Izložba Rutinih deplijana za Galeriju VN... u Galeriji VN

Objavljeno: 15.01.2013.

U petak 18. siječnja 2013. u 19 sati otvara se izložba deplijana Dejana Dragosavca Rute za Galeriju VN

Artikulacija, radionice, veljača 2010.

Artikulacija, radionice, veljača 2010.

Ana Hušman - C8H11N, travanj 2004.

Ana Hušman - C8H11N, travanj 2004.

Marko Pašalić - Juhu-hu, rujan 2007.

Marko Pašalić - Juhu-hu, rujan 2007.

Evangelia Basdekis - I Troust You, svibanj 2007.

Evangelia Basdekis - I Troust You, svibanj 2007.

Stefan Haus - Koja je vaša krvna grupa, travanj 2006.

Stefan Haus - Koja je vaša krvna grupa, travanj 2006.

Tretaroka - Oružje / Trash for Trash, lipanj 2008.

Tretaroka - Oružje / Trash for Trash, lipanj 2008.

Izložba je svojevrsno obilježavanje punih deset godina otkad istu galeriju programski vode Olga Majcen Linn i Sunčica Ostojić, što se otprilike poklapa i s početkom Rutinog angažmana na dizajnu svih tiskanih materijala Galerije, no ujedno i zaključuje jedno razdoblje. Naime, VN od sada prestaje slati pozivnice poštom i fokusirat će se isključivo na elektronsku formu, a i sami deplijani / katalozi izložbi počinju se tiskati u novom, redizajniranom formatu. Ruta je kao dizajner profesioncalno usko vezan uz tzv. nezavisnu kulturnu scenu, te je tako i u većini dosadašnjih predstavljanja njegovog rada naglašavana upravo sinergija oblikovanja i sadržaja, odnosno pojedinačnih klijenata sa scene s kojima je sustavno surađivao. Primjerice, izložba istog autora u HDD galeriji prije nekoliko godina predstavila je isključivo dizajn  za programe Kontejnera - biroa suvremene umjetničke prakse (čija je kustoska jezgra također vezana i za Galeriju VN), a slična rekapitulacija jedne takve tijesne suradnje dogodila se i u Galeriji Prozori 2009., kada su predstavljeni plakati za net. kulturni klub Mama. Više o aktualnoj izložbi pročitajte u predgovoru Maroja Mrduljaša.

Iz teksta Maroja Mrduljaša:
Na uglu Ilice i Vodovodne smještena je fino oblikovana zgrada arhitekta Borisa Krstulovića, projektirana u skladnoj maniri zagrebačke modernističke arhitekture. Ta kuća se obično ne prezentira kao arhitektonski reper, no prozračni prostor u prizemlju je u potpunosti ostakljen, otvoren prema ulici i dio je urbanog prizora jednog ne odviše uzbudljivog križanja na Črnomercu, dijelu grada koji, uz par izuzetaka kao što je današnji Teatar Exit, baš i nije bogat kulturnim ni bilo kakvim javnim sadržajima. No, u prizemlju zgrade još od 1971. djeluje galerija integrirana s čitaonicom, specifičan hibrid koji je odjek socijalističkih vremena kada su gradovi bili premreženi mikroinstitucijama raznih oblika umjetničkih i drugih aktivnosti vezanih za mjesne zajednice i lokalne kulturne centre. I dok je većina tih prostora bila usmjerena prema poticanju razvoja amaterizma i “kulturnoj nadgradnji”, Galerija VN se etablirala kao važno mjesto “profesionalnog”
likovnog života. Simbioza galerije i čitaonice je pak taj prostor činila i još uvijek čini jedinstvenim i poticajnim mjestom susreta građana kojima suvremena umjetnost možda i nije u fokusu interesa s raznolikim umjetničkim žanrovima, pristupima i poetikama.

Godine 2003. kustosko vodstvo Galerije VN preuzima Olga Majcen Linn, a u pojedinim periodima i Sunčica Ostoić. Majcen Linn i Ostoić afirmirale su se kao voditeljice agilnog biroa za suvremenu umjetničku praksu Kontejner. Njihovi interesi za žanrove poput performansa ili pak za integraciju suvremenih tehnologija u umjetnosti sigurno su imali utjecaja i na profiliranje programa Galerije, no on se primarno gradi temeljem kvalitete predloženih radova, nastojanja da se u jednakoj mjeri afirmiraju nova, nadolazeća imena kao i da se pruži prilika za rad već potvrđenim umjetnicima. Žanrovsku, medijsku i tematsku heterogenost na okupu drži usmjerenost prema inventivnim, istraživačkim, suvremenim i u prvom redu autentičnim praksama koje obilježava umjetnička ali i
duhovna radoznalost. Također, u prvom planu rada Galerije su upravo umjetničke prakse i sami umjetnici, a ne teorijski ili ideološki okvir koji bi služio kao izlučni kriterij za formiranje programa. Iz tog razloga, profil djelovanja Galerije je poput inkubatora vrlo različitih zamisli, od intimističkih do socijalno angažiranih, od tehnološki zahtjevnih do onih koji recikliraju urbani vernakular.

Vodstvo Galerije je od početka svoje aktivnosti smatralo nužnim zadržati format tiskanog kataloga ∞ deplijana kao relevantnog medija i integralnog dijela aktivnosti Galerije. Za taj zadatak angažiran je Dejan Dragosavac Ruta koji mu je, slično kao i u drugim svojim “serijskim” radovima poput plakata za Mamu ili deplijana za Kontejner, pristupio kao dugoročnom projektu u kojem su standardizirani svi osnovni parametri: od formata, preko dvobojnog tiska do odabira tipografije* i dispozicije informacijskih elemenata. Deplijani imaju jasno postavljenu organizaciju prema kojoj se svi sadržajni elementi uvijek pojavljuju uglavnom na istom mjestu, ali je ostavljena dovoljna sloboda za njihovo točno pozicioniranje ili tipografski tretman. Deplijani su dva puta presavijani, prva stranica je uvijek naslovna i uža, tako da se iza nje, na unutarnjoj stranici, čita vertikalna traka s osnovnim informacijama o Galeriji. Tekst o izložbi uglavnom se pojavljuje na srednjoj vanjskoj stranici, a biografija umjetnika na zadnjoj vanjskoj te se vidi prilikom otvaranja naslovnice. Na taj način su sve informacije i tekst smještene na vanjskoj strani, a tri pregiba unutrašnje strane deplijana rezervirana su za slobodni razvoj vizuala vezanih za sam umjetnički rad koji ponekad prati i kratki izvadak iz teksta tretiran kao magazinski lead. Dispozicija sadržaja tako je logična, pregledna i maksimalno efikasna.

Vizualni nositelj svakog deplijana jest dizajnerski tretman samog umjetničkog rada. S obzirom na to da se redom radi o performansima, instalacijama i drugim oblicima umjetničkog rada koji nisu unaprijed gotovi, barem ne u cijelosti, ili se pak mijenjaju tijekom trajanja izložbe, jasno je da Ruta nije mogao računati s time da će uvijek unaprijed dobivati gotove vizuale koje će mehanički ugraditi u dizajnerski rad. Također, brojni radovi su “nematerijalni”, procesualni, uključuju interakciju ili medije poput zvuka. Utoliko je Ruta svakoj izložbi i svakom deplijanu morao pristupati kao novom zadatku koji zahtijeva i brzu reakciju na dobivene elemente ili pak na njihovu odsutnost. Tipološki, njegovi grafički postupci spadaju u tri skupine: jedna se odnosi na jednostavno prenošenje već gotovog materijala u slučajevima kada je to bilo moguće, u drugoj grupi su deplijani u kojima Ruta koristi pojedine elemente rada ili referenci na rad za stvaranje grafičkih sklopova koji daju naznaku konkretnog rezultata, a treća je skupina bazirana na slobodnoj vizualnoj interpretaciji radova. Ruta je tijekom deset godina dizajnirao prosječno petnaestak deplijana godišnje i taj intenzivni ritam tražio je i domišljatost i brzu reakciju s rezultatima koji su konceptualno vrlo različiti: od posuđivanja “nađenih motiva”, preko sempliranja i preoblikovanja fragmenata radova ili dijagrama za njihovu realizaciju, do tipografskih kompozicija ili sasvim apstraktnih grafizama. Ruta je upravo u tom specifičnom žaru “dizajnerskog ilustriranja” posebno vješt: odabire motive i fragmente koji uspostavljaju dovoljno čitljiv odnos prema radu ali nisu doslovni i ne pokušavaju rekonstruirati cijeli narativ ili koncept izložbe. Utoliko deplijani više daju slutnju ili naznaku stvarnosti izložbe nego što je pokušavaju doslovno reproducirati ili anticipirati.

Uzmemo li u obzir sažete interpretativne tekstove brojnih autora i kustosa izložbi, koji predstavljaju i zasebni značenjski sloj i doprinos kulturi vizualnih umjetnosti, deplijani u Rutinoj dizajnerskoj obradi predstavljaju i vrijednost za sebe. Godišnje “revizije” u formatu malih knjižica koje su dio produkcije Galerije VN doprinose rekapitulaciji godišnjih događanja, ali kolekcija deplijana za VN govori i o živahnoj intelektualnoj i društvenoj dinamici tog prostora, o dizajnerskoj i kustoskoj kulturi koje se međusobno podupiru i isprepleću s umjetničkim radom. Deplijani VN-a, koliko god bili u funkciji izložbenog programa, ujedno su i autonomna praksa koja svojim jezikom i medijem govori o umjetnosti i pripada domeni javnog, na sličan način kao što izlozi Galerije pripadaju ulici i gradu i isijavaju događaje i radove koje Galerija udomljuje.

* Kao osnovna tipografija do 2005. korištena je FF Eureka (Peter Bil’ak), a zatim Fedra Sans Display (Peter Bil’ak i Pieter van Rosmalen) i Porta (Nikola Djurek)

marko golub

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook