ERWAN BOUROULLEC: Najvažnije je razmišljati s jake konceptualne točke gledišta

Autor: Marko Golub

Braći Ronanu i Erwanu Bouroullecu trebalo je svega nekoliko godina da u svijetu suvremenog produkt dizajna dosegnu zvjezdani status. 2002 godine, u trenutku kad je u Muzeju dizajna u Londonu postavljena prva izložba posvećena njihovom radu, Ronan je upravo kročio u tridesete, Erwan je bio još duboko u svojim dvadesetima, a nije prošlo ni pet godina od prvih njihovih ozbiljnih projekata. Godinu dana kasnije Phaidon Press izdao im je monografiju, a 2004. rad im je, između ostalog, predstavljen u MOCA-i u Los Angelesu i Boijmans muzeju u Rotterdamu.

Sve je počelo 1997. kada je njihov projekt Dezintegrirana kuhinja u Parizu zapazio Giulio Cappellini. Ubrzo nakon te inicijalne suradnje, koja će ih obilježiti do danas, uslijedili su projekti za Issey Miyakea, a zatim i Vitru, s kojom će se partnerstvo nastaviti u nizu projekata. Čitave kolekcije realizirali su za brendove kao što su Magis i Kvadrat, a zatim Kartell, Established and Sons, Ligne Roset, Axor, Alessi te u novije vrijeme Flos i Mattiazzi. Eksperimentalnu stranu produkt dizajna također kontinuirano istražuju, većinom kroz izložbe u suradnji s Galerijom Kreo. Studio su do danas uspjeli održati malim, dijalog između dviju različitih osobnosti ostao je glavni pokretač njihovog rada, iako pojedine projekte potpisuju i individualno.

Mlađi Bouroullec, Erwan, u Zagrebu je prošlog tjedna predstavio rad studija, a organizatori njegovog gostovanja bile su tvrtke Hansgrohe Axor i Oris, uz partnere Hrvatsko dizajnersko društvo i Francuski institut. S Erwanom Bouroullecom razgovarali smo neposredno prije predavanja koje je 29. lipnja 2011. održao u Kinu Europa.

Vaš stariji brat Ronan nešto je ranije ušao u produkt dizajn, a vi ste mu se pridružili praktički odmah s umjetničke akademije. Mislite li da je takva podloga unijela nešto bitno ili zanimljivo u vaš zajednički rad?

Jest. No, moram odmah reći kako najvažnije što sam naučio na akademiji nije bilo crtanje i nije imalo veze s oblicima, bojama ili proporcijama. Najvažnije što sam naučio jest razmišljati s vrlo jake konceptualne točke gledišta, odnosno promišljati "zašto" radim bilo koju određenu stvar. To je strahovito važno kod donošenja odluka, a dizajn se u velikoj mjeri sastoji upravo u donošenju pravih odluka, vrednovanju određenih parametara i odgovaranju na prava pitanja na najbolji mogući način. Čitati takav proces kroz konceptualni pristup iznimno je korisno.

Vaš rad je u velikoj mjeri baziran na zajedničkom, dijaloškom promišljanju određenih projekata. Da li taj proces donosi više međusobnih slaganja ili više konflikata? Što je plodonosnije?

Ovisi o projektu, ali sve više je riječ o sučeljavanju mišljenja. Kod rada udvoje zanimljivo je to što od samog početka u studiju generirate diskusiju o projektu, što znači da dobivate i određenu distancu koju je teško doseći kada radite sami. Jako smo dugo gradili na poziciji iz koje si možemo osigurati dovoljno vremena za projekte. Neophodno nam je vrijeme za ekstenzivno istraživanje, kao i za preispitivanje i vraćanje na određene ideje. Ponekad to može značiti i potpuno odustajanje od nekog smjera u kojem smo krenuli. Drago nam je da imamo mogućnost i takvo takvo što iskomunicirati s klijentima. Pronalaženje vremena vrlo je važna stvar u dizajnu.

Duljina procesa razvoja nekog objekta od koncepta do realizacije jedna je od specifičnosti produkt dizajna. Koliko je to prednost, a koliko i frustracija za autora?

Riječ je o izazovu, jer je jedini način da realizirate dobar dizajn puno komunikacije s velikim brojem ljudi i naravno, opet luksuz imanja vremena. Određene frustracije svakako postoje, jer istovremeno imam posve osobnu potrebu da svaki dan nešto radim, onako kao što muzičar ili plesač svakodnevno mora vježbati. Kroz proces razvoja proizvoda ideje se vrlo malo mijenjaju i najčešće samo postaju izoštrenijima. U tome dosta pomaže paralelna produkcija fotografija, crteža, tekstova i publikacija. Takve aktivnosti daju nam nove poticaje za rad i razmišljanje te nam ponekad pomažu da brže dođemo do boljih rezultata. Radimo u vrlo različitim kontekstima. Radimo i s industrijom, iako, najveća kompanija s kojom smo ikad surađivali je Vitra, a ona je razmjerno mala u odnosu na neke druge industrijske igrače. U nekim slučajevima radimo projekte s obrtnicima, kao i one za galerije. Svaka od ovih vrsta projekata daje nam novi poticaj, i što je šire naše polje djelovanja, to bolje.

Koliko je važno za produkt dizajnera danas biti prisutan u javnosti kroz magazine, knjige, izložbe?

Svaka medijska aktivnost izvrsna je prilika za izraziti određena stajališta koja je, s druge strane, vrlo teško izraziti u tržišnoj stvarnosti dizajna. Važan dio dizajnerskog posla je pokušati objasniti ljudima što, kako i zašto radimo. Potrebno je objasniti i različite razine koje svaki od konkretnih projekata sadrži. Na primjer, imamo rani projekt koji se zove Lit clos koji nikad nije proizveden izvan ograničene edicije koju je naručila galerija u kojoj je bio izlagan. Istovremeno, to je jedan od projekata koji su bili najviše objavljivani u to vrijeme i mnogi su mi pričali kako su ga vidjeli u časopisima ili na izložbama. Iako ga nikad nisu kupili, pričali su mi kako ih je sama činjenica da su vidjeli predmet inspirirala da naprave drugačiji raspored u stanu i odvoje više prostora za djecu. Dio uloge dizajna je mijenjanje kulture kojoj i sam pripada. Suvremeni dizajn, čvrsto to vjerujem, potiče neku vrstu evolucije u društvu. Te promjene su spore, jednako kao što je i sam dizajn dug proces i kao što je i neki objekt, poput komada namještaja, građen da traje dugo vremena ako ga koristite na normalan način. Dizajn za mene, u tom smislu, sadrži sasvim osobitu genetiku. Ponekad imamo priliku raditi izložbe na kojima pokazujemo predmete koji su izvan tržišne stvarnosti, no upravo unutar njih razvijamo pristupe koji naknadno mogu biti iskorišteni na različite načine. Komunikacija je zaista temeljna stvar i u produkt dizajnu. Axor kolekcija za kupaonicu sadrži vrlo širok raspon predmeta, zbog čega zahtijeva od korisnika da napravi i velik broj odabira. U takvom jednom slučaju, morate im pokušati objasniti kako donijeti te odluke.

Nešto kao rječnik za kupaonicu?

Neka vrsta abecede.

Koje su, iz vašeg iskustva, najproblematičnije predrasude o produkt dizajnu?


Na to nemam baš jednostavan odgovor. Jedan od glavnih problema s kojim se susrećem je to da ljudi vole misliti kako namještaj može imati istu cijenu kao odjeća ili artikli iz supermarketa, a to ne samo da nije moguće, već je i opasno. Odatle dolazi puno nerazumijevanja, pa i dizajneri imaju odgovornost pronaći načine kako pomoći ljudima da osvijeste što je to što zapravo kupuju. Kad Ikea objavi oglas u kojem piše da prodaju lampu za tri Eura, za mene je to potpuna besmislica, i k tome još i pogibeljna. Takva gesta doslovno znači da predmet nema nikakvu važnost. Sami korisnici često ne razmišljaju dovoljno o relacijama između samog predmeta, ljudi koji ih dizajniraju i proizvode, materijala koji se koriste, itd. Druga stvar koju sam naučio mrziti su norme. Većina normi, začudo, isključivo je krojena za urbane konzumente, što držim besmislenim. Također, većina normi zahtijeva točno određenu čvrstoću, a to je vrlo ograničavajuće polazište za graditi bilo što. Na primjer, svi smo naučili kako površine predmeta moraju biti nepropusne, a jedna od posljedica ovog pravila jest da su predmeti od drva svi tako pretjerano lakirani da postaju gotovo kao da su od plastike. Takva pravila donose loše rezultate u smislu kvalitete, forme, gotovo svega.

Može se reći da takav pristup ujedno oduzima i simboličke kvalitete predmetu, no ne bi li i dizajner trebao jednako tako uvažavati kontekst, čak i ako smatra da je nepovoljan, i raditi iz toga?

Pa, kao primjer dobrog proizvoda, izvan samog dizajna, mogao bih možda izdvojiti ekološki uzgojenu hranu. U tom području obrada je svedena na minimum, povrće se ne čisti i ne tretira kemikalijama, a zadržava i sve svoje neobične i raznolike oblike. Drugim riječima ova industrija nije toliko podložna standardima. Ovo je primjer kako su ljudi kroz nove prehrambene navike polako počeli razumijevati odnos između onog što kupuju, ekonomije koja stoji iza i političkih implikacija koje sve to nosi sa sobom.

Koliko ljudi ukupno imate u studiju?


Sedam. Uključujući mene i Ronana.

Tko radi što?


Ronan i ja imamo troje stalnih asistenata za dizajn. Fanny se bavi administrativnim poslovima. Phillipe, koji je sad već jako dugo s nama u studiju, brine se o izložbama, dokumentaciji i arhiviranju. Inače, svakome od naših suradnika to je prvi posao nakon školovanja. Dakle, nitko nije strogi profesionalac, iako za mnoge od stvari koje su nam potrebne obično postoje programi obuke koji traju i po nekoliko godina. Mala doza neprofesionalnosti i nespecijaliziranosti dragocjena je za studio kakav je naš. Kada nemate iskustva s nečim, tada iznalazite nova i neobična rješenja, a to je još jedan sjajan poticaj.

Dobro, ali postoje li ipak u dizajnerskom procesu neki iskušani standardi koji su vam neophodni i bez kojih ne možete funkcionirati, u smislu metode ili scenarija?

Jedina stvarna neophodnost je vrijeme. Trebamo strahovito puno vremena. Za svaki projekt sistematično radimo veliki broj maketa u prirodnoj veličini i u raznim varijantama te tražimo od klijenata da ih isprobavaju i da si uzmu vremena da razmisle. To je jedan od načina da produljimo rokove kako bismo svi stigli dobro promisliti karakteristike predmeta, nove vrijednosti koje donosi, proporcijama i sve ostalo. U dizajnu je to nužno, jer je praktički sazdan ni od čega. Ako pogledate običan svakodnevni predmet poput stolice, većina ih je jako slična i proizvode se u 2-3 općenita oblika, boje i materijala. Međutim, sve to mora biti savršeno uravnoteženo. Ako nije, onda ne funkcionira.

Veseli li vas otvaranje prema područjima koja vam nisu previše bliska i s kojima nemate iskustva?

I da i ne. Ja težim pristajati na takve izazove, ali moj brat je puno manje sklon tome, jer se boji da tako srljamo u projekte koje nismo sposobni izvesti do kraja. Prošle godine prihvatili smo se nekog natječaja za dizajn jedrilice, koji me je jako zaintrigirao, imali smo priliku raditi s ljudima s kojima do tada nismo, poput pomorskog inženjera i nekih drugih stručnjaka. Dobar dizajn je uvijek kolektivan rad, nimalo usamljen kao što se nekad misli. Natječaj je, nažalost, na kraju otkazan. Ne znam zašto.

razgovarao Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook