MAROJE MRDULJAŠ: Projektiranje angažiranosti

Autor: Marko Golub

Maroje Mrduljaš je kritičar dizajna i arhitekture, autor i urednik više knjiga u području suvremenih arhitektonskih i dizajnerskih praksi. Zajedno s V. Kulićem osnivač je istraživačke platforme 'Nedovršene modernizacije'. Bio je kustos i sudjelovao u kuriranju više izložbi te predavao internacionalno. Radi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Razgovor o knjizi 'Dizajn i nezavisna kultura', čiji je koautor i urednik zajedno s Deom Vidović, izvorno je objavljen u publikaciji povodom Dana D u lipnju 2011.

Pred kraj svog eseja u knjizi iskoristio si dvije prilično zgodne sintagme kako bi pokušao objasniti sinergiju dizajna i nezavisne kulture o kojoj knjiga govori: "forma bez utopije" i "utopija bez forme". Možeš li uvodno pojasniti tu misao za one koji još nisu čitali.

Parafrazirao sam talijanskog teoretičara Manfreda Tafurija iz njegove ključne knjige Progetto e utopia gdje on, najjednostavnije rečeno, dijagnosticira neuspjeh radikalnih ideala povijesnih umjetničkih avangardi s početka stoljeća. Tafuri tu dijagnozu postavlja ranih 1970-i kada su, po njemu, moderni arhitektura i dizajn već u cijelosti apsorbirani u kapitalistički poredak i izgubili su svoju kritičku autonomiju. Koristeći ta dva pola nastojao sam slikovito upozoriti na dvije naoko oprečne tendencije u dizajnu. Jedna je tendencija više ili manje vješto „dizajniranje“ bez ikakve svijesti o društvenim učincima dizajna. Druga je tendencija promicanje nejasnih utopijskih ili „angažiranih“ stavova koji nisu u dizajnerskom i društvenom smislu kvalitetno artikulirani pa zato i ne mogu biti učinkoviti. Poruka jest da dizajn, ukoliko još smatramo da on može ili treba biti jedno od sredstava društvenog progresa, mora imati razmjerno jasnu viziju o društveno korisnim ciljevima prema kojima se treba kretati, ali isto tako treba biti i dobro „isprojektiran“, pri čemu projekt ne znači samo dobro oblikovanje nego i pronalaženje novih pravaca djelovanja i stvaranje suradničkog odnosa sa drugim društvenim akterima.

Što izdvajaš kao glavne karakteristike isprepletenosti dizajna i nezavisne kulture? Što ta isprepletenost znači za dizajnere, a što za nezavisnu kulturu?


Dizajn je u Hrvatskoj odigrao aktivnu ulogu u rastu suvremene i istraživačke kulture, i to najbolje kada se radilo o cjelovitim „projektima“, dakle u situacijama kada je dizajn služio i kao vizualna identifikacijska odrednica naprednih umjetničkih i društvenih praksi ali i kao medijator tih ideja. Dobar dizajn komunikacija traži refleksivan odnos prema sadržaju koji se posreduje i diseminira. Taj sadržaj se može razvijati i interpretirati kroz vizualni aspekt ali i kroz inteligentno strukturiranje informacija, taktičko korištenje medija i slično i upravo to se dešavalo tijekom zadnjih dvadesetak godina i više. Također, ambicije dizajnera i protagonista nezavisne kulture sasvim su se logično uzajamno raspoznale, čime je stvoren kontekst za eksperimentalni rad. U toj suradnji raspoznajem i ponešto pozitivne kompeticije.

Iako je fokus na posljednja dva desetljeća, zahvatio si i period prije toga, negdje do šezdesetih godina. Koliko je važno to "ukorijenjivanje" i kakve nam vidike ono donosi u smislu jasnijeg definiranja ovog novijeg fenomena kojim se baviš. Konteksti su, naime, drukčiji, ali i bliski.

Ono što danas u Hrvatskoj zovemo „nezavisnom“ kulturom u ranijim periodima se manifestiralo kroz neke druge, no strukturalno slične „enklave“ intelektualne i kreativne slobode koja je bila kritička, i u opoziciji prema matici kulture ili društva u cjelini. Tako 1960-e donose društveni pejzaž u kojem se i radikalnija kulturna opozicija tolerira, modernost postaje sve heterogenija a umjetnost nastoji „izaći na ulice“. Ono što vidim ključnim i poučnim u tom periodu jest želja tadašnjih protagonista kulturnog života da osvoje svoji vlastiti kontekst za rad, da makar i naivno djeluju u javnom prostoru, kao što je važno i sinergijsko djelovanje na kulturnoj sceni, uključivo i dizajn.

U knjizi si bio donekle otvoren prema pojavama koje ne dolaze iz kruga nezavisne kulture, ali dijele nešto od njenog duha, a istovremeno si bio i stroži i selektivan u slučaju dizajnerskih radova koji nisu na odgovarajući način odgovorili na slobodu koju im je nudilo djelovanje iz tog "nezavisnog" kulturnog konteksta. Što su za tebe bile granice područja razmatranja odnosa nezavisne kulture u smislu produkcije i dizajna? Gdje je najteže bilo povući crtu?

Ne mislim da je „nezavisna“ kultura jedno područje u kojem se gradi kritička misao ili gdje se jedino istražuju suvremene estetike. Kulturne politike i borba za ostvarivanje prava i uvjeta za rad kojima je okupiran dio „nezavisne“ kulturne scene važni su sa razvoj civilnog društva u Hrvatskoj, no mene u prvom redu zanima sadržaj – iskren, poticajan, obogaćujući, uzbudljiv, oslobađajući... „Nezavisna kultura“ se na neki način i institucionalizirala i profesionalizirala. Ne mislim da je to loše, naprotiv, ali to nije samo po sebi i garancija da ćemo imati bolju umjetnost ili napredniji politički život.

tekst: Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook