LANA CAVAR: Reakcija na etablirane forme dizajnerskog ponašanja

Autor: Marko Golub

S grafičkom dizajnericom LANOM CAVAR razgovarali smo o njenom viđenju uloge dizajna u današnjem društvu, preispitivanju granica dizajnerske profesije i njenim osnovnim izazovima, o odgovornosti za dizajnersko nasljeđe prošlih vremena te o nekoliko tekućih projekata. Razgovor je vodio MARKO GOLUB

International Typographical Union / I.T.U. sa Maiom Asshaq Paper Rehabilitation Project, serija 3 Knjižice / bilježnice nastale od papira nađenog u skladištu papirnog otpada u Detroitu. Ogranicena naklada (600 kom)

International Typographical Union / I.T.U. sa Maiom Asshaq Paper Rehabilitation Project, serija 3 Knjižice / bilježnice nastale od papira nađenog u skladištu papirnog otpada u Detroitu. Ogranicena naklada (600 kom)

I.T.U. sa Maiom Asshaq: The Center for Abandoned Letterhead na izložbi 'Material, Site, Narrative', Sullivan Galleries. Kolekcija neiskorištenih i odbačenih memoranduma poslovnih subjekata i organizacija iz Detroita

I.T.U. sa Maiom Asshaq: The Center for Abandoned Letterhead na izložbi 'Material, Site, Narrative', Sullivan Galleries. Kolekcija neiskorištenih i odbačenih memoranduma poslovnih subjekata i organizacija iz Detroita

Placement: Thanks for the View, Mr. Mies na promociji u MoMA P.S.1, New York, listopad 2012. Fotografija: Charles RousselPlacement: Thanks for the View, Mr. Mies na promociji u MoMA P.S.1, New York, listopad 2012. Fotografija: Charles Roussel

Placement: Thanks for the View, Mr. Mies na promociji u MoMA P.S.1, New York, listopad 2012. Fotografija: Charles RousselPlacement: Thanks for the View, Mr. Mies na promociji u MoMA P.S.1, New York, listopad 2012. Fotografija: Charles Roussel

Lafayette Park, fotografija: Corine Vermeulen

Lafayette Park, fotografija: Corine Vermeulen

Will i Jasmine, stanovnici LP, fotografija: Corine Vermeulen

Will i Jasmine, stanovnici LP, fotografija: Corine Vermeulen

Wesley Steele, stanovnik LP, fotografija: Corine Vermeulen

Wesley Steele, stanovnik LP, fotografija: Corine Vermeulen

Lana Cavar, Danielle Aubert i Natasha Chandani, Fotografija: Charles Roussel

Lana Cavar, Danielle Aubert i Natasha Chandani, Fotografija: Charles Roussel

S Narcisom Vukojević, pripreme za izložbu Sudi knjigu po koricama u HDD galeriji

S Narcisom Vukojević, pripreme za izložbu Sudi knjigu po koricama u HDD galeriji

Lana Cavar, Narcisa Vukojević Izložba Iskopavanja: Sudi knjigu po koricama na Sofia Design Week 2012. Iskopavanja su projekt arheologije dizajna, Sudi knjigu po koricama bavi se dizajnom naslovnica knjiga hrvatskih nakladnika izdanih od 1945. do 1990.

Lana Cavar, Narcisa Vukojević Izložba Iskopavanja: Sudi knjigu po koricama na Sofia Design Week 2012. Iskopavanja su projekt arheologije dizajna, Sudi knjigu po koricama bavi se dizajnom naslovnica knjiga hrvatskih nakladnika izdanih od 1945. do 1990.

International Typographical Union / I.T.U. - Plakati za festivale u kazalištu HAU - Hebbel am Ufer, Berlin Live Film! Jack Smith! (2009) Camp / Anti-Camp (2012)

International Typographical Union / I.T.U. - Plakati za festivale u kazalištu HAU - Hebbel am Ufer, Berlin Live Film! Jack Smith! (2009) Camp / Anti-Camp (2012)

Ako se treba osvrnuti na same početke, Lana Cavar suosnivačica je studija Cavarpayer, izuzetno važnog studija na domaćoj dizajnerskoj sceni kraja devedesetih i dvijetisućitih, prepoznatog prije svega po radovima u području kulture. Od 2004. godine, kada odlazi na postdiplomski studij na prestižnom sveučilištu Yale, Lanin rad obilježen je prije svega brojnim suradnjama na internacionalnoj razini, kao i snažnijim usmjeravanjem prema eksperimentalnoj dizajnerskoj praksi. Osim kao samostalna autorica, njeno današnje djelovanje odvija se kroz dvije suradničke platforme – Placement i I.T.U. (International Typographical Union).

I.T.U. je suradnja s dizajnericom Danielle Aubert iz Detroita, najpoznatija po do sada već puno puta izlaganom i publiciranom projektu Paper Rehabilitation, koncentriranom na vraćanju u "funkciju" i opticaj odbačenog i otpisanog papira iz različitih tiskarskih skladišta i drugih izvora. Placement pak osim Lane Cavar i već spomenute Danielle Aubert uključuje i Natashu Chandani, dizajnericu profesionalno vezanu uz New York. Njihova nedavno objavljena knjiga "Thanks for the View, Mr Mies" dobila je sjajan medijski i javni odjek, i to ne samo u području arhitekture i dizajna, nego i puno šire, a proizvod je višegodišnjeg istraživanja naselja Lafayette Park u Detroitu, podignutog šezdesetih godina kao plod arhitektonske i urbanističke suradnje Mies van der Rohea, Ludwiga Hilbersheimera i Alfreda Caldwella. Nije riječ o klasičnoj arhitektonskoj monografiji, već o temeljitom bilježenju odnosa između stanovnika i lokaliteta na kojem žive, odnosno presijecanja same arhitekture i svakodnevice. Iako knjiga, kroz mnogobrojne priloge i intervjue od kojih je sastavljena, prilično uvjerljivo ističe i čiste arhitektonske vrijednosti, osnovni njen šarm proizlazi iz slojevitih uvida u to što znači živjeti u jednoj takvoj arhitekturi i u zajednici koja se unutar nje formira. Knjiga je bila povod za ekstenzivan razgovor, kao i njena prva, ali ne i jedina tema.

Moram priznati da je moj prvi dojam o knjizi donekle bio formiran unaprijed zahvaljujući određenom optimizmu kojim ona zrači, pogotovo ako znamo gotovo mitski kontekst jednog toliko tragično urušenog grada kao što je Detroit. Kao zahvala za "pogled" u samom naslovu, a onda i kao afirmacija sinergije stanovnika i lokaliteta u slučaju Lafayette Parka knjiga mi se čini podjednako značajnijom u smislu lijepe, humane i optimistične geste, kao u smislu istraživačke i dokumentarističke monografije o naselju. Ne znam čini li to ovu knjigu na neki način i osobnom porukom, ali zanima me koji je bio prvotni impuls za njeno lansiranje, osim naravno istraživačke strasti?

Hvala ti na ovom pitanju. Kad govorimo o ovom projektu uglavnom zaboravimo spomenuti i poruku, možda i zbog straha da bi ona mogla djelovati patetično. Sve vrijeme rada na projektu Thanks for the View, Mr. Mies imale smo na umu suprotstaviti se depresivnim naracijama koje prate Detroit te ih nadopuniti onim što većina dokumentarista i kroničara Detroita preskače reći - da u gradu ipak živi i funkcionira više od 700 000 ljudi. Naracije o njihovoj svakodnevnici vjerojatno su manje egzotične od napuštenih zgrada, pa uglavnom bivaju preskočene.

U knjizi i njenim recenzijama često isticana specifičnost ovog lokaliteta je visoki stupanj diverzifikacije stanovnika, drugim riječima, u Lafayette Parku žive ljudi vrlo različitih imovinskih statusa, klasnih i rasnih pripadnosti, koji u njemu prepoznaju i vrlo različite kvalitete – od onih koji stanovanje u Miesovim kućama vide kao statusno i svjetonazorsko pitanje, do drugih koji se jednostavno identificiraju sa samim kvartom, ili su se u njemu našli posve slučajno. S druge strane, ako se pogleda vrlo turbulentna socijalna i ekonomska pozadina u kojoj se odvijala izgradnja LP, dolazimo gotovo do paradoksa, jer je LP praktično podignut na zbrisanom dominantno siromašnom kvartu Black Bottom, s manje ili više jasnom namjerom zaustavljanja iseljavanja više srednje klase iz šireg središta grada. Živi li ova vrsta kontradikcije i dalje u samoj LP zajednici i manifestira li se na bilo koji način? Čini li je drugačijom od ostatka Detroita po tvom iskustvu i kako si je ti osobno doživjela?

Točno. Zbog svega što si spomenuo, ponekad nam se činilo gotovo neukusnim u Detroitu govoriti o uspjehu Lafayette Parka. Na neki način "nevidljivost" ovog naselja i proizlazi iz svojevrsne stigmatizacije - kao da je bilo primjerenije pretvarati se se da ga nema, nego govoriti o njegovom uspjehu. No važno je napomenuti kako Black Bottom nije sravnjen sa zemljom kako bi se izgradio development Mies van der Rohea. Detroit, i mnogi drugi gradovi, prije svega su željeli "očistiti" gradske jezgre od tzv. slamova. Ma kako crna bila, povijest u konačnici nije naškodila uspješnosti i rasnom i klasnom integriranju naselja. Dapače, zatekle smo čak nekoliko ljudi koji su rođeni i odrasli su u Black Bottomu, te su se godinama kasnije ipak preselili natrag u svoj kvart. Oni to vide kao neku vrst pobjede.

Sve tri autorice dolaze iz različitih sredina. Kako doživljavaš sličnosti i razlike između, primjerice, boravka u LP i u zagrebačkim kvartovima? Koje su razlike u kulturi zajednice ovdje i tamo? U kojoj mjeri u Detroitu i LP postoji aktivna svijest o životu "u kvartu"? Na kojoj je razini briga i održavanje zajedničkih sadržaja uklopljenih u arhitekturu LP, ali i općenita uzajamnost i međuovisnost?

Upravo pripadnost različitim kontekstima nas je potaknula na formiranje ovakvog kolektiva. Naime, Natasha je odrasla između Indije, Bangladeša i S.A.D-a, a Danielle je provela djetinjstvo u Africi, Europi i Sjedinjenim Državama. I danas živimo u različitim gradovima. No iskustvo nomadskog života nas je motiviralo da pokrenemo platformu kroz koju ćemo se baviti mjestima i ljudima, te dizajnom koji oni uvjetuju. Jedno od osnovnih obilježja Placementa je da fizički ne pripada niti jednoj sredini, naše je djelovanje gotovo u potpunosti virtualno, vrlo se rijetko i fizički susrećemo. Vjerojatno zbog toga je i viđenje Lafayette Parka za svaku od nas bilo drugačije, što je bila velika prednost za projekt - to sigurno ne bi bila ista knjiga da smo ju radile pojedinačno. Zanimljivo, možda sam se u Lafayette Parku osjećala kao kod kuće, jer je zajednica raznolika na način na koji bi bila i u nekom zagrebačkom naselju. Raznolikost i miješanje stanara kakvo je za nas "normalno", u Americi se naime smatra "utopijom". Razlika je možda najviše u tome koliko su pojedinci zainteresirani za uspjeh kvarta i direktno uključeni u njegovo održavanje. Tu vrstu svijesti i predanosti kod nas nisam gotovo nikada srela. Svi stanovnici plaćaju održavanje, nešto slično našoj pričuvi ali zajednički odlučuju o kome će prepustiti održavanje parka, kako će se zamijeniti prozori, kakve biljke se smiju zasaditi ispred kuća, tko će udomiti psa koji je zalutao u naselje. Čak i kada žive diskretnim životom, te ne sudjeluju u aktivnostima poput roštiljanja nedjeljom, štrikanja četvrtkom uvečer ili nogometa, većina stanara aktivno sudjeluje u upravljanju naseljem. Autsajderima poput mene i Natashe, ta se situacija činila pomalo suludom, doista sličnom životu u komuni.

Kako je tekla komunikacija sa stanovnicima kada ste otvoreno krenuli u realizaciju istraživanja? Koliko su bili otvoreni vašim prijedlozima i pitanjima?

Trebalo nam je neko vrijeme da pridobijemo povjerenje stanara. Lakše je išlo sa stanovnicima u kućama, jer i Danielle stanuje u jednoj od njih, te je kao i njeni susjedi uključena u niz kvartovskih aktivnosti i druženja. U zgradama je situacija bila bitno teža. Gotovo niti jedna od naših strategija zbližavanja sa stanarima nije davala rezultate. Pomogla nam je uprava zgrade i osobno nas predstavila nekolicini stanara. Dalje je išlo lagano. I same smo bile iznenađene koliko toga intimnog su vam ljudi voljni reći kad se jednom nađete u njihovom stanu.

Kako se razvijala vaša istraživačka metodologija na ovom projektu? Iz čega se formirala?

Zanimala nas je pozicija korisnika. Metodologiju smo bazirale na osobnom iskustvu života u naselju te razgovorima sa stanarima. Nismo znale ništa, a i dalje ne znamo baš puno, o urbanoj antropologiji i metodama koje se obično primjenjuju u sličnim istraživanjima. Mi smo samo razmišljale o tome što bi nama bilo zanimljivo čitati, pa smo se na razne načine snalazile kako da dođemo do takvog sadržaja, te kako da ga prikažemo u knjizi. Mislim da nam je u mnogim akcijama bilo od koristi strateško, dizajnersko razmišljanje.

Kako je tekao put do izdavanja knjige? U kojem trenutku i s kojim argumentima ste pregovarali s izdavačima? Koji su bili njihovi zahtjevi, želje i intervencije?

Same smo se upustile u ovaj projekt, dakle nije bilo naručitelja. U početku smo mislile da će to biti nešto brzo i maleno što ćemo zgotoviti u par mjeseci i vjerojatno izdati samostalno. Vrlo brzo smo shvatile da je količina materijala ogromna, a potencijal projekta bitno veći od "zine" formata. Odlučile smo potražiti izdavača i financiranje, no tu nismo imale uspjeha. Izdavači uglavnom nisu mogli zamisliti kakva će to zapravo biti knjiga. Osim toga, nisu znali kako ju uklopiti u svoj portfolio knjiga o arhitekuri, odnosno umjetnosti, na koju policu u knjižari ju smjestiti, hibridni karakter koji se nama činio kao prednost, u konceptu komercijalnog izdavaštva uglavnom se pokazao kao mana... Kontaktirale smo gotovo sve relevantne izdavače, i redovito dobivale odbijenicu tipa "super, ali mi izdajemo knjige o arhitekturi, a ovo je umjetnička knjiga", ili obrnuto. Vratile smo se izdavačima gotovo dvije godine kasnije s otisnutim oglednim primjercima knjige i za 3 mjeseca imale ugovor s D.A.P. / Metropolis Books, najvećim distributerom art publikacija na svijetu. Sadržajne promjene bile su minimalne. Na inzistiranje urednice izdanja Diane Murphy, u knjigu smo ipak uvrstile faktografiju i orginalne tlocrte naselja i zgrada. Jedina promjena u dizajnu odnosila se na korice, i došla je sa strane odjela za prodaju -- naš originalni dizajn bio je tipografski, bez fotografija, što je ocijenjeno kao tržišni rizik.

Na nedavnoj javnoj raspravi o knjizi, Boris Ljubičić je istaknuo potrebu da se o knjizi ipak pokuša govoriti i kao o dizajnerskom projektu. To vraćanje u kontekst dizajna je zanimljivo ne samo zbog činjenice da su slučajno sve tri urednice knjige profesionalne dizajnerice, nego i zbog pozicioniranja prema samoj ulozi dizajna danas. Dakle, u kojoj je mjeri ova knjiga zapravo dizajnerski projekt, ako isključimo sve formalne datosti kao što su prijelom, naslovnica, tipografija itd? Misliš li da ona na neki način odražava sve veće širenje područja kompetencija i djelovanja u dizajnu – od klišeja samostalnog stvaraoca prema intenziviranju oduvijek prisutne medijacijske uloge dizajna koja poseže i izvan granica dizajnerskog proizvoda i njegovog neposrednog učinka, prema društvu, stvaranju veza i obavljanju mnogih drugih funkcija od onih usko specijalističkih?

Nikad nisam dvojila da je ovo prije svega knjiga i projekt o dizajnu. Bez obzirna na svu drskost "samostalnog stvaratelja" koji se odlučio na "širenje granica kompetencije", bilo bi jako teško uhvatiti se neke druge teme doli one o kojoj zaista nešto i znamo. Pritom uopće ne mislim na zanatsku vještinu prelamanja, već na kako si i sam rekao, ulogu medijacije. Naš je proces na ovoj knjizi bio inverzan -- znale smo kakvu knjigu želimo napraviti, i prije nego smo se konkretno počele baviti temom. Znale smo i zašto: jer nas zanima reprezentacija arhitekture, propitivanje etabliranih komunikacijskih normi i potraga za suvremenim tretmanom teme. A to su u potpunosti dizajnerski razlozi.
Danielle i ja smo u nekom trenutku razgovarale o pokretanju magazina za dizajn u kojemu se ne bi pisalo o dizajnu, već iz dispozicije dizajnera. Dakle, mogle bismo govoriti o bilo čemu a da to ipak bude razgovor o dizajnu, vjerojatno puno zanimljiviji od uobičajenih razgovora o tipografiji i marginama.

Je li tu posrijedi refleks sličnih stvari koje se događaju i u suvremenoj umjetnosti, čije su prakse zadnjih desetljeća sve više multidisciplinarne i sve više okrenute prema profesionalnim i intelektualnim resursima koji nisu iz njenog uskog okruženja? Događa li se u tom području neko približavanje, ali i općenito despecijalizacija i dekonstrukcija dotadašnjih 'teritorija'?

Na neki način doista svjedočimo dekonstrukciji dosadašnjih dizajnerskih teritorija. Ako ćemo već povlačiti paralele, mene današnji dizajnerski trenutak podsjeća na razdvajanje likovnih umjetnosti na konceptualnu i figurativnu, štafelajnu umjetnost. U djelovanju grafičkih dizajnera u posljednjih deset godina može se primijetiti slična geneza - struka je dobila kritički kontrapunkt, konceptualniju dizajnersku praksu koja se kritički odnosi prema etabliranim, mahom formalnim ili strogo funkcionalnim principima dizajnerskog djelovanja. Ta opcija ne inzistira na autonomnim projektima, niti negira prisustvo naručitelja ali nalaže da se sa njima uđe u kritički odnos jer dizajn je ipak intelektualna disciplina.

Možemo li o "Thanks for the View…" govoriti i kao o materijalizaciji nekog vašeg općenitog zanimanja za zajednicu, za kolektivnost, dinamiku grupnog rada, a na koncu i za sadržaje s "margine"? Naime, i sama knjiga je u svojoj sadržajnoj strukturi dosljedna temi koju ste odabrale, pa uključuje mnoštvo različitih glasova, aktivne inpute brojnih aktera, da uopće ne spominjemo činjenicu da je baš taj projekt na neki način lansirao i Placement kao dizajnerski kolektiv. Slično je i sa International Typographic Union, koja meni npr. nije toliko zanimljiva u smislu finalnog proizvoda, koliko u smislu vrlo zanimljivog networkinga koji se kroz proces 'spašavanja' papira događa između vas i brojnih drugih aktera poput tiskara, tvornica, skladišta, distributera itd.


Kao komentar na Thanks for the View, bivši mi je profesor nedavno poslao email koji kaže: Your project from the outside seemed to be a very Lana-esque herculean feat - years of design and research - with a hundred people, and collaborators in different cities, etc. Taj mi se opis učinio pomalo američki nabrijan, ali kad sam malo razmislila, u posljednjih petnaest godina mnogi projekti na kojima sam radila doista jesu orkestrirani te uključuju velik broj "nečega", često i živih sudionika te ostavljaju dojam kolektivnosti. Ipak ne bih rekla da me interakcija sa ljudima ili briga za uključivanjem zajednice privukla takvim projektima, dapače, priličan sam samotnjak, i radije bih provela dan sama u šumi nego u autobusu punom ljudi. Međutim, zanima me živi, nefiltrirani sadržaj, te veliki broj slučajnih inputa u dizajn proces, pa sam ga, između ostalog, tražila i među ljudima. Što više njih -- to bolje za projekt. Osim toga, timski rad omogućava savladavanje velikog projekta kakvog sama ne bih bila u stanju završiti. Nikad nisam stvarala sama. Ideja o autorskoj jedinki potpuno mi je strana i nezanimljiva, timski rad jedna je od osnovnih odlika suvremenosti. Međusobna poništavanja i nadopunjavanja u cilju kvalitete projekta su mi daleko zanimljivija.

Kreativna suradnja i razmjena s Danielle Aubert odvija se uglavnom kroz ITU i čini mi se ipak daleko šire i konvencionalnije postavljenom od, primjerice, Placementa koji mi se ipak čini konceptualno definiranijim. No što bi izdvojila kao obilježja ITU? Koji je neki osnovni identitet onoga što radite kroz tu platformu?

I kod jednog i kod drugog zanima nas primarno alternativna dizajnerska praksa. Kroz ova dva kolektiva propitujemo mogućnosti dizajnerskog djelovanja, s prilično različitim fokusima. Placement je dovršeniji pa ga je lakše sagledati, osim toga, one-liner je, bavi se odnosom nekog mjesta i dizajna, i to je dosta lako za razumjeti. Interes I.T.U.-a je znatno kompleksniji. Često smo razgovarale o tome kako su radni uvjeti grafičkih dizajnera danas nestabilni. Imamo prednost da možemo raditi bilo gdje, za bilo koga, u bilo koje doba dana. Ipak, često nam se čini da smo upravo mi oni o kojima govore Michael Hardt i Antonio Negri kad objašnjavaju "prekarijat" - grupu radnika s nestabilnim radnim uvjetima (nesigurna isplata, blackmailability, neredoviti prihodi, itd). I.T.U. je eksperimentalna dizajnerska praksa koja bi trebala biti naš odgovor baš na to. Preuzele smo ime International Typographical Union od američkog sindikata tiskara, slovoslagara i tipografa, najvećeg radničkog sindikata koji se prvi izborio za 40-satni radni tjedan, što će postati norma za sve industrije, te je prvi u članstvo primio i žene. U početku smo koristile to ime ironično, između sebe, kako bi usporedile naš položaj s položajem naših radikalnih predaka. To nas je inspiriralo da pokrenemo platformu kroz koju ćemo se kritički osvrnuti na praksu grafičkog dizajna danas. Kroz naše projekte trudimo se propitati načine na koje novac, vrijeme, klijenti, materijali i načini produkcije utječu na grafički dizajn. I hrvatski gradovi su kao i Detroit u posljednjih 20 godina doživjeli velike promjene, i gotovo potpuni nestanak industrije iz dominantno industrijskog konteksta. Činilo nam se normalnim zapitati se kako i za koga djeluje dizajner u takvom gradu?

U HDD galeriji smo prije malo više od godine dana realizirali izložbu "Sudi knjigu po koricama", čije ste autorice ti i Narcisa Vukojević. Sada, nakon svih gostovanja i različitih prezentacija projekta, da li se on i dalje spontano razvija? Postoji li mogućnost daljnjeg interpretiranja i povezivanja građe koju ste sakupile?

Izložba koja je prije godine dana realizirana u HDD-u bila je prva stanica projekta, i dobar razlog da se Narcisa i ja konačno zaustavimo u mahnitom rovanju po raznim arhivima. Stale smo, međutim sad točno znamo što još nedostaje u našoj fizičkoj i digitalnoj kolekciji pa kad god imamo priliku, opet malo kopamo. Upravo završavamo dvojezični web na kojemu je pohranjena kompletna dokumentacija, više od tisuću naslovnica koje smo arhivirale za Iskopavanja, te se pripremamo za rad na knjizi. Sadržajnu strukturu i vizualni materijal imamo ali još treba obaviti razgovore s živućim dizajnerima i urednicima, i sve skupa zapakirati u knjigu. U svakom slučaju, ovaj projekt nije završen, čeka nas još puno posla.

Vidiš li praksu samoedukacije u smjeru otkrivanja vlastitog dizajnerskog zaleđa i lokalne baštine kao općenito karakterističnu za današnji trenutak? Iz čega je proizašla ta borba protiv amnezije, i gdje vidiš mogućnost njenog daljnjeg usustavljivanja, dakle mimo niza individualnih projekata koji su se našli na sličnom tragu?

Točno je da me gotovo jednako koliko i dizajniranje, zanima i "iskopavanje", odnosno arheologija dizajna. Kad s kolegicom Narcisom Vukojević iskopavam hrvatski dizajn, motivira me nedostatak kolektivne memorije o recentnoj povijesti dizajna, i tek parcijalno poznavanje konteksta u kojemu i sama stvaram. Kontinuitet nam nažalost nije bio ponuđen kao opcija, puno je toga dobrog ostalo negdje preskočeno. Narcisi i meni se činilo da je tu situaciju važno makar malo popraviti. "Iskopavanja" bi dakle bila naš osobni "popravak". Ako zbog ničeg drugog, onda zbog doprinosa vlastitom autorskom radu. Kopanje po post-industrijalistickom Detroitu sa Danielle Aubert pomaže nam da se odmaknemo od paradigme grafičkog dizajnera, i redefiniramo našu ulogu u suvremenom društvu. Tu se puno više bavimo industrijskom baštinom, pa npr. iz reciklažnih dvorišta spašavamo neoštećene papire i od njih proizvodimo bilježnice ili pak koristimo stare printere iz napuštenih ureda kao osnovno produkcijsko sredstvo. No da se razumijemo, ja i moje kolegice nismo povjesničarke već dizajnerice praktičarke, i ovu vrst akcije smatramo dizajnerskim djelovanjem.

U kojoj je fazi tvoje i Narcisino istraživanje drugog dijela projekta Iskopavanja, u kojem se istražujete različite vizualne identitete iz prošlih razdoblja, one koji s zaboravljeni, ne koriste se ili im je istekao rok trajanja? Koja su vaša početna polazišta u tom projektu? Što vidite kao ključne točke i moguće scenarije iskopavanja?

Opet smo zagrizle u veliki kolač! I sad ga se trudimo obuzdati. Naime, knjige se barem čuvaju u knjižnicama, a identiteti doslovce nestaju. U tome je izazov ali i muka ovog projekta. Stoga smo se odlučile reducirati na dostupne i fenomenološki zanimljive aplikacije identiteta, poput npr. značaka, majica ili natpisa na trgovinama. Vidjet ćemo kako će se sve to spojiti i po kojem ključu, jer još smo u fazi istraživanja.

Samoinicirani dizajnerski projekti danas poprimaju prilično različite oblike, a događaju se praktički u svim poljima. U produkt dizajnu oni su pokušaj da se usustave neki novi i zdraviji odnosi između dizajna, produkcije i distribucije te zasad predstavljaju vrlo karakterističan i obećavajući model npr. S druge strane tu su i projekti poput vašeg "Thanks for the View", "Paper Rehabilitation Projecta", pa čak na neki način i "Iskopavanja", koji svi donose nove mogućnosti djelovanja, ali i nove rizike. Što vidiš kao prednosti, a što kao mane takvog načina djelovanja?

Samoinicirane prakse, ako su imalo utemeljene, reagiraju na postojeće odnose u trokutu dizajner-produkcija-distribucija. Iako se može učiniti da su to važnija pitanja kod produkt dizajna, stvar je ista i u grafičkom dizajnu, svi mi radimo s masovnom produkcijom i distribucijom. Naša je uloga kako si i sam primijetio ranije, medijacijska, i pa ne iznenađuje što imamo potrebu kreirati ne samo konačni produkt već i odnose u procesu. Pogledajmo npr. ekonomiju knjiga, te distribucijske i produkcijske modele u kojima bi ona trebala preživjeti. Pogledajmo kako oni, takvi kakvi su danas u komercijalnom izdavaštvu, utječu na dizajn i što to znači za ukupnu kvalitetu knjige kao objekta. Mali samoinicirani izdavački poduhvati kakvih je mnoštvo u Zapadnoj Europi odgovor su upravo na to stanje, te pokušaj da se nađu alternativni modeli za publiciranje knjiga kakve ne želimo izgubiti. Niša tzv. art publishinga jako se razvila u zadnjih deset godina, gotovo svaki veći zapadni grad ima sajam umjetničkih publikacija, a količina izdanja iz godine u godinu raste.. Ne bi me iznenadilo da kindleizacija uništi velike lance knjižara poput Barnes and Noble te omogući malim nezavisnim knjižarama da prežive. A s njima će preživjeti i knjige koje ćete željeti držati u ruci, čitati s papira a ne s ekrana. Dizajneri su itekako svjesni ovih promjena, a njihove samoinicirane prakse, osim što su način da se bave onime što ih doista i zanima, način su i da se ukaže na ove promjene. Na kraju krajeva, potreba dizajnera za se aktivno uključi u uređivanje i izdavaštvo nije nimalo nova, oduvijek su postojali dizajneri koji čitaju tekstove, imaju mišljenje i žele ga uključiti u dizajn, sjetimo se samo Williama Morrisa. Sva tri spomenuta projekta reakcija su na etablirane forme dizajnerskog ponašanja: Thanks for the View naša je reakcija na reprezentaciju arhitekture i modernizma; Paper Rehabilitation Project na postojeće produkcijske i distribucijske modele, a Iskopavanja na stanje u hrvatskom dizajnu. Samoinicirano djelovanje dizajnera, iako izazovno, iznimno je naporno, i u ovoj zemlji financijski teško održivo. Ekonomija u kojoj funkcioniramo naprosto podrazumijeva naručitelja.

tekst: marko golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook