NEDJELJKO ŠPOLJAR: Potraga za održivom vizualnom komunikacijom

Objavljeno: 19.12.2012.

Nedjeljko Špoljar je renomirani i višestruko nagrađivani dizajner vizualnih komunikacija, u struci prisutan od ranih 90-ih, kada se obrazuje i usavršava u okvirima nezavisne kulturne scene. Danas, sa suprugom Kristinom Špoljar vodi malen, ali vrlo uspješan studio Sensus Design Factory koji surađuje s cijelim nizom klijenata, kako iz područja komercijalnih, tržišnih komunikacija, tako i onih iz kulturnih sfera, pogotovo muzejskih institucija i galerijskih prostora.

Poznat je rad Špoljarovih na većini opsežnih pratećih publikacija Klovićevih dvora, kojim su dizajn kataloga izložbi doveli na jednu višu razinu sofisticiranosti i minucioznosti, ranije nepoznatu u nas. No, Nedjeljko Špoljar nikada ne gubi iz vida svoje vaninstitucionalne početke, te svojim dizajnom i dalje pokušava ostvariti dozu grafičke subverzije, kroz igru svih vizualnih elemenata koji mu stoje na raspolaganju. O tome, i o mnogočemu drugome, razgovarali smo u ovom intervjuu u kojem smo pokušali saznati što više o njegovom svakodnevnom radu i profesionalnim izazovima s kojima se suočava.

Reci nam nešto o svojim počecima. Gdje, kada i kako si se obrazovao? Koliko znamo, s profesionalnim si radom započeo sredinom 90-ih u Arkzinu, fanzinu anti-ratne kampanje Hrvatske (kasnije političkom pop 'megazinu'), uz Dejana Kršića i Dejana Dragosavca Rutu. Koja je bila tvoja uloga u dizajnu Arkzina? Što te potaknulo da se otisneš u samostalne vode? Općenito, s ove vremenske distance, kako bi opisao zeitgeist druge polovice 90-ih i domaću dizajn i kulturnu scenu u to vrijeme?

Postoji pojam koji se danas sve rjeđe susreće – autodidakt. Uz oca inženjera i majku pravnicu odrastao sam okružen šestarima, šablonama, tušem, papirima i knjigama. Otuda je ostala sklonost crtanju, tehničkoj preciznosti – i pisanju dopisa. Vrlo rano sam imao priliku zabavljati se Letraset slovima tako da sam i tipografiju otkrio još davno, niti ne sluteći da tako nešto postoji kao zanimanje. No, trenutak kada sam ozbiljno odlučio baviti se dizajnom došao je jako kasno, u mojoj 23. godini. Fasciniran izložbom Mirka Ilića u Umjetničkom paviljonu 1992. godine shvatio sam da je to posao koji pruža mogućnost za ispunjenje mojih interesa. U to sam vrijeme studirao na ETF-u, no puno više vremena provodeći u Goethe Institutu, američkoj čitaonici i KSET-u, pobožno proučavajući knjige o tipografiji i layoutu, magazine tipa Novum, godišnjake Print, Communication Arts, Graphis... To je bila prva, jedina meni dostupna škola. Kako nisam imao mogućnosti ni prilike za dobivanje konkretnih poslova, izmišljao sam ih! Zauvijek sam zahvalan dvojici prijatelja (Igor A. i Igor D.) koji su dopuštali da visim na njihovim kompjutorima radeći vlastite fiktivne projekte – flyere, plakate, ovitke – radove koji su kasnije postali dio prvog portfolia. 

Prvi ozbiljni, realizirani i tiskani projekt bio je KSET-ov godišnjak koji je kompletno oblikovan u prostorijama i na opremi 'računarske sekcije' KSET-a, noću i u najčudnija moguća vremena. On je i prvi rad koji je dobio 'priznanje' – žiriran je i objavljen u tipografskom natječaju VIDI magazina, uz bok nekolicini odabranih realizacija prvih generacija zagrebačkog Studija dizajna – što s današnje distance nije neki uspjeh, ali je u tom trenutku bilo vrlo, vrlo poticajno.

Igrom slučaja došao sam do oglasa u kojemu je Arkzin tražio 'radnike'. Javio sam se, uzeli su me s nekolicinom kolega koji očito nisu bili toliko zainteresirani jer su ubrzo odustali i tako je počelo moje 'praktično obrazovanje'. Doslovno, Dejan Kršić me prvi puta u životu posjeo pred Maca (8600, ako se ne varam), gdje sam u čudu gledao kako da izbacim disketu jer nigdje nije bilo takvog gumbića. Uz Dejana i Rutu sam sjedio i učio – i sasvim sam siguran da je u tom trenutku Arkzin bio najbolja dizajnerska škola, daleko kvalitetnija, izravnija i poticajnija od bilo kakvog studija. S vremenom su mi povjerili prelamanje dijela stranica magazina (koji je u to vrijeme izlazio u novinskom formatu), pa sam asistirao daleko bržem i spretnijem Ruti, dok je Dejan uz dizajnerski obavljao i urednički posao. Iako ni najmanje nisam bio zainteresiran za političku pozadinu magazina kao ni politiku uopće, u to nevjerojatno aktivno i fizički iscrpljujuće vrijeme bio sam zahvaljujući boravku u Arkzinu doslovno bombardiran informacijama – knjigama, tipografijom, magazinima… Upoznao sam Ermina Međedovića, tipografa i dizajnera iz Ljubljane, Željka Serdarevića koji će i do danas ostati uzor te brojne današnje kolege čije su karijere također započele radom u Arkzinu.

Dobivši na Erminovu preporuku posao u agenciji Futura DDB, počelo je novo poglavlje. Agencijski rad bio je dragocjeno iskustvo, mjesto gdje sam usvojio terminologiju i naučio sustav komercijalnog rada te shvatio što želim od svoje karijere, a što ne. Kako je namjera da radim samostalno oduvijek bila prisutna, prilika da se odvažim došla je 2000. godine, primanjem u HZSU. Gledajući unatrag, bila je to prilično hrabra odluka jer smo u tom trenutku imali samo jednog klijenta i bebu od dvije godine. Kristinini roditelji omogućili su nam korištenje poslovnog prostora u kojemu smo do danas i stvari su se počele zahuktavati.

Pojam kojime bih mogao opisati dizajn i scenu kraja devedesetih bio bi – romantično. Postojala je jaka i kreativna magazinska scena koja je davala mogućnost za probitak onih ambicioznijih. Kao i kod (barem dijela) današnjih mladih kolega, postojala je ogromna strast prema poslu, a kod mene i veliki respekt prema struci. Naime, godinama se nisam usuđivao predstaviti kao 'dizajner' smatrajući da to pravo trebam prvo zaslužiti, za razliku od onih koji su ga stekli diplomom.

Danas radiš za vrlo širok spektar klijenata, no ipak si najpoznatiji po projektima realiziranima u području kulture, kako institucionalne, tako i 'nezavisne'. U dizajnu vizualnih identiteta, pratećih publikacija i postava izložbi, vrlo često radiš s materijalima nekih od najpoznatijih svjetskih umjetnika, ali također surađuješ i s mladim, neafirmiranim imenima. Postoji li tu neka razlika u pristupu ovisno o autoru, odnosno o klijentu? Koliko budžet kod takvih projekata diktira pristup dizajnu, a koliko, recimo, zamisli kustosa koji je izložbeni materijal prikupio i konceptualno povezao i artikulirao?

Vrlo cijenim sve naše naručitelje i povjerenje koje nam ukazuju – i žao mi je što ih ovdje ne mogu spomenuti sve. No, istina je da u ozbiljnosti pristupa nema razlike. Neovisno o klijentu, svaki se projekt radi s punom pažnjom, s namjerom da završi u portfoliu i tretira se kao šansa za dobivanje novih poslova. Imao sam sreće na prekrasnim projektima surađivati i s nekima od zaista velikih i uglednih institucija – od Galerije Klovićevi dvori, Kabineta grafike HAZU, Plive… pa do fenomenalnih The Bambi Molestersa – i pritom se sretao s vrlo ljubaznim, stručnim, uspješnim osobama koje su bile otvorene za prijedloge i cijenile su naše napore da proizvedemo što kvalitetnije radove. Igrom slučaja, ili možda zahvaljujući prepoznatom entuzijazmu, tako smo dobili priliku raditi i neke velike projekte koji su – a to smatram prilično značajnim – nagrađivani prestižnim nagradama. Zapravo, kada razmislim, neki od najvećih i najsloženijih projekata za zahtjevne klijente donijeli su nam i najuglednije nagrade, što baš nije uobičajeno. Zanimljivo je da smo pritom rijetko imali na raspolaganju velika sredstva – uglavnom se snalazimo unutar postojećeg budžeta i pokušavamo kojekakvim dosjetkama kompenzirati nemogućnost korištenja specijalnih boja, papira, efekata… Primjerice, jedan od nama dragih projekata, serija Snapshot za Galeriju Klovićevi dvori, ima budžet koji pokriva samo printanje desetak plakata po izložbi. Proizlazi, dakle, da pristup dizajnu nije uvjetovan budžetom već snalažljivošću i željom da se izvuče najviše. No, uvijek prvo poslušamo zahtjeve i zamisli klijenta, pa pokušavamo doći do rješenja koje će zadovoljiti kriterije i nas i klijenta. Svakako je bitno slušati onoga tko o svome projektu zna najviše, bio to kustos, ravnatelj, umjetnik, vlasnik tvrtke… Uglavnom nam se rješenja ne nameću, ali kvalitetne sugestije mogu uvelike pomoći u kreativnom procesu i često su znale podići kvalitetu finalnog proizvoda.

Tvoj rad karakterizira vrlo minuciozan i precizan tretman tipografije, koji se kreće od tragova post-moderne 'dekonstrukcije' teksta, tipične za 90-e, do relativnog smirenja u originalnom i staloženom izrazu, kojeg pak, osim pažljivo oblikovanih tipografskih detalja, obilježavaju i suptilni, ali uvijek prisutni dekorativni elementi. Možeš li prokomentirati ovaj razvoj?

Kako svi dizajnerski početnici imaju uzore na temelju kojih formiraju vlastitu estetiku, čini mi se vrlo zahvalno što sam u dizajnerske vode ušao u trenutku najveće slave Davida Carsona i popularnosti post-moderne, dekonstrukcijske škole. Takva filozofija, pristup sabotiranja tipografskih i kompozicijskih 'zakona', kao i njegovo (i moje, uostalom) vaninstitucionalno školovanje bilo je oslobađajuće iskustvo – pokazalo mi je da i bez nametnutih pravila rad može biti zanimljiv, intuitivan, može komunicirati čak i kvalitetnije nego naučene šprance i sustavi.

Grafički dizajn, kao i druge kreativne djelatnosti, nije vječan, podložan je promjenama estetike i modnim trendovima – srećom, u manjoj mjeri od primjerice dizajna odjeće, pa čak i automobilskog dizajna. Trendovi dolaze i prolaze, a kvalitetni primjeri ipak ostaju. No, vrlo je riskantno biti jako cool u jednom trenutku, jer ste u sljedećem apsolutno passé. Potrebno je naći mjeru i odrediti svoj prostor negdje između krajnosti besmislenog, slijepog kopiranja dominantnog trenda i s druge strane ignoriranja aktualnih zbivanja koje je neke autore dovelo do potpune nerelevantnosti.
Kako u dosta aspekata svakodnevnog života više naginjem nekim kvalitetnijim, trajnijim vrijednostima, tako sam se tijekom godina i u vlastitom radu prirodno okrenuo 'održivijim' rješenjima, onima za koja očekujem da će sačuvati aktualnost nešto duže od jednog pukog dizajnerskog 'modnog ciklusa'. To se u velikoj mjeri odnosi na korištenje kvalitetnih, novih ili pak provjerenih tipografija koje se uz dovoljno mašte mogu tretirati na suvremen i svjež način. Cilj je zadržati relevantnost i ostati u toku sa zbivanjima, no istovremeno uporno graditi vlastitu estetiku koja neće ovisiti o trenutnoj popularnosti određenog 'stila'. Pritom će subverzivnost dekonstrukcijskog dizajna vjerojatno uvijek ostati inspiracija.

Drago mi je ako se zaista prepoznaje pažnja koju posvećujem odabiru i tretmanu tipografije – ona uvijek, neovisno o trendu ili mediju na kojega se aplicira, treba biti precizno, pažljivo izvedena ukoliko se želi postići finoća i kvaliteta.
Da, volim skrivene, jedva vidljive detalje s potpuno funkcionalnom ili pak 'dekorativnom' ulogom, koji traže posebnu pažnju, a ponekada i dešifriranje – time daju dodatnu dubinu, više slojeva čitanja sadržaja, pa čak i sadrže neke sitne diverzije. Takav pristup oblikovanju, naravno, zahtijeva pažljiv rad i dodatno utrošeno vrijeme, pa je činjenica da u trenutku kada bi većina drugih autora možda posao proglasili gotovim – za mene dodatni rad tek počinje. No veliko je zadovoljstvo kada shvatim da neki ljudi to zaista primjećuju, proučavaju, komentiraju… I sam se ponekada sa zadovoljstvom zadubljujem u te sitne podkontekstualne trikove u radovima koje sam već zaboravio ili se pak pitam – koga sam vraga htio time reći?

Po meni, tvoj rad je osobito prepoznatljiv po nečemu o čemu se, barem mi se tako čini, u dizajnu rijetko govori – tretmanu bijelih površina. U gotovo svim tvojim radovima, a najčešće u katalozima izložbi i sličnim publikacijama, ima mnogo širokih bijelih ploha. Međutim, njih ne doživljavam kao prazninu, već kao konstitutivni element kompozicije, koji posjeduje osobitu težinu i sjaj, posve ekvivalentnu ilustraciji ili bloku teksta. Zanima me sljedeće – je li pozadina takvog pristupa kompoziciji isključivo estetska, ili sadrži i neke filozofske elemente? Što za tebe znači bjelina, odnosno praznina?

Bijeli prostor stvara tenziju u kompoziciji, djeluje istovremeno uznemirujuće i privlačno. Kao i u filmskoj umjetnosti gdje statične scene i sekvence bez dijaloga čine sastavni dio ukupne priče ili pridonose napetosti radnje, tako i u oblikovanju bijela ploha daje dodatnu važnost elementima koje okružuje. Točno je da to nisu 'praznine', slučajno ili iz lijenosti nastale rupe u layoutu, već njihov promišljeni tretman omogućuje pravilan ritam i percepciju sadržaja publikacije ili služi akcentiranju pojedinih elemenata kompozicije. Takav je tretman bijelih površina kod nas često povezan s hotimičnom neravnotežom kompozicije, gdje su elementi izmaknuti iz uobičajenog fokusa i stvaraju napetost, možda čak i svojevrsnu nelagodu – ali privlače pogled.

Ovo se pitanje nadovezuje na drugo – kada radiš s fotografijama i/ili ilustracijama živućeg autora iz svog okruženja, kako komunicirate tijekom radnog procesa? Dolazi li se do rješenja prezentacije njegovog ili njezinog rada zajednički ili sve odluke donosiš samostalno? Misliš li da si ikad svojom interpretacijom zasjenio rad umjetnika ili dizajn tu ima isključivo ulogu posrednika između autora i publike, i to onakvog čija je uloga pronaći bit umjetničkog rada i adekvatno ju prenijeti?

Prije početka rada uvijek saslušam želje i sugestije autora. Ukoliko se one u nekom dijelu ne slažu s mojim viđenjem ili principom rada, to se raspravi otvoreno. Ili se dogovorimo, ili se moramo prilagoditi. Moram reći da zapravo nemam prečesto priliku direktno surađivati s autorom jer izložbe i katalozi uglavnom dolaze preko kustosa ili čak ravnatelja koji na neki način preuzimaju ulogu moderatora, iz jednostavnih organizacijskih razloga. Kada autori i dođu u studio osobno pogledati rješenja, to je uglavnom poučno i zanimljivo iskustvo – primjerice, akademik Kincl se pokazao kao vrlo ugodan i susretljiv sugovornik i usprkos oprezu i velikom respektu s naše strane, bez rezerve je prihvaćao naše prijedloge. Postoji cijeli niz meni jako dragih doživljaja s klijentima koji su posjetili studio. Jako je lijepa suradnja s Dubravkom Merlićem koji je za proslavu dovršetka projekta znao donijeti butelje vina iz svog vinograda, Mio Vesović je jednom donio bocu rakije, ekipa od petnaestak ljudi iz Plive se u jednoj prilici potrpala u naš studio sa samo pet raspoloživih stolaca, a pažljivo čuvam posvetu Ivana Picelja kojom zahvaljuje na trudu pri radu na projektu o Exatu. S druge strane, vjerojatno najgori klijent ikada je bila ekipa oko Roberta Wilsona koji su, da li zbog neorganizirane i neizravne komunikacije ili svjesnog, izrazito podcjenjivačkog stava tražili bizarne stvari – primjerice, velika početna slova u svakoj riječi naslova na hrvatskom jeziku…
Skrenuo sam s teme… Bio sam u par slučajeva optužen za 'dizajn radi dizajna', no zanimljivo je da se to dogodilo tamo gdje dizajna prije naše intervencije gotovo nije ni bilo. To je rizik koji se mora prihvatiti ako se negdje pokušava malo pomaknuti granica – no shvaćanje prirode granica je različito za različite ljude. 

Za zaprešićku Frakturu Seida Serdarevića, kojeg je Miljenko Jergović u tekstu na svome blogu nedavno nazvao 'posljednjim ozbiljnim hrvatskim izdavačem lijepe književnosti i lijepih knjiga' dizajnirao si naslovnice Sabranih djela Mirka Kovača, jednog od najznačajnijih živućih južnoslavenskih pisaca. Pri tome sintagma 'lijepe knjige' nije floskula – Fraktura doista poklanja punu pažnju dizajnu svojih izdanja, koja uvijek izgledaju u najmanju ruku korektno. Iskoristio bih ovaj povod da te pitam kakav je tvoj odnos prema literaturi, i kakva je po tebi veza između dizajna i pisane riječi? Slažeš li se da su, pored vizualne kulture, elementarna pismenost i razvijanje verbalnog izražavanja neizostavni dio obrazovanja dizajnera?

Moja supruga je pasionirana čitateljica i kroz našu kuću godišnje prođe cijelo malo brdo knjiga. Nažalost, ja teško zadržavam koncentraciju jer rijetko uzmem dovoljno slobodnog vremena da nešto pročitam od korica do korica. Tim je veća sreća što je sastavni dio mog svakodnevnog posla i čitanje rukopisa knjiga koje oblikujem. Svakako, jedna od dražih zanimacija nam je sakupljanje knjiga koje ću vjerojatno u miru uspjeti pročitati tek u mirovini, ako to doživim.

Dizajn i pisana riječ su neodvojivi. Ne samo da je oblikovanje pisane riječi sastavni dio ukupnog procesa koji prenosi autorovu misao čitatelju, već je dizajn, ili bi trebao biti, uvjetovan sadržajem literature koju obrađuje. U tom smislu Fraktura radi zaista izvrsno, jer su izuzetno posvećeni svom poslu i imaju kvalitetnu infrastrukturu, uključujući i grafički odjel. Žalosno je što i za njih, kao i sve druge izdavače u Hrvatskoj, vrijede neumoljivi tržišni zakoni koji ne omogućuju značajniji trošak za dizajn, pa nisu u prilici koristiti više usluga vrhunskih dizajnera. Zar ne bi bilo idealno živjeti samo od oblikovanja knjiga, kada bi to bilo moguće?

Prema mom iskustvu u kontaktima s kolegama, domaći dizajneri su većim dijelom vrlo pismena grupica ljudi, posebno ako ih usporedim s prosjekom visokoobrazovanih kolega i poznanika drugih struka. To je moj osobni dojam, koji i ne mora biti ispravan.
Jasno je da obrazovani dizajner mora imati visok nivo verbalnih sposobnosti – ako ni zbog čega drugog, da proda priču klijentu. 

Jedno prozaično pitanje – kako je ustrojen tvoj studio, Sensus Design Factory i kako izgleda tvoj uobičajeni radni dan? Budući da znam kako svi dizajneri slušaju glazbu dok rade, pitat ću te samo – kakvu?

Ustroj studija je vrlo skroman, jednostavan i nepretenciozan – supruga, ja i povremeni vanjski suradnici koji rade odvojeno. Bez tajnice, bez spremačice i luksuza kojega si dopuštaju veći studiji ili oni koji pretendiraju da izgledaju 'ozbiljniji'. U samom početku, dok smo krenuli s poslom, imali smo uobičajene zamisli o odvojenoj sobi za sastanke s konferencijskim stolom, projekcijskim platnom, aparatima za kavu i vodu i ostalim korporativnim glupostima. S vremenom smo zaključili da nam daleko više odgovara udoban kućni ugođaj i studio u potkrovlju se polako, tijekom godina, pretvorio u neku vrstu malo neobičnijeg dnevnog boravka koji često – iako je još uvijek u fazi opremanja i transformacije – kod posjetitelja izazove začuđenost i komentar "pa vama je ovdje jako ugodno".

Najveći dio radnog vremena provodim sam i to mi savršeno odgovara. Idealan radni dan je onaj kada nema sastanaka s klijentima ili suradnicima i kada čitav dan, a vrlo često i noć mogu posvetiti poslu. Nakon obavezne kave u omiljenom kafiću, skiciranja ideja za aktualne projekte ili prelistavanja literature, u studio stižem oko 10 ujutro i ostajem do oko 19 ili 20 sati, ovisno o tome trebam li sinove voziti na trening. Kada smo usred većeg projekta, nerijetko u uredu ostajem cijelu noć. Naravno – instant-kava, glazba i za radne uvjete solidna hi-fi oprema su obavezne komponente studija i bez njih bi bilo teško zamisliti bilo kakav koncentrirani rad. A glazbe ima puno previše da bih ju nabrajao…

Skok na širi kontekst – kakvo je tvoje viđenje suvremene domaće dizajn scene? Na prvi pogled, situacija je solidna – u godišnjem i bienalnom ritmu organiziraju se vrlo posjećene i medijski izvrsno popraćene revijalne izložbe, a na mjesečnoj bazi one manje, problemske ili retrospektivne… Dizajneri i dalje nižu nagrade na svim relevantnim svjetskim natječajima i festivalima, a polako sastava i nova, talentirana generacija mladih profesionalaca… Međutim, primjetno je da visokotiražni mediji unatoč svakodnevnom bodrenju dizajn tretiraju površno, a zanimanje se implicitno predstavlja kao šminkerski posao posvećen dekoraciji životnog prostora i dovitljivom oglašavanju. Kritičkog diskursa u struci gotovo je u potpunosti nestalo, a dizajneri se, uz neke iznimke, malokad politički izjašnjavaju, rijetko propitujući svoju klasnu poziciju i temelje legitimiteta svog društvenog utjecaja, iako bi tako morali činiti s obzirom na sve dublju ekonomsku, gospodarsku, pa i moralnu globalnu krizu. Kakav je tvoj stav o tim pojavama?

Koliko iz svog dislociranog i izoliranog studija putem revijalnih izložbi (koje su nažalost jedino čime se naše dizajnerske organizacije bave) uspijevam pratiti domaću dizajnersku scenu, imam dojam da se svake ili svake druge godine pojavi neki pojedinac ili tim autora koji bitno odskaču od ostalih. Ponekad je riječ o jakim autorima s integritetom i kvalitetom koji postaju bitan dio scene, a ponekad je riječ o kratkim bljeskovima svježih diplomaca koji se ugase pošto 'ispucaju' ideje koje su njegovali tijekom studija ili se izgube u stresnim realnostima zahtjeva svakodnevnog posla. Posebno bitno mi se čini što jedan dio autora uspijeva i izvan zemlje, bilo projektima za strane naručitelje, bilo nagradama. Nažalost, to ima i drugu stranu – iako je svako priznanje ili nagrada poticaj onome tko ju zasluži, smatram da mediji glorificiranjem nekih strukovno potpuno irelevantnih postignuća ili aktivnosti pojedinih kolega čine medvjeđu uslugu dizajnerskoj struci u cjelini. 

Ne znam treba li kriviti površnost novinara koji će objaviti sve što im se u PR priopćenjima podvali ili je riječ o previsokim, napuhanim ambicijama bez pokrića. Već odavno izlizanim floskulama poput 'dizajnerskog Oscara' u kontekstu svakog lokalnog ili regionalnog natječaja razvodnjuje se važnost zasluženih uspjeha nekolicine zaista svjetski relevantnih domaćih autora, ali što je i puno opasnije – uz takvu praksu s vremenom će i publika izgubiti respekt prema našoj 'glamuroznoj' struci, ako ga je ikada i imala. Nerijetko ćete naići na podatak o 'sto i pedeset dobivenih nagrada' agencije koja je osnovana prije godinu-dvije. Osim što su to vjerojatno zbrojena sva priznanja svih agencija s kojima su dotični imali kontakte tijekom karijere, ima li među njima ijedne koja bi imala neku važnost na europskoj ili američkoj dizajnerskoj sceni? Osobno smatram da postoji samo sedam-osam bitnih međunarodnih natječaja s dugogodišnjom tradicijom i prestižem, a ogroman broj ostalih služi bogaćenju organizatora na račun dizajnera gladnih lakih priznanja.

Jednostavno, po naravi nisam sklon razmišljanju o izgubljenom 'kritičkom diskursu', a posebno ne političkom djelovanju bilo kakve vrste, ali u tom kontekstu mi se čini da je u dijelu naše dizajnerske scene etičnost kao osnovna kvaliteta postala nepoznat pojam i pokleknula je pred sjajem Public Relationsa ili pritiskom fiksnih troškova. Ne bi li studiji dizajna trebali razmisliti o uvođenju takve vrste kolegija koji bi studente, osim dizajnerskim vještinama, učila i osnovnim moralnim vrijednostima?

Jesi li kada, u okviru svog studija, realizirao poneki samoinicirani projekt? Ako nisi, imaš li u planu nešto slično i koje bi te teme ili motivi na to mogli potaknuti?

Do sada nije bilo vremena ni kapaciteta za ozbiljnu realizaciju takvih projekata. Ideje postoje – imamo nacrte prototipa za nekoliko projekata namještaja i rasvjetnih tijela – no njihova realizacija će pričekati neka druga, organiziranija vremena. Kada dođe vrijeme, vjerujem da će se čuti za njih. 

I za kraj, hoće li se u bližoj ili daljoj budućnosti dogoditi neka izložba tvojih radova, možda i neka retrospektiva, ili misliš da je prerano za tako nešto?

U skoroj budućnosti sigurno ne. Kada (i ako) dođe vrijeme za retrospektivu, uz moj perfekcionistički pristup izložba će se zasigurno pripremati godinama. Postoje dva-tri mjesta u Zagrebu koja su mi izuzetno interesantna za izlaganje i ako uspijem dobiti priliku, svakako ću ju pokušati iskoristiti.

razgovarao: Bojan Krištofić
foto-portret Nedjeljka Špoljara: Dag Oršić

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook