početka razmišljali šire od tuluma. Meni je osobno to bilo uzbudljivo razdoblje zagrebačke kulture – bili su tu klubovi Mama, KSET, Attack, filmski festivali, suvremeni ples i kazalište.. Danas su tu Pogon, Medika, još festivala, kazališta, galerija, MUU i da dalje ne nabrajam, zbilja ima svega i ako si dovoljno otvoren, ima sadržaja. Ali malo smo no-thrills. I mislim da je od mentaliteta ljudi politika više kriva za taj diskontinuitet u razvoju. Koliko se novih klubova i koncertnih dvorana otvorilo? Ako gledamo šire, kako se financira kultura, i koliki dio proračuna ide na nju? Što se dogodilo većini kinodvorana, starih zagrebačkih kafića (koje smatram kulturnim dobrom)? Mogu i dalje nabrajati, ili ako pogledamo u budućnost – što će biti sa Studentskim centrom?

Koje točno godine odlaziš u Švedsku i što te potaknulo na odlazak? Samo želja za znanjem i usavršavanjem ili potreba za promjenom konteksta? Izučavala si digitalne medije na međunarodnoj istraživačkoj ustanovi Hyper Island. Reci nam nešto više o toj ustanovi, programima u kojima si sudjelovala i iskustvu koje si tamo stekla. Je li se djevojci s Mediterana bilo teško prilagoditi životu na sjeveru?

U Švedsku sam otišla 2004. godine prvenstveno zbog potrebe za stjecanjem novih znanja, kolega i mentora. Rano sam se zaposlila, nakon nekoliko godina osjećala sam da mi vrijeme leti, a da je posao postavljen tako da se samo mora brzo odraditi. Agencija me naučila disciplini, kolegijalnosti i brzini, no taj posao me brzo i potrošio. Nedostajala su mi druga iskustva i aspekti rada.

Hyper Island je škola digitalnih medija u kojoj se koriste nestandardne metodologije, tamo je jednako bitan individualni angažman kao i onaj timski. Semestri su funkcionirali kao tematski moduli (npr. Experience technology, Understanding Group and Leadership itd.), i jako me privukao njihov pristup. Boraviš u zatvoru s početka 20. st, gdje imaš svoj atelje u jednoj od ćelija, pristup školi i opremi 24 sata dnevno, i to sve besplatno! Moja očekivanja bila su enormna. S obzirom da sam do tad već imala par godina radnog iskustva, malo sam se razočarala u programu za dizajnersko usmjerenje i umjesto toga specijalizirala project management – kurikulum mi je bio puno zanimljiviji, a i naučila sam Excel. Od 1996. godine, kada je krenula prva generacija pa sve do danas, škola je narasla u globalni inkubator za štancanje profesionalaca koji rade u digitalnom okruženju. I stvar funkcionira jako dobro za cijelu tu mrežu ljudi koji rade između Stockholma, Amsterdama, Londona i New Yorka. Digitalna industrija prilično je dobro povezana među tim gradovima dobrim dijelom i zbog te škole iz koje svi odlaze negdje na praksu, a većina ih se odmah nakon toga i zaposli. Prilagodba je bila uglavnom smiješna, ponekad i teška. Švedska je fantastična zemlja za život, no mislim da se Mediteranka i Balkanka u meni ne bi vratile živjeti tamo. Ali u posjet uvijek.

Nakon Švedske, slijedi stažiranje u Vasava Artworks studiju u Barceloni. Znači, Mediteran ti je ipak falio. Kakve su tada bile mogućnosti za rad u Španjolskoj? Mladi domaći dizajneri uglavnom hrle u Nizozemsku, Berlin, London ili skandinavske zemlje. Koliko se rad u tom studiju razlikovao od rada u domaćim marketinškim agencijama?

Barcelona je bio grad u kojem su svi, pa čak i konobari, bili dizajneri, arhitekti ili fotografi. Vibrantna sredina u kojoj se presjeca dosta kreativnih industrija, i uz taj protok ljudi bilo je prilično teško izboriti se za poslove, no ne i nemoguće. Najveća zapreka mi je zapravo bila što u tri godine nisam uspjela riješiti pitanje dozvole rada i boravka, pa u trećoj godini stvari malo pucaju, kad si ilegalni imigrant i ne možeš normalno primati honorare. U usporedbi s drugim europskim gradovima tamo su prihodi relativno niski, ali je život raznovrsniji i ležerniji. Vasava je imala vrlo malo veze s oglašavanjem u tradicionalnom smislu, poslovi su dolazili iz uglavnom pop, kulturnih, modnih i sličnih krugova, no iako su to naizgled klijenti i poslovi iz snova, problemi s kojima smo se susretali bili su isti kao i kod svih drugih poslova. Bilo je to intenzivno iskustvo, najbržih devet mjeseci ikad. Kriteriji su bili izuzetno visoki, projekti ambiciozni i zanimljivi, stoga je bilo uvijek malo napeto i adrenalinski, ali prije svega zabavno, zahvaljujući talentiranim ljudima čiji je proces rada bilo super pratiti.

U domovinu si se vratila krajem prošlog desetljeća. Isprva radiš kao freelancer, a potom postaješ dizajner i art direktor u agenciji Inventa, specijaliziranoj za dizajn digitalnih medija. S gastarbajterske distance, što za tebe predstavlja glavni potencijal razvoja domaćeg dizajna? Imamo li šanse na visoko konkurentnom međunarodnom tržištu digitalnih aplikacija i interaktivnog dizajna?

Sve češće slušamo o tome kako naše tvrtke uspješno posluju vani, i zaista imamo talentirane, kvalitetne ljude i puno potencijala, no dok se ne pokaže ozbiljna politička volja za ulaganje u IT sektor, edukaciju, dizajn (i još štošta), većina će biti konkurentna na vanjskom tržištu uglavnom zbog nižih cijena. Klima je takva da ljudi nisu spremni na rizik, nisu skloni eksperimentiranju niti ulaganju u nekakve manje ili neprofitabilne projekte kojima bi stjecali nova iskustva ili se jednostavno više zabavljali. Čast iznimkama. No ne smijemo biti prestrogi, ipak nije isto voditi posao ovdje i negdje gdje si zaštićeniji, gdje ne moraš tražiti investicije vani, i gdje nemaš kuglu u želucu zbog plaćanja PDV-a za posao koji ti nikad nije isplaćen.

Vidim, napisala si, uredila i dizajnirala čak dvije teorijske knjige o grafičkom dizajnu i likovnosti, koje su objavili strani izdavači – Color in Graphics (2008.) i The Field Guide for Graphic Designers (2009.). Za naše je prilike, nažalost, još uvijek posve neobično da dizajneri pišu knjige (ili barem članke) o dizajnu, i na taj način refleksivno propituju svoje djelovanje. Kako si došla na ideju za pisanje ovih knjiga? Je li bilo teško pronaći izdavače? Kako je uopće tekao radni proces i koliko je dugo trajao? Postoje li planovi da se ove knjige prevedu na hrvatski?

Za Color in Graphics javila sam se na natječaj izdavačke kuće Maomao, poslala im prijedlog za uređivanje sadržaja i za oblikovanje, i tako je započela naša suradnja. Prvu knjigu sam uradila za svega šest mjeseci, dok smo na drugoj radili prilično dulje. Prvo bih naspisala nekakav sinopsis, zatim bih istraživala i kontaktirala ljude koje sam htjela intervjuirati ili čije sam radove htjela objaviti. Tu bih odlutala, jer bi se pojavile stvari koje bih htjela staviti u knjigu, ali nisu bile u planu, ili nešto ne bih mogla naći, ili potkrijepiti što sam zamislila, no već bih to nekako posložila i našla suradnika koji bi sa mnom pisao tekst i ping-pongao ideje. Obično sam radila s malim timom ljudi koji bi se sastojao pola od mojih, a pola od ljudi koje je izabrala glavna urednica izdavačke kuće, što je zapravo dosta dobro funkcioniralo. Zasad nema planova za prijevod, doduše, nisam još nikoga ni kontaktirala u vezi toga.

razgovarao: Bojan Krištofić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook