MIKE LEVY: Cilj nam je promovirati dizajn, a ne samo dizajnere

Autor: Marko Golub

Povodom 'Izložbe francuskog produkt dizajna' u Gliptoteci HAZU, intervjuirali smo MIKEA LEVYJA, predstavnika francuske Agencije za promociju industrijskog dizajna koja stoji iza projekta čiji je mali dio ovom prilikom prikazan u Zagrebu. O promociji dizajna i što ta promocija uopće znači, o APCI-ju kao medijatoru između dizajnera i kompanija, te perspektivama za dizajn u recesijskoj sadašnjosti i bliskoj budućnosti razgovarao je MARKO GOLUB.

Izložba francuskog produkt dizajna, postavljena do 9. 10. u Gliptoteci HAZU, ne pretendira biti širokim i reprezentativnim pregledom fenomena o kojem je riječ, niti samo po sebi nastoji sustavno rasvijetliti njegove bitne karakteristike. Formatom je, također, iznimno skromna, ograničena na polovicu drugog kata izložbenog prostora, a velika većina predstavljenih dizajnerskih, odnosno industrijskih ostvarenja, datira iz 2009. i 2010. godine.

Kontekst iz kojeg je izložba proizašla zapravo je zanimljiviji nego što se na prvi pogled može činiti. Selekcija predmeta francuskog produkt dizajna ovom prilikom predstavljena hrvatskoj publici predstavlja tek mali dio jednog daleko većeg i dalekosežnijeg projekta koji nosi naziv Observeur du design, a potekao je iz francuske organizacije poznate pod imenom Agence pour la promotion de la creation industrielle (APCI). Spomenuta organizacija od ranih se osamdesetih godina sustavno bavi promoviranjem francuskog industrijskog dizajna, i to ne samo u smislu predstavljanja kontinuiteta produkcije, nego i održavanja i poboljšavanja uvjeta za razvoj industrijskog dizajna u kulturnom, ekonomskom i institucionalnom kontekstu. Zanimljivo je da su razvoj agencije 1983. zajednički inicirali ministri iz resora kulture i industrije, što je vizionarski, ali zapravo i jedini sasvim logičan potez. U posljednjih gotovo dvadeset godina organizacija djeluje posve samostalno od države, u statusu neprofitne organizacije, ali i dalje zastupa misiju i ciljeve od nacionalne važnosti.

Primarni cilj APCI-ja prema inozemstvu je promovirati i predstavljati francuski dizajn, čega je rezultat i aktualna zagrebačka izložba, no u matičnoj državi ona igra daleko važniju ulogu medijatora između dizajnerske zajednice i same industrije. Time je u potpunosti obilježen i njen spomenuti najreprezentativniji dugogodišnji projekt L'Observeur du design, u nekim stvarima sličan, ali u osnovi duboko različit u odnosu na domaće dizajnerske izložbe, natjecanja i manifestacije. Čak je i razlika u neposrednim prostornim kontekstima izlaganja izvorne francuske izložbe i njenog zagrebačkog sažetka vrlo indikativna. Francuska se izložba u svome prošlogodišnjemu, jedanaestome izdanju, otvorila u Cite des sciences et de l'industrie, dakle ne u prostoru kulture i umjetnosti, nego znanosti i novih tehnologija. Nadalje je znakovita i ustaljena praksa prijavljivanja na natjecanje u sklopu ove godišnje manifestacije – zajednički se moraju prijaviti i dizajner i kompanija koja distribuira aplicirani rad. Dio je to strategije koja, zapravo, nastoji navesti tvrtke na to da sustavno rade s dizajnerima te da osvijeste važnost dizajna kao alata, a ne tek kao prestižne luksuzne igračke.

Gost prilikom otvorenja izložbe bio je predstavnik APCI Mike Levy, s kojim smo razgovarali tijekom njegovog kratkog boravka u Zagrebu.


U kojem je kontekstu formiran APCI i na koje je potrebe trebao odgovoriti?

Agencija je osnovana 1983. godine, paralelno s École nationale supérieure de création industrielle (ENSCI) ili jednostavnije Les Ateliers, prvom nacionalnom visokom školom za industrijski dizajn u Francuskoj. Druge škole, s puno duljom poviješću, poput École Nationale Supérieure des Arts Décoratifs, imaju prije svega umjetničku pozadinu, dok je ova pak nastala kao neka vrsta Bauhausa na francuski način. Ideja je bila da se škola bavi edukacijom u području dizajna, dok je agencija oformljena kako bi se brinula za dizajnere nakon završetka školovanja. Takav je odnos trajao desetak godina te smo isključivo vezani za školu sve do 1993., kada smo postali samostalni. Razlog tome najvećim je dijelom bila promjena u načinu financiranja, jer nas je francusko ministarstvo kulture u jednom trenutku prestalo financirati. Tako smo počeli sami pokrivati mnoge od projekata, vlada nas je nastavila podržavati, ali samo kroz pojedinačne projekte.

Je li APCI u međuvremenu zadržao veze sa školom i institucionalnom edukacijom dizajnera općenito?

Da, takve veze i dalje postoje s mnogim dizajnerskim školama u Francuskoj. S njima nas povezuje i europska mreža obrazovnih ustanova Cumulus network, kao i njen francuski entitet France design education. Na toj razini zajednički radimo projekte. Jedan takav kreće upravo u siječnju i nastojat će spajati tek završene studente s odgovarajućim kompanijama.

U kakvom su odnosu APCI i različita udruženja dizajnera u Francuskoj? Gdje se vaši ciljevi podudaraju, a gdje razilaze?


APCI se prvenstveno bavi podizanjem javne svijesti o važnosti dizajna te promocijom dizajna u industriji, posebno kod malih i srednjih tvrtki. U međunarodnom kontekstu, naravno, cilj nam je promoviranje francuskog dizajna. Dakle, ne djelujemo kao sindikat ili udruženje dizajnera, ali tijesno surađujemo s njima, zajedno iniciramo projekte i usmjeravamo ljude jedni prema drugima. Radimo s AFDA (Alliance française des designers), krovnim francuskim udruženjem dizajnera, koje je doseglo određenu stabilnost u upravljanju, pa su i njihovi projekti postali malo održiviji na duge staze. Također imamo vezu s Design Interactif, relativno novom organizacijom koja okuplja ljude koji se bave dizajnom komunikacija, novih sučelja, weba, interakcija i drugim područjima dizajna novih medija.

APCI odavno nije vladina organizacija, ali financirana je iz javnog sektora, a ciljevi su ostali potpuno isti u smislu promoviranja dizajna kao stvari od nacionalnog interesa. Što su prednosti, a što nedostaci takvog načina financiranja?

Ne znam nijednu zemlju u kojoj bi organizacija sa sličnim ciljevima preživjela bez nekog oblika javnog financiranja. U osnovi, to je dobra situacija. S podrškom države u nekim projektima dobivamo određeni kredibilitet, a uživamo i reputaciju neovisnog tijela. Ljudi cijene to što smo neovisni, što ne tražimo načine kako zaraditi novac iz pozicije koju smo izgradili.

Što je potrebno da bi se zadržala ta neovisnost?

Imamo status neprofitnog društva, što znači da je sve što radimo izvan područja profitnog. Dizajneri, dakle, znaju da to što radimo činimo za zajednicu, a ne za vlastitu korist. Također, ravnamo se pravilima ICSID-a i zajedno s dizajnerskim udruženjima brinemo o interesima dizajnera u projektima u koje smo uključeni. Tražimo od svih da se drže određenih smjernica, što je ponekad teško ako kompanije traže prečace u projektima te nas time dovode u moralno dvojbene situacije. Dakle, imamo reputaciju nekog tko strogo inzistira na pridržavanju pravila i na pravima dizajnera.

Jedan od glavnih projekata APCI je nagrada i serija izložbi Observeur du design, čije je posljednje izdanje u jako sažetom obliku predstavljeno i u Zagrebu. Kod samog natjecanja zanimljiva je činjenica da dizajneri i kompanije zajednički prijavljuju projekte, bez iznimke. Koliko takvo pravilo govori o idejama koje vaša organizacija zastupa?


Mislim da to proizlazi iz činjenice da je glavna postavka nagrade promoviranje dizajn, a ne dizajnera. To su dvije različite stvari i ne možete se istovremeno baviti i jednim i drugim. Nagrada, u tom smislu, nije slavljenje dizajnera ili njihovog rada, nego promoviranje ideje kako je dobar dizajnerski projekt onaj koji stvara kontekst u kojem se ljudi susreću zbog zajedničkih ciljeva. To je ono što pokušavamo pokazati. Uspjeh proizlazi iz suradnje, i jedan od načina da se promovira dizajn jest konstantno zastupanje ideje dizajna kao inkluzivne, a ne ekskluzivne elitne profesije. Pravi dizajneri su ljudi otvorenih pogleda koji znaju osluškivati i razumjeti ono što ih okružuje. To je ujedno i bit ove nagrade: nagrađivati projekte koji su rezultat izvrsne suradnje između dizajnera i industrije.

Mnogi su se iznenadili vidjevši na izložbi mnoštvo "običnih" predmeta, bez aure ekskluzivnosti i luksuza koja se najčešće pogrešno povezuje s dizajnom općenito. S druge strane, nema ni eksperimentalnih, samoiniciranih projekata. Koji vas dio spektra dizajnerske produkcije specifično zanima i zašto?

Naša primarna misija je promoviranje dizajna kao aktivnosti koja je u svojoj biti povezana s industrijom i ekonomijom. Zato se, uostalom, i Observeur du design kao manifestacija odvija u kontekstu namijenjenom znanosti i tehnologiji, a ne kulturi i umjetnosti. Zanimaju nas gotovo isključivo projekti s realnom proizvodnjom i distribucijom na tržište, zasnovani na kvalitetno odrađenom briefu te na jasno identificiranim potrebama na koje taj proizvod odgovara. To je jedan od razloga zašto samoinicirani projekti nisu predstavljeni u sklopu natjecanja i izložbe. Druga vrsta koju ste spomenuli, elitistički dizajn, također nas ne zanima, iako on ima doticaj s tržištem. Osim toga, dizajneri koji se bave takvom vrstom dizajna ni sami nisu pretjerano zainteresirani za promociju svog rada na ovaj način. Njih zanima izlaganje u umjetničkim galerijama, a ne među sportskim tenisicama i četkicama za zube.

Observeur du design je godišnja izložba bazirana na žiriranom natječaju. Postoje li određene teme ili problemi koje kroz njena pojedinačna godišnja izdanja nastojite istaknuti?

Ne u tom smislu. Observeur du design, naime, ne može se gledati ni kao pravi presjek realne situacije produkt dizajna u Francuskoj u toj godini, već prije svega kao snapshot onoga što sam dizajnerski svijet - dakle dizajneri, i proizvođači - smatraju relevantnim. Promatrajući dvjesto projekata mogu se izvući neki trendovi ili tendencije, iz kojih se onda može izgraditi i priča. Tako je sa svakom izložbom – svake godine u istom formatu nastojimo ispričati drugačiju priču. Uvijek su neki aspekti dominantniji od drugih te tako u velikoj mjeri formiraju teme izložbi.

Izložba postavljena u Gliptoteci HAZU u Zagrebu relativno je skromna u broju predmeta, ali i samom dizajnu postava u odnosu na izvorno 11. izdanje Observeur du design. Na koji način jedna izložba produkt dizajna treba komunicirati ili posredovati svoje teme i sadržaj?

Problem s kojim se susrećemo u predstavljanju dizajna putem izložbe je dekonstrukcija načina na koji te iste predmete gledamo u trgovinama dizajnom i robnim kućama. Ako stavite četiri para cipela zajedno, ljudi će na njih reagirati na isti način kao i u trgovini – stajat će metar ili dva dalje, odlučit će koje su im najdraže i možda pročitati nešto o njima. Isto je ako stavite četiri različita tostera – uvijek biramo isključivo ono što želimo ili trebamo, a to, dakako, treba izbjeći ako želite predstaviti dizajn, njegovo značenje i vrijednosti. Zato miješamo različite proizvode jedne s drugima i pritom ih nikad ne tretiramo kao samodovoljne objekte, nego u prvi plan pred gledatelja nastojimo postaviti kontekst u kojem je određeni rad nastao. Na razini čitave izložbe također pokušavamo konstruirati priču oko tema koje su proizašle iz manjih narativa o samim radovima. Dakle, priča u pozadini dizajniranog objekta je ono što želimo jasno rasvijetliti. Grupirajući projekte koji imaju sličnu priču, a ne nužno i sličnu funkciju i izgled, možemo navesti ljude da počnu razmišljati o procesu koji stoji iza pojedinog objekta.

Kako vidite ulogu i perspektive za dizajn u kontekstu recesije? Koji su glavni izazovi pred dizajnerima?

Mislim da su glavni izazovi vezani za održivost, u svakom smislu. Dizajneri su ovo anticipirali, odavno svjesni činjenice da industrija nije uvijek spremna čuti njihove poruke. Susrećemo se i s tendencijom deindustrijalizacije Europe, a ljudi u takvoj situaciji traže novi smisao i pokušavaju ga pronaći kroz neke od predmeta i usluga koje sami koriste na svakodnevnoj bazi. Dizajn kao profesija mora evoluirati i odgovoriti na tu potragu. Problem je, dakle, koje alate razviti, kako ih koristiti, koje nove vještine naučiti i kako reagirati na dematerijalizaciju usluga. e-prostor i slični fenomeni su nova područja za dizajnere, profesionalce koji su – ne zaboravimo - tradicionalno obučeni da rade hardver. Dakle, sve vještine koje smo dosad naučili u tom polju moramo prenijeti i preoblikovati za virtualni prostor, dizajn usluga, dizajn sučelja i slično.

Godišnja nagrada i serija izložbi L'Observeur du Design je najreprezentativniji dio aktivnosti agencije. Koji su ostali projekti i na koje su načine povezani?

Nagrada je u samom središtu svih naših aktivnosti koje se tiču promocije dizajna, jer upravo pokazujući primjere dobrih dizajnerskih praksi i suradnji možemo ohrabriti kompanije da ulažu u dizajn. Druge naše aktivnosti više se tiču savjetovanja kompanija koje žele ulagati u dobar dizajn. Posebni natječaji i design challenges dobre su strategije pristupa prema tvrtkama koje ne koriste dizajn u dovoljnoj mjeri, ili pak osjećaju da bi im dizajn koristio, ali se boje investirati. Taj vid promocije dizajna manje košta, donosi zanimljive rezultate, ali i postavlja osnovnu strukturu potencijalnih budućih suradnji dizajnera i tvrtki.



Marko Golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook