SLAVIMIR STOJANOVIĆ: Netko je duhovit u trenutku, a netko mora prvo smisliti šalu

Autor: Marko Golub

"Iako imamo ozbiljnu povijest dizajna u regiji, ovo je i dalje mlada struka koju se ne tretira ozbiljno, u smislu da tamo negdje postoje neki stručnjaci koji stvarno znaju što rade. I dalje na gotovo svakom sastanku moram uvjeravati ljude zašto sam uopće tu, a kamoli zašto ovaj ili onaj font"

S više od 200 nagrada i priznanja širom svijeta, Slavimir Stojanović jedan je od najuspješnijih grafičkih dizajnera u regiji. Rođen je u Beogradu 1969., karijeru je započeo prilično rano, radeći plakate za različite omladinske manifestacije, a nakon studija dizajna na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, otišao je studirati na HDK u Göteborgu u Švedskoj. Više od dva desetljeća njegov rad vezan je za advertising agencije, počevši od angažmana u beogradskom uredu Saatchi & Saatchi pod marketinškim pionirom Draganom Sakanom, preko Kompas Designa, do agencije Arih u Sloveniji itd.

Vlastiti kreativni studio Futro osnovao je 2003. godine, s idejom da u okviru njega komercijalnim angažmanima hrani kreativne, samoinicirane, osobnije projekte. Ova vrsta projekata posljednjih godina uzima sve više maha, te je i Futro (future retro)u međuvremenu zaživio prije svega kao umjetnički brend. Postavljajući izložbu u galeriji HDD Stojanović nam je detaljnije pričao upravo o tom segmentu njegovog rada, kao i o borbi s etiketom dizajnera koji povremeno "emigrira" u umjetnost. Zagrebačka izložba Slavimira Stojanovića posvećena je većinom, no ne isključivo, kazališnim plakatima koje je mahom realizirao za predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a razgovor koji čitate vodili smo za vrijeme otvaranja izložbe.

Svi kazališni plakati koje ovdje izlažeš nastali su za predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a vizualno i idejno mogu se promatrati kao cjelina, i to naglašeno dizajnerska cjelina. Možeš li ispričati kako oni nastaju?


Najčešće od samog redatelja dobijem siže predstave, kao i nekoliko ključnih referencija koje govore o njegovom viđenju te predstave. To mi je uporište za sav vizualni materijal, a predstavu obično pogledam tek kasnije. Plakati za predstave sasvim su specifičan oblik grafičkog dizajna, a za ove koje izlažemo mislim da jako dobro odgovaraju i na samu arhitekturu kazališta. Ako pogledate plakat za predstavu Za sada nigde, on je sasvim izravna ilustracija naslova predstave, što je zapravo tipičan pristup iz oglašivačke industrije, gdje naslov predstave tretiram kao slogan, a grafički dio je njegova ilustracija, bez obzira odgovara li on samoj estetici predstave. Primjerice, Shakespeareova drama Kako vam drago inače je prilično barokna kada je pogledate na pozornici. Najveći dio radnje je u šumi, gdje se događaju različite ljubavne veze i općenito "spolne" situacije gdje više ne znaš tko tu koga, kako i odakle. Simbol koji je završio na plakatu u tom mi se smislu učinio kao najlogičnije rješenje, koje čak i reflektira radnju, ali ne i samu izvedbu i scenografiju. Često kažem kako mi jedan plakat uzima ukupno pola sata, od toga 15 minuta za skice i 15 minuta za realizaciju. Ja, naime, volim minimalizam, jer me opušta i jer mi je jednostavan kao procedura, no moram reći da me je takvom brzom razmišljanju kroz metafore i simboliku prije svega naučilo 26 godina bavljenja vizualnim komunikacijama. Za kazalište inače radim praktički besplatno, kako bih vratio dug kulturi u kojoj živim i iz koje sam potekao. A budući da radim, mogu si i dozvoliti da budem kreativan... kao što vidite.

Grafički elementi na tvojim plakatima izvedeni su isključivo iz pojmova, kao što sam kažeš, ne trudiš se prepričati narativ. Pri odabiru si čak ustrajao na tome da ne staviš nijedan koji sadrži bilo kakvu fotografiju, a skoro svi čitaju se kao grafički simboli, gotovo kao apstraktna signalizacija. Jesu li se glumci ili redatelji ikad bunili zbog toga?


Svima im je unaprijed objašnjeno čemu se imaju nadati te je svakako bilo jasno da na plakatima neće stajati ničija glava. Ali neki su se i bunili, najčešće na previše sitan tekst. Evo, moj prijatelj Gojko Šušljik pitao me kako da mamu dovede na predstavu, ako joj treba povećalo da uopće vidi da on tamo glumi. Zato sam zadnjih mjeseci morao povećati slova.

Dok smo postavljali plakate koje ćeš izlagati odabrao si i nekoliko njih koji nisu rađeni za kazališne predstave, ali dijele vrlo sličan vizualni jezik i skoro se nimalo ne razlikuju od ovih, osim po sadržaju koji oglašavaju.

Birao sam da sve bude ujednačeno u smislu vizualnog jezika i humora. Tu je jedan plakat za MTV, jedan za javnu diskusiju na temu fašizma i mržnje, jedan za Magdalenu i jedan za Sterijino pozorje, još uvijek najveću kazališnu manifestaciju u Srbiji. Dakle, svi osim ovog prvog imaju prije svega veze s kulturom. Inače, ljudi često krivo misle kako su poslovi s velikim klijentima iz kulturne domene, kao što je Jugoslovensko dramsko pozorište, profitabilni poslovi. JDP je svakako velika kuća, vrlo važna za kulturu grada, no riječ je o mojim prijateljima koji me zovu da im pomognem, a ne da se obogatim. Nema tu puno filozofije. Sva filozofija odradi se u onih 15 minuta o kojima smo pričali, a to može razumjeti svatko tko je ikad radio pod pritiscima kakvi su u advertisingu. To te iskustvo nauči da brzo razmišljaš, jednako kao što je netko sposoban da bude duhovit u trenutku, a netko mora smisliti šalu da bi je mogao ispričati drugima. Cilj je u svakom slučaju da bude zabavno i pitko. Kad se postigne taj cilj, onda stvar dobije neku svoju auru.

Ova izložba na neki je način proizašla iz tvoje prve prave izložbe kazališnih plakata koja se prije nekoliko mjeseci održala u Muzeju pozorišne umjetnosti u Beogradu. Neposredno prije toga, krajem prošle godine, imao si i drugu izložbu u beogradskoj Galeriji Nova, koja je predstavila isključivo tvoje samoinicirane radove. Takve radove želiš prvenstveno vidjeti u umjetničkom kontekstu, u ranijem našem razgovoru spomenuo si kako je taj smjer nešto na čemu trenutno ustraješ. Taj dio svojih aktivnosti vežeš uz ime, ili brend, Futro (future retro), koji je inicijalno bio zamišljen kao "samoodrživa" jedinica u kojoj "komercijalni" poslovi hrane one "umjetničke". Čini se pomalo ironično da se Futro na kraju osamostalio upravo na umjetničkom polu, dok je komercijalni postao nepouzdan.

Mislim da je ipak bilo neizbježno da dođe do toga. Kako godinama puno radim, puno ideja se ne proda. Svi znaju da se 99% dobrih ideja nikad ne realizira. U međuvremenu su se one toliko nagomilale da su postale zrelima za autorski rad. Ta moja aktivnost traje već više od deset godina, ali dosta dugo sam se mučio s tim kako ozbiljno pokazati svoj rad kao Slavimir Stojanović, a da se to ne shvati kao istup nekog dizajnera - wanna-be umjetnika, već kao dizajnera koji je istovremeno i umjetnik. Zato je neizbježno došlo do cijepanja ličnosti na dva imena. Na kraju ću morati napraviti poseban novi sajt koji će predstavljati dizajnera s hipsterskim naočalama, i još jedan drugi koji će se zvati slavimirfutro.com koji će predstavljati onog drugog, Slavimira umjetnika. Ta dva lika nikako ne smiju imati linkove između sebe. Moju galeristicu iz Pariza, na primjer, uopće ne zanima moja dizajnerska pozadina, a čak i sve nagrade koje sam dobio ostavila bi u brendiranju isključivo kao kontekst koji pomaže nekome da mu u 42. godini života zasja njegova umjetnička zvijezda. Vrlo slično kao i kod promoviranja bilo kojeg drugog proizvoda. Ja sam se idealistički nadao da to može biti isti čovjek. Ali očito je da ne može.

Svi tvoji samoinicirani, osobni radovi, su na engleskom jeziku. Zanimljivo, tom gestom kao da bježiš iz konteksta iz kojeg si se otisnuo, nema tu nimalo istočnoeuropske, lokalne priče. Kako engleski uopće ide s "osobnim" radovima?


Ja sam prije svega Jugoslaven, koji je neizmjerno tužan što se raspala ta nekadašnja država. Tamo sam rođen i samim tim pripadam nečemu što ne mogu više definirati, ali sigurno predstavlja više od pukog sjećanja. Kao takav, ne mogu vući korijene iz novokomponiranih kultura koje su u međuvremenu nastale na tom teritoriju te je odabir "internacionalnog" jezika jedini način da se i dalje osjećam kao kozmopolit. Drugi važan razlog je taj što je tržište ovdje potpuno upropašteno, a ni problem s umjetnošću i kulturom nije ništa bitno drukčiji. Ozbiljni glazbenici u Srbiji su istovremeno genijalci i prosjaci, kojima je plasiranje vani jedini način da žive dostojanstveno kao ljudi. Jedan od mojih iskoraka u tu dostojanstvenost je, dakle, taj Engleski kao svjetski jezik. Svo kulturno nasljeđe oglašavanja i masovnih komunikacija utemeljeno je u zapadnoj kulturi, koju promatram kritički i nipošto je ne glorificiram, ali svjestan sam da se s tim nasljeđem ne može raditi na Iranskom. I ljudi u Iranu tu činjenicu fantastično dobro razumiju.

U Srbiji, ali i u regiji, ti si jedan od rijetkih dizajnera koji imaju status prave pop zvijezde. Zovu te u talk show-ove, intervjuiraju te o bitnim i nebitnim društvenim temama, pitaju te o modnim markama, restoranima i slično. Što to znači za dizajnera tamo gdje je kontekst za sam dizajn postao nezdrav i nepovoljan? S druge strane, što se da iskomunicirati iz te pozicije, ukoliko pristaješ na nju?

To mi se sviđalo devedesetih godina, kao potentnom mladiću ofarbanom u plavo, koji se jako trudio izgledati prepoznatljivim i posebnim. Naravno, u svemu tome su mi puno pomogle i nagrade, što u velikoj mjeri mogu zahvaliti svom tadašnjem poslodavcu Draganu Sakanu kod kojeg sam radio u agenciji Saatchi & Saatchi. Svi znaju koliko su skupe participacije na natjecanjima ako ih plaćaš sam, ali u ovom slučaju imao sam gazdu koji je bio spreman lopatama nositi novac za sudjelovanje jer je to smatrao ulaganjem u vlastitu promociju i jer mu je netko morao osvajati nagrade. U tom smislu uživao sam privilegiju smišljati projekte koji nisu previše skupi nego su ciljano rađeni da dobiju nagradu negdje u svijetu. Proizvod toga bila je i potpuno nepotrebna slava, potpuno karikaturalnog karaktera. Danas, kad pogledam unatrag, stvarno se zapitam, ali zaista sam i te stvari radio iskreno, jer sam htio dobiti što više interesantnog posla i jer sam, kao netko koga se smatralo "klincem", htio da mi se vjeruje. I danas me gledaju kao klinca. Iako imamo ozbiljnu povijest dizajna u regiji, ovo je i dalje mlada struka koju se ne tretira ozbiljno, u smislu da tamo negdje postoje neki stručnjaci koji stvarno znaju što rade. I dalje na gotovo svakom sastanku moram uvjeravati ljude zašto sam uopće tu, a kamoli zašto ovaj ili onaj font. U ovakvom kontekstu struka teško ima priliku sazrijevati, imali smo 10 godina kaosa, krizu i potpunu neorganiziranost koja u Beogradu traje i danas. Nemamo organizaciju koja bi radila ono što ovdje radi HDD, ali imamo jedan seminar, na koji vas želim pozvati, a zove se Dizajner: autor ili univerzalni vojnik organizira ekipa plemenitog svijeta koja u to zaista ulaže svu svoju energiju. Taj seminar je nešto najzdravije što se u Srbiji trenutno događa a da se tiče grafičkog dizajna. Ostalo su sve osobni interesi, obračuni i samodokazivanja.

tekst: Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook