MARKO ZUBAK: Kako je omladinski tisak postao alternativa

Autor: Marko Golub

O sličnostima i razlikama između jugoslavenskog omladinskog tiska i fenomena underground pressa kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, omladinskom tisku kao prostoru autonomije i eksperimenta, ali i vrlo zanimljivih iskoraka u području grafičkog dizajna, razgovarali smo s MARKOM ZUBAKOM, autorom izložbe JUGOSLAVENSKI OMLADINSKI TISAK KAO UNDERGROUND PRESS: 1968-1972 (Zagreb, Beograd, Ljubljana)

Pozivnica izložbe Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press

Pozivnica izložbe Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press

Britanski underground časopis OZ, br. 10 (ožujak 1968.)

Britanski underground časopis OZ, br. 10 (ožujak 1968.)

Originalna naslovnica knjige Jerrya Rubina, vođe Yippiesa (jipija)

Originalna naslovnica knjige Jerrya Rubina, vođe Yippiesa (jipija)

Grafički prilog uz tekst o underground pressu iz Omladinskog tjednika, 1969.

Grafički prilog uz tekst o underground pressu iz Omladinskog tjednika, 1969.

Kvesićev strip objavljen 1971. u Omladinskom Tjedniku

Kvesićev strip objavljen 1971. u Omladinskom Tjedniku

Naslovnica Omladinskog tjednika iz 1968.

Naslovnica Omladinskog tjednika iz 1968.

Pop-Express, naslovnica 1969.

Pop-Express, naslovnica 1969.

Tribuna (Ljubljana) - studentski časopis - naslovnica 24.12.1971.

Tribuna (Ljubljana) - studentski časopis - naslovnica 24.12.1971.

Vidici (Beograd - studentski časopis) broj 146 (1971.) - cijeli časopis oblikovan kao kuverta  Vidici (Beograd - studentski časopis) broj 146 (1971.) - cijeli časopis oblikovan kao kuverta

Vidici (Beograd - studentski časopis) broj 146 (1971.) - cijeli časopis oblikovan kao kuverta Vidici (Beograd - studentski časopis) broj 146 (1971.) - cijeli časopis oblikovan kao kuverta

Zagreb Polet - naslovnica broja 16 (1968.)

Zagreb Polet - naslovnica broja 16 (1968.)

Izložba se otvara 27. 4. u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, gdje će trajati točno mjesec dana. Iako će većina pri spominjanju pojma "omladinska štampa" odmah pomisliti na Polet, svakako najtiražniji izdanak tog žanra danas dodatno reaktualiziran novovalnom nostalgijom, u periodu kojim se bavi ova izložba on još nije bio ni blizu svog slavnog razdoblja. Ona se bavi upravo godinama kada je omladinski tisak postajao "alternativa", odnosno ključnim trenucima njegove transformacije iz oficijelnog medija državne propagande među mladima, za mlade i od mladih, u jednako velikodušno državno sponzoriranu, ali izrazito propulzivnu platformu za puno toga novog, neuobičajenog, pa i revolucionarnog u žanrovskom, sadržajnom i oblikovnom smislu.

Sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega je naprasno zbrisan sa scene, omladinski tisak predstavljao je svojevrsno komunikacijsko sjecište različitih supkultura, studentskih pokreta, kulturnih i umjetničkih inicijativa i kritike sistema s lijevih pozicija. Kako legenda kaže, unatoč ne baš malobrojnim slučajevima cenzure i smjenjivanja uredništava, štitile su ga (razmjerno) male naklade, urednička okretnost u izbjegavanju preočiglednog neposluha, ali i činjenica da je i sam politički sistem neslužbeno tolerirao, barem do određene mjere, i mnoge druge stvari koje su i njegovo lice u javnoj svijesti činile modernijim, fleksibilnijim i naprednijim. Za izgled samih listova kao što su Omladinski tjednik, Pop Express, Tribuna i Vidici u periodu u koje izložba promatra, od 1968. do 1972., zaslužan je pak niz dizajnerskih i umjetničkih osobnosti: Mihajlo Arsovski, Zoran Pavlović, Kostja Gatnik, Slobodan Mašić, Ratko Petrić, Mladen Galić i drugi.

Izložba Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press proizašla je iz doktorskog rada povjesničara Marka Zubaka, a donosi još par zanimljivih perspektiva. Prva je svakako činjenica da se omladinski tisak promatra u širem okviru bivše Jugoslavije, što je protivno svakoj suvisloj logici sve donedavno bilo gotovo tabu tema. Druga je izravna usporedba s njemu suvremenim, u ovom slučaju uglavnom britanskim i američkim, fenomenom underground pressa koji autor izložbe vidi i kao određeni "uzor" omladinskim časopisima s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina. Ta perspektiva inspirativna je upravo zbog velikih razlika u političkom, društvenom i ideološkom kontekstu unutar kojeg su se fenomeni omladinskog tiska i tzv. underground pressa razvili, ali i fokusa na općoj društvenoj klimi oko revolucionarne 1968. godine. S Markom Zubakom o projektu je razgovarao Marko Golub.

Izložba se fokusira na vrlo kratko razdoblje između 1968. i 1972., iako je ono što zoveš omladinski tisak doživjelo daljnji razvoj, pa i neke vrhunce u smislu utjecaja i učinka, i dugo nakon tog razdoblja. Zašto tako kratak vremenski segment, i zašto baš taj?

Pitanje zahtijeva nešto dulji odgovor. Ovaj projekt inače obuhvaća jedan manji dio mog znatno šireg doktorskog rada o jugoslavenskom omladinskom tisku, koje upravo predajem na budimpeštanskom Central European Universityju, a gdje se bavim i kasnijim razdobljem koje spominješ. Naime, omladinski tisak izvorno je sovjetski koncept koji su jugoslavenski komunisti usvojili dolaskom na vlast. Najkraće rečeno, radi se o sastavnom dijelu državnog propagandnog aparata, spletu publikacija namijenjenih omladini i izdavanih pod okriljem guste mreže omladinskih i studentskih organizacija. Ono što, međutim, mene kao istraživača zanima je odmak omladinske štampe od ove predviđene uloge. Omladinski listovi zanimaju me puno više kao organi studentskih pokreta i supkultura, nego omladinskih organizacija. Zanima me njihova preobrazba u alternativni, avangardni medij, mjesto medijske slobode i eksperimenata, inovativnih subverzivnih političkih i kulturnih ideja i novih umjetničkih inicijativa.

E, sad, omladinski tisak nije oduvijek pokazivao ovakve osobine. Njegova evolucija nije bila ni postupna ni pravocrtna, pri čemu su najveći koraci napravljeni u kratkim vremenskim razdobljima nakon čega su slijedili trenuci krize. Zagrebački Polet s kraja 1970-ih vjerojatno je najznačajniji omladinski list koji se ikad pojavio u Jugoslaviji. Ipak, njegovu je pojavu omogućilo upravo prethodno burno razdoblje obuhvaćeno mojom izložbom.

Omladinski se tisak po prvi put jasno počinje odricati svoje transmisijske uloge krajem 1960-ih godina, kao svojevrsni odraz reforme omladinskih i studentskih saveza koja je imala za cilj debirokratizirati ih i približiti omladini. Uslijed izbijanja lokalnih studentskih pokreta, 1968. godine dolazi do prave eksplozije omladinske štampe. Njihova represija, pak, početkom 1970-ih dovodi do pada i krize omladinskih i studentskih listova. Naposljetku, odabrani vremenski fokus omogućava tematsku zaokruženost, ali i ukazivanje na simultanost lokalnih i globalnih procesa. I nastanak undeground pressa, kao svojevrsnog medijskog uzora omladinskog tiska, vezan je uz globalnu studentsku pobunu, dok s njenim gašenjem i on gubi na važnosti.

Tvoje istraživanje, ako sam dobro razumio, usmjereno je dobrim dijelom prema analizi i usporedbi zapadnog modela "underground pressa" i "omladinskog tiska" karakterističnog za Istočnu Europu uz snažan te ideološki i sadržajno vrlo specifičan jugoslavenski, recimo, model. Tvoj primjer jedne ilustracije koju je Omladinski tjednik direktno pokupio iz britanskog undergorund časopisa Black Dwarf je indikativan za pokušaj definiranja odnosa između sva fenomena koje nastojiš usporediti, ali donosi i par pitanja. Na primjer: da li se vizura koju će izložba ponuditi oslanja na koncept "uklapanja" u kanon alternativnog tiska tog doba, na koncept transfera ideoloških stavova i sadržaja, na duh (revolucionarnog) vremena ili nešto treće?

I jedno i drugo. I treće. Glavni "lik" izložbe zasigurno je jugoslavenski omladinski tisak. Underground press, splet raznolikih časopisa nastalih oko globalnog studentskog pokreta i nastajuće kontra-kulture, tu je kao svojevrstan, ne uvijek svjestan i ne uvijek doslovan, uzor. Izložba želi ukazati na njihove međusobne veze i interakciju koja je bila različitog intenziteta i oblika. S jedne strane, radilo se o izravnom uvozu sadržaja iz underground časopisa kao što su to Berkeley Barb, East Village Other, Rat, Oz ili It. Omladinski tisak promovira globalne studentske pokrete, njihove lidere, ali i radikalne "produžetke" poput Crnih Pantera. Isto čini i s kontra-kulturnim herojima od Tulija Kupferberga do Richarda Nevillea, prezentirajući svojim čitateljima njihova djela. Na drugoj razini prisutna je adaptacija, svojevrsno povezivanje stranih impulsa unutar domaćeg ideološkog konteksta. Spomenuta naslovnica koju Omladinski tjednik preuzima od Black Dwarfa odličan je primjer u tom smislu. Tu se preuzima originalna ilustracija, no anarhistički simboli zamjenjuju se komunističkim, pri čemu poruka postaje reformska. Naposljetku, tu se radi i o preuzimanju onog što bih nazvao duh undergrounda. Uslijed sličnih uvjeta i iskustva, zajedničkog marginalnog položaja, insajderske perspektive, nesigurne egzistencije i rastuće represije s kojom se susreću, i rješenja omladinskih novinara donekle su ista onim do kojih dolazi underground press. I omladinski tisak, naime, preuzima ulogu svojevrsnog medijskog korektiva, vežući se uz nastajuće lokalne studentske pokrete, postajući njihovo glasilo.

Vidiš li omladinski tisak tog vremena kao eksces unutar društvenog i ideološkog konteksta u kojem se formirao ili kao na njegovu prirodnu emancipaciju koja ga je dovela do određene vrste autonomije?

To je jedno od ključnih pitanja na koje je teško dati precizan odgovor čak i nakon dugogodišnjeg istraživanja. U nastanku buntovnog omladinskog tiska moguće je prepoznati posljedicu pokušaja da se unutar konteksta propusnog spram zapadnih utjecaja implementira nova, samoupravna omladinska paradigma koja je omladinu htjela postaviti kao aktivnog igrača koji u socijalističkom društvu preuzima odgovornost za vlastitu sudbinu. S druge strane, ukoliko se uzme u obzir ozbiljnost s kojom je ta implementacija ostvarena i njene posljedice, radi se i o svojevrsnom ekscesu. Dok su omladinski novinari spremno prihvatili šansu i tijekom godina stvorili jedan osebujni žanr, njihov službeni izdavač istu je propustio. Bez obzira na brojne pokušaje, omladinske i studentske organizacije ostale su manje-više birokratske strukture. Njihove su ambicije bile, doduše, manje od onih sovjetskog Komsomola, no i dalje su predstavljale čistu transmisiju i instrument Partije. Naprosto, splet različitih elemenata i okolnosti omogućio je da se ta vrsta emancipacije razvije unutar jednog, relativno sporednog organa omladinskih organizacija, a ne unutar matice. Naposljetku treba reći da je omladinski tisak stvarao uzak krug suradnika, svojevrsna elita. Stoga su se i časopisi mijenjali ovisno o tome tko se našao na uredničkoj poziciji, i kako se snašao između obilja postojećih inicijativa.

U kojoj se mjeri zapadni i jugoslavenski časopisi koje pokazuješ mogu oblikovno usporediti? Gdje vidiš direktne utjecaje, gdje autentičnu priču?


Sam underground press, kao i omladinsku štampu, sačinjavali su časopisi raznolikog profila. Pojedini su bili posvećeni isključivo promociji nastajućih alternativnih životnih stilova i seks&droga&rock'n'roll svjetonazora te su veliku pažnju poklanjali inovativnom grafičkom izgledu koji je trebao pomoći predočiti drugačiju percepciju stvarnosti. Drugi su, pak, bili usko vezani uz studentski pokret i srodne anti-imperijalističke aktere. Sukladno tome, bili su izuzetno politički orijentirani, u skladu s duhom Nove ljevice i njenom radikalizacijom. Često, iako ne uvijek, ovi su bili skloniji standardnijem oblikovanju i veću su pažnju posvećivali samom tekstu.

Omladinski novinari različitim su kanalima dobivali i čitali underground publikacije. Neki su, pak, dolazili do sličnih rješenja, nadahnuti drugim izvorima. Ideološki utjecaji svakako su bili veliki. Omladinski novinari većinom su bili ljevičarsko opredijeljeni dok je samoupravna doktrina bila dovoljno široka da može inkorporirati različite impulse. Autentična priča nastajala je, pak, samim uvozom stranih ideja, njihovom mješavinom unutar drugačijeg okružja. I onda kada se zadržala na pukoj imitaciji, dobivala je nužna nova značenja.

Treba reći da izložba ne želi romantizirati omladinski tisak. Daleko od toga da je svaki omladinski ili studentski list bio underground i u stalnom antagonizmu s režimom. No, underground je ostavio duboki trag. To je među inim vidljivo i u opisima samog žanra iz omladinskog tiska u kojima su omladinski novinari prepoznavali vlastita iskustva. Kao i underground press, omladinski tisak postao je u medij samih aktera, koji stoji u svojevrsnom otporu spram mainstream medija, vidljivom na raznim razinama.

Omladinski tisak je, osobito u kasnijem razdoblju, poslužio i kao platforma za vrlo dizajnerski vrlo zanimljive grafičke koncepte. Jedan raniji kultni primjer je, naravno, onaj Mihajla Arsovskog s Pop Expressom, kultan i zato što je bio kratkog vijeka i danas u stvarnosti vrlo slabo poznat i dostupan. Vidici, Studentski list i Polet donijeli još mnogo toga. U kojoj mjeri izložba prati grafički aspekt omladinskog tiska i što bi izdvojio kao ključne točke u tom smislu?

U velikoj mjeri. Naime, omladinski tisak bio je platforma za mnoge medijske inovacije, pa tako i grafičke. Spomenuo sam već ključnu ulogu koju je Polet odigrao na medijskoj sceni krajem 1970-ih godina koja je velikim dijelom bila vezana i uz Trbuljakov inovativni prijelom. No, on nije došao bez zaleđa te ga je moguće gledati unutar dulje tradicije zanimljivih vizualnih rješenja stvorenih unutar omladinskog tiska. Inovacije u grafičkom oblikovanju i prezentaciji po prvi put hvataju mah upravo krajem 1960-ih godina.

Sam Arsovski često skromno umanjuje svoj autorski doprinos u oblikovanju Pop-Expressa, navodeći kako je naprosto kompilirao od materijala koji su mu dostavljali urednici časopisa. No njegova rješenja i kompletan izgled Pop-Expressa predstavljali su posvemašnju novost na ondašnjoj medijskoj sceni. Veljko Despot, jedan od osnivača Pop-Expressa, s ponosom je pokazivao časopis britanskim rock-novinarima s kojima je bio u stalnom kontaktu i koji su bili oduševljeni onim po čemu je Arsovski i kasnije ostao upamćen, kreativnom upotrebom tipografije, vjernoj flower-power estetici.

No, Arsovski nije bio jedini autorski značajni dizajner u omladinskom tisku tog vremena. S njim je usko surađivao još jedan izvrstan dizajner Zoran Pavlović, koji je s Arsovskim radio u dizajnerskom studiju P&D osnovanim unutar zagrebačke omladinske organizacije, te se manje-više naslanjao na začete ideje. Omladinski tjednik u njegovoj najboljem razdoblju grafički uređuju Ratko Petrić i Mladen Galić.

Među vizualno najatraktivnijim izlošcima svakako je Tribunino godište 1970-71 koje je grafičko oblikovao Kostja Gatnik, koji će kasnije oblikovati omote slovenskih Buldožera. Gatnik je bio oduševljen londonskim časopisom Oz te je bio inspiriran underground estetikom Roberta Crumba.

Inače, pojava underground pressa u uskoj je vezi i s pojavom underground comixa, gdje posljednje slovo ukazuje na odmak od uobičajenih strip konvencija, na razini forme ili sadržaja. Slično tome i omladinski tisak postaje rodno mjesto domaćeg alternativnog strip izričaja, što je još jedan impuls koji će u kasnijem razdoblju zaživjeti. Na izložbi će se tako moći vidjeti prvi prijevodi Crumba unutar jugoslavenskih okvira, ali i pionirska autorska djela u tome polju, od Bálinta Szombathyja do spomenutiog Kostje Gatnika, čiji bi se stripovi bez problema estetski uklopili u Zap Comix.

Što je uopće dominantna estetika takvih izdanja, u kojoj se mjeri i na koje načine njen fokus mijenjao?


Teško je govoriti o dominantnoj estetici, iako su na izložbi obuhvaćeni primjeri koji upućuju na sličan vizualni kod. Estetika je bila promjenjiva i uvelike je ovisila o uredničkoj ideji, onome tko je bio u nadležnosti grafičkog oblikovanja i mogućnostima koji su mu stajale na raspolaganju. Većina središnjih omladinskih i studentskih listova bili su tiskani u zastarjelim tiskarama, no grafički urednici često su inovativno koristili postojeća tehnička ograničenja, nailazeći na čuđenje i neodobravanje tiskarskih radnika, zbog dekonstrukcije uobičajenih obrazaca u upotrebi tipografije ili pozicioniranja teksta.

Oni koji su imali mogućnosti da idu na kvalitetniji tisak, redovito su ostavili duboke tragove. Gatnikova Tribuna i Pop-Express upotrebom jarkih, fluorescentnih boja preveli su duh psihodelije u socijalističko okruženje. Zanimljivo je, međutim, reći da je za mnoge, omladinske novinare, Pop-Express bio previše šminkerski, premalo underground i to baš tih prvih devet brojeva tiskanih u boji koji danas uživaju kultni status. Naposljetku, u Beogradu su se isticala dva druga dizajnera koja su krenula nekim drugim putem. Slobodan Mašić, svojom prepoznatljivom upotrebom pozicioniranjem teksta na kolažiranoj podlozi, stvorio je prepoznatljivi vizualni identitet Susreta. Danas zaboravljeni Florian Hajdu, uz pomoć Lazara Stojanovića, redatelja kultnog Plastičnog Isusa, kreće u projekt u kojima iz broja u broj eksperimentira s formatom Vidika .

Čini mi se da kao dvije temeljne komponente uzimaš s jedne strane onu političku, radikalno lijevu i intelektualnu, a s druge pop-kulturnu orijentaciju (muzika, strip, itd). U kakvom su odnosu ove dvije komponente unutar fenomena koji promatraš? Koje su razlike u tom smislu između underground pressa i omladinskog tiska?

Najveća razlika između underground pressa i jugoslavenskog omladinskog tiska je što je u ovom drugom politička komponenta bila izraženija. Štoviše, događalo se da su dvije strane lista, politička i kulturna, bile i posve odvojene. U tom smislu, omladinski tisak donekle odražava tezu o dominantno političkom karakteru studentskih pokreta koji se u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani razvijaju krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Uistinu, omladinski tisak postaje relevantni medij primarno kao vjesnik omladinske politizacije koja često ponavlja službene poruke, ali to čini na novi, agresivni način po čemu postaje neugodna za režim. Ipak, jako je puno i suprotnih primjera, onih gdje su se dvije strane preklapale. Upravo je omladinski tisak najbolji izvor u kontra-kulturnu stranu studentskih pokreta s kraja 1960-ih, a koja je u dosadašnjim istraživanjima fenomena gotovo u potpunosti zanemarena.

Na koji je način strukturirana sama izložba?

Izložba se sastoji od više tematskih cjelina koje ukazuju na to, underground iskustvo omladinskog tiska. Svaka cjelina predstavlja jedan od „argumenata“ koji bi trebao potvrditi osnovnu tezu o nesvakidašnjem dijalogu omladinskog tiska i underground pressa. Sasvim konkretno, izloženo je preko dvjesto reprinta iz zagrebačkih, beogradskih i ljubljanskih omladinskih listova, kao i nekoliko izvornih underground časopisa iz tog razdoblja. Ako bi ih baš trebalo nekako podijeliti, recimo da je dio izložbe posvećen inovativnim političkim, ljevičarskim inicijativama, dok drugi dio stavlja naglasak na novu kulturnu i estetsku dimenziju.

Postav prati jednu narativnu liniju s puno rukavaca koji su međusobno isprepliću. U tom smislu, Galerija Galženica zaista je izvrstan izložbeni prostor koji omogućuje da se opsežan materijal prikaže na dvostruki način – da se naglasi ta narativna linija, ali i zadrži pogled na cjelinu.

Mislim da je potrebno naglasiti jugoslavenski okvir izložbe. U posljednje vrijeme stvari se u tom smislu popravljaju, no, sve donedavno, na hrvatsko iskustvo komunizma gledalo se prilično autistično, unutar uskih republičkih okvira, zaboravljajući pritom da je socijalistička Jugoslavija funkcionirala kao (kon)federacija gdje je svaka sredina doduše imala znatne specifičnosti, ali su između njih bile prisutne i velike sličnosti, funkcionirajući u istom okviru. Najbolji su dokaz toga lokalni studentski pokreti kojima se dio izložbe bavi, a koji su uza sve sličnosti ipak imali svoje vlastite kronologije i načine očitovanja. U tom je smislu ova izložba i pokušaj da ovaj dio povijesti izađe iz okvira navedenog autističnog promišljanja. Sama izložba je, pak, ograničena na časopise iz tri glavna republička centra, Beograda, Zagreba i Ljubljane, upravo zbog toga što su ti centri bili glavni predvodnici nove vrste omladinskog tiska.

I na kraju bih još samo htio spomenuti da će na otvaranju izložbe u petak, 27.04. u 20h, govoriti i dva izvorna aktera koji su uvelike zaslužni za ovakav, underground izgled omladinske štampe s kraja 1960-ih i početka 1970-ih. Pero Kvesić rijetka je autorska osobnost u našim okvirima koji je veliki dio svog širokog i raznolikog opusa vezao upravo uz omladinski tisak. Kvesić je, primjerice, najpoznatiji kao jedan od pionira domaće urbane proze koju je izvorno objavljivao u omladinskim listovima. No, Kvesić je, još prije Tupka Nedjeljka Dragića, crtao i izvrsne anti-stripove, što će biti moguće vidjeti i na samoj izložbi. Drugi je gost Darko Štrajn, s ljubljanskog Pedagoškog instituta, koji je bio među onima koji su iz prve ruke, za boravka u Americi, bili u prilici upoznati američku underground scenu i njene aktere. Štrajn je bio i član revolucionarne redakcije Tribune 1971. - 1972., za vrijeme koje su zabranjena čak četiri broja. Za razliku od ovog analitičkog uvoda, njih će dvojica dati jedno insajdersko svjedočanstvo o radu unutar omladinskog tiska, onako kako je to izgledalo iznutra.

tekst: Marko Golub
fotografije: ljubaznošću autora izložbe

Upozorenje: Trenutno pregledavate pojednostavljenu verziju stranica. Pregledavanje pune verzije stranica moguće je nakon preuzimanja i instalacije Flash Playera.

Copyright 2009 Hrvatsko dizajnersko društvo. | web@dizajn.hr | Tel. 098 311 630
Uvjeti korištenja | Impresum | Kontakt | Facebook