Helvetica

Autor: Željko Serdarević

Dvije tipično švicarske osobine — preciznost i neutralnost — ostvarile su prije točno pedeset godina sretan spoj u Helvetici, tipografiji koju danas s puno razloga nazivamo najpoznatijom na svijetu. Prisutnost u svakom urbanom kutu planete — od javne signalizacije do korporacijskih logotipova — učinila je Helveticu toliko bliskom prosječnom promatraču da je švicarski dizajner i izdavač Lars Müller naziva “parfemom grada”. Odlična čitljivost nametnula je Helveticu kao standardno pismo za sitne tekstove ljekarničkih uputstava i informacija o kalorijskoj vrijednosti prehrambenih proizvoda, ali ona je istovremeno glavni instrument avangardnih dizajnerskih ostvarenja, a odnedavno i zvijezda cjelovečernjeg filma.

Ivan Picelj

Ivan Picelj

Stipe Brčić

Stipe Brčić

Ivan Picelj

Ivan Picelj

Experimental Jetset

Experimental Jetset

Mihajlo Arsovski

Mihajlo Arsovski

Nedjeljko Špoljar

Nedjeljko Špoljar

Ivan Picelj (snimio D. Mileusnić)

Ivan Picelj (snimio D. Mileusnić)

Muzej suvremene umjetnosti u New Yorku obilježio je pedesetu obljetnicu Helvetice izložbom otvorenom početkom travnja, otkupivši tim povodom komplet originalnih olovnih matrica koje će po završetku izložbe ostati dio stalnog postava. Slične se manifestacije održavaju i u drugim svjetskim centrima poput Berlina, Pariza ili Züricha, a u središtu svih ovih zbivanja je film američkog redatelja Garyja Hustwita u kojemu neki od najuglednijih dizajnera današnjice govore o svojoj profesiji, suvremenoj kulturi vizualnih komunikacija i, dakako — Helvetici. Hustwitova “Helvetica” je proteklih mjeseci s velikim uspjehom prikazana na nizu filmskih festivala i u sklopu različitih dizajnerskih okupljanja, a hrvatsku će premijeru imati 9. lipnja na drugoj nacionalnoj dizajnerskoj konvenciji u Rovinju.

Autor pisma Helvetica je slabo poznati dizajner Max Miedinger, koji je veći dio radnog vijeka pri slovolivnici Haas u švicarskom Münchensteinu proveo radeći kao trgovački putnik. Slijedeći uputstva Eduarda Hoffmanna, Miedinger je 1957. godine izradio novu tipografiju po uzoru na šezdeset godina stariji njemački predložak i nazvao je Neue Haas Grotesk. Dugo i složeno njemačko ime bilo je razlog za slab uspjeh pisma u prvim godinama, pa ga 1960. vlasnici licence plasiraju pod novim nazivom koji će biti lakše usvojen na međunarodnom tržištu. Brilijantno odabrano novo ime izvedeno je iz latinskog naziva za Švicarsku — Helvetia, kapitalizirajući na velikom ugledu koji je švicarski dizajn tada imao u u svijetu.

Nastavljajući učenja njemačke škole Bauhaus, dizajneri poput Josefa Müller-Brockmanna, Armina Hoffmana i Emila Rudera stvorili su u prvim poslijeratnim decenijama takozvani švicarski stil, čije su glavne odlike bile racionalnost, matematička kompozicija i jasnoća komunikacije. Višejezičnoj švicarskoj zajednici bio je potreban dizajn koji bi poništio nacionalne razlike i nadomjestio teško čitljiva pisma poput njemačke gotice koja su otežavala komunikaciju između kultura, stoga su nacionalne institucije među prvima usvojile inovativna rješenja Müller-Brockmanna i njegovih kolega. Državno financirane putujuće izložbe švicarskog plakata propagirale su novi izraz, koji uskoro postaje poznat i kao internacionalni tipografski stil.

Rješenje specifično lokalnog problema postupno se afirmiralo kao univerzalni jezik koji je odgovarao novim komunikacijskim potrebama, projektima poput signalizacije u međunarodnim zračnim lukama ili na Olimpijskim igrama. Marketing nove tipografije spretno se poslužio uspjehom švicarskog dizajna — prve promocijske brošure Helvetice izgledale su kao knjige uradi-sam uputstava za dizajn u švicarskoj maniri. Premda je nastavljala tipografsku tradiciju staru više od stoljeća, Helvetica je predstavljena kao lice budućnosti. Nizozemski dizajner Wim Crouwel, koji je odigrao važnu ulogu u širenju internacionalnog stila na sjeveru Europe, objašnjava zašto je upravo Helvetica najbolje izražavala duh epohe kasnog modernizma: “Ona je bila veliki korak naprijed u odnosu na pisma 19. stoljeća. Djelovala je kao proizvod mašinske obrade, lišen individualnosti i ručno izrađenih detalja. S Helveticom je tipografija prvi put postala neutralna, a neutralnost je bila ono čemu su dizajneri moje generacije najviše težili. Vjerovali smo da tipografija ne smije sadržati značenje, njega je trebalo prepustiti tekstu.”

Objašnjavajući zašto je pojava tipografije koja je mogla odgovoriti univerzalnim potrebama tako snažno odjeknula, Lars Müller u svojoj knjizi “Helvetica: posveta jednom pismu” podsjeća da su najbolje europske grafičke radionice tih godina raspolagale s manjim brojem pisama od kompleta sistemskih fontova koji danas dolaze u paketu s operativnim sustavima poput Windowsa ili Mac OS-a. Za usporedbu, katalog Grafičkog zavoda Hrvatske nudio je 1960-ih godina tek dvadesetak “pismena”, a njihov se broj nije znatno povećao ni dvije decenije kasnije, kad je tehnologiju olovnih slova istisnuo fotoslog. Danas je možda teško razumjeti da je bilo potrebno više od deset godina da Helvetica stigne u Hrvatsku, ali treba imati na umu da je tipografija većim dijelom 20. stoljeća bila hardware u doslovnom smislu riječi — teške olovne matrice izrađivane su za svaku pojedinačnu veličinu slova i distribuirane zajedno s glomaznim tiskarskim strojevima. Slovoslaganje je bilo kompliciran, čak i opasan posao — u Hrvatskoj je bilo uobičajeno plaćati unutar cijene za slog poseban dodatak za mlijeko, koje su slovoslagari morali piti u velikim količinama da bi iz organizma lakše očistili olovo.

Smijući se na spomen legende po kojoj je matrice Helvetice u Hrvatsku donio “u koferu”, doajen našeg modernizma Ivan Picelj se prisjeća: “Grafički zavod Hrvatske je kao izvođač Krležinih leksikografskih projekata imao povlašten pristup najsuvremenijoj tiskarskoj tehnologiji, pa su na moj poticaj krajem 1960-ih prvi u zemlji nabavili Helveticu. Sjever Europe odmah je prihvatio Helveticu, a kod nas je trebalo više vremena za njezin proboj. Isto je bilo i u Francuskoj, gdje je postojala snažna domaća tipografska tradicija. Jedna od najvećih europskih slovolivnica 1950-ih bila je pariška Deberny et Peignot, kod kojih se moglo nabaviti izvanredne tipografije poput Universa. Međutim, krajem 1960-ih je utjecaj švicarskih dizajnera bio toliko snažan da su se sve druge tradicije u Europi počele gasiti. Licence Deberny et Peignota, koji su 1970-ih prestali s proizvodnjom, na kraju su prešle u ruke švicarskog Haasa.”

Početkom 1970-ih godina Helvetica započinje globalnu dominaciju bez presedana u povijesti dizajna, a njezin nagli uspon slijedi ekspanziju kapitalističke ekonomije. BMW, Toyota, Nestle, Panasonic i Lufthansa samo su neke od mnogobrojnih korporacija koje tih godina odabiru Helveticu radi bolje prepoznatljivost svog identiteta na globalnom tržištu. Do kraja 1970-ih Helvetica je bila toliko popularna da nekoliko osnovnih debljina više ni izdaleka nije moglo zadovoljiti sve potrebe, stoga slovolivnica Linotype 1983. godine izbacuje na tržište prošireno izdanje nazvano Helvetica Neue. Nova verzija nudila je pedesetak različitih rezova, koji su omogućili uvođenje finih nijansi o kojima u Hustwitovom filmu govori talijanski dizajner Massimo Vignelli: “Helvetica je pismo nastalo iz potrebe za boljom čitljivošću. To je vrlo jasna tipografija, primjerena gotovo svakoj namjeni. Na primjer, Helveticom možete napisati volim te. Ako želite pokazati da imate stila, možete to isto napisati Helveticom Extra Light, a ukoliko su vaši osjećaji duboki i puni strasti, možete volim te napisati Helveticom Extra Bold — i opet će upaliti!”

Pojava Apple Macintosh osobnih računala donijela je sa sobom novu inkarnaciju Helvetice, koja 1985. godine postaje sistemsko pismo, zadani element standardnih programskih obrazaca. Računala su uskoro staru grafičku tehnologiju i pripadajuće osoblje učinili suvišnima, a zajedno s Helveticom, čije mjesto zauzimaju ekspresivnije tipografije, nestaju i svi dotadašnji tipografski standardi. Nije to bio slučaj samo s dizajnom alternativnih časopisa poput američkog RayGun-a ili domaćeg Arkzina  — dovoljno se sjetiti nasilno rastegnutih slova hrvatskih političkih tabloida početkom 1990-ih da bi uočili koliko je demokratizacija grafičke tehnologije dramatično promijenila ranije obrasce vizualne kulture.

Nakon desetljeća distorzije, Helvetica oko 2000. doživljava reafirmaciju pojavom generacije dizajnera koji se zalažu za povratak jednostavnosti i internacionalnom tipografskom stilu. Dizajneri poput mlade švicarske grupe Norm vratili su posljednjih godina Helvetici autoritet usporediv s onim koji je imala četvrt stoljeća ranije, na vrhuncu svoje popularnosti. Radove prvih nekoliko generacija diplomanata zagrebačkog Studija dizajna također je snažno obilježila ova estetika, koju su kod nas najmilitantnije zagovarali članovi grupe Numen. Najistaknutiji predstavnici neo-modernističkog trenda su nizozemski Experimental Jetset, koji gotovo isključivo koriste Helveticu: “Ne prestaje nas intrigirati njezina paradoksalna priroda — s jedne strane riječ je o tipografiji kojoj se pripisuje potpuna neutralnost, s druge ona nosi sa sobom težak prtljag ideologije. Tenzija između funkcionalnosti i značenja nagomilanog kroz godine čini je praznom i prepunjenom istovremeno.”

U 21. stoljeće Helvetica ulazi ne samo s obnovljenim kredibilitetom, već i prilagođena potrebama različitih svjetskih jezika. Koristeći milenijsko izdanje najpoznatije svjetske tipografije simptomatično naslovljeno Helvetica World, danas možete Helveticom napisati volim te i na arapskom, grčkom, hebrejskom, ruskom i brojnim drugim jezicima. Njenoj popularnosti nije naškodio ni prelazak na mrežu, gdje se pokazala daleko uspješnijom od brojnih drugih pisama, koja često ne izdržavaju prelazak s tiskane stranice u uslove niske ekranske rezolucije. Lars Müller odobrava način na koji suvremena tehnologija demokratizira oruđa kojima su nekad raspolagali samo profesionalni dizajneri: “Zato što je često korištena u korporativne svrhe, mnogi Helveticu nazivaju tipografijom kapitalizma. Za mene je ona tipografija socijalizma, zato što je dostupna svima. Helvetica je otvoreni poziv nestručnjacima da se koriste tipografijom i stvaraju vlastita pravila.”

Pet decenija stalno obnavljanog interesa za Heleveticu priskrbilo joj je status kulturalne ikone, koji su Hustwitov film i uključivanje u postav njujorškog Muzeja suvremene umjetnosti dodatno ojačali. Johnathan Hoefler, jedan od najznačajnijih tipografa današnjice, vjeruje da je tajna tog jedinstvenog statusa jednostavno u dobrom dizajnu: “Činjenica da je uz pomoć populističke tehnologije postala toliko dostupna produbila je mit o Helvetici kao ultimativnoj tipografiji. Ponekad čak i sebe uhvatim kako razmišljam o tomu kako se umjeće tipografije razvijalo stoljećima da bi svoj krajni izraz pronašlo upravo u Helvetici. Trenutak kasnije uviđam da to povijesno gledano nije istina, ali i dalje ne mogu poreći da nešto u njenom dizajnu izaziva taj osjećaj konačnosti, dovršenja jednog načina mišljenja.”

Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu 30.05.2007.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook