Zagrebački dizajn i dizajniranje Zagreba — 1

Autor: Maroje Mrduljaš

Povijest modernog dizajna u Zagrebu neizbježno je i povijest modernog dizajniranja Zagreba. Sudjelovanje dizajna u tvorbi urbane kulture je opće mjesto, kao što je to i činjenica da civilizacijske datosti okoline utječu na dizajnerska djelovanja. Riječ je o uzajamnom procesu u kojem grad oblikuje dizajn, a dizajn oblikuje grad i u njemu su isprepleteni svi činioci društvene stvarnosti.

Ne postoji izrazita koherentnost u promišljanju ili prakticiranju dizajna u Zagrebu, postoji slijed brojnih zapaženih akcenata čiji bi jednostavni zbroj sačinjavao tek galeriju dizajniranih artefakata. Ta galerija “kontinuiteta prekida” je integralni dio i odslik povijesti zagrebačke moderne kulture. Zagrebački dizajneri su često radili za imaginarno tržište, imaginarnu industriju i imaginarnu ideologiju. Razine imaginarnosti su mijenjale, no nikada se nisu izmirile ili uravnotežile u dovoljnoj mjeri da pokrenu proces sveobuhvatnog dizajniranja potpuno moderne civilizacije. Povoljne okolnosti su se dešavale u trenucima kada se idealizirana inicijativa pojedinaca preklapala s partikularnim ekonomskim ili političkim interesima upravljača društvenog poretka no učestalo bez pravog uzajamnog razumijevanja, pa bi se stvar brzo raspadala. Takva situacija je rezultirala u getoiziranju dizajna koje je nepovoljno utjecalo na oblikovanje vizualne realnosti ali je pogodovalo hermetičnijim ili utopijskim eksperimentima.

Pokušaj pronalaženja posebnosti koja bi predstavljale okosnicu identiteta zagrebačke i hrvatske moderne tradicije dizajna će pokazati da se ona teško može svesti pod jednu vodeću tipologiju ili ideju. Ne postoje hrvatski ekvivalenti “skandinavskom namještaju” ili “švicarskoj objektivnosti”. Posebnost će se prije pokazati u neprekidnom osciliranju i kreativnoj tenziji između želja i mogućnost, općenitosti i različitosti, između internacionalizma i pokušaja da se on protumači na autentičan način. Politička i kulturološka pozicija Hrvatske, jednakovremeno na središtu margine i na margini središta, uvjetovala je uključenost zagrebačke dizajnerske elite u tokove modernog oblikovanja na ponekad sporadičan, ali nikada naivan način. Zagrebački dizajneri su često “izmišljali sve ispočetka”, ponekad polazeći od importiranih postavki ali uz trud da se one protumače metodološki i konceptualno, kroz prizme dubinskih iskustva i autohtonih poetika. Implicitni kritički stav, kataliziran tegobnom ali i oslobađajućom privilegijom margine i složenim društveno-povijesnim okolnostima je ona kondicija koja je zagrebačkom dizajnu i dizajniranju zagreba posredno dala samosvojan karakter, smještajući ga u razumne okvire diskretnog šarma sudjelovanja u svjetskoj karti moderne kulture.

Krajem devetnaestog stoljeća hrvatska ulazi u period društvenog i tehničkog osuvremenjavnja tijekom kojeg se identitet Zagreba počinje konstituirati sukladno ideji građanske modernosti. Izidor Kršnjavi, jedan od ključnih aktera kulturnog života svog vremena, osniva 1880. Muzej za umjetnost i obrt, a 1882. i Obrtnu školu što označuje i institucionaliziranje promišljanja o oblikovanju u najširem smislu, a time i promociju moderne predodžbe o dizajnu u Zagrebu. Obrtna škola je predšasnik svih kasnijih visoobrazovnih institucija s područja likovnih umjetnosti, a pod vodstvom “uvezenog” eklektičarskog austrijskog arhitekta Hermana Bollea se oslanjala na tada aktualne Arts & Crafts postavke, odgajajući kvalitetno obrazovane majstore-obrtnike ali i buduće značajne arhitekte. Djelatnost škole je u tom periodu ostavila snažan otisak na identitet Zagreba putem oblikovanja elemenata urbanog inventara, uglavnom od kovanog željeza, dok produkciju uporabnih i interijerskih elemenata lijepo ilustrira sačuvana Pariška soba, ogledni ambijent za Parišku izložbu 1900. koju je projektirao Bolle.

Neovisno o umjetničkim strujanjima a zahvaljujući genijalnom naturaliziranom Zagrepčaninu slovačkog podrijetla Slavoljubu Penkali dogodio se jedinstveni slučaj u hrvatskoj povijesti koji zadovoljava sve parametre modernog dizajna. Pisaći pribor Penkala spoj je tehničke invencije, finog oblikovanja, sustavnosti u razvoju i produkciji proizvoda, te razrađene marketinške strategije. Sretno partnerstvo inovatora Penkale (ujedno i konstruktor prvog hrvatskog zrakoplova) s poduzetničkom obitelji Moster omogućilo je da se od 1906. do 1937. u Zagrebu i berlinskoj ekspozituri proizvode brojni patentirani originalni modeli mehaničkih grafitnih olovaka i nalivpera koji su s vremenom stekli status kolekcionarskih primjeraka. Izraz “penkala” je ušao u kolokvijalni hrvatski jezik kao sinonim za nalivpero, a minucioznost, elegancija i tehnička zahtjevnost produkcije Penkalinih produkata pokazuje da je hrvatska industrija bila u stanju konkurirati na svjetskom tržištu.

Putem čvrstih veza s Bečom i Münchenom secesija i protomodernizam vrlo brzo stižu u Zagreb, suprotstavljajući se eklektičkoj estetici. Grad u to vrijeme već ima dovoljan broj kvalitetnih obrtnika ali i uglavnom formiranu društvenu svijest o ulozi likovne kulture. Arhitekt A. Barany ostvaruje bogati opus, i s uvjerljivom lakoćom i konzekventnošću provodi koncepciju hoffmannovskog totalnog dizajna od pročelja zgrada i prostornog koncepta do kompletnog unutranjeg uređenja, uključujući male uporabne predmete poput čajnika. Sveučilišna i nacionalna biblioteka arhitekta R. Lubinskog izgrađena neposredno pred prvi svjetski rat također je primjer vrhunskog interijerskog oblikovanja i zanatske izvedbe. Iako Wagnerov učenik, V. Kovačić se postavlja u opoziciju prema secesiji i ostavlja ključan utjecaj samosvojnim i kritičkim promišljanjem arhitekture o čemu svjedoči i njegov stan prepun elegantnih i kreativnih rješenja, danas pretvoren u muzej.

Promišljanja o umjetničkom obrtu se sažimlju oko karizmatične osobnosti Tomislava Krizmana koji po povraku sa studija u Beču započinje široki raspon aktivnosti pod utjecajem Wiener Werkstättea i bečke secesije. Krizman piše polemičke tekstove, slika, ilustrira, bavi se scenografijom, oblikuje namještaj, plakate, keramiku i staklo pa čak kraće vrijeme vodi i svoju vlastitu umjetničku školu suprotstavljajući se konzervativnim likovnim normama. Njegov opus pokazuje fini senzibilitet za organički grafički ornament i suvremenu sklonost prema pojednostavljenju trodimenzionalne forme. 1926. Krizman osniva udrugu za promicanje umjetnog obrta “Djelo” koja je u hetergenom programu imala ambiciju istraživanja “dekorativne umjetnosti” povezanu i s nacionalnom tradicijom ali i mogućnostima serijske proizvodnje. Prva izložba “Djela” održana je 1927., a u izradi prototipova je sudjelovalo i nekoliko većih hrvatskih tvrtki, no ta inicijativa nije pokrenula i masovnu produkciju.

Krajem dvadesetih i tokom tridesetih godina u arhitekturi se profilira jaki modernistički pokret etabliran gradnjom purističkih vila visokog standarda ali i najamnih građanskih kuća za srednju klasu. Arhitekti surađuju s stolarskim manufakturama i manjim pogonima, oblikujući unikatni ili malosersijski mobilijar u Art-Deco ili protomodernističkoj maniri. Jedan od najljepših modernističkih interijera Zagreba je veliki hall za prijam stranaka zgrade Gradskih poduzeća (danas Elektra) arhitekta J. Denzlera iz 1936. za koju su projekirani i unikatni elementi unutrašnje opreme. Najbolje je poznat rad S. Kauzlarića koji se uz studiozni pristup interijerima u sklopu projekata vila sustavno bavio i autorskim oblikovanjem namješaja izrazito modernog karaktera. Njegovi fleksibilne drvene fotelje s pomičnim naslonom su riješene u okviru besprijekorno jednostavne oblikovne i mehaničke koncepcije a pokazuju i izvrsno poznavanje logike oblikovanja namještaja. Tu nije riječ o strojnoj estetici, već o interpretaciji fotelje kao ergonomskog i prilagodljivog produkta za sjedenje što ju čini uzornim egzemplarom funkcionalističkog razmišljanja. Treba spomenuti i Kauzlarićeva rasvijetna tijela i stolove izvedene u čeliku i staklu što će u Hrvatskoj dugo vremena biti prava rijetkost.

Grafička produkcija u prvoj polovici dvadesetog stoljeća je bila bogata i u početku vezana za rad tada vodećih slikara poput R. Auera, Lj. Babića, B. Csikosa-Sesije, K. Crnčića i T. Krizmana koji su se najviše bavili plakatima, ali i temama poput opreme knjiga. Do 1920. prevladava secesijska estetika, a nekoliko djela poput Csikosevog plakata za kino Urania iz 1900. ili Krizmanovog plakata za kabaretsku pjevačicu Maryu Delvard zaslužuju antologijsko vrednovanje. Babić se kasnije priklanja pročišćenijem izrazu uz povremene odjeke ekspresionizma što je vidljivo na naslovnici polumjesečnika za kulturu “Plamen” iz 1919. Babić će početkom tridesetih oblikovati i nekoliko vrlo uspjelih rješenja svedenih isključivo na boju i tipografiju. 1922. Dragan Aleksić u Zagrebu izdaje dadaističke časopise Dada-Tank i Dada-Jazz čiji je radikalni prijelom potpuno u duhu avangarde koju u časopisu Zenit 1923. promovira i Ljubomir Micić. Poptpuno apsolviran konstruktivistički izraz rabi arhitekt Josip Seissl, pod pseudonimom Jo Klek, jedini slikarski avangardist tog vremena u Zagrebu, na plakatu za pomoć studentima iz 1924.

Svojersnu prekretnicu u grafičkom dizajnu ali i marketingu označuje osnivanje Zavoda IMAGO 1928. godine čiji je idejni vođa Miroslav Feller okupio članove različitih profila s namjerom sustavnog pristupa fenomenu reklame i njene likovne elaboracije. Nastanak zavoda je neposredna posljedica ekonomskog rasta i širenja tržišta, ali i ideje o potrebi osuvremenjivanja vizualnih komunikacija. IMAGO je zagovarao timski rad i emancipaciju dizajna, a izdavao je i časopis “Reklama”. IMAGO prestaje djelovati već 1930., no iz njega su proizašli autori poput Sergija Glumca koji je slijedio općeprihvaćeni Art-deco izraz ali i kreirao niz snažnih ekspresionističkih plakata za Narodno kazalište u Zagrebu. Tijekom tridesetih se kao novi standard usvaja postupak pojačavanje dojmljivosti poruke kroz vješto kadriranje i redukciju na pojednostavljene figuralne elemente. Kao dizajnerske pokretače treba spomenuti P. Gavrinića te Atelier Tri koji počinje s radom 1930., uglavnom za komercijalne i sportske naručitelje, te turizam. Zagrebački zbor sredinom dvadesetih već dostiže razinu uglednog međunarodnog velesajma čiji je utjecaj na modernu kulturu Zagreba neosporan. Za Zagrebački zbor je izrađen veliki ciklus kvalitetnih plakata pa je on, uz zaštitni znak i kraticu ZZ, posjedovao izgrađen vizualni identitet.

Između 1926. i 1940. izlazi popularan časopis “Svijet” čija je uloga kompleksna: sadržajno je promovirao pomodne svjetske trendove, a grafičkom i uređivačkom koncepcijom je u Zagreb uveo novi medij ilustriranog magazina. Za grafičku prepoznatljivost magazina je zaslužan ilustratorski rukopis O. Antoninija. Antonini je oblikovao naslovnice poput plakata, učestalo mijenjajući logotip, a radio je i ilustracije i reklame unutar knjižnog bloka. Od 1922. do 1940. Savez grafičkih radnika je izdavao “Grafičku reviju”, časopis za pouku i promicanje grafičkog rada. Časopis je bio vrlo demokratičan, pa je za naslovnice ali i razne druge zadatke raspisivao otvorene natječaje i na taj način doprinosio tehničkoj i vizualnoj kulturi u tiskarskoj djelatnosti.

Tekst je originalno objavljen u zborniku “Zagreb, modernost i grad”, 2003. godine.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook