SANJA BENCETIĆ: Intrigira me kreativna suradnja s korisnicima

Autor: Marko Golub

O inkluzivnom dizajnu i 'dizajnu za sve', edukaciji, perspektivama za mlade autore, neiskorištenom potencijalu domaćeg produkt dizajna, ali i potencijalima koji nose različiti modeli suradnji, razgovarali smo s produkt dizajnericom i predavačicom na Studiju dizajna SANJOM BENCETIĆ

Projekt Extra Ordinary Design zatvorio je svoj puni krug nakon vrlo uspješne radionice, dvije zagrebačke izložbe u 2011. i 2012., prve nagrade na festivalu dizajna Dan D i predstavljanja u sklopu izložbi inkluzivnog dizajna u Tokiju i Kyotu. Izložba u HDD galeriji i prateći [d] razgovor na temu Dizajn i socijalno poduzetništvo odigrali su se neposredno pred pokretanje nove radionice inkluzivnog dizajna u Osijeku, s kojom počinje čitav novi ciklus. Sanja Bencetić bila je jedna od voditeljica zagrebačke radionice, zajedno s britanskom stručnjakinjom Julijom Cassim i dizajnericom Mirnom Reinprecht.

Sanja Bencetić diplomirala je industrijski dizajn 1994. godine na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon diplome djeluje kao samostalni dizajner u području namještaja i malih interijera. Od 2000. godine predaje na istom Studiju dizajna, u početku kao asistent a danas kao docent na kolegiju Industrijski dizajn i nositelj kolegija Inkluzivni dizajn. Također predaje kolegij Industrijski dizajn na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Titulu magistra znanosti stekla je 2008. godine na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Glavno područje njezina interesa je inkluzivni dizajn, u kojem se bavi dizajnom (Taktilna slikovnica Dar, autorice Pećirko, Matković i Bencetić, druga nagrada na međunarodnom natječaju Typhlo&Tactus 2011), sudjeluje i vodi međunarodne radionice (All Inclusive Sarajevo2009, Extra/Ordinary Design Zagreb 2011), predaje i mentorira studentske projekte, te objavljuje i sudjeluje na međunarodnim konferencijama (Include 2009, Include 2011).


Ako sam dobro razumio, vaš prvi pravi susret s idejama inkluzivnog dizajna dogodio se prije desetak godina, kada je u Zagrebu na Studiju dizajna i na splitskom UMAS-u također gostovala Julia Cassim. Deset godina kasnije vodite vrlo uspješnu radionicu, održali ste niz izložbi, sprema se i nastavak, a na Studiju dizajna držite i kolegij Inkluzivni dizajn. Možete li opisati to početno iskustvo? Što vas je privuklo u tu priču?

Prvi susret s idejom dizajna za sve, odnosno dizajna prostora, predmetne okoline i komunikacija koje mogu svima biti lako dostupne, dogodio se još tijekom studija, zahvaljujući profesoru Božidaru Lapaineu koji nas je motivirao da u procesu dizajna vodimo računa i o korisnicima koji izlaze iz okvira prosjeka, tj. o osobama s invaliditetom, starijim ljudima i djeci. Međutim, tadašnji pristup, poznat i pod nazivom "univerzalni dizajn" temeljio se isključivo na ergonomskim podacima i intervjuima s predstavnicima određene skupine korisnika. Bilo je vrlo zahtjevno i teško izvedivo tijekom semestralne nastave sakupiti sve potrebne podatke o najrazličitijim mogućim korisnicima, a za neke skupine korisnika podaci nisu niti postojali.

Julia Cassim bila je u Zagrebu 2001. godine i održala je predavanje o inkluzivnom dizajnu na Studiju dizajna. Pristup koji nam je tada prezentirala nije se temeljio isključivo na prikupljanju podataka dobivenih istraživanjima, već na uključivanju stvarnih korisnika u proces dizajna, što se pokazalo višestruko korisnim: dizajneri na daleko jednostavniji način mogu u potpunosti razumjeti potrebe i mogućnosti najrazličitijih stvarnih korisnika u stvarnim situacijama, upoznati inspirativne načine na koje se ljudi snalaze ovisno o poteškoćama, te dobiti konkretnu i temeljitu evaluaciju svojih idejnih rješenja, odnosno mogućnost sigurnosti da će završno rješenje zaista biti idealno. Osobno me je, nakon godina provedenih dizajnirajući samostalno, posebno zaintrigirala mogućnost konstantne komunikacije i kreativne suradnje s korisnicima.
S obzirom da Studij dizajna tada nije imao mogućnosti organizirati radionicu, slijedeće godine je Julia Cassim održala predavanje i radionicu na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na kojoj, na žalost, nisam sudjelovala.

Nakon Julijinog predavanja krenula sam u potragu za literaturom i primjerima sličnih projekata i istraživanja, a svoj magistarski rad usmjerila sam prema inkluzivnom dizajnu. 2009. godine zaključila sam kako je vrijeme da svoja saznanja podijelim sa studentima i kolegama, te mi je na Studiju dizajna omogućeno uvođenje kolegija Inkluzivni dizajn. Iste godine je članak proizašao iz magistarske radnje bio prihvaćen na međunarodnoj konferenciji inkluzivnog dizajna INCLUDE u Londonu, gdje sam ponovo srela Juliu Cassim. Moram priznati da su trenuci našeg tadašnjeg razgovora i potvrda mog rada i ideja uspomene koje me i danas ispunjavaju velikim ponosom. Već par mjeseci nakon konferencije, na Julijin poziv, sudjelovala sam na radionici "All Inclusive Sarajevo",na kojoj sam iskusila dodatne prednosti takvog intenzivnog kreativnog rada i odlučila omogućiti takvo iskustvo svojim kolegama i studentima u Hrvatskoj. Već tijekom te sarajevske radionice dogovoreno je da u najkraćem roku održimo sličnu radionicu u Zagrebu.

Kakva je točno bila struktura radionice u Zagrebu i suradnje s URIHO-m i UPI-jem? Kako je izgledala podjela uloga između voditelja radionice, voditelja pojedinih timova, studenata dizajna i zaposlenika partnerskih organizacija?


Na ovoj radionici imali smo četiri kreativna tima, od kojih su tri radila u URIHU i jedan u UPI-ju. Svaki kreativni tim bio je sastavljen od dizajnera, korisnika udruge odnosno zaposlenika, te voditelja proizvodnje. Uloga dizajnera bila je metodološki voditi kreativni proces,odnosno istražiti i analizirati sve referentne parametre za dizajn, osmisliti idejna rješenja i oblikovati završna rješenja. Korisnici udruga, zaposlenici i voditelji proizvodnje imali su uloge svojevrsnih "eksperata", odnosno osoba koje se svakodnevno susreću sa problemima koje je potrebno riješiti, i čije osobno znanje i iskustvo, kao i evaluacija idejnih rješenja, dizajnerima omogućuju potrebne informacije, a s kojima kontinuirana komunikacija tijekom osmišljavanja rješenja omogućuje dublje razumijevanje problema.

Britanski dizajneri imali su ulogu voditelja timova, pri čemu su demonstrirali fascinantne vještine i znanja motiviranja komunikacije, usklađivanja stručno i osobno najrazličitijih članova tima, te realizacije cjelovitog projekta u ekstremno kratkom roku. Prvenstvena uloga regionalnih su-voditelja timova bila je pomoć voditeljima u razumijevanju čimbenika dizajna uvjetovanih lokalnim prilikama, ali ne manje važne zadaće bile su koordinacija konkretnih zadataka, poput nabavke materijala, i učenje metoda, odnosno usvajanje saznanja koja su potrebna za buduće samostalno vođenje inkluzivnih projekata. Voditeljice radionice imale su organizacijsku, savjetodavnu i svojevrsnu nadzornu ulogu, vodeći računa o usklađenosti djelovanja svih timova sa zajedničkim ciljevima i rokovima. S obzirom da je u radionicu ukupno bilo uključeno više od 80 sudionika, što je daleko više nego na bilo kojoj dotadašnjoj radionici ovog tipa, te s obzirom na kratko trajanje radionice koje ne ostavlja ni vremena ni prostora za ispravljanje eventualnih propusta, ovakva organizacijska struktura je u potpunosti dokazala svoju učinkovitost.

Prema riječima svih uključenih, svi smo zaista puno naučili. Dizajneri su dobili znanja i iskustvo, udruge-partneri naučili su što je dizajn i kako surađivati sa dizajnerima, a Julia i ja dobile smo nova saznanja i iskustva o razlikama u pristupu dizajnu između dizajnera različitih usmjerenja i studenata marketinga, te o načinima sastavljanja timova i metodama realizacije.

Možete li opisati proces nastanka pojedinačnih proizvoda? Na koji su način inicijalni koncepti bili povezani s postojećom mogućnostima i raspodjelom rada unutar partnerskih organizacija? Koliko se i kako, u tom smislu, uvažavao sam kontekst?

Zagrebačka radionica temeljila se na modelu koji je Julia nazvala "sarajevski model", s obzirom da je sarajevska radionica bila prva na kojoj zadatak nije bio dizajnirati inkluzivne proizvode, već inkluzivne procese izrade. Naime, osobe s poteškoćama u ovom modelu nisu samo potencijalni korisnici proizvoda koji se dizajniraju, već su osobe koje ih proizvode, stoga je cilj bio osmisliti procese proizvodnje koji su prilagođeni njihovim specifičnim vještinama i mogućnostima, zajedno sa proizvodima koji iz tih procesa proizlaze.

Poštivanje društvenog, a ne samo tehnološkog i ekonomskog konteksta, bio je jedan od primarnih ciljeva radionice. Osmišljeni proizvodi i vizualne komunikacije, za razliku od dosadašnjih, nisu smjeli komunicirati sažaljenje i time poticati stigmatizaciju, već prvenstveno kvalitetu i originalnost, a tek kao sekundarno svijest o prihvaćanju razlika među ljudima, odnosno o pravu na samostalnost, uvažavanje i dostojanstvo.

Uskoro kreće s radom nova radionica, ovog puta u suradnji s udrugom Slap iz Osijeka. Na koje će se ona načine razlikovati od prethodne, uzimajući u obzir samu činjenicu da se radi o drugačijem partneru? Do koje mjere ste je dosad koncipirali? S kojim korisnicima i s kojim situacijama ćete raditi?


Udruga Slap iz Osijeka je krovna udruga koja objedinjuje veliki broj manjih proizvodnih udruga, te im omogućuje logistiku u poslovnom djelovanju. S obzirom na velik broj udruga i veliku potrebu za dizajnom, vjerujem da će ova prva radionica, tijekom koje zbog ograničenja možemo surađivati sa samo dvije udruge, potaknuti trajnu suradnju i brojne radionice s ostalim udrugama. Konkretno, ovaj puta ćemo surađivati sa udrugom Zvono, radnim centrom za djecu s poteškoćama u učenju, te sa zadrugom NEOS koja zapošljava rehabilitirane ovisnike. Time radionica ozbiljnije ulazi i u područje socijalnog poduzetništva, te demonstrira kako se inkluzivni dizajn ne bavi samo starijim osobama i osobama s invaliditetom, već svim skupinama ljudi koje su na bilo koji način marginalizirane ili isključene iz društva.

Prema osnovnoj metodologiji, osječka radionica bit će vrlo slična sarajevskoj i zagrebačkoj. Ipak, s obzirom na specifične uvjete i kratak rok za realizaciju, odlučile smo da će svaka udruga-partner dobiti po 2 kreativna tima, od kojih će se jedan baviti razvojem novih proizvodnih procesa i novih proizvoda, a drugi vizualnim komunikacijama i načinima distribucije proizvoda.

Autori koji se zalažu za inkluzivni dizajn u svijetu nastoje, između ostalog, razbiti i predrasude o tržišnoj isplativosti takvih projekata, koju uvijek iznova treba dokazivati. Kako u tom smislu vidite situaciju u Hrvatskoj i koliko ovi mali radionički projekti mogu pomoći u boljem razumijevanju problematike?

Prezentacije prijašnjih projekata, iskustava i rezultata neophodne su za početak svake inicijative i projekta, te kao pokazatelj smisla i uspješnosti na kraju projekta. Međutim,vjerujem kako je tek stvarni tržišni i poslovni uspjeh u lokalnim uvjetima dovoljan motivator koji može potaknuti ovakve projekte na poslovnoj razini.
Očekujem da će se i u Hrvatskoj, s vremenom, ponoviti iskustvo iz razvijenih zemalja - da će stvarni tržišni uspjeh određenog broja proizvoda nastalih na ovakvim radionicama dokazati smisao uključivanja dizajna u poslovne procese i isplativost inkluzivnog pristupa dizajnu, te potaknuti gospodarstvenike, ili one koji to tek namjeravaju postati, na suradnju. Štoviše, nadam se da će u budućnosti, u svijetu i u Hrvatskoj, ova metodologija postati uobičajeni pristup i da će pojam „inkluzivni“ postati nepotreban.

Kakav status ima kolegij Inkluzivnog dizajna u sklopu zagrebačkog studija? Na koji način on funkcionira, da li je više orijentiran prema teoriji ili praksi?

Kolegij Inkluzivni dizajn je izborni jednosemestralni kolegij na završnoj godini diplomskog studija, što znači da ga upisuju samo studenti zainteresirani za problematiku, koju kroz kratko istraživanje povezuju s osnovnom temom svog diplomskog rada. Kolegij se za sada temelji isključivo na teoriji, a praktična iskustva studenti mogu steći kroz ovakve radionice, za koje se nadam da će biti sve brojnije. Otvoren je i za studente drugih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, međutim oni o njemu nisu informirani, na čemu bi svakako trebalo poraditi.

Kakve perspektive vidite za mlade produkt/industrijske dizajnere koje tek završavaju studij? Koliko oni mogu naučiti od svojih starijih kolega o pozicioniranju na sceni i u odnosu na industriju, a koliko ih je sam studij pripremio na gospodarsku i društvenu realnost kao kontekst dizajna?


Mislim da su i Studij dizajna i naši studenti industrijskog dizajna, baš kao i domaće društvo i gospodarstvo, još uvijek u procesu prilagodbe novim poslovnim uvjetima koje nam je donijela tranzicija. Tek rijetki kolege, zahvaljujući više vlastitim poslovnim sposobnostima nego edukaciji, uspijevaju nakon diplome pokrenuti samoinicijativne projekte i afirmirati se. No, činjenica da oni ipak postoje znači da njihova iskustva mogu biti poticaj i korisna informacija mlađima, a njihovi rezultati poticaj gospodarstvu. Činjenica da ih je tako malo trebala bi biti poticaj Studiju dizajna, ali i nacionalnom obrazovnom sustavu, na uvođenje novih informacija i sadržaja u obrazovni program. S druge strane, mislim da bi i država kao institucija, vođena uspješnim iskustvima iz inozemstva, trebala daleko ozbiljnije shvatiti ne samo dizajn kao alat poslovne uspješnosti, već i svoju vlastitu ulogu kao korisnika i poticatelja domaćeg dizajna.

Studij dizajna nedavno je realizirao projekt Šest pogleda na sobu, predstavljen i na prošlogodišnjoj Ambienti. U tome ste sudjelovali kao jedna od mentorica, a projekt je svakako omogućio studentima da realiziraju prototipove i rade u donekle simuliranim, a donekle realnim uvjetima. Koliko takvi projekti mogu pomoći njihovoj vidljivosti, odnosno stvaranju tržišta za njihov rad?

Projekt Šest pogleda na sobu dragocjen je i višestruko koristan. U kontekstu prošlog pitanja, nije nevažno spomenuti da je projekt pokrenut zahvaljujući osobnoj inicijativi, višegodišnjem nastojanju i velikoj požrtvovnosti profesora Mladena Orešića. Zamišljen je kao semestralni projekt, no angažman svih uključenih nastavio se i nakon završetka semestra. Studenti industrijskog dizajna imali su priliku zaista upoznati i iskusiti proces dizajna u realnom okruženju, shvatiti spregu dizajna i tehnološko-ekonomskih mogućnosti i ograničenja, doraditi svoje proizvode do komercijalne završenosti i prezentirati ih u javnosti, te sklopiti poznanstva koja nisu garancija ali im i te kako mogu biti korisna u budućim karijerama. Nastavnici, kao mentori pojedinih timova, imali su rijetku priliku sagledati i usavršiti svoje vještine poslovnog vođenja tima. Proizvođači su imali priliku demonstrirati svoje vještine i mogućnosti. Projekt je prezentiran na brojnim domaćim i stranim sajmovima i savjetovanjima, demonstrirajući dosege suradnje dizajna i gospodarstva.

Projektu se zamjera da mu nedostaje realnosti utoliko što nije postojao stvarni naručitelj. Osobno, međutim, smatram kako je to jedna od ključnih prednosti projekta. Naime, studenti nisu samo osmišljavali namještaj za hotelske sobe u postojećim uvjetima, već su na početku projekta proveli obimno istraživanje turizma u Hrvatskoj i njegovih potencijala, te postavili koncepte odnosno smjerove u kojima bi se turizam mogao i trebao razvijati, a koji su do sada zanemarivani. Stoga svaki od 6 pogleda nije samo originalan po funkciji ili izgledu, već je demonstracija jednog od potencijalnih koncepata razvoja.

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook