Dizajnerska Republika Hrvatska

Autor: Mirko Petrić

Predavanje Ricka Poynora još jednom je pokazalo kako ovoj u nas sve razgranatijoj djelatnosti bolno nedostaje intelektualna legitimacija, i to ne samo sveučilišna, nego upravo ona kakvu je svojim djelovanjem u posljednjem desetljeću doista nabolje demonstrirao ovom prigodom u Zagreb pozvani londonski novinar: kritika sofisticirana u argumentima, a izrazom pristupačna onima na koje se odnosi.

Da se danas pišu svete knjige, vjerojatno bi počinjale sintagmom “u početku bijaše internet”. Najsvježije vijesti o događajima u području grafičkog dizajna, baš kao i o svim drugim područjima suvremene kulture i industrije, stižu tim medijem čak i do najzabitijih dijelova Europe, u koje nažalost sve više počinje spadati jedna intelektualno pauperizirana zemlja s 13,34 milijarde dolara inozemnog duga i rastućim prezirom prema bilo kakvim “inozemnim” kriterijima. Na internetu se, primjerice, mogu pročitati ne samo podaci o tome što je Rick Poynor govorio na svojim predavanjima u Sidneyu ili San Franciscu, nego i to kolika je bila cijena ulaznica za ta predavanja i kako je publika na njih reagirala.

No, ipak je posve drukčije iskustvo kad se te već pročitane misli čuju uživo iz usta najuglednijeg živućeg kritičara grafičkog dizajna na engleskom govornom području, pokretača i dugogodišnjeg urednika londonskog časopisa Eye, autora planetarno zapaženih knjiga o vezi grafičkog dizajna, tipografije i suvremene kulture, od kojih je najnovija “Pokori se divu: život u svijetu slika” (Obey the Giant: Life in the Image World) trenutno rasprodana čak i na uvijek dobro opskrbljenoj Amazonovoj web knjižari.

Zahvaljujući trudu Dejana Kršića iz Arkzina i Sabine Sabolović iz udruge WHW, te novcu British Councila, Ureda za udruge Vlade RH i Ministarstva kulture, hrvatska je publika Poynora nedavno mogli slušati u Zagrebu, i to bez plaćanja kotizacije u visini 980 blagopočivajućih njemačkih maraka, što je odabrana ljubljanska publika pred nepunih mjesec dana bez razmišljanja izdvajala za dvodnevni seminar istog autora. Poynorovo predavanje ponovilo je njegove insiderima dobro poznate teze o potrebi za kritičkom dizajnerskom praksom u dobu hiperkonzumističke ravnodušnosti, ali je ujedno poslužilo kao izvrstan lakmus hrvatskih prilika u ovom području.

Predavanje je održano u prepunom prostoru Društva arhitekata Zagreb, u kojem su bila zauzeta sva sjedeća mjesta, “stajanje” i ulazni hodnik iz kojeg se uopće nije mogla vidjeti govornica, nego tek slušati razglasom pojačane Poynorove riječi. Uz mnoštvo studenata i studentica dizajna i arhitekture, predavanju je nazočan bio i mlađi, misleći dio članstva Hrvatskog dizajnerskog društva, te neizbježni Boris Ljubičić, kao jedini zainteresirani i strukovno angažirani predstavnik starijeg dizajnerskog naraštaja. Predstavnici druge strukovne organizacije u području (ULUPUH), dizajneri i dizajnerice koje zagrebački građanski tjednici obično nazivaju “uglednima”, znanstveno osoblje s katedre Filozofskog fakulteta navodno posvećene izučavanju vizualnih komunikacija, Poynora čini se nisu smatrali dovoljno zanimljivim motivom za pojavljivanje na predavanju.

No, više od ovih indikativnih fizičkih odsutnosti, zanimljivo je promotriti imaju li Poynorove teze bilo kakvu rezonanciju u našem kontekstu, pa čak i to odnosi li se uopće ono što on o dizajnu govori na našu situaciju. Sam Poynor više je puta tijekom predavanja naglasio da govori o situaciji kakva vlada u Britaniji, točnije Londonu, a onda slijedom te činjenice i u drugim postindustrijski moderniziranim društvima. Već spomenuti Boris Ljubičić smatra da se ono o čemu Poynor govori odnosi na stanje kakvo kod nas tek može nastupiti nakon što dizajn postane značajniji dio industrijskog lanca.

Čini mi se, međutim, da vizualne komunikacije, u rijetkim u nas ekonomski propulzivnim granama poput mobilne telefonije ili sektora usluga, već sada igraju nezaobilaznu ulogu i slijede inozemne standarde podjele rada. Osobno iskustvo također mi govori da budući profesionalci i profesionalke u području (danas studentska populacija) o svom poslu razmišljaju vrlo slično svojim londonskim ili američkim kolegama i kolegicama. Mladim ljudima i u nas se, naime, sve više čini da im se uloga u profesionalnoj djelatnosti svodi na formalno što vještije dizajniranje materijala u velikim marketinškim agencijama. S druge strane, u visokoškolskoj izobrazbi i u medijima malo im je tko u stanju ukazati na to da se o dizajnu može i drukčije razmišljati.

Za tako što u nas, međutim, nedostaju ne samo Poynorov osobni talent i posvećenost predmetu, nego i intelektualna niša u kojoj se stavovi slični njegovima mogu izraziti. Poynor je u predavanju naglasio da je sfera u kojoj on operira novinarstvo, no točnije je reći da je on osim što je novinar također i odgovorna osoba, građanin i intelektualac. Takvim osobama i stavovima hrvatske novine ne otvaraju rado svoje stranice, a izdavanje časopisa kao što je Eye na hrvatskom je jeziku i s hrvatskom ciljnom publikom u današnjim prilikama ekonomski posve nemoguća misija.

Jedina mogućnost koju danas u dizajnu u ovoj zemlji imamo, svodi se — kao i u područjima poput proizvodnje zdrave hrane ili razvoju ekološkog turizma — na korištenje prednosti vlastite zaostalosti. Poynoru se čini da ulice u Zagrebu danas izgledaju kao u Britaniji sredinom sedamdesetih. Na Gornjem Gradu osjeća još uvijek da postoji i realni svijet, dok mu se u Londonu čini da između njega i realnosti, za koju kao da se više ne zna gdje je, postoje neprobojne naslage logotipa i neona koje nose samo jedan dnevni red: onaj komercijalni.

Isto tako, očito je da se dizajnerska profesija u nas nalazi u onoj fazi za koju Poynor kaže da je u britanskoj kulturi bila prepoznatljiva u osamdesetima: dizajneri su uvjeravali tvrtke da će dizajn pomoći izraziti bit njihova proizvoda i da tvrtka od dizajna može u svakom smislu samo profitirati. Danas je, smatra Poynor, sve veća prihvaćenost takvog stava dovela do predizajniranosti koja proizvodi predvidivost i dosadu. No, još mu se poraznijim čini to što je, ne tako davno, u razdoblju koje definitivno završava s osamdesetima, teorija dizajna bila povezana s društvom i demokracijom, a danas više nije.

Nekad se u teoriji dizajna raspravljalo o mogućoj ulozi projektiranja u stvaranju zdravijeg socijalnog okruženja i boljeg života građana i građanki, pri čemu je uvijek bila isticana društvena odgovornost dizajnera. Danas je veza demokracije i dizajna posve zapostavljena: zbog posvemašnjeg relativizma u društvu stalno se postavlja pitanje o tome tko ima pravo u ime drugih govoriti o tome kako bi društvo trebalo izgledati. Dok se na to pitanje čeka odgovor, u prazan prostor svom silom stupa opća komercijalizacija društvenog života, koja dizajnu više ne ostavlja nikakvu ulogu osim proizvodnje “lijepih objekata”.

Konačno, u Velikoj Britaniji i drugdje u konzumističkom svijetu, danas više nije moguće ono što su zagovarali klasici dizajna poput Paula Randa ili Tibora Kalmana: intiman kontakt s klijentima i zajednički rad, razmjena mišljenja koja vodi do najboljeg rješenja. Dizajnerski timovi imaju danas posla samo s posrednicima, čiji je interes jedino proizvod koji će uspješno djelovati na što više potrošača, što dovodi do ničim ograničene tiranije masovnog ukusa. Na primjeru lanca video dućana Blockbuster, Poynor je pokazao kako brzo iz trgovine nestaju nezavisni ponuđivači i kako se danas i u najvećim središtima sve teže nabavljaju flimovi s bilo kakvom kulturnom pretenzijom. Teror većine, ili onoga što velike kompanije misle da je ukus većine, posve izbacuje iz sustava ono što je sol svake kulture i mislećeg dijela neke zajednice.

Dublja Poynorova poruka je da je kulturni prostor u kojem djeluje dizajn, i koji se danas uslijed njegove dominacije čini neograničenim, zapravo vrlo ograničen. Taj prostor pred našim očima nestaje pred sve većom dominacijom aseptičnih korporacijskih rješenja, namijenjenih svakome i nikome. U Hrvatskoj smo prodor takvih rješenja već osjetili nastupom na tržište tiskovnih reklamnih kampanja poput onih za Hrvatske telekomunikacije, u kojima se nameću standardizirane slike namijenjene općenitom, kulturno neukorijenjenom potrošaču ili potrošačici. Organiziranjem ljetnih house partya ili zabava u posvećenim kulturnim prostorima kao što je Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ista kompanija pokušava ono što je na Zapadu već davno standardna praksa, o kojoj uz Poynora pišu i znanstvenice poput Angele McRobbie: prisvajanje resursa alternativne i visoke kulture u svrhu jeftinog komercijalnog probitka i posvemašnje dominacije sveukupnom sferom javnosti.

I kod nas je, dakle, nazočan div standardizacije i trivijalizacije života. Poynor poziva na otpor protiv njega, jer on sužava prostor za bilo kakvu samostalnu dizajnersku ili kulturnu djelatnost, ali naši ga dizajneri i dizajnerice, čini se, vrlo slabo čuju i vjerojatno će ga slabo čuti sve dok recesija ne zavlada i na njihovom području rada. Što u Hrvatskoj, poradi vlastite nerazvijenosti i pripadnosti ponešto drukčijem kulturnom krugu od onoga u kojem živi Poynor, još uvijek možemo spasiti? Upravo ono što je on istaknuo kao primjer grafičkog i dizajnerskog bogatstva, koje se u Londonu jednostavno više ne može pronaći. Pokazujući plakate nastale u Zürichu ili Amsterdamu, Poynor je ustvrdio da su to proizvodi koji afimiraju dizajn kao kulturu: obraćaju se točno određenoj publici, sa svrhom komentiranja specifičnih kulturnih i drugih događaja za koje je lokalna publika vitalno zainteresirana.

Hrvatska srećom u sferi regulacije kulture pripada srednjeuropskom krugu, pa se i u nas razmjerno velik novac još uvijek izdvaja za podupiranje onoga što su u anglo-saksonskoj kulturnoj sferi danas gotovo isključivo marketinške djelatnosti. Isto tako, nedostatak drastičnije agresije logotipa u području gradske jezgre Zagreba nemamo, srećom, zahvaliti samo ekonomskoj nerazvijenosti, na koju je Poynor obazrivo skrenuo pozornost, nego psihologiji vrednovanja starina i djelovanju djelomično uspješnog sustava zaštite spomenika kulture. Konačno, u tvtrtkama srednje veličine, pa čak i gigantima koji nisu u posjedu transnacionalnog kapitala, još uvijek postoji mogućnost Rand-Kalmanovog bliskog odnosa s klijentom i zajedničkog sudjelovanja na rješenju zadatka.

Sve ovo ne znači da se Hrvatska može pretvoriti u dizajnersku republiku, sličnu istoimenoj tvrtki iz Sheffielda (Designer's Republic), koja je u doba rastućeg vala interesa za web dizajn, počela odbijati velike korporacijske klijente čije im se ideje ili zahtjevi nisu sviđali, ili se jednostavno svojom logikom nisu uklapali u kreativna rješenja što su ih nudili sheffieldski dizajneri. Dizajnerska republika Hrvatska moguća je samo utoliko ukoliko mlađi dizajnerski naraštaj nastavi djelovati na smjernicama koje je u svom predavanju postavio Poynor i uspije se izboriti da se, primjerice, javnim novcem financirana dizajnerska rješenja dobivaju putem javnog natječaja. Ljudi koji se u ovakvu djelatnost u nas spremni uključiti tijekom predavanja su uglavnom sjedili u dvorani Društva arhitekata. Njihov broj nije velik, ali kako Poynor kaže: valja prigrliti ono što je maleno, prihvatiti ograničenja koja malenost sa sobom donosi i proizvoditi dizajn koji je autentičan izraz mogućnosti i potreba ljudi na određenom mjestu na globusu.

 

Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook