LOUISE SCHOUWENBERG: Dizajneri bi u budućnosti mogli postati dizajneri alata, a ne krajnjeg proizvoda

Autori: Marko Golub i Ivana Borovnjak

Louise Schouwenberg je nizozemska kritičarka dizajna, kustosica i profesorica na Design Academy Eindhoven. Redovito objavljuje u internacionalnim umjetničkim i dizajnerskim magazinima, autorica je niza knjiga, među kojima je recentna monografija Hella Jongerius – Misfit (Phaidon Press, 2010.). U kustoskom radu bavi se tankom granicom između dizajna i vizualne umjetnosti. Razgovor koji čitate izvorno je objavljen u publikaciji D-NEWS povodom Dana D u Staroj Klaonici 2011.

Na čelu ste istraživačkog programa Contextual Design pri Design Academy Eindhoven. Koji su ciljevi i osnovne postavke tog programa?

Ne usredotočujemo se isključivo na pronalaženje praktičnih rješenja na konkretna pitanja, nego većinom na razvoj zanimljivih koncepata. Istražujemo kontekste u kojima stvari nastaju i kontekste u kojima će se s vremenom naći. Proizvodi i veze s ljudima koje oni impliciraju djeluju kao značenjski markeri, ili zrcala, jedne ere. Iz tog razloga zaslužuju uporno istraživanje i koncepte kreativnih dizajnera koji gledaju (i ne boje se gledati) dalje od brzog 'rješenja' i dalje od granica svoje profesije. Našem je obrazovnom programu središnja točka istraživanje kulturalnih i društvenih značenja povezanih s proizvodima i kontekstima koji su se tijekom vremena razvili. To znači da će studenti provoditi vrijeme proučavajući novine na makro razini – društveni, ekološki, tehnološki i kulturalni procesi s kojima je svijet danas suočen. Uz to, studenti će se usredotočiti na novine na mikro razini, poput poznavanje funkcija, oblika, materijala, tehnika proizvodnje i njihovih značenja. Određene vrste konteksta zahtijevaju snažno autorstvo od strane dizajnera, a to je uloga koja ima mnogo veze s onom vizualnog umjetnika. Drugi konteksti mogu zahtijevati intenzivne suradnje, recimo s znanstvenim istraživačima, kreativnom industrijom, urbanim planerima, arhitektima ili profesionalcima. Unutar svake pojedine dizajnerske teme usredotočit ćemo se na pitanje: koju ulogu može dizajner preuzeti unutar ovog konteksta, unutar ove teme i unutar ove suradnje? Koji valjani koncept nekog proizvoda ili strategije može on ili ona osmisliti temeljem pomnog istraživanja?

Svjedoci smo hiperprodukcije u svijetu dizajna. Dizajneri se većinom bave simboličkim vrijednostima, a manje s funkcijom. Što je tomu razlog? Je li dizajn postao površan? Možete li predvidjeti u kojem će smjeru krenuti u narednim godinama?


Od samih početaka discipline dizajna, uzrokovanih industrijskom revolucijom, dizajneri su uzimali u obzir čitav niz vrijednosti. Proizvodi su imali ujedno instrumentalnu funkcionalnost i druge vrste funkcionalnosti ili dodane vrijednosti, poput stila, imaginacije, statusa i sl. Čak su i modernistički dizajni koji su slijedili misao forma prati funkciju nosili potpise pojedinih dizajnera. Ključna razlika kod suvremenog dizajna je naša svijest o postojanju svih tih dodanih vrijednosti. Zbog te povećane osviještenosti, dizajneri se ponekad toliko usredotočuju, na primjer, na koncept koji stoji iza proizvoda ili imaginaciju na koju se oslanja da pretjeruju s osnovnom funkcionalnošću. Znači li to da je dizajn postao površan? Ne nužno. Stekao je veću umjetničku ambicioznost. Mnogi dizajneri nisu u mogućnosti izraditi dizajnerske radovi koji bi bili vrednovani i od svijeta dizajna i od svijeta umjetnosti. Nekima to i pođe za rukom. No budimo iskreni, čak i kod najosnovnijih funkcionalnih dizajna, tek je nekolicina dizajnera zaista uspješna. Svaki se dizajner mora nositi s vremenom u kojem on ili ona živi, zahtjevima konteksta, stanjem stvari s tehnološkim inovacijama ili stanjem stvari s kulturalnim fenomenima. Trenutačno postoji mnogo mladih dizajnera koji se nalaze u ponovljenoj potrazi za društvenom relevantnošću i za redefinicijom biti dizajna, uzimajući u obzir zahtjeve održivog dizajna, na primjer, i uzimajući u obzir stupanj razvoja digitalnih medija. Mnogi se pitanjem kako proces dizajniranja učiniti demokratičnijim. Dizajneri bi tako u budućnosti mogli postati dizajneri alata, a ne dizajneri krajnjeg proizvoda.

Nizozemska je i više nego poznata po svom dizajnu. Koje su okolnosti dovele do toga? Je li dizajn posrednik među kulturama i koje potencijale tu vidite? Gdje smještate u dizajn u trenutačnoj kulturalnoj proizvodnji?


Uspjeh nizozemskog dizajna zasnovan je na spoju različitih faktora. Od 1970-ih pa nadalje u Nizozemskoj prisutnost industrije nije bila snažna pa su dizajneri počeli proizvoditi svoje vlastite proizvode, a ne čekati da to netko od njih naruči. To su mogli činiti jer im je vlada omogućila subvencije za eksperimentiranje. Kao prirodni rezultat toga, usredotočili su se više na svoje fascinacije i ideje, a ne toliko na zahtjeve tržišta. Nizozemske obrazovne institucije također su pri tome odigrale veliku ulogu jer su promovirale razvoj autonomnih dizajnera. Dizajn je sve više i više postajao samorefleksivan. Svakim svojim radom dizajneri su implicitno pokušavali odgovoriti na pitanje 'što je dizajn'. Zbog te samorefleksivnosti ideje su postale kritične. Nizozemski su dizajneri na primjer reagirali na negativne strane potrošačkog društva i ulogu koji dizajneri imaju unutar takvog društva. Također je pomoglo što, kad je tzv. 'konceptualni dizajn' započeo, medijima su se svidjeli fotogenični prikazi koje su Nizozemci stvarali. Dizajn itekako može biti kulturalni fenomen. Kada promatraju umjetnost, recimo u galeriji umjetnina, ljudi očekuju vidjeti nepoznato, neznano. Suočeni sa svakodnevnim predmetima, ne očekuju ideje ili maštovite narative. Dublja značenja dizajna u njihov um mogu ući u neočekivanim trenucima. To bi ustvari mogla biti i njegova moć.

Poznati ste kao kustosica i kritičarka dizajna. Kako ste se odlučili krenuti u tom smjeru i koja je uloga kustosa u današnjem svijetu dizajna?


Život je prepun nepredvidljivih slučajnosti. Obrazovana sam kao umjetnica, kasnije sam studirala filozofiju i tek slučajem počela pisati na temu dizajna. Fascinirana sam načinom na koji ljudi postupaju prema fizičkim predmetima, bez obzira jesu li to funkcionalni proizvodi ili drugi predmeti. To što sam bila kustos nekoliko izložbi samo je prirodni ishod mojeg pisanja. To me na neki način osposobilo da uvidim kako moji se pogledi na dizajn mogu pretočiti u stvarnost. Biti kustos izložbe uzbudljiv je zadatak. Ne možete samo prikazati dizajnirane predmete, dizajn same izložbe trebao bi ujedno i otkriti neke od mojih teoretskih pogleda na zadanu temu. Prirodni kontekst skulpture je postolje unutar bijelog muzejskog prostora. Postolje i bijeli kockasti prostor za izlaganje, međutim, nije prirodni kontekst dizajna. Kako biste izložbu funkcionalnih predmeta, koji se ustvari ne mogu koristiti, učinili legitimnom, morate reći nešto više o njoj. To se na primjer može učiniti stvaranjem specifičnih kombinacija ili poigravanjem s načinom prezentiranja. Kod izložbe Hella Jongerius – Misfit, u muzeju Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu, sve smo predmete povješali po zidovima, neke i naopako. To je stvorilo jedan nov doživljaj tih predmeta i usmjerilo pažnju na elemente i detalje.

U vremenu masovne proizvodnje nizozemski se dizajn vratio zanatstvu. Kakav je danas odnos između dizajna i zanatstva? Kako možemo spriječiti da dizajn postane zastarjela profesija?

Kao prirodni odgovor na globalizaciju i industrijalizaciju, pojavio se obnovljeni interes za lokalne zanatske tehnike, a to je globalna pojava i logičan razvoj situacije. Već u devedesetima, Nizozemci su vratili zanat u dizajn, koji se još od vremena industrijske revolucije bavio industrijskom proizvodnjom. No ovaj obnovljeni interes za zanate nije samo nostalgični povratak u staro doba, to je reinterpretacija potencijalnog značaja zanata unutar suvremenog društva. Na primjer, nakon više od sto godina glatkih industrijskih proizvoda, danas postoji obnovljena želja za jednim pažljivim procesom proizvodnje. Ruka tvorca trebala bi se moći prepoznati u malim greškama, malenim razlikama u teksturi, kako bi se stvorila dublja povezanost između korisnika i proizvoda. Dizajn nikada neće postati suvišnim ako se stvari ne budu uzimale zdravo za gotovo. Svako doba zahtijeva novu definiciju funkcionalnosti, zanata, industrije, koncepta inovacije, kulturalnih vrijednosti, itd.

Poznajete li dizajnersku scenu istočne Europe? Kako se na nju gleda na Zapadu, ako uopće?

Vidjela sam prikaze istočnoeuropske dizajnerske scene, no ne bih se usudila reći da je „poznajem“. Je li važno prepoznati specifičnost istočnoeuropske scene? Je li to konkretan stil? Je li to stav? Mogu li istočnoeuropski dizajneri stvoriti ideju identiteta, temeljenu na njihovim povijesnim i kulturalnim korijenima? A jesu li oni djeca globaliziranog svijeta u kojem mediji omogućuju globalnu komunikaciju: koliko međunarodna je istočnoeuropska dizajnerska scena?

Što danas predstavlja dobar dizajn?

Ono što je uvijek bio: valjani koncept, svijest o prisutnosti svih značenja koja se kriju u korištenim materijalima i medijima te pravilna osviještenost o kontekstu u kojem funkcionira. Bez obzira o čemu se radilo, o stolici, sustavu oznaka, knjizi, strategiji – dobar dizajn sadrži značenja na brojnim razinama. I hm… pomaže i osjećaj za ljepotu.

razgovarali Marko Golub i Ivana Borovnjak

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook