SONDA: Ispričati priče o kojima sve znamo, a ništa ne znamo

Autor: Marko Golub

Nakon zatvaranja izložbe i privremenog ureda u HDD galeriji, članovi porečkog dizajnerskog studija govore o svom dosadašnjem radu, konceptu 'Sonda LIVE!! in Zagreb', dnevnoj rutini i dizajnu kao procesu.

Studio Sonda postoji od 2004. i čine ga Sean Poropat, Jelena Šimunović, Kristina Poropat, Tina Erman, Ana Buršić i Aleksandar Živanov. Sam početak njihovog zajedničkog rada usko je vezan za istoimeni besplatni dvojezični vodič koji je ispočetka najavljivao kulturna, festivalska, glazbena i druga događanja na području Istre, Kvarnera i šire, a taj mali projekt koji su sami pokrenuli ubrzo je postao toliko prepoznatljiv da je kreativni studio na njemu izgradio i vlastiti imidž i inicijalnu mrežu klijenata i štovatelja. Danas, Sonda radi sve u rasponu od vizualnih identiteta i pozicioniranja proizvoda za gospodarske subjekte, do tiskanih materijala za kulturne i umjetničke institucije, male i velike manifestacije i festivale.

Dobitnici su niza domaćih i međunarodnih nagrada, a prošlogodišnja Velika nagrada HDD-a osigurala im je i aktualnu izložbu, inače prvo u seriji galerijskih predstavljanja autora nagrađenih na prošlogodišnjoj Izložbi hrvatskog dizajna 0910. Izložba pod nazivom Sonda LIVE!! in Zagreb istovremeno je predstavila dizajnerske radove Sonde i same članove tog studija, odnosno njihovu kreativnu, radnu, poslovnu i socijalnu svakodnevicu te procese osmišljavanja i realizacija koncepata i radova. U prostoru galerije svakodnevno su radili od 11. do 15. 04. 2011., održavali sastanke i razgovarali s posjetiteljima, a sve se to moglo pratiti i na njihovoj stranici www.sonda.hr putem live streama.

Intervju sa Sondom djelomična je kompilacija javnog razgovora održanog u HDD galeriji 14. travnja i razgovora snimljenog u istom prostoru dan ranije.

Možete li sad još jednom objasniti koncept vaše izložbe u HDD-u, odnosno navesti razloge i ideje koje su dovele do njega?

Ima tu puno elemenata. Htjeli smo naglasiti kako je krajnji produkt samo mali dio dizajnerske prakse te kako njemu predstoji puno dulji i kompleksniji proces nego što je samo crtanje i stavljanje ideja na papir. Također, činjenica da smo iz Poreča uvelike utječe na nas i naš rad, i to nas je u neku ruku i dovelo ovdje gdje smo sada. Velika nagrada HDD-a za nas je bila i poruka da ne mora svatko djelovati u velikom centru da bi radio kvalitetno i dobio priznanje za to što radi. S druge strane, nije nam bila draga ideja da samo dođemo u Zagreb, postavimo radove, otvorimo izložbu i odemo idući dan. Nismo htjeli na taj način pustiti radove drugima ne znajući što se s njima događa, tko ih sve gleda i koje su reakcije. Uvijek želimo, u granicama realnih mogućnosti, biti prisutni u svemu što se tiče našeg rada, a ovaj koncept nam je otvorio i mogućnost da pet dana budemo među ljudima iz struke, profesionalcima i studentima, te da upoznamo mjesto daleko od onog u kojem sami djelujemo. Htjeli smo da izložba djeluje dvosmjerno, dakle, ne da samo netko dođe gledati radove, nego i da možemo razgovarati o tome što misli, ili mu se sviđa ili ne sviđa. Želja nam je bila komunicirati, a možda ponešto i naučiti od ljudi koji nas dođu vidjeti.

Kad ste postavljali izložbu puno ste vodili računa o tome kako postaviti same radove u odnosu na koncept i činjenicu da vam je galerija istodobno služila i kao ured. 'Postav' radova možda izgleda spontano i neformalno, više nalikuje maloj knjižari ili striparnici, ali znam da ste jako dobro pazili kako i što izložiti. Dakle, što vam je u tom dijelu bilo najvažnije?

Pokušali smo ne dati preveliku važnost ni radovima ni nama, nego postići da nas se gleda u korelaciji. U ovom prostoru je sve jednako važno i ništa nije pretjerano naglašeno. Važno je da se ljudi osjećaju slobodnima uzeti i pogledati izloženo, ali i da situacija ne bude tako formalna da ih sprečava u komunikaciji s nama.

Izložba je dijelom proizašla iz vašeg weba, gdje vas klijenti, kolege i svi ostali danonoćno mogu nadzirati putem live streama. Zašto ste odabrali taj način samoreprezentacije i koliko ste iskoristili njegove potencijale?


Prije dvije godine počeli smo razmišljati o webu koji bi prezentirao studio i pričao priču o radovima i ljudima koji stoje iza njih. Nije u potpunosti gotov, jer bi u konačnici trebao imati i galeriju i tekstove. Taj koncept jednim je dijelom proizašao iz naše potrebe za samoizražavanjem, a drugim dijelom iz želje da klijentima pokažemo što zapravo stoji iza onog što radimo. U nekom se smislu i dogodila nova vrsta povezanosti i prisnosti. Ponekad radimo i čitave scenografije, obilježavamo neke događaje, pjevamo rođendanske pjesme, šaljemo poruke koje onda klijenti vide pa nas ponekad i nazovu. Ima i nezgodnih situacija, na primjer kada se najradije ne bi javio na telefon, a moraš jer znaš da te netko gleda, ali sve nas to tjera i da budemo discipliniraniji.

Dobro, i kad će prava arhiva radova?

Radimo na tome. Kada smo prije dvije godine počeli, cijeli je sustav već bio gotov za web, ali nam se nije sviđalo kako je izgledao i odlučili smo početi ispočetka. Arhiva je potpuno spremna, ali objavit ćemo je kad redizajniramo stranicu.

Jeste li za vrijeme boravka u HDD galeriji u potpunosti uspjeli funkcionirati kao ured, ili vas je činjenica da ste izlagali same sebe ipak malo omela u tome?

Jesmo, jedina je razlika bila ta što ovdje više komuniciramo s ljudima. U uredu u Poreču se stvarno želimo izolirati, čak pokušavamo preseliti iz centra negdje dalje, gdje ćemo biti osamljeniji. Ovdje smo baš htjeli komunicirati s posjetiteljima, no to nije omelo svakodnevnu radnu rutinu.

Početak Sonde čvrsto je vezan za istoimeni mali tiskani informator koji je distribuiran do prije nekoliko godina. Što je bio cilj iniciranja te knjižice, i može li se reći da vas je ona lansirala na scenu, odnosno, stvorila početnu mrežu klijenata?


Prije tog malog informatora svi smo već samostalno djelovali, ali onda smo 2004. došli na ideju da samoiniciramo neku vrstu tiskovine koja će na području Istre obavještavati o svim kulturnim, društvenim, zabavnim i drugim događanjima. Pritom smo bili jako selektivni i što se tiče sadržaja i oglašivača, posebno zato što je namjera bila pokušati stvoriti neku vrstu zajednice. Vodič je trebao biti jednako koristan i turističkim posjetiteljima kojima treba kvalitetna informacija o zbivanjima na poluotoku, ali i samim stanovnicima Istre kojima smo htjeli pokazati što se sve važno i zanimljivo događa možda malo dalje od mjesta gdje žive. Predstavljali smo različite umjetnike, objavljivali smo recenzije i intervjue, a ljude su zaintrigirale i brojne naslovnice koje su uvijek bile refleksije na neki događaj, reakcije na obljetnice i slično. Sonda se distribuirala u lokalima u kojima je cirkulirao velik broj ljudi, dijelila se besplatno, a ljudi su nas sve više počeli percipirati te zvati za druge poslove. U tom nas je smislu zaista taj projekt lansirao. Ispunjavao nas je osjećaj da smo socijalno aktivni i da stvaramo jednu novu sliku o Istri, a vidjeli smo i rezultate u smislu da su neke kvalitetne izložbe, koncerti i drugi programi zaista dobili na vidljivosti i važnosti. S vremenom se posao vezan uz kreativni studio proširio i postao sve zahtjevniji i dinamičniji, a časopis Sonda, koji je ionako uvijek kao samoinicirani projekt bio na rubu profitabilnosti, nije naišao na financijsku potporu lokalne zajednice pa se spontano ugasio u korist razvoja našeg kreativnog Studija Sonda.

Što je bila urednička koncepcija Sonde, i jeste li radili sami ili ste angažirali vanjske suradnike?

Mi smo uređivali, ali imali smo veliki broj vanjskih suradnika, od novinara do umjetnika. Pokušavali smo i na drukčije načine pristupati temama. Na primjer, svi znaju za LET3, ali mi smo pokušali ispričati priču o njima koju nitko ne zna. Htjeli smo podijeliti s drugima stvari za koje mislimo da ih je zanimljivo i važno znati, i to je bila snaga tog časopisa. Kasnije smo organizirali i koncerte, partyje i izložbe. Postalo je veliko, a kao brend je dobro zaživjelo. Uspjela nam je diverzija s maskotom, koja se lako aplicirala na sva moguća mjesta.

Što je, ili tko je, ta maskota koja je kasnije preinačena u logo Studija Sonda?

Znamo samo da nije ni muško ni žensko. Nastala je u razmišljanju kako stvoriti identitet koji će grafički i značenjski biti univerzalno primjenjiv za sve potrebe i u svim situacijama. Maskota se prilagođavala iz mjeseca u mjesec, slično onako kako Google radi s vlastitim logom kada želi stvoriti poveznicu s nekim događajem. U tom smo smislu uvijek bili pop, ali paralelno smo pokušavali ispričati neke priče o kojima, kao, svi sve znamo, a zapravo ništa ne znamo.

Jeste li s iskustvom Sonde naučili nešto što obilježilo i vaš kasniji zajednički rad, obzirom da je ona uključivala angažman daleko širi od onog usko shvaćenog dizajnerskog?

To je i danas okosnica našeg rada, jer on nikad ne počiva samo na dizajnerskim rješenjima, nego je uvijek rezultat puno dugotrajnijeg procesa koji uključuje briefove, istraživanja, komunikaciju, suradnje s ljudima iz raznih branši. Da bi bio dobar dizajner ne možeš se bavit samo dizajnom. Uostalom, svaki projekt traži nova iskustva, nove trenutke, i jako puno gubiš ako se tome ne prepustiš. Ponekad treba voziti pedalinu da bi zaista shvatio što trebaš napraviti, ili crtati na način na koji do tada nikad nisi. Ne znam jesmo li to naučili ili smo takvi oduvijek, ali upuštali smo se u svašta. Mnogi od identiteta na kojima smo radili bili su za nas korak u nepoznato, i ponekad smo i sami sebe pitali što smo to napravili i gubimo li pomalo kontrolu. Ponekad se samo pogreškama može doći do trenutka koji te prosvijetli.

Gdje vidite granice slobode u interpretiranju sadržaja? Možda bi u tom smislu bilo zgodno spomenuti primjer kataloga izložbe Na papiru - s kojim ste otvoreno participirali u samom konceptu izložbe - i usporediti ga s nekim od vaših konzervativnije riješenih kataloga.

Sve počinje od cilja. Tek nakon što dobro proučimo što klijent želi, možemo vidjeti i što nam koncept dozvoljava. Naravno, drago nam je kad je koncept tako snažan i jasan da imamo mogućnost ući i participirati u njemu ravnopravno. Katalog za izložbu Na papiru toliko je ušao u temu da je na kraju i sam završio kao jedan od izložaka, no takvi su slučajevi zapravo rijetki. Kod nekog grupnog kataloga ili godišnjaka koji uključuje jako puno autora, od kojih svaki ima svoju priču, važno je dizajnirati s odmakom, tako da njihove priče ipak dođu u prvi plan. Čak ni sterilne stvari nisu tako sterilne kako se čine i često predstavljaju jako veliki izazov.

Sonda nikad ne ostavlja prepoznatljiv autorski potpis u svojim radovima, ni u grafičkom, niti u konceptualnom smislu.

Dizajn nije samopromocija, nego izvršavanje zadataka na najbolji mogući način. Stvarati jednaki grafički jezik za festival rabljenih knjiga i neki luksuzan proizvod bilo bi posve apsurdno. Ponekad i najmanji detalj iz samog konteksta zavrti ideju.

Mislite li da bi dizajn trebao biti intelektualno stimulativan?

Generalno da. Dizajn treba utjecati na pažnju i percepciju stvari, ali pitanje je opet što se želi. Naravno, nikad nismo radili ništa po inerciji. Uvijek je tu puno mentalnog rada i promišljanja.

Plakat Booktiga za 2009. zbog samog koncepta izložbe nije dobio konvencionalnu prezentaciju. Budući da je riječ o nagrađenom radu koji vas je i doveo u galeriju, možemo li je sad ipak čuti?

Ovdje na izložbi smo namjerno postavili i tri plakata iz prethodne, 2008. godine, jer sva četiri zajedno čine zanimljivu priču. 2008. je bila prva godina festivala, a plakati i samo događanje pokazali su se vrlo efektnima obzirom na činjenicu da se festival odvijao u zabačenom dijelu grada. Booktiga je te prve godine stvarno privukla brdo ljudi, dijelom i zato što smo uspjeli iskomunicirati da se ne radi o knjižnici kao nekoj smrtno ozbiljnoj instituciji, nego o grupi strašno zanimljivih i simpatičnih ljudi, njihovom izuzetnom trudu te jednoj jako iskrenoj i jednostavnoj ideji. Upravo ta iskrenost natjerala nas je da stvorimo plakat koji će na najiskreniji način pokazati kako je rabljeno vrijedno i kako se može iskoristiti na vrlo zanimljive načine. Kad smo razmišljali o novom plakatu znali smo da je preostalo još stotinjak plakata od prethodne godine i činilo nam se da bismo bili nedosljedni kada bismo komunicirali priču o vrijednosti rabljenog, a istovremeno bacali u smeće gomilu vlastitih plakata. Cure iz knjižnice dale su nam, kao i uvijek, potpuno odriješene ruke, iako su prve reakcije istarske kulturne elite bile: joj, prošle godine su bili sjajni plakati, a ovo vam je ružno.

Jedan od neobičnijih predmeta na izložbi su serije Elanovih skija. U čemu je rad na tom projektu drukčiji od onih kojima se inače bavite?

To je specifična priča. Prije nego što smo uspostavili suradnju razgovarali smo s jednom skijašicom koja nam je odmah rekla da možemo pokušati, ali da će teško to ići, jer je riječ o velikoj kompaniji. Ipak, napravili smo prvu liniju, koja je prošla, i sad već pet godina radimo skije za žensku kolekciju. Svi uvijek misle da je lako raditi s velikim kompanijama i institucijama, no upravo je u takvom radu jako puno teškoća. Budući da oni prodaju svoje skije po cijelom svijetu, svaka odluka o dizajnu povlači se po sastancima brojnih njihovih zastupnika – od Japanca koji možda ne želi vidjeti zelenu boju na skijama, do Amerikanca koji želi samo zelenu. Čisto grafički i crtački dio dolazi na dalekom samom kraju nevjerojatnog broja drugih odluka koje donosi netko jako daleko. Imamo sreću što kod skija postoje i performance i free ride serije, a kod ovih drugih imamo određenu slobodu utoliko što su poželjne što interesantnije grafike. Kod performance skija daleko je teže, jer su namijenjene ženama od 25 do 60 godina koje sve imaju svoje različite ukuse.

Postoji li podjela posla ili svi u Sondi radite sve?

Kreativni dio uvijek nastojimo raditi skupa, a onda finalne detalje dorađuje onaj tko je u nekom poslu bolji. Trudimo se da barem u startu zajednički radimo, jer se pokazalo da su se u takvim situacijama rađale najbolje ideje. No, to ide sve teže zbog količine posla i financijske konstrukcije projekata.

razgovarao Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook