I-GLE: Osnivanje studija bilo je kao skok na glavu

Autor: Marko Golub

S modnim dizajnericama i autorskom jezgrom studija I-GLE - NATAŠOM MIHALJČIŠIN i MARTINOM VRDOLJAK RANILOVIĆ - razgovarali smo povodom njihove izložbe '135 kilometara' u HDD galeriji. I-gle su dobitnice nagrada u kategoriji Modni i odjevni dizajn na posljednje dvije Izložbe hrvatskog dizajna, 0708 i 0910, dakle praktički od uvođenja te kategorije u ove bijenalne preglede do danas

Kao studio postoje od 1997. godine, a razgovor čiji je povod bila njihova druga izložba u našem galerijskom prostoru, odveo nas je i u priču o tome kako se studio razvijao u proteklih petnaestak godina, definiranje položaja modnog dizajna u kontekstima kulture i industrije te u pitanja o njegovim glavnim potencijalima i problemima danas. Intervju koji čitate djelomični je transkript [d] razgovora koji je s I-glama 15. 2. 2012. u prostoru galerije HDD vodio Marko Golub.

O čemu ste razmišljali kad ste 2009. dobili priliku da se predstavite u galeriji, i što vas je dovelo do toga da se ne predstavite postojećim odjevnim predmetima, nego da radite s prostorom?

Nataša: Nagradu smo tada, a i ovog puta, doživjele kao priliku da pokažemo, u osnovama, ono što jesmo i čime se bavimo. Igrale smo se idejom preseljenja naše radionice u galeriju, zajedno sa svim suradnicama koje s nama rade, tako da dočaramo svakodnevicu u Studiju kroz sve njene različite aspekte simultano. O izlaganju odjeće nismo previše ni razmišljale jer nam se nije činilo zanimljivim, a i zato što već imamo dućan u Zagrebu u kojem se mogu vidjeti manje ili više svi trenutno reprezentativni komadi. Osim toga, naš rad kontinuirano predstavljamo i na revijama i publiciranjem fotografija, dok izlaganje u izložbenim uvjetima zahtijeva i posebnu pripremu te je puno kompleksnija stvar nego što se na prvi pogled čini. Budući da se u svemu što radimo na elementarnoj razini ipak bavimo volumenom, formom, proporcijama, ritmom, svjetlom, odlučile smo upravo to na najizravniji način prenijeti u prostor galerije. S tim razmišljanjem je nastala i prva izložba Odjeveni prostor.

Novi rad je proizašao iz "Kompozicija", odnosno naslanja se na jedan dio vašeg nedavnog angažmana za Hotel Lone. S druge strane, u "Kompozicijama" se ipak radilo o narudžbi, dok galerijski kontekst, kao i privremenost same instalacije ipak čine neku razliku. Što je, dakle, od te početne ideje ušlo u ovu izložbu, i koliko se ona izmijenila od tada do danas?

Martina: Flaks nas je dugo zanimao i provlačio se kroz niz naših projekata, kao neobičan materijal za običnu stvar poput odjeće. Naravno, nikad ga nismo koristili u nekim većim količinama, ali kad smo počele razmišljati kako riješiti draperije za Lone, ponovno nam se učinio zanimljivim za istraživanje.
Nataša: Ipak, u Loneu je zadatak bio konkretniji, jer se u osnovi ipak radilo o plohi koju je trebalo dekorirati, dok smo ovdje imali na raspolaganju čitav prostor prema kojem se nekako trebalo postaviti. Najzanimljivijom nam se činila mogućnost igre svjetla i dojam lakoće zbog prozirnosti.

U koncipiranju postava izložbe Identity / Freedom of choice, koju je Nataša kurirala za londonski International Fashion Showcase, također se postavio sličan problem izlaganja odjevnih predmeta u statičnim uvjetima bijele kocke. Rješenje koje ste tada iznašli bilo je kombiniranje fotografija s predmetima koji slobodno vise u prostoru. Kako su sami autori čije ste radove izlagali reagirali na taj način predstavljanja?

Nataša
: Koncepcija izlaganja je u tom slučaju bila unaprijed zadana, a autori su se odmah složili, bez primjedbi, nije im se to činilo nimalo stranim. Mislim da ni njima lutke nisu bile jako privlačna ideja za pokazivanje odjeće, nitko ih nije ni predložio.

U idealnim uvjetima, koji je najbolji način za predstaviti predmet odjevnog dizajna?


Nataša: Film.
Martina: Uvijek je problem kad predstavljate odjeću, a ona nije na stvarnom tijelu i nije u pokretu.
Nataša: Nije nužno u tome problem, ima i sjajnih izložbi koje su postavljene na sasvim konvencionalan način. Alexander McQueen prošle je godine imao sjajnu izložbu u Metropolitanu upravo s lutkama, ali one su sve bile posebno dizajnirane upravo za odjeću koja će se na njima izlagati, od postamenta do geste i pokreta. Ovdje je takva produkcija, naravno, nemoguća. Međutim, općenito kada koristite lutke, predmeti najčešće izgledaju kao da pripadaju etnografskom muzeju – nema života, nema šarma, može biti zanimljivo možda samo nekom jako pažljivom stručnjaku.

Spomenule ste da vam je jedna od prvih zamisli bila prenijeti kompletnu radionicu, a time i čitav radni proces, u prostor galerije. Nije li to slično vašim počecima? Čitao sam u nekom od ranijih intervjua da ste zaista držale neku vrstu showrooma u kojem su klijenti čitavo vrijeme imali mogućnost gledati nastanak nove odjeće.


Nataša: Da, dolazili su i mogli su nas gledati kako radimo. No na kraju smo ipak većinu vremena morale čekati da svi odu kako bismo se ozbiljno uhvatile posla.
Martina: Dolazile smo u studio pune ideja, a onda bi navraćali različiti ljudi i tako bismo cijeli dan proveli ispijajući kave i zabavljajući društvo.

To je bilo u istom prostoru u kojem ste sad, ili?


Martina: Ne, to je bio jedan mali poplavljeni polu-podrumski prostor u Radićevoj. Na živoj stijeni, voda je tekla niz zidove, vrlo živopisno mjesto.

Na koji je način bila organizirana distribucija?

Martina: U vrijeme kad smo počinjale, nije bilo nikakve distribucije, ali nije bilo ni nekih alternativa. Ovo nam se činilo jedino mogućim u situaciji u kojoj smo se željele baviti modom, ali nije bilo industrije u kojoj bismo se zaposlili, a i scena je još bila vrlo mala. Bile smo među rijetkima koji su se time bavili. Sjećam se da smo uložile oko 300 tadašnjih maraka, iznajmile 22 kvadrata, pofarbale prostor i donijele svoje tkanine.

Koja su bila vaša inicijalna očekivanja kada ste se osnovale zajednički studio?

Martina: Nije bilo očekivanja, bio je to skok na glavu.
Nataša: Samo nam je bilo važno da radimo ono što volimo, da imamo prostor za rad, računajući da ćemo s vremenom možda od toga početi i nešto zarađivati. Nismo razmišljale u smislu neke tržišne koncepcije i strategije. Jedina koncepcija bila je da radimo, a sve se drugo spontano oblikovalo tijekom vremena.
Martina: S vremenom smo počele osmišljavati kako želimo da nam posao izgleda u perspektivi – želimo li imati modnu kuću ili mali butik, ili radionicu u kojoj ćemo cijeli dan komunicirati s klijentima. Tek kad se posao stvarno počeo razvijati, kad smo osjetili potrebu da konceptualiziramo to što radimo, to smo i učinile. Prve tri ili četiri godine imala sam drugi posao, pa sam praktički do poslijepodneva radila to, a poslijepodne se bavila I-glama.
Nataša: Kad smo osnivali studio nismo razmišljali o tome kao o poslu, bez obzira kakvim parametrima to definirali, a sigurno ne u smislu da donosi profit. Sigurno smo nekoliko godina radile isključivo na temelju osobnog entuzijazma, od jutra do mraka. U početku je s nama još bila i Ana Savić Gecan, koja se kasnije ipak odlučila baviti scenografijom.

Mislite li da su ipak te početne okolnosti definirale ono što I-gle i danas jesu, vaš identitet, vrstu proizvoda koje dizajnirate, korisnika kojima se obraćate, itd?


Nataša: Nije baš to lako objasniti u tri rečenice, ali recimo da što se tiče tržišnog poslovanja funkcioniramo atipično, prilično slobodno i malo suludo, jer se ne držimo nekih u modnom biznisu ustaljenih normi u smislu načina prezentiranja kolekcije, vremena koje odvajamo za izradu prototipova, istraživanje i eksperimentiranje. U ovom posljednjem dozvoljavamo si puno više nego što bi bilo razumno. Realno, malo tko u Hrvatskoj si takvu poziciju može priuštiti. U svijetu se takve stvari rade uglavnom u ateljeima visoke mode, gdje jedan modni komad postiže jako visoku cijenu.

U kojoj mjeri se kontekst za modni i odjevni dizajn promijenio od 1997. do danas, i na koje načine?

Nataša: Puno se promijenilo, modni dizajn je postao puno prisutniji i otvoreniji, konkurencija je veća, uključujući i brojne inozemne brendove kojih sredinom devedesetih također nije bilo toliko. Danas smo njima nemilice izloženi, dok hrvatski dizajn nije ni na koji način zaštićen. Dok na domaćem tržištu poslujemo pod istim uvjetima kao i vrlo jaki inozemni brendovi, teško je konkurirati.

U međuvremenu ste se okrenule i međunarodnom tržištu. Koje su razlike u onome što radite za domaće i za strano tržište, ne samo u poslovnom, nego i u dizajnerskom smislu?

Martina: Dok radimo za domaće tržište uglavnom ne moramo razmišljati da predmet koji dizajniramo mora biti ponovljiv, da je proizvodnja isplativa i da se mora uklopiti u neku nišu. Dakle, kad je riječ o kolekcijama, osim onih izravno zamišljenih za pistu ili sezonu, zapravo radimo isključivo ono što nam je zanimljivo. Rad za inozemno tržište sasvim je druga priča. Moramo unaprijed razmišljati, primjerice, o nabavci i dostupnosti tkanina u odnosu na količinu koju želimo proizvesti.
Nataša: Velika je razlika i u načinu funkcioniranja modnog tržišta. Modne revije u svijetu održavaju se, između ostalog, i zato da se povežu distributeri i autori. U Hrvatskoj nije tako. Ako pokazujemo kolekcije vani, moramo računati s tim da će svakog distributera najprije zanimati mogu li se isti takvi komadi serijski proizvesti u istoj tkanini. Konkretno, to znači da izvor materijala mora biti osiguran, mora se moći otkupiti unaprijed, cijeli lanac proizvodnje mora biti realan i pouzdan, od proizvođača do cijena. Moramo paziti i da sve što radimo dobro izgleda u veličini 36 i 44, o svemu tome treba voditi računa.

Čemu onda služe modne revije kod nas?

Nataša: Prilično su estradizirane, no isto se događa i u drugim modnim centrima. Kod nas, dakle, uglavnom služe promociji, što je osobito važno za mlade autore, koji na taj način mogu pokazati da postoje i da nešto rade.
Martina: Veći je problem u recepciji. Nažalost, sve manje se piše o tome što se prikazuje na pisti, a sve više tko je bio u publici.

Do danas ste uspjele zadržati pod vlastitom kontrolom sve od dizajna do proizvodnje i trgovine. Koje su prednosti a koji nedostaci takvog načina funkcioniranja?

Martina: To je proizašlo ne samo zato što smo željele zadržati sve pod svojom kontrolom, nego i iz specifičnosti okruženja u kojem djelujemo. Inače, naš izbor nikad nije bio da se širimo izvan okvira dizajniranja. Ako ikad narastemo tako da više nećemo moći kontrolirati i proizvodnju i distribuciju, mislim da ćemo sve to prebaciti u outsourcing, a mi ćemo samo razvijati prototipove.

Koliko vas je trenutno u studiju i kakva je podjela uloga?


Nataša: Nas dvije dizajniramo, a u studiju je još troje koji šivaju. Imamo i dvoje vanjskih suradnika te dvije asistentice koje nam vode knjigovodstvo i dućan.

Koliko ste do sada surađivali s domaćom tekstilnom i odjevnom industrijom?


Nataša: U sklopu suradnje na Hotelu Lone radili smo s tvornicom Rio Rijeka. Mi smo dizajnirale, oni su uz našu asistenciju radili prototipove i proizvodili. To nam je bila prva prava suradnja s industrijom.

Kako izgledaju neki tipični modeli suradnje proizvođača s vanjskim dizajnerima? Koja su vaša iskustva?

Nataša
: Ovisi o čemu je riječ. U ovom slučaju radile smo uniforme, što je uključivalo osmišljavanje, projektiranje, odabir materijala i tijesnu suradnju sa zaposlenicima tvornice. Drugi model je taj da samo napravite prototip, dok se proizvođač bavi time kako da realizira seriju i kako će je plasirati na tržište.

Dobro, Lone je ipak specifična priča, jer su vaš klijent i njegove specifične potrebe u tom slučaju definirali suradnju s tvornicom. U kojoj je mjeri razvijena komunikacija između industrije i modno-dizajnerske scene?


Nataša: Zadnjih godina razvile su se neke suradnje. Fashion.hr započeo je projekt Fashion.hr Industrija, kojim su doveli u vezu proizvođače i dizajnere. To je dobra platforma, ali ipak je riječ o razmjerno malim količinama. Arena ima dizajnera za specijalnu kolekciju, Rio Rijeka ima dizajnere muške i ženske kolekcije, ima i Bambi… Uglavnom, ipak još ima proizvođača, s manjim ili većim pogonima, koji s različitim razinama uspjeha plasiraju kolekcije na tržište.
Martina: U posljednje vrijeme je odjevna industrija ipak shvatila da treba dizajnere. Ipak su to još uvijek mali pogoni koji se trude zadržati proizvodnju, a dizajn, kao i dobar marketing potrebni su im više nego ikad.

Zanimljivo je da serije koje radite ne nazivate kolekcijama nego projektima. Je li posrijedi samo zgodan naziv, ili iza toga stoji i specifičnost metodologije?

Martina: "Kolekcije" podrazumijevaju puno doga, između ostalog i određenu frekvenciju pojavljivanja, barem dvaput godišnje. Taj naziv je u tom smislu obvezujući, a nije nam se činilo da ćemo se držati takvih normi.

Stoje li iza tih projekata određeni koncepti, teme i narativi, i kako se oni razvijaju?

Martina: Nema pravila, ali nikad nismo naknadno morali smišljati priču. Ona se sama pojavi, simultano s dizajniranjem i proizvodnjom.

Vaš rad je prilično teško etiketirati, u smislu izdvajanja neke ideje koja bi nedvosmisleno opisala karakteristike modnog dizajna kakav I-gle rade. Ima li ipak nešto što biste izdvojile?

Nataša: Ne znam što bi bila naša konstanta. Igra?
Martina: Nismo se nikad fiksirale na neku definiciju, iako bi na međunarodnoj sceni to bila nužnost. Morate unaprijed odrediti smjer u kojem ćete se kretati, tržište koje vas zanima, čak i neki generalni izgled komada kakve ćete raditi, s manjim pomacima kojima ćete pratiti trendove i modu, ali da ipak ostanete prepoznatljivi cijelo vrijeme. Nismo osjećale da to moramo.

Pitanje supostojanja kulturnog i ekonomskog aspekta dizajna, pa tako i modnog dizajna, jedno je od ključnih, pogotovo ako uzmemo u obzir krizu s industrijom, ali i određenu pretencioznost koju sa sobom nosi kulturni kontekst. Kakvi su vaši pogledi na to?

Nataša: Moda je svakako u ambivalentnom položaju u društvu i sve o čemu smo dosad razgovarali govori u prilog tome. Kao dizajneri, mi smo vezane za proizvodnju, koja bi pak trebala biti stup naše privrede. Unutar nje stvaramo novu vrijednost, ali i snosimo sve posljedice, trpimo sva ograničenja i krećemo se u izvana definiranim ekonomskim rasponima mogućnosti. Sve što radimo ima i dizajnersku i kulturnu vrijednost, iako su ta dva pojma u svakodnevnom diskursu teško spojiva. Teško je komunicirati sasvim prirodnu povezanost privrednog i kulturnog aspekta dizajna.

Opišite proces dizajniranja nekog od vaših odjevnih predmeta. Postoje li neke tipične procedure ili ne?

Nataša: Obično je sve počinjalo razgovorom, ali sada možda rjeđe, jer se jako dobro razumijemo. Na primjer, radimo i vrlo malo skica, što smo primijetile kad bi nas netko tražio da vidi crteže iza naših radova. Skice postoje, ali one obično izgledaju kao znakovi kojima zabilježimo ono što smo zamislili i teško da bi ih netko drugi znao pročitati.
Martina: Svaki dizajner ima metodologiju koja mu najviše odgovara. U našem slučaju izravan rad s materijalom, tkaninom, je ono što donosi najzanimljivije rezultate. Crtež može biti najzanimljiviji i najraskošniji, ali tek kad počnemo raditi s materijalom ideje se zaista počinju kristalizirati.
Nataša: Da, nastojimo odmah krenuti s procesom izrade, bez priprema u smislu prethodnog ilustriranja zamisli. U samom materijalu fiksiramo početnu ideju, ali onda dalje mijenjamo, variramo, modeliramo.

Na više mjesta nailazio sam na pomalo iritantnu kvalifikaciju kako vaše proizvode kupuje modno senzibilna intelektualna elita. Mnogo mi se bliže činila jedna rečenica Sandre Križić Roban, koja kaže kako se ipak radi o osobama koje imaju razvijen "odnos prema odijevanju". S druge strane, nisam baš uvijek siguran što bi to bilo, što čini taj odnos?

Nataša
: To je relativno, jer svatko ima nekakav odnos prema odijevanju. Svatko ima neku ideju o tome što mu se sviđa, što ne, svi to tražimo. Zanima nas da je odjevni predmet funkcionalan, da nam je u njemu toplo, ali i da donosi neko estetsko zadovoljstvo. Dakle, ne mogu generalizirati, ali pretpostavljam da se estetski senzibilitet ljudi koji kupuju našu odjeću poklapa s našim. Puno osoba koje dolaze kod nas također se bave dizajnom ili umjetnošću.



tekst: Marko Golub
fotografije: Zijad Gafić, Romano Decker, Dejan Kutić, Sandra Vitaljić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook