Filozofija Boonike

Autor: Marko Golub

Boonika ima puno lica. Zato je danas tako lako čuti za nju u najrazličitijim, pa i posve neočekivanim kontekstima, a iz istog razloga teže ju je jednoznačno predstaviti. Suradnja, podrška, uzajamnost, zajedništvo, učenje, otvorenost, povjerenje i različitost neke su od ideja koje ovaj kolektiv zastupa, i kojima obično počinje svaka priča o Boonici. O svim stvarima koje su Boonika, razgovarali smo s dizajnerima MIRNOM REINPRECHT, MATIJOM RAOSOM i MARKOM PRPIĆEM ZETSOM, dijelom službene "jezgre" Boonika.net-a

Prvi život Boonike kao virtualne zajednice započeo je prije sedam godina., na sve do nedavno aktivnoj domeni boonika.com. Projekt su zajednički pokrenuli Marko Rukavina i Marko Prpić Zets, tada s idejom da pokušaju povezati prije svega autore u sferi ulične umjetnosti i grafita, ali mreža se spontano proširila na kreativce iz područja dizajna i drugih područja. Do danas je Boonika okupljala dizajnere, ilustratore, likovnjake, muzičare, 3D modelare i razne druge, a projekti koje čini vidljivima radili su i razvijali autori u rasponu od profesionalaca do entuzijasta i hobista. Ova mreža kreativaca ne isključuje nikoga, nijednu ideju niti usmjerenje, ne radi selekciju i ne preferira nijednu praksu u odnosu na neku drugu. U tome Boonika nema čvrstu strukturu niti profil, ali ima smisla dok god ga god dovoljan broj ljudi u međusobnom pomaganju, promociji i suradnji, pronalazi. Ideja uzajamne podrške, savjetovanja i promocije zaživjela je na stranicama Boonika.net-a, ali i izvan nje, u smislu da svaki svojim radom javno vidljiviji pojedinac, makar i rubno vezan uz ovo ime, prirodno usmjerava pozornost na zajednicu.

Kao platforma, Boonika stremi i kolektivnom razvijanju zajedničkih projekata, koji i sami stvaraju nove mreže ljudi, ideja i odnosa. Osamostaljeni projekti kao što su Bunika produkcija, studio Boonar i Boočkas s prepoznatljivim su imenom od Boonike nešto uzeli, a isto toliko i vratili natrag zajednici iz koje su proizašli. U najmanju ruku referencu, ili dobar glas. O svim stvarima koje su Boonika, ili će to tek postati, razgovarali smo s dizajnerima Mirnom Reinprecht, Matijom Raosom i Markom Prpićem – Zetsom, dijelom službene "jezgre" Boonika.net-a.

U razgovoru koji smo dogovorili sudjelujete kao dio "core membera" Boonika.net-a, dio vas ste osnivači, dio se pridružio kasnije. Koja je uloga i status tog "core" tima unutar same mreže, koja sama po sebi nije zamišljena hijerarhijski?


Prpić
: Možda mogu reći da je riječ o nekoj vrsti nadzornog odbora s vrlo ograničenim
ovlastima. "Core" član može biti svatko tko pokaže inicijativu za pokretanje projekata koji mogu pozitivno utjecati na budućnost Boonike. Kao na nekom filmskom festivalu. Imaš ljude iz te neke "core" ekipe koji se brinu da se festival svake godine održi i one koji na njemu sudjeluju kao autori. I jedni i drugi su važni.
Raos: Kao što i samo ime sugerira, core team su kreativci okupljeni oko ideje revitalizacije i manifestacije same Boonika filozofije. To činimo putem postavljanja i koordiniranja ključnih projekata za razvoj platforme te pozivanjem članova na uključivanje i suradnju. Sama titula core member nema nikakvu težinu već označava razinu aktivnost i doprinosa ideji Boonike.
Reinprecht: Kao što kažeš, nema hijerarhije. To znači da je komunikacija u svim smjerovima jednako vrijedna. Uloga core člana može biti jednaka onoj bilo kojeg drugog člana, odnosno on ili ona može inicirati projekt pa zatim u njega pozvati i druge. Može biti i mentorska, kustoska ili koordinatorska. Core je pomalo hladnokrvan, kad ima sunca može biti intenzivno aktivan, a onda neko vrijeme hibernirati jer okolnosti, eto, nisu baš. Core ima kapacitet, a ostalo su odluke.

Što Booniku izdvaja od brojnih drugih mreža kreativaca i platformi za suradnje? Zašto je trebalo stvoriti "još jednu"?

Prpić: Čak i unutar "core" tima Booniku svatko doživljava na svoj način. Boonika zapravo predstavlja pozitivan način razmišljanja. Stoga i oni koje zovemo "boonikaši" ne moraju nužno biti i članovi neke naše web stranice ili nekog offline projekta. Ideja nije skupiti čim više sljedbenika, nego objasniti ljudima kako je logično da surađuju i jedni druge promoviraju. Od toga na kraju svi imaju koristi. U praksi bi to izgledalo ovako. Vi mene pozovete na intervju, a ja taj intervju iskoristim da uz priču o sebi i svojim projektima spomenem još nekolicinu ljudi čiji rad cijenim. Ne moraju to nužno biti dizajneri i ne moraju nužno biti involvirani u neki od Boonikinih projekata. Evo par imena koja mi padaju na pamet: Marina Mesar, Ivan Slipčevic, Igor Hofbauer, Dalibor Barić, Filip Burburan, Iva Stojković, Veljko Popović, itd. Na taj način, osim što sam sebi osigurao promociju, predstavio sam i druge koji imaju što pokazati. Netko će taj intervju pročitati, zainteresirati se za neko od imena i pokušat će stupiti u kontakt. Sve to možda završi nekom suradnjom, prijateljstvom ili potomcima. Svašta je moguće u današnje vrijeme. Naravno da je to jedna od najizlizanijih fraza, ali zaista je dobro činiti dobro. Čak i kada se koristi kao dio marketinške strategije.
Reinprecht: Mislim da nema razloga da se ne stvori još jedna. Ne kažem da Boonika nije specifična, nego da to ne mora nužno biti da bi opravdala svoje postojanje. To je kao da kažeš, već postoji jedno drvo... pa što će nam još jedno. I onda propustiš mogućnost da mnogo drveća više nije zbroj recimo bookvi, nego novi sustav. Šuma, konkretno. Općenito, ljudi su dosta pod pritiskom, a onda i razne zajednice, tvorevine, biznisi... da moraju biti originalni i po cijenu iskrenosti o tome što stvarno jesu. Različitost sama po sebi nije ništa i za referencu uvijek gleda u nekog drugog, onoga s kim se uspoređuje. Za razliku od toga, ako ja u nešto vjerujem, a ti isto - super, eto nas dvoje. Mislim da je ono bitno po čemu je Boonika posebna, njena širina. Boonika ne sudi i ne razvrstava u žanrove, nego nastoji razviti potencijal. Do sada je imala dokazano blagotvoran učinak na svoje članove i širu neklasificiranu zajednicu, a to joj u mojim očima daje humanost i relevantnost. U što će se razviti, stvarno ne znam.

Koje su tehnološke, a koje svjetonazorske osnove Boonika.net-a?

Prpić: Internet je promijenio svakodnevicu. Internet je više od pola onoga što većina nas vidi i čuje preko dana. I zato se velik dio naših aktivnosti događa na Internetu. No ipak ne sve, i nikad sve. Boonika.net, kao svojevrsni online multitool (vječno u fazi Bete), je zapravo samo jedan u nizu projekata Boonike i ne predstavlja, niti promovira sve Boonika aktivnosti. Riječ je o alatu koji pomaže kreativcima da promoviraju svoj rad (http://boonika.net/y/). Tako oni mogu kreirati svoj portfolio, stranicu za neki od projekata, ili zatražiti da se i mi uključimo u razvoj njihovog projekta. Čak su pozvani da utječu na sadržaj i uređivačku politiku stranice, odnosno da postanu dio Boonika kolektiva. I to je zapravo poanta postojanja boonika.net-a. Želimo pružiti potporu kreativcima iz zemlje i svijeta, no istovremeno očekujemo da i oni podupru Booniku, Boonika projekte, ostale njene članove, ali i one koji to nisu. Boonika.net koristimo i za objavljivanje intervjua s poznatim i manje poznatim kreativcima iz zemlje i svijeta. Dosta objavljenog materijala je preuzeto i sa stranice Boonika.com koja je ove godine ugašena nakon sedam godina postojanja. Time to move on.

Uz različita područja dizajna i vizualnih umjetnosti, street art inicijative i pojedinci imale su osobito jaku vidljivost unutar Boonike. Da li se ta jaka prisutnost dogodila spontano, putem pojedinaca i njihovih interesa, ili ovo ima neku dublju priču?


Prpić
: Dio Boonika ekipe potječe iz svijeta grafita i ulične umjetnosti. Svatko tko je bio dio grafiterske scene zna kako kolega vrlo često znači i prijatelj. Uličnom crtaču bit će puno lakše posjetiti Pariz, New York, Tokyo ili Rijeku nego nekome tko to nije. Sve što treba platiti jest prijevoz. Ostalo ga čeka na krajnjoj destinaciji. Ta vrsta međusobne potpore je omogućila mnogima da posjete većinu kontinenata, upoznaju zanimljive ljude i steknu nove prijatelje. Poslije takvih putovanja uglavnom se prepričavaju anegdote vezane uz druženje s domaćinom i njegovom lokalnom ekipom. Samo crtanje, koje je i razlog putovanja, vrlo često pada u drugi plan. Sve to je znatno utjecalo i na Boonika filozofiju.

U kojoj se mjeri Boonika do danas zaista razvila kao internacionalna platforma?

Prpić
: Usuđujem se reci da Boonika još uvijek nije zaživjela kao platforma, iako to jest jedan od ciljeva. Dosta naših aktivnosti je nevidljivo za širu javnost. Čak ih nema ni na Internetu. Reklo bi se da djelujemo kao neka kreativna Camorra. Sjećam se da smo prije pet ili šest godina Stefana Sagmeistera doslovno prisilili da se učlani na Boonika.com i objavi članak. Čak smo ga nazvali i kreativnim snobom. Strašno i nedoraslo, znam, ali trebala nam je promocija. Sva sreća da je čovjek susretljiv koliko i kreativan pa je prihvatio igru. Vjerujem da ga dnevno kontaktira barem desetak luđaka i da je vrlo brzo sve potisnuo u svom sjećanju. Boonika je i poput Borga. Jednom kada ti se obrati Boonikaš i ti postaješ dio Boonikine kolektivne svijesti. Ono što je, za neke od nas, bitno, jest da samo ime Boonika otvara mnoga vrata, a vrlo često ni sami vratari ne znaju o čemu se točno radi. Surađujemo s kreativcima iz regije, Europe, pa čak i Amerike, tako da mislim da smo na ovaj ili onaj način bili prisutni na svim kontinentima. Baš neki dan sam naišao na fotku koju smo dobili iz Irana. Tamo je jedan ulični umjetnik zalijepio Boonika sticker na prometni znak. Glupost, znam, ali mene veseli.

Oko izvorne Boonike razvio se i niz drugih projekata sličnog imena. Jesu li oni personaliziranije prirode - u smislu autorstva, ideja i brenda, ili u potpunosti prirodno slijede istu zamisao?


Prpić: Riječ je o marketingu. Naši projekti vrlo često žive svoj život, baš kao i ljudi koji su ih pokrenuli. No to ne znači da ne mogu pomoći drugim projektima i njihovim autorima. Nekada to čine kroz ime. Tako npr. Matija Raos koji je pokrenuo projekt Boočkas neizravno, kroz prva tri slova imena, promovira projekt Boonar u kojem za sada ne sudjeluje. Vrlo često autori u tajnosti razvijaju svoj projekt pa tek po njegovoj objavi zovu ostale da se pridruže u daljnjem razvoju. Takav scenarij se više puta dogodio i medu "core" ekipom.
Raos: Svaki Boonika projekt proizlazi iz autorske ideje, a odabir načina na koji će se provesti je na njezinom autoru. Ono što je bitno jest promoviranje mindset-a orijentiranog na realizaciju putem suradnje - još uvijek mnogo kreativaca živi u zabludi da će im netko ukrasti ideju i umjesto da pozovu i uključe druge kreativce da je zajedno realiziraju, što često zahtijeva mnogo tolerancije i stavljanja ega na stranu, ideja nikada niti ne ugleda svjetlo dana.

Koje biste projekte proizašle (direktno ili indirektno) iz Boonike posebno izdvojili kao one koje su započeli vlastiti život?


Prpić
: Boočkas i Boonar su najnovijeg datuma. Matija Raos je pokretač Boočkasa dok smo Mirna Reinprecht i ja desna i lijeva ruka. Najbolje je da Matija kaže nešto o tom projektu. Boonar (http://boonar.com/) je studio sačinjen isključivo od freelancera, prvi takve vrste na ovim prostorima. Prvog listopada kreće novi online projekt, ali za sada ne bih govorio o imenu. Iz prošlosti se rado sjećam umjetničkog projekt Udolomija u kojem su sudjelovali OKO, Zlatan Vehabović, Igor Hofbauer, Ivor Tomljanović, Marko Prpić Zets, Luka Juras, Slaven Kosanović Lunar te Nenad Jalšovec. Tu je i nikad završeni dokumentarni film Hunting Bears. Vjerovatno nikada i nećemo prestati raditi na njemu. Ovih dana Boonika, u obliku Boonar studija, pomaže u realizaciji ovogodišnjeg Sudnjeg dana. Također, treba spomenuti da s djevojkama iz Lanser d.o.o. radimo na organizaciji velikog umjetničkog festivala. O imenu i lokaciji naknadno.
Raos: Boočkas je projekt za koji se već sada pokazalo da privlači veliki broj „jakih“ autora. Iako je handmade design pristup trenutačno vrlo popularan i postoji velika potražnja, postoje i realni problemi distribucije, visokih marži i skupe produkcije. Pojednostavljeno, proizvodi se prodaju i kupci su zadovoljni, ali sam autor, kada oduzme trošak materijala, promocije i rada, jedva da nešto zaradi, a kamoli da naplati autorsku ideju, odnosno sam dizajn. U tom kontekstu, Boočkas nije zamišljen samo kao privremeni prodajno/izložbeni prostor već infrastruktura za rješavanje spomenutih problema. Autorskim udruživanjem u svojevrsni multibrand želimo racionalizirati i reducirati sve moguće troškove te realizirati kvalitetnu distribuciju i promociju.

Što je najmanje, a što najviše što ljudi okupljeni oko ove zajednice mogu očekivati jedni od drugih?


Prpić: Potporu.
Raos: Najmanje što mogu dobiti je dobar profesionalan savjet ili komentar na njihov rad, a u najboljem slučaju pronaći kvalitetne suradnike ili dobre ideje za projekte na kojima žele raditi.
Reinprecht: Temelj je umrežavanje, međusobna podrška članova i u naprednom slučaju, suradnja. Osnovna razina je ukidanje straha od izlaganja svojih ideja potencijalnoj konkurenciji i transformiranje tog odnosa u partnerstvo u kojem svi rastu. To je razina slobodnog i dobrovoljnog protoka informacija. U društvu koje te od malena doji pojmom 'poticajne' kompeticije, svakome preostaje učiti na sebi i doći do zaključka o tome što je bolje - suradnja ili rivalstvo. U jednom slučaju nastojiš olakšati život i rad onima koji su ti slični, a u drugom otežati, jer te u tvojoj glavi ugrožavaju. U mirnodopskom obrascu koji polazi od ideje da ima dovoljno za sve - resursa, prostora, pa i posla - udruživanje sa sličnima služi tome da se zajedno lakše riješe problemi, dok se u razmjeni s različitima uči. Provođenje ovakvog ponašanja automatski kreira okolinu koja potiče kreativnost i koncentraciju na ciljeve, koji god oni bili na pojedinom projektu. Svatko od nas može dozirati svoj doprinos već prema tome tko i što ga intrigira, što želi istražiti i tko želi postati, ali kreiranje poticajne okoline i uvažavanje drugih je ona nula od koje se kreće.

Kako se financira Boonika? Što ju čini održivom, osim, naravno,
ljudskih veza?

Prpić: Financiramo se kroz razne projekte, prodaju Boonika proizvoda i od prihoda koje ostvarujemo kroz ne-Boonika aktivnosti. Želja za kreativnim razvojem i međusobnom suradnjom čini projekt održivim. Mislim da je slična priča i s drugim hrvatskim projektima koji nemaju veze s Boonikom, pogotovo onima koji su vezani za kulturu i stvaralaštvo. Kako je tek onda u Sudanu? Ne gajimo iluzije da ćemo se preko naših projekata obogatiti, ali vjerujem da će oni pozitivno utjecati na naše kućne budžete. Biti bogat vrlo često znači biti ograničen. Imam jedan život i sviđa mi se i ovakav kako sada izgleda. Višak novca nikad ne škodi, no to nije razlog zašto smo došli na ovaj svijet. Ne može to biti smisao života.
Raos: Financiranje Boonike se temelji na per project logici. Sama Boonika za sada nema status pravnog subjekta i kao takva niti zarađuje niti troši. Svaki projekt ima zasebnu financijsku logiku, ali načelna ideja je da svaki član koji sudjeluje u projektu direktno zarađuje za sebe putem prodaje usluge ili proizvoda.
Reinprecht: Što se tiče financiranja, to je u ovom trenutku pogled u retrovizor. Znat ćemo kako je bilo kad bude iza nas. Činjenica je da Boonika može obuhvatiti projekte koji imaju neovisne održive financijske mehanizme i time dobre izglede za preživljavanje, a jednako tako može posvojiti i one koji uopće nemaju te ambicije niti im je to cilj - nego možda jednokratno promoviraju neku svrhu, ili same autore. Sama Boonika jednostavno postoji, ne jede, ne pije, ne troši i ništa joj ne treba osim vizije.

Kakvom vidite budućnost Boonika.net-a? Da li se nešto radikalno promijenilo s njom od početaka do danas?


Prpić: Teško je prognozirati budućnost Europske unije, a kamoli projekta šačice entuzijasta. Ove godine su nam se priključili ljudi koji su dali jak vjetar u leđa. Stvari idu na bolje.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook