NIKO MIHALJEVIĆ: Dobar dizajn i dobar sadržaj su neodvojivi

Autor: Marko Golub

Iako iza sebe ima i niz realizacija, mahom za klijente iz područja nezavisne kulture i klupske scene, NIKO MIHALJEVIĆ se ovom prilikom predstavlja selekcijom samoiniciranih radova na rubu između dizajnerske i umjetničke prakse, s jakom istraživačkom komponentom. Mihaljevićeva izložba pod nazivom PRAKSA, traje u HDD galeriji od 1. do 12. 3., paralelno s izložbom Lucije Frgačić

Iako iza sebe ima i niz realizacija, mahom za klijente iz područja nezavisne kulture i klupske scene, Niko Mihaljević se ovom prilikom predstavlja selekcijom samoiniciranih radova na rubu između dizajnerske i umjetničke prakse, s jakom istraživačkom komponentom. Njegovi interesi u ovom slučaju se kreću između traženja analogija između auditivnog i vizualnog podražaja, zanimanja za "materijalnost" nematerijalnih kodova, raznovrsne vidove dokumentiranja i reinterpretacije svakodnevice, te interveniranja i redizajna upotrebnih predmeta kako bi se naglasila neka njihova manje očita svojstva.

LINK na izložbu

Prvi pogled na tvoj portfolio odaje xerox estetiku, iako je malo toga zaista i nastalo fotokopiranjem. Je li to odraz tvog stava kao autora, produkcijskih uvjetovanja, ili nečeg trećeg?

Pod xerox estetikom vjerojatno podrazumijevaš da je sve crno-bijelo? Smatram da manjak kolorita ne mora nužno biti povezan sa nekakvim lo-fi pristupom. Primjerice, crno-bijela fotografija ima dokumentarni karakter koji odgovara tematici mojih radova, a usto i izjednačava sadržaj – monokromatski ga kodira tako da nijedan element ne iskače iz cjeline te finalni rad djeluje zaokruženije. Ovo crno-bijelu fotografiju čini fleksibilnijom za korištenje pa je skoro uvijek moj prvi izbor. Tehnički savršene fotografije mi nikada nisu cilj – fotografija u mom radu nije ništa više od sredstva za dokumentiranje činjenica. Ali da, velika većina mojih radova je reproducirana na kućnom crno-bijelom laserskom printeru. Tako da vjerojatno postoji nekakav začarani krug između tehnološke osnove i mojih estetskih preferencija, makar podsvjesno. Svakako naginjem određenoj estetici ružnog, recimo to tako.

Ako radim na nekakvoj samoiniciranoj publikaciji, htjet ću da postoji više primjeraka. Privlačna mi je neovisnost o vanjskim faktorima i volim imati kontrolu nad cjelokupnim procesom. Također, ovakva instant produkcija omogućuje fleksibilnost u vidu manjih naklada/otvorenih edicija (dupliciranje po potrebi), naknadnih izmjena i tako dalje. I dakako, vrlo važan razlog – jeftino je.

Kod mnogih tvojih slobodnih radova naglasak je na analitičkom i procesualnom. Da li se to razvilo iz samog iskustva s dizajn procesom, ili je riječ o nekim umjetničkim referencama koje nisu eksplicitno iskazane?


Mislim da moja dizajnerska podloga svakako utječe na moj slobodni rad, koji doduše nije motiviran grafičkim dizajnom kao takvim. Vidim grafički dizajn kao sredstvo koji mi omogućava da ostanem racionalan i da postignem nekakav objektivni odmak od subjekta kojeg obrađujem, onoliko koliko je to moguće. To vjerojatno objašnjava svojevrsnu analitičnost i strukturiranost mojih radova, kao i tendenciju da se radni proces nakon nekog vremena uokviri i prezentira.

Do početka stvaranja ideja o vlastitim projektima je došlo postupno čitanjem, istraživanjem i informiranjem, pretežno o konceptualnoj umjetnosti, rubnim muzičkim pravcima, eksperimentalnoj književnosti i sl. Tako da ne mogu reći da je motivacija za moj slobodni rad proizašla iz grafičkog dizajna. Mislim da sam sklonost prema ovom što trenutno radim uvijek nosio u sebi; sjetim se tu i tamo poneke situacije iz djetinjstva koja sada odjednom ima smisla, koja kao da je nagovijestila moje sadašnje preokupacije.

Otvoreno se oslanjaš na tradiciju ‘knjiga umjetnika’ (artist books). Kada si se i kako susreo s tim fenomenom, što ti se u njemu činilo najviše inspirativnim u kontekstu dizajnerske prakse?

Sa fenomenom knjiga umjetnika sam se prvi put susreo vjerojatno kad i većina studenata umjetnosti ili dizajna. Te su stvari prisutne. Pogotovo lokalni primjeri poput Gorgone, može ih se vidjeti na svakoj izložbi domaće avangarde. Na početku obrazovanja su mi te stvari bile interesantne zbog svoje pojavnosti i određene tajanstvene aure. Odnosno, nisam baš shvaćao konceptualne težnje iza ovakvih radova. Mislim da mi to tada nije bilo ni pretjerano važno. Ne znam je li to problem dizajnerske edukacije kod nas, ali činjenica je da je, barem na preddiplomskom studiju, program okrenut uglavnom formalističkim vrijednostima. O vezi konceptualne umjetnosti i dizajna se, primjerice, nikada ne govori.

Najinspirativnija stvar kod ovakvih publikacija je što nude proširenu definiciju knjige kao takve – shvaćanje da je knjiga objekt, eksperimentalna platforma za materijalizaciju ideja te vid osobnog prostora. Također, ovi su primjeri poticajni jer ilustriraju kako je s ograničenim sredstvima moguće reći puno.

Dio radova, kao što su publikacija o Tvornici dugmadi Zagreb i ona o knjigama s Hrelića, ima istraživački karakter, ali ipak takav da minimalno interveniraš u pronađeni materijal te ga samo stavljaš u različite jukstapozicije. Čini mi se da je tu više riječ o arhiviranju, ali i o nekoj interpretaciji kroz kolažiranje. Odakle ta potreba i ta metodologija?

Ne volim previše intervenirati u pronađeni materijal upravo zato jer vjerujem u njegovu izvornu kvalitetu. Zato se, na kraju krajeva, njime i bavim. Mislim da jednostavna prezentacija činjenica govori mnogo. Volim raditi sa sadržajem i njegovom strukturom. Ponekad je dovoljno stvoriti nov kontekst za postojeći sadržaj da bi on dobio novo značenje, bez da se to dodatno grafički ilustrira.

Svoju motivaciju ne mogu racionalno objasniti, ona naprosto postoji. Imam potrebu bilježiti ili reinterpretirati svakodnevnicu, a zabavlja me pronalaženje novih metoda da to postignem.

Da se vratim na ‘siromašnu’ estetiku samizdata. Tehnologija se ipak u posljednjjih 20-ak godina toliko demokratizirala da ti omogućuje i daleko atraktivnije, da ne kažem ‘dizajniranije’ rezultate s praktički istim troškom, ali čini mi se da za to i nisi previše zainteresiran. Čemu ta nostalgija za papirom i klamericom?

Ako si mislio na digitalne medije, oni svakako nude mnogo mogućnosti, praktični su, jeftini i da ne nabrajam dalje. Ali ne mislim da se nameću kao jedini logičan smjer. Mislim da opipljivost nije izgubila na čari i da neke stvari naprosto trebaju ostati u materijalnom obliku. Sav moj rad baziran je na svijesti o materijalnosti, ili čak naglašavanju same materijalnosti. Što se tiče tiska, profesionalni tisak je danas i dalje izvan financijskih mogućnosti prosječne osobe, pogotovo ako se radi o osobnijem radu koji ne nastaje iz komercijalnih poriva. Kućno printanje (ili fotokopiranje) je najbolji način za dupliciranje nečeg u manjim nakladama od, recimo, par desetaka komada. Naravno, ukoliko to rad tematski i konceptualno podnosi. Da tiskam svoje radove u profesionalnoj tiskari, vrlo vjerojatno bi izgledali veoma slično, samo što bi bili otisnuti malo kvalitetnije (crnim offsetom), a zaklamao bi ih stroj.

Tako da to ne vidim kao nostalgiju. Samo se čini nostalgičnim jer su prije tridesetak godina ljudi radili stvari na gotovo isti način. Usluge offset kolor tiska i profesionalnog uveza također postoje desetljećima, pa opet nitko ne tvrdi da se radi o nostalgiji kada se otisne knjiga u tiskari.

Sad si na magisteriju iz tipografije u Arnhemu. Koje su specifičnosti tog programa? Što ga čini drugačijim od zagrebačkog fakulteta? Da li si ciljano odabrao baš taj studij zbog nekih sasvim određenih pristupa, metoda i ideja koje zastupa?


Werkplaats Typografie je jedini studij kojeg sam želio upisati nakon što sam magistrirao na studiju dizajna u Zagrebu. Ponekad me ljudi pitaju zašto sam upisao još jedan magisterij, no učinio sam to isključivo zbog specifičnosti ovog programa. Ime škole, Werkplaats Typografie (tipografska radionica), je pomalo varljivo jer upućuje na nekakav tipografski formalizam, mada se u realnosti radi o nečem znatno drugačijem. WT zapravo nije škola u pravom smislu, nema klasičnog programa koji se vrti oko kolegija. Odvojena je od matičnog fakulteta i smještena u vlastitoj zgradi koja funkcionira kao studio za nas petnaestak studenata. Svatko od nas ima svoj radni prostor gdje radi na projektima, bilo osobnim ili naručenim. Povremeno radimo na grupnim projektima ili sudjelujemo na radionicama sa vanjskim posjetiteljima. Škola ima izraziti komunalni karakter, pošto tamo provodimo većinu vremena. Tako primjerice svaki dan kuhamo ručak i jedemo zajedno. Također imamo filmske večeri, prezentacije stvari na kojima radimo i slična događanja interne prirode.

Svaki od par mentora dolazi jednom tjedno kako bismo se konzultirali. Za razliku od domaćih prilika, ove su konzultacije na prijateljskoj, neformalnoj razini. Stroga hijerarhija profesor–student se ne manifestira nego bi se moglo reći da je prije riječ o razgovoru sa starijim kolegama koji imaju godine iskustva. Najvažnije je što se jako potiču individualni interesi, ma što oni bili, njihovo promišljanje i integracija u vlastitu dizajnersku praksu. Naglasak je na praktičnom radu pa se tako preko škole dobiju i naručeni projekti (najčešće knjige) za stvarne klijente na kojima radimo individualno, što najbolje ilustrira povjerenje koje škola ukazuje studentima. Ovakvi projekti (koji se dobijaju na redovitoj bazi), konzultacije te povremeni grupni projekti pružaju nekakvu strukturu, ali i ostavljaju dosta praznog hoda za samostalno istraživanje.

Škola je otvorena prema vani pa nam tako često dolaze vanjski gosti kako bi održali radionicu, pomogli s nekim grupnim projektom ili naprosto popričali s nama o našem radu. Zanimljivo je da je među njima velik broj umjetnika, mada se nazivno radi o magisteriju grafičkog dizajna. Takva multidisciplinarnost za mene predstavlja osvježenje.

Vidiš li svoj rad kao političan u bilo kojem smislu? U kojoj mjeri u dizajnu vidiš društveno poslanje, a u kojoj prostor za osobna istraživanja?

Ne mislim da moj rad ima političku komponentu, pošto sam vrlo apolitična osoba. Ipak, na neki način ga vidim kao bijeg od nametnute politizirane stvarnosti, ili općenito nametnutih vrijednosti o kojima gledamo tv emisije i čitamo novine. Fokusiranje na ono obično, svakodnevno i naizgled banalno možda danas i predstavlja nekakav bunt.
Nemam baš neke iluzije o društvenoj ulozi grafičkog dizajna. Primarni cilj bi mu trebao biti komuniciranje određene poruke kroz strukturiranje, organiziranje i pojašnjavanje njezinog sadržaja, ali to kao da se negdje izgubilo putem. Ne vjerujem u površinsko grafičko ukrašavanje koje prodaje proizvod ili uslugu.

Mislim da rad na naručenim projektima nije najsretniji način za ispoljavanje punih kreativnih potencijala, barem u mom slučaju. Ipak, dosta ovisi o samom sadržaju. Bio sam u situacijama kada sam pokušavao nekvalitetan sadržaj vizualno nadograditi na neki reprezentativni nivo kako bih usrećio sebe i druge. Može se, ali ostaje gorak okus u ustima. Dobar dizajn i dobar sadržaj su neodvojivi. Kada dizajniram sa kvalitetnim sadržajem u kojeg vjerujem osjećam da radim nešto korisno i vrijedno.

Smatram da tuđi sadržaj nije nešto na što bih trebao trošiti svo svoje vrijeme pokušavajući pritom izgraditi svoju kreativnu ličnost. Ili nedajbože biti nekakav samozvani ‘kreativac’, svojstveno za ljude iz oglašivačke branše. Istina jest da zaista volim svaki aspekt grafičkog dizajna; od smišljanja koncepta za vizualno rješenje do njegove same egzekucije, prelamanja i rada na sitnim tipografskim detaljima, ali me to naprosto ne ispunjava u potpunosti. Zato mislim da je potrebno konstantno raditi na nečem svojem, i da je ključna stvar postići određenu ravnotežu između slobodnog i primijenjenog rada. Volim raditi oboje i nisam sretan kad jedno postoji bez drugog.

‘Amplificirane olovke’ izgledaju mi kao tvoje koketiranje s produkt dizajnom, ali s isključivom namjerom korištenja dizajna za senzibiliziranje za sva¬kodnevne stvari i osobitosti sasvim svakodnevnih predmeta. Tvoje intervencije u biti im modificiraju funkciju na način da naglašavaju neka njihova svojstva, ili svojstva interakcije između predmeta i korisnika.

Kod olovke se radi o podcrtavanju njezinih zvučnih svojstava koja prolaze nezamijećeno. ‘Grafitne partiture’, kako si ih nazvao, bile su prvi korak u istraživanju i komuniciranju te ideje. Zatim mi je palo na pamet da bi možda trebalo intervenirati na samom objektu. Finalni rad je naprosto trodimenzionalna materijalizacija izvorne ideje. Ne ga vidim kao produkt dizajn nego kao ilustraciju osobnog pogleda na stvari.

Zanimljivo mi je da u jednom dijelu radova operiraš na razini analogija između različitih vrsta zapisa – zvučnih i vizualnih. Ne bih pritom rekao da je toliko riječ o transponiranju iz jednog područja percepcije u drugi (vizualno/zvučno), koliko o tehnologiji i implikacijama transkripcije, pogotovo uzimajući u obzir da koristiš i sad već arheološke medije (audio kazete, cd…). Što te tu najviše zanima? ‘Materijalnost’ zvuka? Materijalnost medija?

Zvučno-vizualna analogija je prisutna samo u radu s olovkama. Inače sam sklon muzičkom izražavanju te me oduvijek zanimao odnos slike i zvuka, ali ne toliko u tehnološkom smislu. Ovaj rad istražuje naj-primitivniju poveznicu jednog i drugog.

Istina je da ponekad radim s fizičkim medijima, primjerice sa audio kazetama i gramofonskim pločama. Zvučnom zapisu je tu data materijalna forma, a meni je to privlačno jer ti objekti uz sam zvučni zapis nužno donose i neke vlastite karakteristike, proizašle upravo iz vlastite materijalnosti. U ovim radovima istražujem kako medij utječe na sadržaj i postoji li dodatni sadržaj svojstven samom mediju.

Također, fizički mediji predstavljaju elaboriranu materijalizaciju (umjetničke) ideje i opipljivi proizvod kulture čiji smo dio. Kao takvi imaju i naglašenu vizualnu komponentu (dizajn) od koje su neodvojivi i koja ih stavlja u određeni kontekst. Primjerice, album na vinilu i njegovo reizdanje na cd-u imaju posve drugačije konotacije. Takve su mi nijanse zanimljive.


Radovi:

Stranice iz knjiga kupljenih na buvljaku Hrelić u Zagrebu
Hrelić je najveći zagrebački buvljak, mjesto gdje se mogu kupiti najrazličitije stvari, od stare odjeće i ploča do antikviteta i elektronike, obično po simboličnoj cijeni. Ova je publikacija kompilirana od više knjiga kupljenih na Hreliću. Njezin je cilj biti knjiška verzija samog Hrelića, pa tako obiluje raznovrsnim sadržajem iz raznih perioda lokalne povijesti, spaja suprotstavljene ideologije i brojne vizualne pristupe. Svaka stranica u knjizi dolazi iz drugog izvora, a materijal je strukturiran tako da su stranice poredane slijedeći klasičnu linearnu paginaciju.

Tvornica dugmadi Zagreb
Ova publikacija je pokušaj da se dokumentiraju zbivanja u zgradi bivše Tvornice dugmadi Zagreb čiji dijelovi danas služe kao prostori za probe bendova, čega sam i sam bio dio. Istragu o svakoj od soba unutar kompleksa proveo sam u formi fotodokumentacije, osobnih bilješki i minuciozno transkribiranih neformalnih razgovora sa korisnicima prostora, mahom prijateljima i poznanicima. Prikupljen sadržaj je predstavljen kronološki unutar zasebnih poglavlja po principu da svako poglavlje predstavlja jednu sobu unutar kompleksa. Na ovaj način proces sakupljanja sadržaja postaje transparentan, stvarajući pritom spontani dokument vremena i mjesta.

Komad poda iz Agnietenplaats 2


Ocrtani pejzaži

Linijski crtež proizvoljno odabranih udaljenih objekata/struktura (dijelova pejzaža) na prozirnoj foliji. Objektivan crtež koji ipak ovisi o nizu subjektivnih faktora te dokumentira moju lokaciju u vremenu i prostoru. Linija je naizgled proizvoljna, ali zapravo vrlo deskriptivna. Također, ima nešto gotovo romantično u ocrtavanju ogromnih udaljenih struktura i njihovom smještanju na maleni A6 format.

Repetition
Ovaj rad naglašava sekundarni proces okretanja stranica koji je prisutan prilikom čitanja. Ideja je da čitatelj postane svjestan vlastitih pokreta i eventualnih zvukova koji pritom nastaju. Riječ ‘repetition’ služi kao vizualni fokus i ručno je otisnuta na svaku stranicu. Iako je riječ uvijek ista, svaki otisak je drugačiji.

Dio zida iz mog nekadašnjeg stana u Herucovoj 17 na zidu u Agnietenplaats 2

U novom radnom okruženju sam odlučio uskrisiti zid svoje bivše garsonijere u kojoj sam živio u Zagrebu, i to tako da povećam fotografiju zida (nastalu nekad prošle godine) na otprilike 2.3 × 1.2 m, njegovu pravu veličinu. U garsonijeru se uselio novi stanar te zid više ne postoji; ovo je podsjetnik na njegovo postojanje i originalni odnos pojedinih postera/papira na njemu.

Ocrtane činele
Dokumentacija deset bubnjarskih činela koje je moj prijatelj uništio prilikom svirke. Njihove nove forme sugeriraju zamrznute trenutne zvukove. Ove slučajne skulpture sam dokumentirao ocrtavajući ih markerom kako bih naglasio njihovu formu. Iako naizgled slična sitotisku, riječ je o potpuno manualnoj grafičkoj tehnici određenoj samim objektom kojeg se bilježi.

Twelve dead wax loops
Kompilacija zvukova nastala reproduciranjem dijela gramofonske ploče koji se nalazi između kraja posljednje pjesme na strani ploče i etikete. Ne sadržava zvučni zapis, ali je zato prisutan beskonačni loop mehaničkih zvukova. Ovi zvukovi nisu zamišljeni da budu prisutni od strane izvođača ili izdavača, već su nuspojava tehničkog procesa svojstvenog samoj ploči kao objektu. Gramofonske ploče su iz moje kolekcije.

Amplificirane olovke - akustična verzija
Pokušaji da se svakodnevni crtaći alat, poput olovke, preobrazi u jednostavne glazbene instrumente kako bi se naglasio zvučni aspekt njegova korištenja.

Arhiv CD omota
Arhiv spontanih crteža učinjenih električnom verzijom amplificirane olovke. Zvučni sadržaj na cd-u rezultat je crteža na njegovom omotu.

Amplificirane olovke - električna verzija


10 komada za olovku i papir

Prilikom stvaranja jednostavnih crteža snimio sam zvukove nastale interakcijom olovke i papira. Na ovaj način svaki crtež postaje vizualni zapis, partitura i dokument svoje snimke.

Tape loops 01–12
Arhiv ‘tape loopova’ učinjenih od audio kazeta nabavljenih u obližnjem second hand dućanu u Arnhemu. Objekti su transformirani proizvoljnim rezanjem trake, apliciranjem novog prekrivnog omota (original se nazire) i preimenovanjem. Ne interesiraju me toliko muzička svojstva koliko rekontekstualizacija i prisvajanje objekta i sadržaja pohranjenog na njemu, te sam faktor slučajnosti prisutan u procesu. Rezultat je fragment originalne snimke u trajanju od par sekundi koji se ponavlja unedogled. Kutija u kojoj se objekti nalaze služi gotovo kao nekakva dizajnerska restrikcija, poput zadanog formata knjige.

Pitanja: Marko Golub, 24/02/2012, 14:23
Odgovori: Niko Mihaljević, 25/02/2012, 19:04



Izložba
01–12/03/2012
Organizator
HDD – Hrvatsko dizajnersko društvo
http://dizajn.hr
HDD galerija
Boškovićeva 18, Zagreb
voditelj galerije
Marko Golub

Sponzor tiska
Cerovski print boutique

Radno vrijeme galerije
Pon–pet: 10.00–20.00h
Sub 10.00–15.00h

Rad galerije podržavaju
Ministarstvo kulture RH
Grad Zagreb

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook