IVICA MITROVIĆ: Dizajn novih medija između osobnog eksperimenta i standardizacije

Autor: Marko Golub

Povodom izložbe 'Dizajniranje novih medija / Dizajn i novi mediji 1995. – 2010. / hrvatska perspektiva', koja od 28. 4. do 15. 5. traje u HDD galeriji, razgovarali smo s autorom izložbe Ivicom Mitrovićem, docentom na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.

Fokus Mitrovićevog profesionalnog i pedagoškog rada je dizajn interakcija i dizajn u interaktivnim medijima, a izložba u HDD-u predstavlja jednu fazu u autorovom istraživanju specifične prakse "dizajna novih medija" u Hrvatskoj od sredine devedesetih do danas. Riječ je o panoramskom te dijelom neizbježno i subjektivnom pregledu ključnih radova u ovom području, koji su došli iz dizajnerskog konteksta, ili su na dizajnersku praksu imali značajniji utjecaj. Otvorenjem izložbe inaugurira se i web stranica http://dvk.umas.hr/novimediji/ koja donosi kronologiju i dokumentaciju o trideset radova različitih autora, pretežno u mediju weba.

Više o samoj izložbi možete pročitati ovdje. Također, skrećemo vam pažnju i na javni [d] razgovor Ivice Mitrovića s autorima nekih od radova obuhvaćenih projektom koji će se održati u ponedjeljak 2. 5. s početkom u 19 sati.

Možeš li ukratko predstaviti okvir svog istraživanja?


Budući da je početak istraživanja bio vezan za projekt Vizualna kultura i novi mediji Centra za vizualne studije, sam okvir bio je kronološki i fenomenološki definiran s tada 15 godina produkcije nečeg što zovemo novim medijima, a moj je zadatak bio sagledati tu novomedijsku produkciju iz perspektive dizajnerske prakse. Naime, osnovni problem u dotadašnjem sagledavanju dizajnerskih radova u području novih medija bio je taj što su svi oni, manje ili više, bili promatrani u kontekstu umjetnosti. Htio sam da ih se konačno sagleda u kontekstu dizajna, koji je ipak bitno drukčiji od onog umjetničkog.

Ako gledamo kontekst produkcije i karakter samih radova, lako je primijetiti da ih je većina samoinicirana, nema baš klasičnih klijenata, puno toga izraslo je iz nezavisne kulturne i civilne scene, dosta je upravo umjetničkih projekata, "mainstream" produkcija barem u smislu naručitelja uglavnom izostaje. Uostalom, kad govorimo o "dizajnerskoj perspektivi", što je to što ih čini specifično dizajnerskim pitanjem?


Pitanje kako razlučiti dizajn novih medija od umjetnosti novih medija je jako problematično, tako da ni moja pozicija nije bila rigidna u smislu da sam strogo odvajao nešto kao umjetnost, a nešto drugo kao dizajn. Zanimali su me, međutim, oni radovi koje vidim kao relevantne upravo za razvoj dizajnerske prakse i scene. Iako su neki od tih radova izrasli iz gotovo osobnih eksperimenata i istraživanja medija koji su možda bliži umjetničkoj praksi, pokazali su se svakako važnima za uspostavljanje nekih novih metodologija u području samog dizajna. Za mnoge od njih sasvim je legitimno reći i da uopće nisu dizajn, ili barem o tome možemo raspravljati, ali mnogi kasniji dizajnerski radovi upravo su od njih crpili inspiraciju ili su se na njih naslanjali. To je najviše vidljivo u prvoj fazi o kojoj pišem, ali već u drugoj fazi većina primjera koje sam izabrao "punokrvni" su dizajn u produkcijskom, konceptualnom i metodološkom smislu. Samoiniciranost je bila jedan od kriterija koje sam unaprijed postavio. Dakle, u istraživanje su bili uključeni samoinicirani projekti, ili oni nastali kroz autorsko eksperimentiranje s novim medijima, ili oni koji su unijeli bitne konceptualne dizajnerske, medijske i tehnološke novosti i tako značajno utjecali na lokalnu scenu. Ima i nekoliko smjerova koji se prate – oni koji više bave medijem, i oni koji se više bave tehnološkom produkcijom.

Bitna stvar koja strukturira izložbu i buduću publikaciju je podjela na tri osnovne faze: Radost novog medija, Novi mediji kao mainstream medij i "Dizajn bez dizajna". Naravno, svaku ovakvu podjelu u velikoj mjeri obilježava linearan kriterij u kojem se "događa" razlika. Što je taj kriterij u ovom slučaju?


Nije moguće povući crtu i nijedna od spomenutih faza nije linearna u smislu da završetkom jedne počinje druga, već se ponegdje i prožimaju. Prvu fazu, koju sam nazvao Radost novog medija, obilježava početna eksperimentalnost, niska razina produkcije i situacija u kojoj je sam dizajner autor sadržaja. On sam dizajnira i izvodi sjedište te potpuno upravlja sadržajem, dizajnom i svim drugim elementima. U tom razdoblju bilo je puno eksperimenata, ali ipak jako malog broja autora za malu publiku. Bila je to mala, zatvorena zajednica, ali imala je svoje "igralište" – novi medij u kojem su pronašli novi prostor za izražavanje. U drugoj fazi dolazi do profesionalizacije te dizajn u novim medijma dobiva svoj položaj unutar struke kao legitimna kategorija. Profesionalizacija je dovela do visoke produkcijske kvalitete radova, medij pomalo postaje mainstream, no to je dovelo i do uniformiranosti, generičnosti, a onda konačno i do novih reakcija autora. Dakle, treća faza događa se paralelno, i u njoj autori na vrlo zanimljive načine pokušavaju vratiti onu svježinu karakterističnu za ranije razdoblje. Autori u trećoj fazi u svojim radovima najviše problematiziraju sam medij. Tu se događa pomicanje granica i postavljanje novih standarda.

Kako su sama tehnologija, ali i načini na koje je koristimo, odredili te tri faze?

Tehnološka okosnica glavni je dio cijele priče, od početka HTML-a, Flasha, Weba 2.0, mobilnih platformi, pa sve do onih izvan ekrana. Temelj je, kao što si rekao, i sama publika, odnosno korisnici. U prvoj fazi bilo ih je malo internetski pismenih te je i sama publika bila drastično drukčija od ove sad. U drugoj fazi govorimo i o samom Webu kao mainstreamu, a u trećoj je riječ o korisnicima kao autorima koji se bave novim komunikacijskim i interakcijskim protokolima. Uvijek je riječ o interakciji: tehnologija se razvija, korisnici je prihvaćaju i čine da se razvija dalje. Autori koje promatram u posljednjem dijelu kronologije poigravaju se s razvojem tehnologije, ali i njene percepcije i korištenja od strane samih korisnika.

S Flashom je osobito zanimljiva situacija, u smislu da su se upravo oko njega kontinuirano vodile rasprave o funkcionalnosti u smislu navigacije, korisničkog iskustva, indeksiranja itd. Koliko su ovakva iskustva s platformama utjecala na samu produkciju i usmjeravala eksperimente?

Flash je zanimljiva priča jer ima jako puno pobornika i kritizera, a u zadnje vrijeme sve više kritizera. Izdvajajući neke radove pokušao sam pokazati kako su upravo autori koji su radili s Flashom sredinom 2000-ih svojim eksperimentiranjem razbijali percepciju utilitarnosti tog vremena, od problema navigacije do samog korisničkog iskustva. Međutim, puno tih eksperimentalnih sučelja koja su u početku razvijana u okviru Flasha, i za koja se znalo čuti da su neupotrebljiva, sada se pojavljuju integrirana u HTML5, CSS i JavaScript. Stoga, Flash još uvijek vidim kao eksperimentalnu platformu gdje će se pojavljivati radovi koji pomiču samu koncepciju interakcije na webu. Ne mogu reći kojim smjerom će se on dalje razvijati, ali svakako ima svoje mjesto i važan je.

Kako opravdavaš potrebu predstavljanja radova baziranih na webu u galerijskom prostoru, budući da je veliki dio radova, a i sama jezgra izložbe – stranica s kronologijom i dokumentacijom o dizajniranju novih medija – dostupna za pregledavanje bilo gdje. Kako biti dosljedan i ispoštovati "autentičnost" u tome?

Nema univerzalne formule, a web je gotovo nemoguće na stopostotno dosljedan i kvalitetan način predstaviti u galeriji. Okosnica izložbe je web stranica na kojoj je predstavljeno trideset odabranih radova, i to na način da će se za svaki od njih moći pročitati sažeti tekst, podaci o autorima, nekoliko screenshot fotografija koje ga dobro reprezentiraju te kratak video koji pokazuje način korištenja. Tu je i link, funkcionalan barem za one radove koji su i dalje sačuvani na Internetu. Naravno, najprikladniji način bio bi pogledati ih sve kod kuće u miru, jedan na jedan, jer su svi oni namijenjeni takvoj komunikaciji, no problem je u tome što je sam razvoj tehnologije, softvera i sučelja utjecao na funkcionalnost pa i izgled dijela starijih radova. Radi se o problemu medijske arheologije, ali idealan način prezentacije je trenutno izvan okvira realnih mogućnosti izložbe. Što se mene tiče, idealno bi ih bilo vidjeti na originalnom hardveru i softveru vremena u kojem su dizajnirani i programirani. Mnogi od njih danas se vrte prebrzo, ili ih današnji preglednici i operativni sustav tretiraju na način koji nije bio predviđen, ili čak većina toga ne radi kako treba. Fokus izložbe je, dakle, web stranica, koja će radove prikazati dokumentaristički.

Kakav je raspon sadržaja i namjene tih radova?

Raspon je vrlo širok od samog početka. Kronološki počinjemo s webom Arkzina, čiji je autor Blaženko Karešin. Arkzinov web je bio zanimljiv samim tim što je sve što je tiskani časopis konceptualno obilježavalo Karešin uspio preslikati i na samom webu – eksperimentiranje s tipografijom, dekonstruktivizam, dizajner kao ujedno i autor sadržaja, eksperimentiranje s tehnologijom, i tako dalje. Vizualni identiteti tiskanog i online izdanja potpuno su se stopili, tako da više nije bilo moguće prepoznati koje su stvari izvorno rađene za web, a koje za offline produkciju. U kasnijoj fazi standardizacije produkcije, Marko Dugonjić proizvodi web aplikacije koje pomažu poštivanju web standarda, a Nikola Đurek s digitalnom slovolivnicom Typonine uvodi potpuno nove načine distibucije i uporabe web tipografija. U trećoj fazi posebno mi je zanimljiva osobna stranica Marcella Marsa, koja predstavlja njegov kanal komunikacije sa svijetom, a u potpunosti koristi raznorazne besplatne servise koje kombinira i time dizajnira nove oblike interakcije bez klasičnih dizajnerskih alata. Tu su i radovi izvan screena, poput Raymonda – robota dizajnera autorice Lina Kovačević, koja robotiku stavlja upravo u dizajnerski kontekst. Konačno, tu su i neki radovi u kojima sam sâm sudjelovao – dizajn interakcija koji ulazi u gradske prostore te pokušava sagledati odnose tehnologije, korisnika i društva u cjelini.

Što je s dizajnom novih medija u kontekstu edukacije?

Iako u izložbi nije spomenuto, jedno od poglavlja knjige sigurno će se baviti upravo edukacijom u području dizajna novih medija. Koordinacijom nekoliko visokoškolskih ustanova koje se bave edukacijom u dizajnu 2009. došlo je do nove kategorizacije dizajna u visokoškolskom sustava, gdje dizajn kao novo polje kao jednu od svojih grana uključuje i dizajn interakcija i dizajn vizualnih komunikacija. U svim visokoškolskim ustanovama uglavnom je uspostavljena razina edukacije koja odgovara kriterijima dizajna kao mainstream prakse. Ipak, iz osobnog kontakta s mnogim autorima znam da se govori o nedostatku kvalitetno obrazovanih kadrova koji bi unutar mainstream produkcije održavali i pomicali razinu te produkcije.

Kako bi kategorizirao vlastitu web stranicu o povijesti dizajniranja novih medija u odnosu na dizajnersku produkciju koju ona sama predstavlja?

Za dizajn stranice su primarno zaslužni studenti Oleg Šuran i Luka Vidoš. Kroz oblikovni dio i navigaciju pokušali smo biti što manje nametljivi, u smislu da imamo jednostavno sučelje koje omogućava radovima da budu u prvom planu. Web stranica bi, dakle, trebala biti nevidljiva platforma za njihovo predstavljanje.

razgovarao Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook